Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3972/21 („PROTHERM“ d.o.o. Laktaši)
Odluka donesena 12. 01. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3972/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. januara 2022. godine, u predmetu broj AP-3972/21, rješavajući apelaciju koju je podnio „PROTHERM“ d.o.o. Laktaši, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „PROTHERM“ d.o.o. Laktaši protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 126886 20 Pž od 14. decembra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „PROTHERM“ d.o.o. Laktaši (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Vladimir Cvijanović advokat iz Banjaluke, podnio je 19. novembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 126886 21 Rev od 2. septembra 2021. godine i Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 126886 20 Pž od 14. decembra 2020. godine.
2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-704/21 21. aprila 2021. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv presude Višeg privrednog suda. Imajući u vidu da je osporenim Rješenjem Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 126886 21 Rev od 2. septembra 2021. godine revizija apelanta odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Višeg privrednog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari
3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Višeg privrednog suda, obavezan je apelant da tužiocu („Gagi Trans“ d.o.o. Banjaluka), na ime duga, isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu naknadi troškove predmetnog postupka u određenom novčanom iznosu.
4. U obrazloženju osporene presude Viši privredni sud je naveo da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da su parnične stranke bile u poslovnom odnosu po osnovu isporuke robe iz asortimana tužioca (gorivo), te da je u pogledu spornog pitanja da li je u navedenom periodu tužilac isporučivao predmetnu robu apelantu i po kojoj cijeni prihvaćen kao stručan i objektivan nalaz i mišljenje kvalifikovanog vještaka ekonomske struke (S.M.), kao i dopuna tog nalaza i mišljenja. Naime, da je nalaz i mišljenje navedenog vještaka dat na osnovu pismene dokumentacije koja je prezentirana vještaku od strane parničnih stranaka (tužioca i apelanta), te da iz istog proizlazi na koji način su knjižene fakture i fiskalni računi prilikom izdavanja goriva apelantu, pa da je taj dokaz cijenjen kao sasvim pouzdan i podoban dokaz na kome je činjenica isporuke robe u naznačenoj vrijednosti utvrđena izvan svake razumne sumnje tj. sa potpunom izvjesnošću (da je tužilac apelantu isporučio upravo onu količinu robe koja je navedena u fiskalnim računima). Stoga, Viši privredni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud zaključio da tužiocu pripada subjektivno pravo da od apelanta zahtijeva ispunjenje u smislu odredbi čl. 17. i 262. Zakona o obligacionim odnosima. Takođe, Viši privredni sud je ukazao da procesno pravilo o teretu dokazivanja služi za prevazilaženje činjenične neizvjesnosti oko toga da li neka pravno relevantna činjenica postoji ili ne, te da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta primjeni tog pravila jer je tužilac sa svoje strane dokazao sve bitne činjenice (koje ulaze u strukturu materijalnopravne norme čiji izbor je pravilno izvršen od strane prvostepenog suda), a apelant drugim dokazima (kojim bi mogao uspješno neutralisati dokaznu vrijednost dokaza tužioca) nije dokazao suprotno. U vezi s tim, Viši privredi sud je naveo da tvrdnje apelanta da je tužilac bio dužan da dokaže koja lica su preuzela gorivo i u čija vozila je gorivo sipano ne mogu dovesti do drugačije odluke, jer je upravo apelant mogao dokazati da to nisu bila njegova vozila, odnosno, čija su vozila što je bilo sasvim lako dokazati, kao i to da radnici koji su preuzimali gorivo nisu njegovi radnici, što se moglo takođe lako dokazati čak i njihovim saslušanjem (što apelant nije dokazao).
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, navodi da redovni sudovi nisu dali zadovoljavajuće obrazloženje u pogledu utvrđenja da je roba isporučena apelantu, odnosno da nisu obrazložili na osnovu čega su došli do takvog zaključka. Navodi da je na tužiocu bilo da dokaže da je roba isporučena apelantu, a da su redovni sudovi pogrešno rezonovali da je na apelantu teret dokazivanja (da mu roba nije isporučena).
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Viši privredni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo posebno imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, koje navode je Viši privredni sud razmotrio prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić