Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3178/20 (M.M.)
Odluka donesena 12. 01. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pretpostavka nevinosti
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- In dubio pro reo
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3178/20
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 01. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3178/20, rješavajući apelaciju M. M., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 12. siječnja 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija M. M. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 K 050269 20 Kž od 3.
lipnja 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. M. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Boka-Orašje, kojeg zastupa Dino Dabić, odvjetnik iz Orašja, podnio je 24. kolovoza 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 0 K 050269 20 Kž od 3. lipnja 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Kantonalnog tužiteljstva Posavskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je 4. lipnja 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Pozvani su u razdoblju od 10. do 17. lipnja 2021. godine dostavili odgovore na apelaciju, koji su 23. prosinca 2021. godine otpremljeni apelantu na eventualno izjašnjenje. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj 25 0 K 050269 19 K od 19. prosinca 2019. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 25 0 K 050269 20 Kž od 3. lipnja 2020. godine, apelant je proglašen krivim zato što je u vrijeme i mjestu, opisanom u presudi, mopedom prepriječio put vozilu za koje je znao da se u njemu nalazi Marijan Jozić (u daljnjem tekstu: oštećeni), pa kada je oštećeni zaustavio vozilo, apelant je sišao s mopeda i došao do vrata auta oštećenog, opsovao mu majku govoreći mu da je lopov, te da će ga ubiti kao psa, a kada je oštećeni od njega zatražio da mu ne psuje, apelant je došao do skutera, podigao sjedalo i izvadio pištolj kojim je počeo mahati uz prijetnju da će ubiti oštećenog, što je kod oštećenog izazvalo strah, pri čemu je apelant bio svjestan da radnjama koje poduzima ugrožava sigurnost oštećenog, što je i htio. Dakle, apelant je ugrozio sigurnost osobe ozbiljnom prijetnjom da će napasti na život te osobe, čime je počinio kazneno djelo ugrožavanja sigurnosti iz članka 183. stavak l. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH). Za počinjeno kazneno djelo Općinski sud je apelantu izrekao uvjetnu osudu kojom je utvrdio kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, koja se neće izvršiti ako apelant u roku od jedne godine i šest mjeseci ne počini novo kazneno djelo. Na temelju članka 78. KZFBiH, od apelanta je oduzet pištolj sa okvirom za streljivo.
6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da su na glavnom pretresu saslušani svjedoci optužbe: oštećeni, A. S., M. H. i K. S., te svjedoci obrane: I. B., P. M., S. I. i apelant u svojstvu svjedoka, kao i da je tužitelj pročitao materijalne dokaze (opisane na strani 2. prvostupanjske presude). Potom su u presudi detaljno interpretirani iskazi svjedoka i apelanta (str. 4.–6.). Općinski sud je naveo da je poklonio vjeru iskazima oštećenog, A. S., M. H. i K. S. jer su međusobno suglasni u bitnim dijelovima. Naime, Općinski sud je naveo da je oštećeni pojasnio da je vidio pištolj, da je apelant vadio pištolj i da je tim pištoljem mahao. Da apelant posjeduje pištolj Općinski sud je utvrdio i na temelju podataka – registracija civilnog naoružanja PU Orašje.
7. Općinski sud je navode apelantovog branitelja da oštećeni nije osjetio strah ocijenio neutemeljenim jer su, kako je naveo, suprotni iskazu oštećenog koji je svjedočio „da je u jednom momentu počeo gubiti snagu, da ga je taj osjećaj prošao te je krenuo da otvori vrata kada su radnice stale iza njih“. Iz ovih navoda oštećenog Općinski sud je zaključio da je oštećeni osjetio strah, odnosno da je bila ugrožena njegova sigurnost ozbiljnom prijetnjom od strane apelanta. Potom je sud naveo da je oštećeni tvrdio da je siguran da je apelantov pištolj pravi, te da je čuo zvuk udara metala kada je apelant vraćao pištolj u sjedište mopeda. Općinski sud je ocijenio neutemeljenim tvrdnje branitelja da oštećeni daje ovakav iskaz da dovede u težak položaj apelanta, jer su suprotne iskazima svjedoka očevidaca, i to A. S., M. H. i K. S., koje su vidjele da je apelant dva puta vadio pištolj iz sjedišta mopeda i njim mahao te prijetio oštećenom govoreći „da će ga ubiti kao psa“. U presudi su potom navedeni razlozi zašto su neutemeljeni (i ostali) prigovori apelantovog branitelja koji se tiču iskaza saslušanih svjedoka (strana 7. presude).
8. Općinski sud je naveo da svjedok (obrane) P. M. nema neposrednih saznanja o događaju koji je predmet optužbe, a koji se dogodio pri prvom zaustavljanju apelanta. Iz navedenog razloga sud smatra da iskaz tog svjedoka nije bitan za utvrđivanje činjeničnog stanja, niti je doveo u pitanje vjerodostojnost iskaza oštećenog i svjedoka M. H., K. S. i A. S., jer sve tvrde da je apelant dva puta otvarao vrata vozila oštećenog, mada oštećeni tvrdi da to nije vidio. Ovaj svjedok ne poriče da je čuo svađu i nadvikivanje. Općinski sud je naveo da nije poklonio vjeru ni apelantovom iskazu „da oštećenom nije prijetio pištoljem“. Naime, apelant je naveo da je pištolj ponio sa sobom zbog pasa lutalica, pa stoga, kako je zaključio Općinski sud, nije prihvatljiva njegova tvrdnja da je pištolj bio prazan jer praznim pištoljem ne bi mogao rastjerati pse. Nadalje, apelantove navode da je oštećeni „prijetio da će ga ubiti lovačkom puškom“ Općinski sud nije prihvatio jer je svjedok (obrane) I. B. naveo da mu je apelant rekao da mu je oštećeni prijetio godinu dana prije ovog događaja, ali da on to nije ozbiljno shvatio. Općinski sud je poklonio vjeru dijelu apelantovog iskaza da ga oštećeni ne želi saslušati vezano za pravo korištenja puta, jer je oštećeni u svom iskazu naveo: „Ja sam taj put koristio“, mada apelant tvrdi da je parcelu kupio, da nema nikakvo uspostavljeno pravo puta na njoj i da njegove zahtjeve da se ne koristi predmetnom parcelom oštećeni ne poštuje. Svojim iskazima svjedoci (obrane) S. I. i I. B. su potvrdili da je od apelanta oduzet pištolj, oružni list za držanje i nošenje oružja. Iskazi ovih svjedoka su u skladu s potvrdom o privremenom oduzimanju predmeta.
9. Na temelju svih izvedenih dokaza Općinski sud je zaključio da je apelant bio ljut na oštećenog, te ga je zaustavio na putu, počeo mu psovati, a oštećeni je rekao da prestane sa psovanjem. Apelant je nakon toga izvadio pištolj iz spremišta svog mopeda, njim mahao i govorio: „Ubit ću te kao pseto.“ Da je apelant kritične prilike bio ljut, osim svjedoka očevidaca, potvrđuje i svjedok (obrane) P. M. Stoga je Općinski sud zaključio da je apelant htio počinjenje ovog kaznenog djela, odnosno da ozbiljnom prijetnjom ugrozi sigurnost oštećenog.
10. Kantonalni sud je u presudi po apelantovoj žalbi naveo da je, analizirajući pobijanu presudu, ocijenio da ona ima razloge o odlučnim činjenicama i da izreka presude nije proturječna sama sebi ni razlozima presude. U tom smislu, ocijenjen je neutemeljenim i navod žalbe da prvostupanjski sud nije dao objašnjenje, odnosno razloge zašto poklanja vjeru iskazima određenih svjedoka. Ovo iz razloga što je sud u obrazloženju pobijane presude, na stranici 7., dao razloge zašto poklanja vjeru iskazima svjedoka A. S., M. H., K. S., kao i iskazu oštećenog, koje razloge prihvaća i Kantonalni sud. Također je utvrđeno da je Općinski sud, cijeneći iskaz svjedoka (obrane) P. M., pravilno zaključio da ovaj svjedok nema neposrednog saznanja u svezi s predmetnim događajem jer se nalazio na svojoj njivi i bio udaljen od mjesta događaja, ali je čuo svađu i nadvikivanje. Isto tako, prvostupanjski sud je cijenio i iskaz apelanta kao svjedoka (strana 7. obrazloženja prvostupanjske presude), navodeći da nije poklonio vjeru ovom iskazu glede posjedovanja i uporabe pištolja.
11. Prema ocjeni Kantonalnog suda, prvostupanjski sud je proveo sve dokaze optužbe i obrane na temelju kojih je potpuno i pravilno utvrdio sve relevantne činjenice. Potom je Kantonalni sud naveo da je činjenično stanje pravilno utvrđeno na temelju iskaza imenovanih svjedoka, kojima je prvostupanjski sud pravilno poklonio vjeru jer se podudaraju u bitnim dijelovima, kao i na temelju materijalnih dokaza – potvrde o oduzimanju pištolja od apelanta. U tom pravcu, neutemeljen je navod žalbe da je oduzimanje pištolja nezakonit dokaz budući da nije oduzet na temelju naredbe suda, jer je apelant predmetni pištolj dobrovoljno predao policijskim djelatnicima, što su u svojim iskazima potvrdili i svjedoci – policajci I. B. i S. I., što je u skladu i sa potvrdom o privremenom oduzimanju predmeta od 17. srpnja 2019. godine.
12. Konačno, Kantonalni sud je ocijenio da je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno primijenio Krivični zakon kada je našao da se u apelantovim radnjama stječu elementi kaznenog djela ugrožavanja sigurnosti iz članka 183. stavak l. KZFBiH. Naime, žalbeni navodi da ne postoje elementi ovog kaznenog djela jer apelant nije upotrijebio napunjen pištolj kritične prilike, te da se radilo o običnoj seoskoj svađi i da to nije izazvalo strah kod oštećenog su ocijenjeni neutemeljenim. Navedeno zato što, kako je istaknuo Kantonalni sud, iz iskaza svjedoka proizlazi da je kritične prilike apelant prijetio oštećenom „da će ga ubiti kao pseto“, te je tom prilikom iz svog mopeda uzeo pištolj, približio se oštećenom i njim zamahivao. Kantonalni sud je ocijenio da se stoga „ovdje radi o ozbiljnoj prijetnji apelanta da će napasti na život oštećenog“. Konačno, ocjenjujući apelantove navode „da ta prijetnja“ nije izazvala strah kod oštećenog (što je oštećeni sam izjavio), Kantonalni sud je zaključio da je prvostupanjski sud pravilno našao da je kod oštećenog nastao strah zbog apelantove prijetnje, koja se ogleda u tome da je oštećeni iskazao da je „počeo gubiti snagu, kao da je njega ušao grom“, a uostalom da je kod oštećenog postojao strah govori i činjenica da je „odmah sutradan“ prijavio događaj policiji. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Obrazlažući povredu navedenog prava, apelant ukazuje da odluka nije dovoljno obrazložena, kao i da su činjenice utvrđivane „izvan svakog prihvatljivog standarda“. Također, apelant smatra da su u predmetnom kaznenom postupku počinjene povrede ZKPFBiH „u svezi s načinom i obveznim elementima kod ocjene dokaza“ na način da nije cijenjen svaki dokaz pojedinačno, te je ignoriran i taj isti prigovor u žalbi. Apelant navodi da je temeljni žalbeni argument i temeljni dio završne riječi pred Općinskim sudom bio navod da u predmetnom postupku nije dokazana činjenica straha, koja je dio i samog činjeničnog opisa djela i u optužnici u presudi, što potom u apelaciji veoma opširno obrazlaže. U tom smislu, apelant ističe da bez straha nema kaznenog djela jer ako nema straha, znači da se ne radi o ozbiljnoj prijetnji, odnosno da takva prijetnja nije ni utjecala na oštećenog, zbog čega nije nastala ni posljedica – ugrožavanje sigurnosti, nego se to onda smatra običnom svađom ili tek vrijeđanjem i slično. Ističe da je u žalbi ukazao da je na pitanje branitelja: „Je li ga bilo strah?“, oštećeni odgovorio da ga nije bilo strah, te su tu okolnost potvrdili i imenovani svjedoci. Apelant smatra da ovdje nemamo situaciju gdje trebamo primijeniti in dubio pro reo jer nema sumnje, ne postoji in dubio, nego samo pro reo, jer je sud pogrešno utvrdio tu ključnu činjenicu. Na ove žalbene prigovore ni Kantonalni sud nije dao prihvatljivo obrazloženje. Apelant tvrdi da se u predmetnom postupku nije izvodio ni dokaz „vještačenja straha,“ a da je svaki dokaz Tužiteljstva, dakle oštećeni i njegove tri radnice, rekao da nije bilo straha, da su dokazi obrane – iskaz susjeda P. M. i apelantov iskaz – također potvrdili da nije bilo straha. U tom smislu apelant je ukazao na načela iz presude Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) u predmetu Ajdarić protiv Hrvatske. Osim toga, apelant smatra da je sud nepravično i nezakonito postupao i u odnosu na ostali dio postupka, tj. i u odnosu na ostatak obrazloženja presude. Prvostupanjski sud navodi da cijeni iskaze oštećenog i svjedoka A. S., M. H. i K. S. i tvrdi da im poklanja vjeru jer su iskazi suglasni u bitnim dijelovima. Međutim, sud uopće ne navodi da cijeni ostale iskaze. Sud nerazumljivo i netočno izvodi zaključke o vađenju pištolja od strane apelanta kod P. M. (u 3. dijelu) ponovno uspoređujući iskaze sa „iskazom branitelja“. Apelant potom analizira iskaze svjedoka M. H., K. S. i A. S., te ukazuje na nekonzistentnosti u njihovim iskazima. Navodi da Kantonalni sud nije odgovorio na ove žalbene navode. Pobijana prvostupanjska presuda ne sadrži nikakve razloge niti ocjenu apelantovog iskaza, a sud je obvezan i takav dokaz ocijeniti pojedinačno (što nije učinio ni za druge dokaze) i u međusobnoj vezi s ostalim dokazima, uključujući i ocjenu njegove vjerodostojnosti i uvjerljivosti. Apelant ističe da je Kantonalni sud preskočio „jednu čitavu žalbenu temu ili jedan čitav set dokaza“. Apelant je u veoma opširnoj apelaciji ukazao i na pravnu teoriju i praksu, koja se, kako on smatra, trebala primijeniti na njegov slučaj. Apelant je naveo i da na ime naknade štete/pravičnog zadovoljenja zbog povrede prava na pravičan postupak potražuje iznos od 10.000,00 KM.
II.Odgovori na apelaciju
14. Kantonalni sud je odgovorio da apelant u apelaciji ponavlja žalbene navode, o kojima je taj sud odlučio u osporenoj presudi i na koje su dani odgovori. Kantonalni sud je naveo da je osporena presuda dovoljno obrazložena. Potom, da su apelantovi navodi da je u pobijanoj presudi preskočen čitav dio podnesene žalbe neutemeljeni jer je žalba bila jako opširna s detaljima iz pravne teorije, ali je sud dao obrazloženje bitnih navoda žalbe (zakonitost dokaza, elaboriranje postojanja straha kod oštećenog, ocjena provedenih dokaza itd.). Kantonalni sud je također odgovorio da su činjenice u postupku pravilno utvrđivane dokazima koje propisuje ZKPFBiH, te da je neutemeljen navod apelacije da su činjenice utvrđivane izvan svakog standarda.
15. Tužiteljstvo je navelo da su oba suda u svojim odlukama obavila svestranu analizu dokaznog materijala i nakon te analize donijela odluke koje se ni po čemu ne mogu smatrati ni proizvoljnim ni paušalnim. Ovo posebno vrijedi za presudu Općinskog suda od 19. prosinca 2019. godine u kojoj su analizirani svi provedeni dokazi i u kojoj je sasvim iscrpno dana njihova ocjena. Posebno je naglašeno da nije utemeljena opservacija apelacije o tome da oštećeni nije doživio strah, te da prema tome nisu postojali bitni elementi kaznenog djela ugrožavanja sigurnosti za koje je osuđen. O tome je obrazloženje, po svemu zadovoljavajuće, dao i Kantonalni sud u presudi od 3. lipnja 2020. godine. Inače bi bilo upitno stajalište koje bi išlo za tim da treba cijeniti ličnost oštećenog u smislu njegove reakcije na objektivno ugrožavanje sigurnosti kada je riječ o radnji koja objektivno, dakle za svaku treću osobu, predstavlja radnju ugrožavanja. Ne može se zaključiti da je kod oštećenog nakon apelantove radnje izostao strah kao element zaključka da je riječ o ozbiljnoj prijetnji napadom na život oštećenog.
V.Relevantni propisi
16. Kazneni zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH” br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 183. stavak (1) Ugrožavanje sigurnosti (1)Tko ugrozi sigurnost neke osobe ozbiljnom prijetnjom da će napasti na život ili tijelo te osobe ili na taj način izazove uznemirenje građana, kaznit će se kaznom zatvora do šest mjeseci.
17. Zakon o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03 ispravke, 56/03 ispravke, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14 i 74/20 u relevantnom dijelu glasi:
Članak 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužitelja i drugih tijela koji sudjeluju u kaznenom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano niti ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Članak 296. stavak (2) Dokazi na kojima se temelji presuda (2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima te na temelju takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.
Članak 305. stavak (7) Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga smatra dokazanima ili nedokazanima, dajući osobito ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih je razloga odlučio ne ispitati izravno svjedoka ili vještaka čiji je iskaz pročitan, kojim se razlozima upravljao pri rješavanju pravnih pitanja, a osobito pri utvrđivanju postoji li kazneno djelo i kaznena odgovornost optuženika i pri primjeni određenih odredaba Kaznenog zakona na optuženika i njegovo djelo.
VI.Dopustivost
18. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 25 0 K 050269 20 Kž od 3. lipnja 2020. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu, apelant je primio 7. srpnja 2020. godine, a apelacija je podnesena 24. kolovoza 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
21. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.
VII.Meritum
22. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.
23. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
24. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. [...]
25. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim i osuđen za kazneno djelo propisano zakonom. Dakle, u konkretnom slučaju radilo se o utvrđivanju „utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe“ protiv apelanta, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.
26. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant, u biti, ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima.
27. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje suštinski se tiču načina na koji je proveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno tvrdnji da su redovni sudovi proizvoljno i pogrešno ocijenili provedene dokaze, što je rezultiralo pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i u svezi s tim pogrešno primijenjenim pozitivnopravnim propisima. U svezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na temelju slobodnog sudačkog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Europski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvješćima broj 1996-II, stavak 78.). Zadaća Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
28. U kontekstu ocjene dokaza u ovoj kaznenopravnoj stvari, Ustavni sud primjećuje da apelant problematizira i zaključke redovnih sudova glede apelantove uloge u izvršenju predmetnog kaznenog djela koje mu je stavljeno na teret, odnosno nepostojanje konkretnih dokaza, uslijed čega dovodi u sumnju samo postojanje činjenica koje čine obilježja predmetnog kaznenog djela u konkretnom slučaju, naročito nepostojanja „straha“ kod oštećenog. Navedeno, prema mišljenju Ustavnog suda, pokreće pitanje povrede načela in dubio pro reo. Ustavni sud ukazuje da navedeno načelo može biti povrijeđeno ako izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. Shodno tom načelu, sud će donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je dokazana nevinost optuženog već i onda kad nije dokazana krivnja optuženog. U tom smislu, Ustavni sud ukazuje na to da je jedno od temeljnih načela i ZKPFBiH da su sud i drugi organi gonjenja dužni istinito i potpuno utvrditi kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje idu u njegovu korist, tj. sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kada je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivnju ni u njegovu nevinost (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 639/17 od 10. siječnja 2019. godine, st. 50. i 51., dostupna na www.ustavnisud.ba).
29. U brojnim odlukama Europski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecijsku ocjenu u svezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istodobno, imaju obvezu obrazložiti svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku utemeljili (vidi Europski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. srpnja 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stavak 36. i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. ožujka 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Dakle, zadaća Ustavnog suda je utvrditi je li postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledano u cjelini, bio pravičan. U pravilu se svi dokazi moraju izvesti u prisustvu okrivljenog na javnoj raspravi, a radi kontradiktornosti postupka (vidi Asch protiv Austrije, presuda od 26. travnja 1991. godine, serija A, broj 203, stranica 10., stavak 27., te Kovač protiv Hrvatske, broj aplikacije 503/05, presuda od 12. travnja 2007. godine stavak 25.).
30. Dovodeći navedena stajališta u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da u obrazloženju prvostupanjske odluke nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza. Općinski sud je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega prihvaća pojedine dokaze, temeljeći takav zaključak na ocjeni u svezi s drugim provedenim dokazima. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su u obrazloženjima osporenih odluka sadržani apelantovi procesnopravni prigovori koje je isticao kako tijekom postupka pred redovnim sudovima tako i u navodima predmetne apelacije, koji se tiču primarno ocjene dokaza. U svezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ponavlja da iz prvostupanjske presude proizlazi da apelant, koji je tijekom postupka imao branitelja, nije imao prijedloge za provođenje dokaza koje je sud odbio, te da mu je bilo omogućeno osporavati provedene dokaze Tužiteljstva.
31. Dalje, Ustavni sud konstatira da je Općinski sud sve dokaze, uključujući iskaze saslušanih svjedoka doveo u vezu, analizirao, te dao razloge i obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim i koja ne dovode u sumnju zaključak Općinskog suda glede utvrđenja da je apelant počinio kazneno djelo za koje je proglašen krivim. Slijedom ovakve ocjene provedenih dokaza, Općinski sud je utvrdio odlučne činjenice, zbog čega nisu utemeljene ni apelantove tvrdnje kojima se u konačnici problematizira činjenično stanje utvrđeno u predmetnom postupku. Pri tome je naveo sadržaj provedenih dokaza, a onda i svoju ocjenu tih dokaza, obuhvativši sva sporna pitanja koja apelant postavlja i u apelaciji, počev od toga kako je utvrdio da je apelant imao pištolj i da je poduzeo radnje opisane u izreci prvostupanjske presude i drugih utvrđenih okolnosti na temelju kojih je zaključio da je apelant počinio kazneno djelo za koje ga je proglasio krivim. Općinski sud je obrazložio i zašto nije poklonio vjeru apelantovom iskazu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Općinski sud ispoštovao svoju obvezu da na jasan način navede razumljive razloge na kojima je utemeljio osporenu odluku u odnosu na naprijed navedena pravna pitanja u smislu garancija obuhvaćenih člankom 6. stavak 1. Europske konvencije.
32. Dalje, Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je ocjena njegovih žalbenih navoda u drugostupanjskoj presudi proizvoljna, da odluka nije dovoljno obrazložena, kao i da su činjenice utvrđivane „izvan svakog prihvatljivog standarda“. U svezi s ovim navodima, Ustavni sud zapaža da je zaključke Općinskog suda o apelantovoj krivnji potvrdio i Kantonalni sud koji je, u skladu s nadležnostima suda u žalbenom postupku, ispitao apelantove navode o istim ovim pitanjima, pa ih je kao neutemeljene odbio i o tome dao relevantne i dovoljne razloge. Naime, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, analizom stanja u spisu, u svjetlu žalbenih navoda, pozivajući se na relevantne odredbe KZFBiH i ZKPFBiH, došao do zaključka da je apelant počinio kazneno djelo na način kako je opisano u presudi, kao i da je Kantonalni sud dao odgovor na apelantove navode iz žalbe. S obzirom na izneseno, a imajući u vidu relevantne odredbe ZKPFBiH, Ustavni sud smatra da ocjena dokaza u konkretnom slučaju ni na koji način ne ostavlja dojam proizvoljnosti ili nelogičnosti, niti su propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu. Pri tome, Ustavni sud smatra da su u obrazloženju osporene drugostupanjske odluke sadržani svi apelantovi prigovori koje je isticao kako tijekom postupka pred redovnim sudovima, tako i u navodima predmetne apelacije, te odgovori suda na njih. Potom, iz obrazloženja osporene presude ne proizlazi ni da je Kantonalni sud stajalište o vjerodostojnosti iskaza saslušanih ključnih svjedoka izveo paušalnim navođenjem i zaključivanjem, već upravo suprotno, dajući u tom pogledu (ocjena dokaza) detaljno obrazloženje koje se Ustavnom sudu ne doima proizvoljnim. S druge strane, Ustavni sud ponovo napominje da nije u njegovoj nadležnosti cijeniti sadržaj izvedenih dokaza, niti se baviti utvrđivanjem njihove istinitosti, kao ni same apelantove kaznenopravne odgovornosti, tj. krivnje. Kao što je već rečeno, zadaća Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Zbog toga, Ustavni sud smatra da u situaciji kada apelant, u suštini, osporava utvrđeno činjenično stanje, zadaća Ustavnog suda nije procjenjivati kvalitetu zaključaka redovnih sudova o apelantovoj krivnji, a u konkretnom slučaju Ustavni sud ne zapaža da je došlo do povrede ili zanemarivanja apelantovih ustavnih prava.
33. Konačno, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja koje se odnose na cjelokupni postupak protiv apelanta, te imajući u vidu apelantove opsežne navode koji su međusobno isprepleteni i u svojoj cjelokupnosti pokušavaju ukazati na kršenje prava na pravičan postupak, Ustavni sud napominje da je sve navode ispitao prilikom donošenja odluke, ali ih ne smatra od značaja dodatno elaborirati jer nalazi da su Općinski sud i Kantonalni sud, kao redovni sudovi, dali logične i zadovoljavajuće odgovore na sve apelantove prigovore, kao i da apelantovi navodi ne mogu na bilo koji način dovesti u pitanje pravičnost postupka protiv njega.
34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neutemeljene apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.
35. Konačno, apelant je tražio od Ustavnog suda da mu se na ime pravične naknade – naknade za nematerijalnu štetu isplate troškovi nastali radi utvrđivanja povrede prava. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema članku 74. Pravila Ustavnog suda iznimno može da odredi naknadu nematerijalne štete u posebnim slučajevima kršenja ustavnih prava, a kako je u konkretnom slučaju apelacija odbijena zbog toga što je neutemeljena, apelantu ne pripada pravo na naknadu nematerijalne štete.
VIII.Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije jer u okolnostima konkretnog slučaja nema ničega što bi uputilo na zaključak da je došlo do proizvoljne primjene odredbi KZFBiH ili zlouporabe procesnog prava na apelantovu štetu, ili da postupak u cjelini nije bio pravičan, ili da su na bilo koji način povrijeđene garancije prava na pravičan postupak.
37. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić