Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4556/20 (D. Z.)
Odluka donesena 12. 01. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Oduzimanje imovine
- Javni interes
- Kontrola korištenja
- Mjera obezbjeđenja
- Proporcionalnost
- Propisano zakonom
- Miješanje u imovinu
- Legitiman cilj
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4556/20
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 01. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4556/20, rješavajući apelaciju Džafera Zubače, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 12. januara 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Džafera Zubače podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 04 0 K 009398 20 Kž 3 od 24. novembra 2020.
godine i Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 K 009398 20 Kpp 32 od 21. septembra 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Džafer Zubača (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vareša, kojeg zastupa advokatica Mirsada Beganović-Žutić iz Sarajeva, podnio je 17. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 04 0 K 009398 20 Kž 3 od 24. novembra 2020. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 K 009398 20 Kpp 32 od 21. septembra 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 8. novembra 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Kantonalno tužilaštvo su u periodu od 12. do 18. novembra 2021. godine dostavili odgovore na apelaciju.
4. Odgovori su dostavljeni apelantu radi eventualnog izjašnjenja 27. decembra 2021. godine. Apelant nije dostavio izjašnjenje na odgovore.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
6. Kantonalno tužilaštvo je dostavilo Kantonalnom sudu prijedlog označeni broj od 18. septembra 2020. godine za donošenje privremene mjere osiguranja, i to: zabrana otuđenja, sakrivanja, opterećenja i raspolaganja pokretnom imovinom, oduzimanjem i povjeravanjem stvari na čuvanje Federalnoj agenciji za upravljanje oduzetom imovinom (u daljnjem tekstu: Federalna agencija) označenog motornog vozila (u daljnjem tekstu: predmetno vozilo). Kantonalno tužilaštvo kao predlagač je u prijedlogu navelo da vodi istragu u predmetu označeni broj protiv apelanta i drugih zbog krivičnog djela organiziranog kriminala iz člana 342. stav (2) Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u vezi sa krivičnim djelom zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav (3) u vezi sa stavom (1) KZFBiH, a vezano za nelegalnu sječu i eksploataciju drvne mase. Pritom je navedeno da su prema apelantu i ostalim osumnjičenima na snazi mjere zabrane izrečene prema Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), koje su posljednji put produžene rješenjem Kantonalnog suda od 4. augusta 2020. godine. Također je u prijedlogu navedeno da Kantonalno tužilaštvo provodi i finansijsku istragu s ciljem sveobuhvatnog utvrđivanja stvarnog porijekla, vrijednosti i strukture imovinske koristi za koju postoje osnovi sumnje da je pribavljena krivičnim djelom, a sve iz razloga jer postoji sumnja da su osumnjičeni krivična djela koja su činili i koja im se stavljaju na teret upravo i činili radi pribavljanja imovinske koristi i da su takvu korist i pribavili. Postupak u kojem su donesene osporene odluke
7. Rješenjem Kantonalnog suda broj 04 0 K 009398 20 Kpp 32 od 21. septembra 2020. godine apelantu je, na osnovu člana 17. stav (2) tačka b) Zakona o oduzimanju nezakonito stečene imovine krivičnim djelom (u daljnjem tekstu: ZONSIKD), određena privremena mjera osiguranja zabrane otuđenja, sakrivanja, opterećenja i raspolaganja pokretnom imovinom, oduzimanjem i povjeravanjem stvari – predmetnog vozila na čuvanje Federalnoj agenciji. Rješenjem je naloženo i MUPZDK, Vareš, upis određene mjere u evidenciju vozila nadležnog MUPZDK, Vareš. Također je odlučeno da će mjera osiguranja ostati na pravnoj snazi dvije godine od dana kada je ova mjera određena.
