Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2574/20 (Eko-Ing d.o.o. Sarajevo)
Odluka donesena 12. 01. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Ništavost
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o leasingu
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o leasingu
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o leasingu
- Ukaz o proglašenju Zakona o leasingu
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2574/20
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 01. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2574/20, rješavajući apelaciju „Eko-Ing“ d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 12. januara 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Eko-Ing“ d.o.o.
Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 183201 20 Rev od 15. aprila 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Eko-Ing“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Feđad Začiragić, advokat iz Sarajeva, podnio je 27. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 183201 20 Rev od 15. aprila 2020. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), te advokata Džeme Hadžiomeragića, koji je zastupao HETA d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 27. maja 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 31. maja do 9. juna 2021. godine.
4. Odgovori na apelaciju su 23. decembra 2021. godine dostavljeni apelantu radi eventualnog izjašnjenja.
5. Apelant nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
7. Hypo Alpe Adria Leasing d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: pravni prednik tuženog), kao davalac leasinga i apelant, kao korisnik leasinga, zaključili su Predugovor o finansijskom leasingu koji je notarski obrađen od notara V. S. 7. januara 2010. godine pod brojem OPU-IP-21/2010 (u daljnjem tekstu: predmetni predugovor). Predmet leasinga je stambeno - poslovni objekt sa pripadajućim zemljištem.
Osporeni postupak
8. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Ps 183201 17 Ps 2 od 8. marta 2017. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je potraživao da se utvrdi da je protivna prinudnim propisima odredba člana 18. predmetnog predugovora kojom je predviđeno da će apelant, kao korisnik leasinga, u periodu od zaključenja predmetnog predugovora do zaključenja glavnog ugovora tuženom, kao davaocu leasinga, na ime godišnjeg troška vođenja projekta uplatiti određeni novčani iznos, uvećan za PDV, te da se navedena odredba kao takva proglasi ništavom sa djejstvom ništavosti od početka, a što je tuženi dužan trpjeti. Apelant je obavezan da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu (sve detaljno navedeno u izreci presude).
9. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u dokaznom postupku izvršen uvid i čitanje u materijalne dokaze koje su izveli apelantov punomoćnik i punomoćnik tuženog (detaljno pobrojane na str. 4 i 5 presude), te da je proveden dokaz saslušanjem apelantovog zakonskog zastupnika R. L. i svjedoka V. S. Općinski sud je potom ukazao na iskaze apelantovog zakonskog zastupnika i svjedoka V. S., kao i na činjenice koje proizlaze iz određenih materijalnih dokaza (detaljno navedeno na str. 6-8 presude). Pri tome Općinski sud je, pored ostalog, ukazao da je apelantov zakonski zastupnik u svom iskazu naveo da je zaključenje predmetnog predugovora nastalo kao „nužno zlo“ rješavanja problema i finansiranja izgradnje stambeno-poslovnog objekta koji je predmet predmetnog predugovora. Dalje, ukazao je da je krajem 2009. godine apelant dobio prijedlog pravnog prednika tuženog za novi način finansiranja i zaključenje predmetnog predugovora na osnovu kojeg bi apelant izvršio prodaju nezavršenog objekta tuženom, koji bi svojim finansiranjem završio predmetni objekt, nakon čega bi se objekt prodao apelantu putem finansijskog leasinga. Osim toga, ukazao je da je zaključenju predmetnog predugovora prethodio ugovor o zajmu, gdje je apelant, kao zajmoprimac, koristio zajam pravnog prednika tuženog, kao zajmodavca, u određenom novčanom iznosu, koji nije bio dovoljan za izgradnju objekta, a tokom 2008. godine, zbog promjene Zakona o finansijskom leasingu, pravni prednik tuženog nije imao mogućnost da izvrši plaćanje dodatnog zajma za završetak objekta. Općinski sud je naveo i da je izvršio uvid u dopis pravnog prednika tuženog od 9. novembra 2009. godine upućen apelantu, a kojim je apelantu dostavljena ponuda za nastavak izgradnje predmetnog objekta, koja se sastoji od reprograma ugovora o zajmu u predmetni predugovor. Dalje, navedeno je da su u elementima ponude navedeni i troškovi interkalarne kamate u određenom novčanom iznosu, preciziranom u obrazloženju presude (apelantov zakonski zastupnik je u svom iskazu istakao da se taj iznos podudara sa iznosom troškova vođenja projekta iz člana 18. predmetnog predugovora).
10. Nakon što je ukazao na relevantni sadržaj izvedenih dokaza, Općinski sud je istakao da su apelant i pravni prednik tuženog na temelju ranijih poslovnih odnosa zaključili ugovor o kupoprodaji nekretnine i prenosu poslova iz odobrenja za građenje i predmetni predugovor, a pod uvjetom zaključenja glavnog ugovora o finansijskom leasingu. Nadalje, istaknuto je da među parničnim strankama nije sporno da do zaključenja glavnog ugovora o finansijskom leasingu nije došlo, a da je pravnom predniku tuženog rješenjem Agencije za bankarstvo Federacije BiH od 23. juna 2011. godine oduzeta dozvola obavljanja poslova leasinga, kao i da je rješenjem Općinskog suda od 14. septembra 2011. godine u sudskom registru tog suda upisano brisanje djelatnosti društva - finansiranje zakupa (leasing). Općinski sud je naveo da se pravni prednik tuženog, kao davalac leasinga po predmetnom predugovoru, obavezao predmet leasinga pribaviti kupovinom nekretnina, te završiti radove na stambeno-poslovnom objektu, čija je izgradnja započeta na pripadajućem zemljištu. Nadalje, navedeno je da je u momentu zaključenja predmetnog predugovora djelatnost pravnog prednika tuženog bila, između ostalog, „organizacija izvođenja građevinskih projekata“ i „finansijski zakup (leasing)“. Osim toga, Općinski sud je naveo i da je notar u predmetnom predugovoru konstatirala da je pravni prednik tuženog upisan u sudski registar privrednih društava.
11. Općinski sud je dalje ukazao da su članom 18. predmetnog predugovora ugovoreni troškovi, i to obaveza apelanta, kao korisnika leasinga, da pravnom predniku tuženog, kao davaocu leasinga, na ime godišnjih troškova vođenja projekta uplati određeni novčani iznos, kao i da apelant snosi troškove notarske obrade isprave i druge troškove povezane sa provedbom predmetnog predugovora, te troškove angažiranja nadzornog organa, a da će nadzorni organ imenovati pravnog prednika tuženog, kao davaoca leasinga. Nadalje, ukazano je da je članom 19. tačka 5. notar poučila apelanta na značaj pojedinih odredaba predmetnog predugovora i upozorila ga na njih, a nakon čega je apelant izjavio da je njihov sadržaj potpuno razumio i da je svjestan svih obaveza koje po njima preuzima, te da je, i pored upozorenja, insistirao da se predmetni predugovor zaključi sa sadržajem kao što je zapisano. Općinski sud je dalje naveo da je pravni prednik tuženog na ime troškova vođenja projekta apelantu ispostavio račune u periodu od 29. januara do 31. decembra 2010. godine u određenim novčanim iznosima (preciziranim u obrazloženju presude) sa PDV. Dalje, s obzirom na izneseno, odnosno činjenicu da je u momentu zaključenja predmetnog predugovora djelatnost pravnog prednika tuženog „izvođenje građevinskih projekata“ bila registrirana u sudskom registru, Općinski sud je istakao da odredba člana 18. predmetnog predugovora (da apelant, kao korisnik, plaća troškove vođenja projekta) nije protivna prinudnim propisima, te da samim tim nije ništava, zbog čega je odbijen apelantov postavljeni tužbeni zahtjev. Osim toga, Općinski sud je istakao da sporna odredba nije suprotna odredbi člana 141. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), a ni odredbi člana 103. ZOO u vezi sa članom 7. Zakona o leasingu iz 2008. godine. Općinski sud je naveo da je posebno uzeo u obzir činjenicu da je notar upozorila apelanta na značaj sporne odredbe, da je apelant izjavio da je odredbe razumio i da je u momentu zaključenja predmetnog predugovora bio svjestan svih obaveza koje preuzima, te da je insistirao na zaključenju predmetnog predugovora.
12. Općinski sud je istakao da je, donoseći predmetnu odluku, postupao u skladu sa članom 2. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). S obzirom na navedeno, zaključio je da na odluku o tužbenom zahtjevu ne utječu i da nemaju značaj apelantovi navodi da do 23. juna 2011. godine tuženi nije uspio završiti objekt i da tuženom ne pripada pravo na naplatu od apelanta određenog iznosa na ime troškova vođenja projekta, jer je apelant tužbenim zahtjevom tražio da se utvrdi da je sporna odredba protivna prinudnim propisima i ništava. Nadalje, istaknuto je da na odluku o tužbenom zahtjevu ne utječu ni navodi da je ugovoreni iznos na ime troškova vođenja projekta iznos interkalarne kamate iz ugovora o zajmu, a sve zbog toga što je predmetnim predugovorom decidirano ugovoreno plaćanje na ime vođenja projekta, a što je apelant prihvatio svojim potpisom, ne stavljajući primjedbe prilikom zaključenja predmetnog predugovora.
13. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Ps 183201 18 Pž 2 od 18. septembra 2019. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba, te je prvostepena presuda potvrđena. Osim toga, odbijen je, kao neosnovan, zahtjev tuženog za naknadu troškova odgovora na žalbu.
14. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio sve relevantne činjenice, te da je donio pravilnu i zakonitu odluku, koja žalbenim navodima apelanta ne može biti dovedena u pitanje. Nadalje, ukazao je na činjenično stanje utvrđeno u toku prvostepenog postupka, kao i zaključke prvostepenog suda (detaljno navedeno na str. 2 i 3 presude). Kantonalni sud je potom ukazao na sadržaj odredaba člana 103. stav 1. i člana 141. stav 1. ZOO, pri čemu je istakao da, posmatrano sa aspekta navedenih odredaba ZOO, kao i odredaba Zakona o leasingu, a odlučujući u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva, u smislu člana 2. stav 1. ZPP, u potpunosti prihvata pravnu argumentaciju i zaključke prvostepenog suda. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da su u konkretnom slučaju, apelant i tuženi, kao pravna lica, koja su dužna u pravnom prometu postupati sa povećanom pažnjom, odnosno pažnjom dobrog privrednika, svojevoljno zaključili predmetni predugovor u kojem su jasno bili definirani predmet i vrijednost predmeta leasinga, leasing naknada i način plaćanja, vrijeme trajanja leasinga, obaveze korisnika leasinga, te drugi bitni elementi. Nadalje, navedeno je da je spornim članom 18. predmetnog predugovora regulirano pitanje troškova. Pri tome Kantonalni sud je istakao da je, shodno navedenom, predmetni predugovor sadržavao sve elemente propisane čl. 36. i 37. Zakona o leasingu. Dalje, naveo je da činjenica da je predmetnim predugovorom predviđeno godišnje plaćanje troškova projekta, što je u direktnoj vezi sa predmetom leasinga (kupovina i izgradnja nekretnine - član 2. predmetnog predugovora) ne znači da je navedena odredba protivna odredbi člana 103. ZOO, niti odredbama Zakona o leasingu, kako je to prvostepeni sud pravilno i utvrdio. Osim toga, navedeno je da nije dokazano ni da je navedena odredba zelenaška u smislu člana 141. stav 1. ZOO.
15. Kantonalni sud je naveo da smatra paušalnim i proizvoljnim, te ničim dokazanim jednostrana tumačenja pravne prirode ugovorne odredbe od apelanta, u smislu da se ne radi o finansijskom leasingu, da se radi o prikrivenoj interkalarnoj kamati, da tuženi nije mogao zaključiti predmetni predugovor s obzirom na registriranu djelatnost, kao i da se nalazio u ekonomski zavisnom položaju u trenutku zaključenja predugovora. U konačnici, Kantonalni sud je istakao da je ocijenio i ostale žalbene navode, ali da ih nije posebno obrazlagao, ocjenjujući da nisu od utjecaja na drugačiju odluku suda, u smislu člana 231. ZPP.
16. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 183201 20 Rev od 15. aprila 2020. godine odbijena je apelantova revizija, kao i zahtjev apelanta i tuženog za naknadu troškova revizionog postupka.
17. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, pored ostalog, naveo da je presuda drugostepenog suda pravilno i zakonito donesena. Nadalje, naveo je da je paušalan apelantov prigovor da nisu dokazane relevantne činjenice u postupku, te da je drugostepeni sud u tom pogledu pravilno ocijenio odluku prvostepenog suda, koji je u dokazivanju postupio u smislu odredbe člana 8. ZPP.
18. Vrhovni sud je naveo da je neosnovan apelantov prigovor da odredba člana 18. predmetnog predugovora sadrži i prikrivenu i nezakonitu naplatu interkalarne kamate iz ranijih odnosa između stranaka, što nije naknada koju su leasing kuće mogle naplaćivati u skladu sa Zakonom o leasingu, pa da je ta odredba predmetnog predugovora po članu 103. ZOO ništava, te da se ništavost pravnog posla ne može otklanjati saglasnom izjavom volje pred notarom. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da je drugostepeni sud pravilno konstatirao da su stranke u predmetnom postupku, koje su dužne u pravnom prometu postupati sa povećanom pažnjom, odnosno pažnjom dobrog privrednika, svojevoljno zaključile predmetni predugovor u kojem su jasno definirale sve bitne elemente predmetnog predugovora, pri čemu je u spornom članu 18. pravilno regulirano pitanje troškova (čl. 36. i 37. Zakona o leasingu).
19. Vrhovni sud je dalje naveo da je neosnovana i apelantova tvrdnja da je u odredbi člana 18. predmetnog predugovora prikrivena nezakonita naplata interkalarne kamate, kao i da tuženi nije mogao obavljati poslove leasinga u vrijeme zaključenja predmetnog predugovora na isti način kao i nakon što mu je rješenjem Agencije za bankarstvo Federacije BiH (23. juna 2011. godine) oduzeta dozvola za obavljanje poslova leasinga, a potom 14. septembra 2011. godine upisano brisanje djelatnosti društva - finansiranje zakupa (leasing), jer takve tvrdnje nije dokazao u postupku.
20. Vrhovni sud je ukazao na sadržaj odredbe člana 141. stav 1. ZOO, pri čemu je naveo da apelant neosnovano tvrdi da je navedena odredba pogrešno primijenjena od nižestepenog suda s obzirom da je on u trenutku sklapanja predugovora bio u stanju ekonomske nužde, nedostatka finansijskih sredstava za nastavak izgradnje objekta u vrijeme najveće finansijske krize zbog čega, također, smatra da je odredba člana 18. predmetnog predugovora ništava, jer to nije dokazao.
21. U odnosu na apelantove tvrdnje da su stranke ugovorile plaćanje iznosa navedenog u članu 18. predmetnog predugovora za poslove koje tuženi uopće nije obavljao, pogotovo što mu je kasnije oduzeta dozvola za obavljanje djelatnosti leasinga, te da nikada nije uspio završiti objekt koji je bio predmet predmetnog predugovora, Vrhovni sud je naveo da se radi o prigovorima činjenično-pravne prirode zbog čega se revizija ne može izjaviti (član 240. stav 2. ZPP). Pri tome Vrhovni sud je istakao da je paušalno i proizvoljno, te ničim dokazano (što je bila apelantova obaveza u smislu odredaba čl. 7, 123. i 126. ZPP) tumačenje pravne prirode odredbe člana 18. predmetnog predugovora od apelanta u smislu da se ne radi o finansijskom leasingu, da se radi o prikrivenoj interkalarnoj kamati, da tuženi nije mogao zaključiti predmetni predugovor s obzirom na registriranu djelatnost, kao i da se nalazio u ekonomski zavisnom položaju u trenutku zaključenja predmetnog predugovora.
22. U konačnici, Vrhovni sud je naveo da ni ostali revizioni prigovori nemaju utjecaja na drugačije rješenje ove pravne stvari, pa ih nije posebno obrazlagao.
IV. Apelacija
I.Navodi iz apelacije
23. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da su redovni sudovi pogrešno primijenili član 103. ZOO u vezi sa članom 7, ali i čl. 35, 36, te članom 48. stav 6. Zakona o leasingu, kada nisu utvrdili ništavost odredbe člana 18. predmetnog predugovora. Pri tome ističe da se tuženi nezakonito bavio poslovima vođenja (građevinskih) projekata, što po Zakonu o leasingu iz 2008. godine nije bilo dozvoljeno. Dalje, navedeno je da se tuženi nije mogao baviti naplatom kredita i interkalarne kamate od apelanta, kao i da mu je bilo zabranjeno da od apelanta naplaćuje bilo kakvu naknadu, osim leasing naknade. Apelant tvrdi da sudovi gube iz vida da je iz iskaza zakonskog zastupnika apelanta jasno da se pod „troškovima“ iz člana 18. predmetnog predugovora prikriva naplata interkalarne kamate. Dalje, smatra proizvoljnim stanovište da se ništavost pojedinih pravnih poslova može otklanjati saglasnom voljom ugovornih strana ili sačinjavanjem pravnih akata u formi notarskih isprava. Apelant tvrdi da je pogrešno primijenjen i član 141. ZOO kada nije uzeto u obzir da je odredba člana 18. predmetnog predugovora zelenaška. Apelant navodi i da su redovni sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje, pri čemu ističe da je pogrešan i da se ne zasniva na bilo kojem dokazu zaključak da je tuženi u momentu zaključenja predmetnog predugovora imao registriranu djelatnost “organizacija izvođenja građevinskih projekata”. Dalje, navedeno je da rješenje o registraciji od 14. septembra 2011. godine ne može dokazivati činjenice koje su postojale 7. januara 2010. godine, kao i da je pogrešan zaključak da se pod pojmom „vođenje projekta“ radi o “organizaciji izvođenja građevinskih projekata”. Također, smatra da su sudovi morali utvrditi da je rješenje o registraciji od 14. septembra 2011. godine nastalo nakon oduzimanja dozvole tuženom da se bavi leasing poslovima, odnosno da je tuženom nakon oduzimanja navedene dozvole bilo dozvoljeno bavljenje drugim djelatnostima, osim leasing poslovima, ali da mu to nije bilo dozvoljeno prije oduzimanja dozvole. Apelant navodi da nije utvrđeno da je u vrijeme sklapanja predmetnog predugovora morao prihvatiti uvjete koje mu je tuženi nametnuo, jer se nalazio u teškoj ekonomskoj i finansijskoj situaciji, niti da je predmetnim predugovorom ugovoreno plaćanje određenog novčanog iznosa na ime troškova vođenja projekta, za poslove koje tuženi nije obavljao. U konačnici, ističe da nije utvrđeno da tuženi do 23. juna 2011. godine nije završio objekt koji je bio predmet predugovora, zbog čega nije ni sklopljen glavni ugovor o finansijskom leasingu.
II.Odgovor na apelaciju
24. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod svoje presude i razloga na koje se pozvao u presudi. Nadalje, naveo je da je navedena presuda donesena u skladu sa domaćim procesnim i materijalnim zakonima, kao i odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. U konačnici, predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
25. Kantonalni sud je naveo da su osnovi za donošenje odluke drugostepenog suda navedeni u obrazloženju odluke tog suda, kod koje ostaje u cijelosti, smatrajući da u postupku donošenja predmetne odluke nije povrijeđeno apelantovo pravo zagarantirano Ustavnom Bosne i Hercegovine, niti prava zagarantirana Evropskom konvencijom. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
26. Općinski sud je, pored ostalog, naveo da su navodi apelanta paušalno postavljeni i neosnovani. Nadalje, naveo je da apelantu nije uskraćeno pravo na djelotvoran pravni lijek. Osim toga, naveo je da je prvostepeni sud svoju odluku donio nakon savjesne ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, na osnovu činjenica koje među parničnim strankama nisu sporne, te utvrđenog činjeničnog stanja na temelju izvedenih dokaza. Općinski sud je naveo da je postupao u skladu sa odredbama ZPP i ZOO, a u vezi sa odredbama Zakona o leasingu.
27. Tuženi je naveo da je apelacija očigledno (prima facie) neosnovana, jer ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno jer predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine. Dalje, naveo je da neosnovanost izjavljene apelacije slijedi iz neosnovanosti navoda kojima apelant ukazuje na navodnu pogrešnu primjenu materijalnog prava i odredaba parničnog postupka. Osim toga, istakao je da se većina apelacionih navoda odnosi na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, odnosno da apelant izražava nezadovoljstvo ocjenom dokaza i primjenom prava. Tuženi je naveo da je očigledno da nije povrijeđeno niti jedno pravo zagarantirano Ustavom Bosne i Hercegovine.
V.Relevantni propisi
28. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH" br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredaba, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljivan u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, koji glasi:
Ništavost Član 103. stav (1) (1) Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo.
VII - ZELENAŠKI UGOVOR
Član 141. stav (1) (1) Ništav je ugovor kojim neko, koristeći se stanjem nužde ili teškim materijalnim stanjem drugog, njegovim nedovoljnim iskustvom, lakomislenošću ili zavisnošću, ugovori za sebe ili za nekog trećeg korist koja je u očiglednoj nesrazmeri sa onim što je on drugom dao ili učinio, ili se obavezao dati ili učiniti.
29. Zakon o leasingu ("Službene novine Federacije BiH" br. 85/08, 39/09, 65/13 i 104/16)
DIO DRUGI - UVJETI ZA OSNIVANJE, POSLOVANJE I PRESTANAK RADA
POGLAVLJE I. DJELATNOST I KAPITAL
Član 7.
Djelatnost leasing društva (1) Leasing društvo smije obavljati samo poslove iz člana 5. ovog Zakona.
(2) Izuzetno od odredbe stava (1) ovog člana, leasing društvo može obavljati i druge poslove koji su u neposrednoj ili posrednoj vezi sa poslovima leasinga.
(3) Poslovima iz stava (2) ovog člana smatraju se zakup, posredovanje kod prodaje, odnosno prodaja predmeta koji pripadaju leasing društvu na osnovu obavljanja poslova leasinga.
(4) Leasing društvo ne smije primati depozite, odobravati kredite i zajmove.
POGLAVLJE I. ZAKLJUČENJE I SADRŽAJ
Član 35.
Pojam ugovora o leasingu (1) Ugovorom o leasingu obavezuje se davalac leasinga da pribavi predmet leasinga od dobavljača predmeta leasinga i da ga ustupi korisniku leasinga, a korisnik leasinga se obavezuje da mu za to plaća leasing naknadu.
(2) Korisnik leasinga određuje predmet leasinga i dobavljača predmeta leasinga.
30. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredaba, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 2. stav (1) (1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
Član 7. stav (1) (1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
VI.Dopustivost
31. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
32. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 183201 20 Rev od 15. aprila 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov zastupnik je primio 24. juna 2020. godine, a apelacija je podnesena 27. jula 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
35. Apelant pobija navedenu presudu tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
36. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
37. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
38. Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje ništavosti odredbe predugovora o finansijskom leasingu (predmetnog predugovora), dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa apelant u tom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
39. Apelant, u suštini, ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, proizvoljnu ocjenu dokaza, te proizvoljnu primjenu pozitivnopravnih propisa.
40. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivnopravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
41. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.
42. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud, prije svega, primjećuje da je u predmetnom postupku, okončanom osporenom presudom Vrhovnog suda, odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je odredba člana 18. predmetnog predugovora protivna prinudnim propisima, te da je kao takva ništava, što je tuženi dužan trpjeti. U odnosu na navode apelanta kojima ukazuje na proizvoljnu ocjenu dokaza, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presuda redovnih sudova slijedi da su u predmetnom postupku svi izvedeni dokazi ocijenjeni pojedinačno i u međusobnoj vezi (materijalna dokumentacija, te iskazi apelantovog zakonskog zastupnika i svjedoka V. S.), te da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka jasno ukazali na relevantne činjenice utvrđene iz sadržine izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža, a kako to slijedi iz obrazloženja odluka redovnih sudova, da je pravnom predniku tuženog rješenjem Agencije za bankarstvo Federacije BiH od 23. juna 2011. godine oduzeta dozvola obavljanja poslova leasinga, te da je rješenjem Općinskog suda od 14. septembra 2011. godine u sudskom registru tog suda upisano brisanje djelatnosti društva finansiranje zakupa (leasing). Međutim, Ustavni sud nalazi da je, nasuprot apelantovim navodima, u momentu zaključenja predmetnog predugovora djelatnost pravnog prednika tuženog bila, između ostalih, „organizacija izvođenja građevinskih projekata“ i „finansijski zakup (leasing)“, a što je bilo registrirano u sudskom registru, te da su, s obzirom na navedenu činjenicu, redovni sudovi zaključili da odredba člana 18. predmetnog predugovora nije protivna prinudnim propisima, te da samim tim nije ništava, odnosno da sporna odredba nije suprotna članu 103. ZOO u vezi sa članom 7. Zakona o leasingu. Dalje, nalazi da sporna odredba nije suprotna ni članu 141. ZOO, budući da apelant nije dokazao da je navedena odredba predmetnog ugovora zelenaška. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi posebno imali u vidu činjenicu da je notar upozorila apelanta na značaj sporne odredbe, ali da je apelant izjavio da je odredbe razumio i da je u momentu zaključenja predmetnog predugovora bio svjestan svih obaveza koje preuzima, te da je insistirao na njegovom zaključenju.
43. U odnosu na apelacione navode da do 23. juna 2011. godine tuženi nije uspio završiti objekt i da mu ne pripada pravo na naplatu određenog novčanog iznosa na ime troškova vođenja projekta, Ustavni sud zapaža da je istovjetan prigovor bio predmet razmatranja i u redovnom postupku. Naime, Općinski sud je naveo da ti navodi ne utječu na odluku o tužbenom zahtjevu i da nemaju značaj, s obzirom da je apelant tužbenim zahtjevom isključivo tražio da se utvrdi da je sporna odredba protivna prinudnim propisima i ništava, te da je taj sud, donoseći odluku o apelantovom tužbenom zahtjevu, postupao u skladu sa članom 2. stav 1. ZPP. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je odredbom člana 2. stav 1. ZPP propisano da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Osim toga, iz obrazloženja odluka redovnih sudova slijedi da su redovni sudovi, razmatrajući prigovore da se u konkretnom slučaju ne radi o finansijskom leasingu, da se radi o prikrivenoj interkalarnoj kamati, da tuženi nije mogao zaključiti predmetni predugovor s obzirom na registriranu djelatnost, kao i da se apelant nalazio u ekonomski zavisnom položaju u trenutku zaključenja predugovora, a na koje apelant ponovno ukazuje u apelaciji, ocijenili navedene prigovore paušalnim i proizvoljnim, te nedokazanim, a što je apelant bio dužan dokazati u smislu odredaba čl. 7, 123. i 126. ZPP (sve detaljno navedeno u činjeničnom dijelu ove odluke). Ustavni sud u ovakvim zaključcima redovnih sudova ne nalazi proizvoljnost.
44. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali detaljne i jasne razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba na predmetnu situaciju, odnosno da su ispoštovane garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
45. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
46. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju navedenog prava zasnivaju na istim tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa, proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj ocjeni dokaza, koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke kada ih je ocijenio neosnovanim. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu, također, neosnovani. Pravo na djelotvoran pravni lijek
47. Ustavni sud zapaža da apelant ukazuje i na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je apelant u predmetnom postupku koristio zakonom predviđene pravne lijekove, odnosno žalbu protiv prvostepene presude i reviziju protiv drugostepene presude, a koje su Kantonalni sud i Vrhovni sud, nasuprot apelantovim navodima, razmotrili i zaključili da su neosnovani, dajući za to jasna obrazloženja, pri čemu činjenica da ti pravni lijekovi nisu imali kao rezultat donošenje odluke u apelantovu korist sama po sebi ne vodi kršenju prava na djelotvoran pravni lijek. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava apelanta na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, te da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.
VIII.Zaključak
48. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje, kada nema elemenata koji bi ukazivali na to da je činjenično stanje proizvoljno utvrđeno, niti da su izvedeni dokazi proizvoljno ocijenjeni, kao i kada nema elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu relevantnih zakonskih odredaba na predmetnu situaciju.
49. Ustavni sud, također, zaključuje da nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje, jer je apelantu bila na raspolaganju mogućnost da izjavi žalbu protiv prvostepene presude i reviziju protiv drugostepene presude, koje pravne lijekove je i koristio, a činjenica da korišteni pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom ne može voditi zaključku o kršenju tog prava.
50. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić