Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3999/21 (B. G.)
Odluka donesena 12. 01. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Konkurs
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3999/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. janaura 2022. godine, u predmetu broj AP-3999/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Borislav Grahovac, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Borislav Grahovac protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 89 1 Rs 036082 21 Rev od 18. avgusta 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Borislav Grahovac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Armin Mušija advokat iz Sarajeva, podnio je 23. novembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovi sud) broj 89 1 Rs 036082 21 Rev od 18. avgusta 2021. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta da se poništi kao nezakonita odluka tuženog (Univerzitet u Istočnom Sarajevu) od 28. oktobra 2015. godine, rješenje tuženog o prestanku radnog odnosa apelanta od 3. juna 2015. godine i odluka Senata tuženog od 21. januara 2015. godine kojom se poništava konkurs objavljen u dnevnom listu Glas Srpske 18. juna 2014. godine, pa da se dosljedno tome obaveže tuženi da po naprijed navedenom javnom konkursu izvrši ponovni izbor kandidata u skladu sa uslovima iz predmetnog konkursa. Obavezan je apelant da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.
3. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da je apelant bio radnik tuženog po ugovoru o radu na određeno vrijeme od 1. oktobra 2009. godine, te da se apelant prijavio na raspisani javni konkurs od 18. juna 2014. godine za izbor nastavnika za užu naučnu oblast građansko pravo na Pravnom fakultetu Pale. Dalje, da se na navedeni konkurs, osim apelanta, prijavila i dr D. M.-B., te da je Komisija u svom izvještaju jednoglasno zaključila da nijedan od prijavljenih kandidata ne ispunjava uslove za izbor (pri čemu su za takav zaključak navedeni konkretni razlozi), nakon čega je Senat tuženog donio odluku od 22. januara 2015. godine da se navedeni konkurs poništi. Takođe, da je apelant protiv naprijed navedene odluke Senata tuženog izjavio žalbu koja je odlukom istog organa od 30. aprila 2015. godine odbijena, te da je tuženi, shodno odredbama člana 89. Zakona o visokom obrazovanju, donio rješenje o prestanku radnog odnosa apelanta od 3. juna 2015. godine. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je naprijed navedenim zakonskim odredbama propisano da se, u slučaju da procedura izbora akademskog osoblja nije završena u roku od šest mjeseci, neće pokretati postupak raskida ugovora do okončanja postupka izbora najduže u roku od godinu dana od dana raspisivanja konkursa. Prema tome, Vrhovni sud je naveo da se neosnovano revizijom apelanta ukazuje na pogrešnu primjenu citiranih zakonskih odredbi, jer je apelantu ugovor o radu na određeno vrijeme prestao istekom roka od pet godina od dana zaključenja istog, ali da je, budući da postoji zakonska mogućnost da se u slučaju raspisanog konkursa ne pokrene postupak raskida ugovora o radu do okončanja postupka izbora, tuženi postupio na naprijed navedeni način u konkretnom slučaju. Pri tome, Vrhovni sud je ukazao da je apelant, dakle, na navedeni način ostao u radnom odnosu kod tuženog i duže od vremena od onog predviđenog ugovorom o radu (jer su za to postojali razlozi propisani zakonom), pa se ne mogu prihvatiti prigovori apelanta da je postupanje tuženog u konkretnom slučaju bilo nezakonito, niti da je ono na štetu apelanta. Takođe, Vrhovni sud je ukazao da nisu osnovani ni navodi apelanta da je „nastavljanje ugovora o radu nakon perioda od pet godina“, do prestanka radnog odnosa, trebalo tumačiti kao da je zasnovan radni odnos na neodređeno vrijeme (kakav zahtjev apelant predmetnom tužbom nije ni postavio).
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te ističe da je u predmetnom postupku došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant, između ostalog, navodi da je on nastavio obavljati poslove svog radnog mjesta i nakon isteka ugovora o radu, pa da je to trebalo tumačiti kao da je u konkretnom slučaju zasnovan radni odnos na neodređeno vrijeme. Dalje, da je tuženi, nasuprot tome, uz pogrešnu primjenu člana 89. Zakona o visokom obrazovanju, donio nezakonitu odluku o prestanku radnog odnosa apelanta, te da su redovni sudovi pogrešno zaključili da je pravilno primijenjeno materijalno pravo. Takođe navodi da u konkretnom slučaju nije zadovoljen standard „obrazložene odluke“.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, te da nije udovoljeno standardu „obrazložene odluke“. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredbi u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Naime, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić