Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3971/21 („Central osiguranje“ d.d. Sarajevo)
Odluka donesena 12. 01. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 4. Protokola 7 uz EK (Pravo da se ne bude dvaput suđen ili kažnjen u istoj stvari)
- Član 4. P broj 7 uz EK – pravo da se ne bude suđen ili kažnjen dvaput po istom predmetu
- Ne bis in idem
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prekršajni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3971/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. januara 2022. godine, u predmetu broj AP-3971/21, rješavajući apelaciju koju je podnio „Central osiguranje“ d.d. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Central osiguranje“ d.d. Sarajevo protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 844874 21 Pžp 2 od 23. septembra 2021.
godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 844874 20 Pr od 4. maja 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Central osiguranje“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Advokatsko društvo „VAC Legal“ d.o.o. Sarajevo, podnio je 22. novembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Pr 844874 21 Pžp 2 od 23. septembra 2021. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 844874 20 Pr od 4. maja 2020. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenim rješenjem Kantonalnog suda, apelant (kao pravno lice) i H.M. (kao odgovorno lice apelanta) oglašeni su odgovornim što su dozvolili, odnosno naredili da 21., 24. i 25. februara 2020. godine u saobraćaju na putu učestvuje motorno vozilo (pobliže označeno izrekom prvostepenog rješenja) za koje je ustanovljeno da je važenje potvrde o registraciji predmetnog motornog vozila isteklo 20. februara 2020. godine, čime su počinili prekršaj iz člana 211. stav (1) Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u BiH, pa su im, na osnovu relevantnih zakonskih odredaba, utvrđene novčane kazna (u iznosima pobliže naznačenim izrekom prvostepenog rješenja), te im izrečena jedinstvena novčana kazna u iznosu od 510,00 KM (apelantu) i 110,00 KM (H.M.) Takođe, okrivljeni Ž.P. (koji je upravljao predmetnim motornim vozilom) oglašen je odgovornim za prekršaj iz člana 211. stav (1) Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u BiH, pa su mu, na osnovu relevantnih zakonskih odredaba, utvrđene pojedinačne novčane kazne i kazneni bodovi (u iznosima pobliže naznačenim izrekom prvostepenog rješenja) te mu je izrečena jedinstvena novčana kazna u iznosu od 110,00 KM.
3. U obrazloženju osporenog rješenja Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 4. Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH), koje odredbe se, shodno odredbama člana 18. Zakona o prekršajima mutatis mutandis primjenjuju i u prekršajnom postupku, propisana definicija načela ne bis in idem prema kojoj „Niko ne može biti ponovo suđen za djelo za koje je već bio suđen i za koje je donesena pravosnažna sudska odluka“. Nadalje, da su članom 4. Protokola 7 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i navedenim članom ZKP FBiH, propisana dva kumulativna uslova koji moraju nužno biti ispunjeni da bi se primijenio princip ne bis in idem, a to su da se radi o istovjetnosti osobe i istovjetnosti djela (o kojem je već donesena pravosnažna sudska odluka). U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je u konkretnom slučaju, polazeći od istih ili bitno istih činjenica (kao kriterija ocjene postojanja istovjetnosti djela) utvrdio, dovodeći u vezu vrijeme i mjesto učinjenja prekršaja koji se apelantu stavljaju na teret sa vremenom i mjestom činjenja prekršaja opisanih u izreci rješenja Općinskog suda u Bugojnu od 2. marta 2021. godine, da se ne radi o istom vremenu i istom mjestu, odnosno da se radi o različitim vremenima i različitim lokacijama, te da samim tim u konkretnom slučaju nije došlo do povrede načela ne bis in idem. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te navodi da je došlo do kršenja prava iz člana 4. Protokola 7 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, navodi da su redovni sudovi zanemarili činjenicu da je apelant u drugom predmetu koji se vodio pred Općinskim sudom u Bugojnu oglašen krivim za počinjenje istog prekršaja koji mu je stavljen na teret u predmetnom postupku. Naime, apelant smatra da je u konkretnom slučaju, imajući u vidu naprijed navedeno, riječ o već presuđenoj stvari, radi čega je predmetni prekršajni postupak trebalo obustaviti.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, odlučujući o identičnim naprijed navedenim apelantovim navodima, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić