Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3622/21 (J.P. „Deponija“ d.o.o. Mostar)

Odluka donesena 12. 01. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Naknada
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Troškovi postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3622/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 01. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. januara 2022. godine, u predmetu broj AP-3622/21, rješavajući apelaciju koju je podnio J.P. „Deponija“ d.o.o. Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio J.P.

„Deponija“ d.o.o. Mostar protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Ps 193558 21 Rev od 10. juna 2021.

godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 193558 19 Pž od 3. marta 2021. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 193558 17 Ps od 18. oktobra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. J.P. „Deponija“ d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Sadudin Zaklan advokat iz Mostara, podnio je 22. oktobra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Ps 193558 21 Rev od 10. juna 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 193558 19 Pž od 3. marta 2021. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 193558 17 Ps od 18. oktobra 2019. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, obavezan je apelant da tužiocu (GRAD MOSTAR) na ime naknade za ekologiju Gradsko područje - Sjever za period od 1. januara 2015. do 31. decembra 2018. godine isplati određene novčane iznose, uz naknadu troškova postupka u iznosu od 3.773,00 KM. Odbijen je apelantov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka.

3. U obrazloženju prvostepene presude prvostepeni sud je, između ostalog, naveo da je tužilac podnio tužbu u okviru trogodišnjeg zastarnog roka (tužba podnesena 6. oktobra 2017. godine), te da je stoga neosnovan prigovor zastare potraživanja koji je istakao apelant. Također je naveo da je tužiocu dosudio troškove parničnog postupka koji su bili neophodni, a shodno odredbama člana 386. stav 1. i člana 387. st 1. i 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te odredbama člana 12. stav 1., člana 13. stav 1. tač. a., b. i c. i stav 5. tačka b. i člana 33. stav 1. Advokatske tarife, a koji se odnose na troškove nagrade za sastav tužbe u iznosu od 863,00 KM, nagrade za sastav obrazloženog podneska od 5. aprila 2019. godine u iznosu od 870,00 KM, nagrade za zastupanje na pripremnom ročištu u iznosu 870,00 KM, nagrade za zastupanje na glavnoj raspravi u iznosu od 870,00 KM, te trošak predujma za financijsko vještačenje od 300,00 KM, odnosno ukupno 3.773,00 KM, dok je preostali dio zahtjeva tužioca za isplatu troškova preko dosuđenog iznosa neosnovan. Prvostepeni sud je naveo da je odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za naknadu troškova, jer je u cijelosti izgubio spor, a primjenom člana 386. stav 1. ZPP-a.

4. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je neosnovan apelantov prigovor da tužiocu nije dužan isplatiti dosuđeni iznos naknade za ekologiju Gradsko područje - Sjever za utuženi period i to u iznosima po godinama sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, kako je to sve navedeno u izreci prvostepene presude. U vezi s tim je ukazao da je članom 1. stav 1. Odluke o utvrđivanju cijene zbrinjavanja i deponovanja komunalnog otpada na deponiji Uborak od 26. juna 2008. godine (u daljnjem tekstu: Odluka), donesene na osnovu člana 16. stav 2. Zakona o komunalnoj djelatnosti i člana 28. Statuta Grada Mostara, utvrđena cijena zbrinjavanja i deponovanja komunalnog otpada na deponiji Uborak u iznosu od 34,25 KM/t, u koju je uračunat PDV i komunalna naknada za ekologiju Gradskog područja Sjever. Zatim da je članom 3. stav 1. Odluke regulisano da davalac komunalne usluge komunalnu naknadu za ekologiju Gradskog područja Sjever iz čl. 1. i 2. ove odluke uplaćuje u iznosu od 5KM/t svakog mjeseca na poseban račun Grada Mostara, kao namjenska sredstva u cilju unapređenja zaštite okoline, te sprečavanja zagađenja i nastanka štetnih posljedica deponovanja. Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud primjenom navedenih odredbi obavezao apelanta da tužiocu isplati naknadu od 5KM/t, po svakoj toni primljenog otpada. Vrhovni sud je naveo da apelantova tvrdnja da mu nisu uplaćena sredstva od strane korisnika usluga na ime naknade iz člana 1. stav 1. Odluke, sve i da je tačna, ne oslobađa apelanta njegovih obaveza prema tužiocu (uplata 5KM/t po članu 3. tačka 1. Odluke), jer nije Odlukom uvjetovana. U tom pogledu je naveo da davalac komunalne usluge, ukoliko nije primao iznose za zbrinjavanje i deponovanje komunalnog otpada od 34,25 KM/t, pod zakonom predviđenim uvjetima može potraživati neplaćene iznose od korisnika usluga. S obzirom da je nalazom vještaka utvrđen iznos naknade koji apelant duguje tužiocu, a da Odlukom nije propisan uvjet da je prethodno trebala biti isplaćena naknada prema članu 1. stav 1. Odluke davaocu usluge zbrinjavanja i deponovanja komunalnog otpada, niti bilo koji drugi uvjet koji bi sprečavao dosuđenje tužiocu iznosa obračunatog po prihvaćenom nalazu vještaka, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud, primjenom člana 1. stav 1. i člana 3. stav 1. Odluke, pravilno odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi, između ostalog, da on prikuplja komunalnu naknadu za ekologiju, ali da je tokom postupka dokazao da krajnji korisnici komunalnih usluga apelantu nikada nisu platili utuženu naknadu za ekologiju, pa apelant ne može plaćati navedenu naknadu iz vlastitih prihoda. Dalje navodi da tužilac u tužbi nije naveo za koji tačno dug i period se odnosi potraživanje, da je na pripremnom ročištu taj iznos povećao za koji dug nižestepeni sudovi pogrešno smatraju da nije zastario. Također navodi da je i odluka o troškovima postupka, također, nezakonita, te da apelantu pripadaju u cijelosti troškovi zastupanja.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant poziva u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ovo posebno imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u toku postupka, a koje navode su razmotrili redovni sudovi prilikom donošenja svojih odluka, te jasno i detaljno objasnili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3622/21 (J.P. „Deponija“ d.o.o. Mostar) | Sudska praksa | Aktio