8. U obrazloženju rješenja je, prije svega, ukazano na sadržaj odredbe člana 17. stav (1) ZONSIKD. U vezi s tim je navedeno da osnovanu sumnju predlagač obrazlaže dosadašnjim rezultatima finansijske istrage. U tom smislu je Kantonalni sud istakao da predlagač navodi da su dosadašnji rezultati finansijske istrage (koja i dalje traje) potvrdili sumnje da je osumnjičeni apelant predmetno vozilo (u odnosu na koje se traži mjera osiguranja) stekao na nezakonit način, odnosno krivičnim djelom. Dalje je navedeno da je u toku provođenja finansijske istrage utvrđeno da je osumnjičeni apelant vlasnik predmetnog vozila, te da je upoređivanjem označenih podataka utvrđeno da je apelant predmetno vozilo kupio za označeni novčani iznos, a da je u vrijeme kupovine tog vozila na nezakonit način pribavio novac u iznosu koji približno odgovara iznosu plaćenom za kupovinu predmetnog vozila. U tom smislu je ukazano da predlagač sumnju potvrđuje transkriptima razgovora (pobliže opisano na stranici 2. rješenja). Zatim je ukazano na dokaze o apelantovim prihodima, koje je Kantonalno tužilaštvo prikupilo u toku finansijske istrage (pobliže opisano na stranici 2. rješenja). U vezi s tim je istaknuto da je zaključak predlagača da postoji očigledna nesrazmjera između apelantovih prihoda i imovine u odnosu na koju se predlaže mjera osiguranja, te da postoje razlozi koji opravdavaju potrebu za privremenim osiguranjem imovine jer u toku istrage nisu prikupljeni dokazi koji bi ukazivali da je apelant kao osumnjičeni na zakonit način pribavio predmetnu pokretnu stvar (putničko vozilo). Isto tako je navedeno da kao dokaz postojanja sumnje da je imovinska korist pribavljena krivičnim djelom proizlazi i iz izjave R. M. (pobliže opisano na stranici 3. rješenja). Zatim je Kantonalni sud istakao da je za krivično djelo, koje se stavlja na teret osumnjičenom apelantu, propisana kazna zatvora u trajanju od najmanje pet godina, tako da se radi o krivičnom djelu na koje se prema odredbi člana 3. ZONSIKD mogu primijeniti odredbe ovog zakona jer je ispunjen objektivni uvjet za određivanje mjere u konkretnom slučaju.
9. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je istakao da su navodi predlagača, u pogledu postojanja sumnje da je imovinska korist pribavljena krivičnim djelom, osnovani i da je predmetno vozilo kupljeno novcem koji je pribavljen na nezakonit način, odnosno krivičnim djelom. U prilog navedenom, kako je to naveo Kantonalni sud, ide i činjenica da je apelantu kao osumnjičenom bio određen pritvor, te da u sadašnjem stanju krivičnog postupka prema osumnjičenima traju mjere zabrane. Iz svega navedenog, Kantonalni sud je ukazao da smatra da postoji sumnja da je imovinska korist, koja se odnosi na predmetno vozilo (čije se oduzimanje traži), pribavljena krivičnim djelom i da su ispunjeni uvjeti za određivanje privremene mjere osiguranja, koja je predložena od predlagača, propisani ZONSIKD. Ovo iz razloga, kako je to navedeno, jer se radi o pokretnoj stvari
– vozilu koje se lako može otuđiti, pa postoji opasnost da potraživanje Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: FBiH), u pogledu oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom, neće moći biti ostvareno ili da će ostvarenje ovih potraživanja biti otežano ako privremena mjera ne bude određena. Dakle, Kantonalni sud je naveo da u konkretnom slučaju sumnja proizlazi upravo iz samog nesrazmjera po osnovu legalnih prihoda i stečene imovine, ali i svih dokaza koji su priloženi uz prijedlog, dovođenjem u vezu s krivičnim djelima koja se apelantu stavljaju na teret i za koja se osnovano sumnja da ih je on učinio. Imajući u vidu navedeno, istaknuto je da je na osnovu člana 17. stav (3) ZONSIKD određena predložena mjera po prijedlogu predlagača. Na kraju je, između ostalog, ukazano i da je ovom odlukom određeno i trajanje izrečene mjere od dvije godine budući da je članom 17. stav (3) navedenog zakona propisano da rješenje suda mora sadržavati i tačno vrijeme na koje je privremena mjera određena, nakon čega sud u zavisnosti od ishoda krivičnog postupka donosi rješenje o produženju privremene mjere ili rješenje o ukidanju privremene mjere.
10. Rješenjem Vrhovnog suda broj 04 0 K 009398 20 Kž 3 od 24. novembra 2020. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantove braniteljice izjavljena protiv rješenja Kantonalnog suda od 21. septembra 2020. godine.
11. U obrazloženju je, prije svega, navedeno da je neosnovan žalbeni prigovor povrede odredaba krivičnog postupka jer apelantovoj odbrani nije dostavljen na izjašnjenje prijedlog za određivanje privremene mjere osiguranja. U vezi s tim je ukazano da iz sadržaja odredbe člana 16. stav (2) ZONSIKD slijedi da je postupanje prvostepenog suda bilo u skladu s navedenom zakonskom odredbom. Dalje je navedeno da su bez osnova navodi da je u prvostepenom rješenju izostalo obrazloženje postojanja bojazni da bi apelant kao osumnjičeni mogao otuđiti svoju imovinu, tj. predmetno vozilo koje je predmet mjere osiguranja. Dalje je navedeno da je odredbom člana 16. stav (1) ZONSIKD propisano da se u postupku osiguranja privremenom mjerom po tom zakonu pretpostavlja postojanje opasnosti da potraživanje FBiH u pogledu oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom neće moći biti ostvareno ili da će ostvarenje tog potraživanja biti otežano ako privremena mjera ne bude određena. Međutim, kako je to istakao Vrhovni sud, i pored postojanja navedene pretpostavke, Kantonalni sud je u obrazloženju prvostepenog rješenja dodatno naveo razloge zbog kojih smatra da u predmetnom slučaju postoji i konkretna opasnost da potraživanje FBiH u pogledu oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom neće moći biti ostvareno, odnosno da će biti otežano ako privremena mjera ne bude određena.
12. Zatim je ukazano da, suprotno žalbenim tvrdnjama, razlozi koje je prvostepeni sud dao u odnosu na postojanje sumnje da je apelant imovinsku korist pribavio krivičnim djelom nisu paušalni i proizvoljni i ne zasnivaju se na indicijama Kantonalnog tužilaštva (pobliže opisano na str. 2. i 3. rješenja). Potom je obrazložen žalbeni prigovor koji se odnosio na način na koji je apelant stekao predmetno vozilo (pobliže opisano na stranici 3. rješenja). U vezi s tim je ukazano da odredbe člana 17. stav (1) ZONSIKD ne ograničavaju određivanje privremenih mjera osiguranja samo na imovinskoj koristi, odnosno imovini neposredno pribavljenoj krivičnim djelom, nego je privremene mjere moguće odrediti na imovini iz koje se može namiriti imovinska korist pribavljena krivičnim djelom, što, dakle, uključuje i zakonito stečenu imovinu.
13. U nastavku obrazloženja je razmotren žalbeni prigovor odbrane da određivanje osporene mjere predstavlja povredu apelantovog prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te da apelant kao osumnjičeni ničim nije pokazao namjeru otuđenja predmetnog vozila s obzirom na to da to nije uradio za vrijeme od tri godine koliko traje istraga. U vezi s tim je odbrana ukazala i da mu predmetno vozilo služi za lične i porodične potrebe, te da ne postoje razlozi da predmetna privremena mjera uključi oduzimanje vozila i povjeravanje na čuvanje Federalnoj agenciji (pobliže opisano na str. 4. rješenja).
14. U odnosu na postojanje opasnosti otuđenja predmetnog vozila, Vrhovni sud se referirao na obrazloženje prvostepenog rješenja. Pritom je ukazano da žalbena tvrdnja da apelant predmetno vozilo nije otuđio u proteklom periodu od tri godine (koliko traje istraga) nije dovela u sumnju postojanje takve opasnosti. Vezano za žalbene navode u pogledu navedene svrhe predmetnog vozila (za apelantove lične i porodične potrebe), Vrhovni sud je istakao da se u žalbi ne navode razlozi iz kojih proizlazi da bi izvršenje predmetne mjere osiguranja za apelanta predstavljalo pretjeran teret s obzirom na označene razloge. Isto tako je navedeno da je bez osnova navod u odnosu na neophodnost oduzimanja predmetnog vozila i njegovog povjeravanja Federalnoj agenciji. Po stavu Vrhovnog suda, kako je to navedeno, svrha privremene mjere osiguranja bila bi ugrožena ukoliko bi se mjera ograničila samo na evidentiranje zabrane otuđenja vozila, posebno kada se ima u vidu da je vrijednost predmetnog vozila neznatno manja od vrijednosti imovinske koristi stečene krivičnim djelom koje se osigurava. Ostavljanje predmetnog vozila na korištenje apelantu kao osumnjičenom (uz njegovu svijest da ga više ne može otuđiti), kako je to istakao Vrhovni sud, rezultiralo bi realnim rizikom od obezvrjeđivanja predmetnog vozila uslijed korištenja pod tim okolnostima i tako ugrozilo svrhu mjere. Kako je utvrđeno da je osporena mjera određena u skladu sa zakonom (ZONSIKD), da je ona neophodna za postizanje svrhe, kao i da joj je proporcionalna (imajući u vidu da su vrijednost imovinske koristi stečene krivičnim djelom koja se osigurava mjerom i vrijednost blokirane imovine približno jednake), Vrhovni sud je naveo da određivanjem mjere nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj uz Evropsku konvenciju, kao i pravo iz člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
16. Naime, apelant navodi da je nesporno da Kantonalno tužilaštvo za tri godine koliko traje istraga nije još uvijek donijelo odluku o apelantovom statusu (osumnjičenog), ali je nakon tri godine dostavilo prijedlog za određivanje privremene mjere sa oduzimanjem pokretne imovine – vozila, mada ne postoje niti indicije da bi ga apelant kao osumnjičeni mogao otuđiti, skriti ili na neki drugi način opteretiti svoju imovinu. Dalje se navodi da apelantova odbrana nije dobila prijedlog za određivanje navedene mjere na očitovanje, čime je došlo do povrede odredaba krivičnog postupka. U odnosu na navode osporenog rješenja o opravdanosti određenih mjera apelantu, on smatra da su u osporenom rješenju izostali konkretni razlozi i nedostaje konkretizirano obrazloženje postojanja bojazni da bi apelant kao osumnjičeni mogao otuđiti svoju imovinu, tj. predmetno vozilo. Zatim se ističe da su navodi sadržani u osporenom rješenju (koji se temelje na indicijama Kantonalnog tužilaštva) potpuno paušalni, neodređeni i nekonkretni, tj. ničim potkrijepljeni, pa ne mogu biti osnov za ovako određenu mjeru osiguranja. U vezi s tim se ukazuje da Kantonalno tužilaštvo nije opravdalo ni osnovanu sumnju u pogledu izvršenja krivičnog djela koje se stavlja na teret apelantu. Dalje se ističe da je nezakonito oduzimanje imovine – predmetnog vozila i povjeravanje na čuvanje dvije godine Federalnoj agenciji za upravljanje oduzetom imovinom atak na apelantovu imovinu koji ničim nije pokazao namjeru njegovog otuđenja. Isto tako, apelant argumentira i da je predmetno vozilo stekao na zakonit način. Također se navodi i da mu predmetno vozilo služi za „porodične potrebe jer živi na selu [...] i nužno mu je radi odlaska ljekaru, kao i njegove supruge, te radi prijevoza unučadi koje sada čuva“. S obzirom na navedeno, apelant ističe da ne postoje razlozi osporenog rješenja o opravdanosti određivanja navedene privremene mjere u konkretnom slučaju. II.Odgovor na apelaciju
17. Vrhovni sud je, prije svega, naveo da su svi navodi apelacije već bili istaknuti u formi žalbenih prigovora. Dalje je navedeno da su u osporenim rješenjem tog suda dati u svemu konkretni i određeni razlozi za zaključak suda o postojanju sumnje da je apelant počinio predmetno krivično djelo. Zatim je ukazano da je mogućnost da se prijedlog ne dostavi odbrani (na šta ukazuje apelacija) predviđena zakonom (ZONSKID), pa je u tom pravcu postupanje Kantonalnog tužilaštva i suda u skladu sa zakonom. Potom je navedeno da pitanje je li apelant stekao predmetno vozilo na zakonit ili nezakonit način nije relevantno za određivanje privremenih mjera osiguranja. Ona se, kako je to navedeno, može odrediti i na zakonito stečenoj imovini ako može poslužiti kao sredstvo osiguranja. U odnosu na apelacione navode da mu predmetno vozilo služi za porodične potrebe, Vrhovni sud je naveo da apelant ne navodi da ni on, niti njegova supruga boluju od kakve bolesti, niti da prijevoz unučadi ne mogu izvršiti njihovi roditelji, pa su ovi argumenti ostali paušalni i ničim potkrijepljeni. Zbog toga je Vrhovni sud istakao da se ne može zaključiti da je na apelanta stavljen pretjeran teret izrečenom mjerom. Shodno istaknutom, Vrhovni sud je naveo je rješenje o određivanju privremene mjere osiguranja u svemu saglasno sa važećim zakonom (ZONSIKD), te da nema povrede prava na imovinu, na šta ukazuje apelacija. Imajući u vidu navedeno, predloženo je da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
18. Kantonalni sud je naveo da apelant u većem dijelu apelacije ponavlja navode i obrazloženje osporenog prvostepenog rješenja, umjesto da ukaže na proizvoljnost u odlučivanju o njegovom pravu kao osumnjičenog. U tom smislu je ukazano da osporena prvostepena odluka nije proizvoljna, te da se radi o složenoj istrazi, a mjere izrečene osumnjičenim umjesto pritvora (kada je utvrđena osnovana sumnja u počinjenje radnji izvršenja) i dalje se produžavaju. Stoga je navedeno da nisu osnovani navodi iz apelacije, te da nije jasno zašto se apelant poziva na pravo na slobodu kretanja iz člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju s obzirom na to da se apelacija odnosi na pravo na imovinu. Imajući u vidu istaknuto, predloženo je da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
19. Kantonalno tužilaštvo je istaklo da su apelantovi navodi potpuno paušalni i neosnovani. U odnosu na navod da apelantova odbrana nije dobila prijedlog za određivanje predmetne mjere na očitovanje, Kantonalno tužilaštvo je ukazalo je odredbom člana 16. stav (2) ZONSIKD osiguranje iz stava (1) navedenog člana može odrediti i prije nego što je osumnjičenom, optuženom ili povezanom licu omogućeno da se izjasni o tužiočevom prijedlogu za određivanje mjere osiguranja. Dakle, navedeno je potpuno jasno da je sud postupao u okviru zakonskih mogućnosti i ovlaštenja. Isto tako je navedeno da oba osporena rješenja sadrže sve što je potrebno za njihovo donošenje, pri čemu su utvrđeni činjenični navodi potkrijepljeni odgovarajućim dokazima prikupljenim u toku provođenja istrage i finansijske istrage. Dakle, istaknuto je da se navodi ne baziraju na indicijama, kako to neosnovano navodi apelant, već na konkretnim dokazima prikupljenim na zakonit način i u zakonitom postupku. Dalje je navedeno i da apelantova odbrana u potpunosti zanemaruje postojanje dokaza iz kojih se vidi da je on kao osumnjičeni, u isto vrijeme kada je kupio predmetno vozilo, preduzeo određene kriminalne aktivnosti s ciljem pribavljanja imovinske koristi (koju je i pribavio) u iznosu koji je približan iznosu plaćenom za vozilo. Stoga je na kraju navedeno da osporenim rješenjima nije povrijeđeno nijedno pravo apelantu, te da je predmetna apelacija u potpunosti neosnovana.
V.Relevantni propisi
20. Zakon o oduzimanju nezakonito stečene imovine krivičnim djelom („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 71/14) u relevantnom dijelu glasi:
I. UVODNE ODREDBE
Član 3.
Odredbe ovog zakona primjenjuju se u postupcima za oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelima propisanim KZFBiH za koja se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.
III. POSTUPAK ZA ODUZIMANJE IMOVINSKE KORISTI
D. Osiguranje oduzimanja imovinske koristi Član 16.
(1) U postupku osiguranja privremenom mjerom prema ovom zakonu pretpostavlja se postojanje opasnosti da potraživanja Federacije Bosne i Hercegovine u pogledu oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom neće moći biti ostvarena, ili da će njihovo ostvarenje biti otežano ako privremena mjera ne bude određena.
(2) Osiguranje iz stava 1. ovoga člana može se odrediti i prije nego što je osumnjičenom, optuženom ili povezanoj osobi omogućeno da se očituje o prijedlogu tužitelja za određivanje mjera osiguranja.
Član 17. stav (1), stav (2) tačka b) i st. (3) i (4) (1) U cilju osiguranja imovinske koristi za koju se sumnja da je pribavljena krivičnim djelom, tužitelj može tokom ili nakon okončanja krivičnog postupka, ili kada nisu ispunjeni uvjeti za vođenje krivičnog postupka zbog okolnosti iz člana 5. stav 1. ovoga zakona, predložiti osiguranje bilo kojom privremenom mjerom kojom se najdjelotvornije može postići svrha osiguranja.
(2) Osiguranje imovinske koristi iz stava 1. ovoga člana može se odrediti:
b) zabranom osumnjičenoj, optuženoj ili povezanoj osobi da otuđi, sakrije, optereti ili raspolaže pokretnom imovinom, oduzimanjem i povjeravanjem tih stvari na čuvanje Agenciji, (3) O prijedlogu tužitelja za određivanje privremenih mjera iz stava 1. ovoga člana rješenjem odlučuje sud koji bi bio mjerodavan za suđenje u krivičnom postupku za krivično djelo iz kojeg je pribavljena imovinska korist koja je predmet osiguranja. Ovo rješenje mora sadržati i tačno vrijeme na koje je privremena mjera određena, nakon čega sud ovisno o ishodu krivičnog postupka ili posebnog postupka za oduzimanje imovinske koristi donosi rješenje o produženju privremene mjere ili rješenje o ukidanju privremene mjere.
(4) Rješenje kojim se određuju mjere osiguranja do podizanja optužnice donosi sudija za prethodni postupak, nakon podizanja optužnice do njezina potvrđivanja sudija za prethodno saslušanje, a nakon potvrđivanja optužnice, sudija pojedinac ili vijeće krivičnog odjeljenja suda u skladu sa ZKPFBiH, najkasnije u roku sedam radnih dana od dana podnošenja prijedloga tužitelja iz stava 1. ovoga člana.
VI.Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 04 0 K 009398 20 Kž 3 od 24. novembra 2020. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom na navedeni datum donošenja osporenog rješenja Vrhovnog suda, te datum podnošenja apelacije (17. decembra 2020. godine), Ustavni sud smatra da nije neophodno utvrđivati kada je apelantu dostavljena navedena osporena odluka budući da je apelacija nesporno podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj uz Evropsku konvenciju, kao i pravo iz člana
2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju (kojim je regulirana sloboda kretanja). Međutim, Ustavni sud smatra da, u svjetlu apelacionih navoda i činjenica konkretnog predmeta, predmetna apelacija svojom suštinom pokreće isključivo pitanja obuhvaćena garancijama prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, iz kojeg razloga će Ustavni sud ove navode apelacije ispitati po ovom pravnom osnovu.
26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz ovog člana, stav 2. što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
27. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:
Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu sa općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
28. U vezi s apelantovim navodima da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na imovinu, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje se nalazi u prvoj rečenici prvog stava, opće je prirode i izražava načelo mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, određuje da se lišavanje imovine može dogoditi pod određenim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2. istog člana, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolirati korištenje imovine u skladu s javnim interesom. Sva tri pravila su međusobno povezana i nisu u međusobnoj kontradikciji, a drugo i treće pravilo se odnose na određene slučajeve miješanja države u pravo na mirno uživanje imovine (vidi Evropski sud za ljudska prava – u daljnjem tekstu: Evropski sud, The Holy Monasteries protiv Grčke, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 301-A, stav 51).
29. S obzirom na navedeno, Ustavni sud dalje treba utvrditi da li je došlo do miješanja u apelantovu imovinu, da li je to miješanje bilo zakonito i u javnom (općem) interesu i da li je to miješanje bilo srazmjerno legitimnom cilju, dakle da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg interesa.
a)Je li došlo do miješanja u apelantovu imovinu
30. Iz stanja spisa predmeta proizlazi da u konkretnom slučaju nije sporno da je apelant vlasnik predmetnog vozila, odnosno pokretne imovine nad kojom je određena privremena mjera osiguranja u okviru krivičnog postupka (u autonomnom konvencijskom smislu) koji se vodi protiv apelanta na osnovu „optužbi“ za počinjenje krivičnih djela organiziranog kriminala iz člana 342. stav (2) Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u vezi sa krivičnim djelom zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav (3) u vezi sa stavom (1) KZFBiH, a vezano za nelegalnu sječu i eksploataciju drvne mase. Stoga, ovdje ne postoji spor oko toga da je predmetno vozilo apelantova „imovina“, posljedično čemu se u konkretnom slučaju primjenjuje član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
31. Ustavni sud ponavlja kako se, prema praksi Evropskog suda, privremeno oduzimanje imovine za potrebe pravnog postupka obično odnosi na nadzor nad upotrebom vlasništva, što spada u doseg drugog stava člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi među brojnim drugim izvorima prava predmete Raimondo protiv Italije, presuda od 22. februara 1994. godine, odlomak 27, serija A, br. 281-A; Andrews protiv Ujedinjenog Kraljevstva (odl.), broj aplikacije 49584/99, presuda od 26. septembra 2002; Adamczyk protiv Poljske (odl.), broj aplikacije 28551/04, presuda od 7. novembra 2006. godine; Džinić protiv Hrvatske, broj aplikacije 38359/13, presuda od 17. maja 2016. godine, stav 60). Nadalje, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da se privremenim oduzimanjem (blokadom) apelantove imovine u konkretnom slučaju nije apelanta namjeravalo lišiti njegove imovine, već staviti privremeno ograničenje na njenu upotrebu i raspolaganje. S obzirom na utvrđenje da takva mjera spada u doseg stava 2. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud mora utvrditi je li sporna mjera bila zakonita i „u skladu sa općim (javnim) interesom“, odnosno je li postojao razuman odnos srazmjernosti između korištenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti (vidi, npr. GK Statyba Ltd i Guselnikovas protiv Litvanije, broj aplikacije 3330/12, presuda od 5. novembra 2013. godine, stav 118).
b)Je li miješanje bilo zakonito
32. Ustavni sud konstatira da se privremeno oduzimanje apelantove imovine i njeno stavljanje pod nadzor, u okviru „krivičnog“ postupka protiv apelanta, zasnivalo na odredbama čl. 16. i 17. ZONSIKD, koje predviđaju predlaganje osiguranja bilo koje privremene mjere kojom se najdjelotvornije može postići svrha osiguranja, a koja u pogledu oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom neće moći biti ostvarena, ili da će njihovo ostvarenje biti otežano ako privremena mjera ne bude određena. Pritom, suprotno navodima apelacije, Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u postupanju Kantonalnog suda, odnosno obrazloženju Vrhovnog suda u tumačenju odredbe člana 16. stav (2) ZONSIKD zbog činjenice što apelantovoj odbrani nije dostavljen na izjašnjenje prijedlog Kantonalnog tužilaštva za određivanje privremene mjere osiguranja u konkretnom slučaju. Shodno tome, Ustavni sud smatra da je u ovom predmetu privremeno oduzimanje i povjeravanje apelantove imovine Federalnoj agenciji na čuvanje bilo „u skladu sa zakonom“.
c)Je li miješanje težilo legitimnom cilju
33. U odnosu na ovo pitanje, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda gdje je zaključeno da je primjena privremenih mjera u okviru sudskog postupka, koje su usmjerene na osiguravanje mogućeg oduzimanja imovinske koristi u „općem interesu“ zajednice (vidi, npr. predmet Borzhonov protiv Rusije, br. 18274/04, stav 58, presuda od 22. januara 2009. godine, i u njemu citirane predmete; te predmet East West Alliance Limited protiv Ukrajine, broj aplikacije 19336/04, presuda od 23. januara 2014. godine stav 187). Ustavni sud, prema tome, prihvata da je predmetno miješanje težilo legitimnom cilju.
d)Srazmjernost miješanja
34. Čak i ako je do miješanja došlo u skladu s uvjetima predviđenim zakonom i u javnom interesu, mora postojati i razuman odnos srazmjernosti između korištenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti bilo kojim mjerama koje država primjenjuje, uključujući i mjere predviđene da kontroliraju upotrebu imovine pojedinca. Taj je zahtjev izražen pojmom „pravične ravnoteže” koja mora biti uspostavljena između zahtjeva općeg interesa zajednice i zahtjeva zaštite osnovnih prava pojedinca (vidi, npr. predmete Hutten-Czapska protiv Poljske [GC], broj aplikacije 35014/97, stav 167, ECHR 2006-VIII; Depalle protiv Francuske [GC], broj aplikacije 34044/02, stav 83, ECHR 2010; i Herrmann protiv Njemačke [GC], broj aplikacije 9300/07, stav 74, presuda od 26. juna 2012. godine; vidi također citirani predmet Borzhonov, stav 59).
35. Konkretno, s obzirom na to da privremeno oduzimanje (i stavljanje pod nadzor) apelantove imovine nije samo po sebi podložno kritici, posebice uzimajući u obzir slobodu procjene dopuštenu na osnovu drugog stava člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ono za sobom povlači rizik nametanja prekomjernog tereta apelantu u smislu njegove mogućnosti raspolaganja svojom imovinom. U skladu s tim, takvo oduzimanje mora pružiti određena proceduralna jamstva kako bi se osiguralo da rad sistema i njegov utjecaj na apelantova vlasnička prava nije ni proizvoljan niti nepredvidiv. Svako privremeno oduzimanje (blokada) ili konfiskacija ima za posljedicu nastanak štete, no, stvarno pretrpljena šteta ne bi smjela biti veća od one koja je nužna, ako se želi postići da bude u skladu sa članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi citirani predmet Borzhonov, st. 60–61).
36. Slijedom navedenog, pri procjeni usklađenosti sa članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, moraju se sveukupno razmotriti različiti interesi koji su u pitanju, imajući u vidu kako je Evropska konvencija namijenjena zaštiti prava koja su „praktična i djelotvorna”. Mora se razmotriti što stoji iza forme i ispitati realnost situacije na koju se aplikant žali (vidi citirani predmet JGK Statyba Ltd i Guselnikovas, stav 128). Uzimajući u obzir činjenicu da primjena privremene mjere osiguranja sa sobom povlači rizik nametanja prekomjernog tereta aplikantu, to ne oslobađa redovne sudove obaveze utvrđivanja i obrazlaganja jesu li uvjeti za određivanje privremene mjere osiguranja na apelantovoj imovini doista ispunjeni, te jesu li priroda i opseg mjere srazmjerni okolnostima (mutatis mutandis, JGK Statyba Ltd i Guselnikovas, stav 136).
37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da u obrazloženju osporenih odluka nije izostala neophodna analiza ispunjenosti svih uvjeta pri određivanju privremene mjere osiguranja u apelantovom slučaju. Ovo iz razloga jer su, kako Kantonalno tužilaštvo tako i redovni sudovi, posvetili dužnu pažnju pitanju, prije svega, procjene vrijednosti apelantove imovine, koja se u konkretnom slučaju stavlja pod kontrolu, a u kontekstu krivičnih djela za koja se apelant sumnjiči. Dakle, iz obrazloženja osporenih odluka ne proizlazi da mjerodavna procjena privremeno oduzete i stavljene pod nadzor apelantove imovine nije izvršena u svjetlu postojanja konkretnih dokaza (a ne indicija) Kantonalnog tužilaštva, kako to tvrdi apelant. Uslijed toga se, prema mišljenju Ustavnog suda, u okolnostima konkretnog predmeta ne može govoriti o nesrazmjeru između blokirane imovine i navodno protivpravno pribavljene imovinske koristi. Isto tako, iz obrazloženja osporenih rješenja (koja se Ustavnom sudu ne čine proizvoljnim) proizlazi i da su redovni sudovi obrazložili u čemu se ogleda opasnost da potraživanje FBiH u pogledu oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom neće moći biti ostvareno, odnosno da će ono biti otežano ako privremena mjera osiguranja ne bude određena. Također Ustavnom sudu ne djeluje proizvoljnim ni stav Vrhovnog suda iz obrazloženja osporene drugostepene odluke da za određivanje privremene mjere osiguranja, u smislu člana 17. stav (1) ZONSIKD, nije od odlučnog značaja način stjecanja vlasništva nad predmetnim vozilom kao imovinom iz koje se može namiriti imovinska korist pribavljena krivičnim djelom, na čiju relevantnost je apelant prethodno ukazivao kako pred redovnim sudovima tako i u ovom ustavnosudskom postupku.
38. S druge strane, Ustavni sud primjećuje da je apelant u svojim navodima ukazao i na aspekt neophodnosti korištenja predmetnog vozila za lične i porodične potrebe. Ovaj navod se, po ocjeni Ustavnog suda, također može dovesti u vezu s pitanjem srazmjernosti miješanja u konkretnom slučaju. Pitanje svrhe korištenja predmetnog vozila raspravljeno je također i u obrazloženju osporene drugostepene odluke pri čemu je Vrhovni sud ukazao da apelant u žalbi nije potkrijepio ove svoje (žalbene) navode, odnosno da bi u njegovom slučaju izvršenje predmetne mjere osiguranja za apelanta predstavljalo pretjeran teret. U vezi s tim, Ustavni sud ima u vidu da, iako je predmetno vozilo nesporno sredstvo ličnog prijevoza, apelant ni u postupku pred Ustavnim sudom nije dostavio nijedan dokaz kojim potkrjepljuje navode na način da je određivanje privremene mjere zabrane u konkretnom slučaju imalo značajan utjecaj na njega, koji bi npr. bio od utjecaja na njegov lični ili profesionalni život (vidi Stołkowski protiv Poljske, broj aplikacije 58795/15, presuda od 21. decembra 2021. godine, stav 60).
39. Osim toga, Ustavni sud u kontekstu srazmjernosti miješanja ukazuje i na samo trajanje privremene mjere osiguranja u konkretnom slučaju (dvije godine od dana donošenja osporenog prvostepenog rješenja – 21. septembra 2020. godine). Kada je u pitanju trajanje ovakve mjere, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je za pravilno administriranje pravde potrebno vrijeme (vidi, mutatis mutandis, citirani predmet JGK Statyba Ltd i Guselnikovas, st. 131. i 132). Međutim, tamo gdje se radi o javnom interesu, posebno kada to utječe na ljudska prava poput onih koja se odnose na imovinu, javne vlasti moraju djelovati na vrijeme (ibid, Stołkowski, stav 69). Dalje, Ustavni sud smatra da je pitanje trajanja privremene mjere osiguranja, u suštini, direktno povezano s pitanjem eventualnog (umanjenja) vrijednosti imovine koja je predmet kontrole javne vlasti. Takvo što može biti npr. posljedica proteka vremena, odnosno štetnih radnji javne vlasti prema imovini koja je pod njihovom kontrolom (vidi Adamczyk protiv Poljske, broj aplikacije 28551/04, odluka od 7. novembra 2006. godine). Prema praksi Evropskog suda, garancije člana 1. Protokola broj uz Evropsku konvenciju same po sebi ne daju pravo na kompenzaciju za bilo kakav gubitak za koji se tvrdi da je pretrpljen kao rezultat stavljanja pod kontrolu imovine za vrijeme trajanja krivičnog postupka (vidi, mutatis mutandis, citirani predmet Hábenczius protiv Mađarske, broj aplikacije 44473/06, presuda od 21. oktobra 2014. godine, stav 30). U principu je u nadležnosti države da definira uvjete za ostvarivanje prava na naknadu štete u takvim okolnostima (ibid. Stołkowski, stav 78). S obzirom na navedeno, u konkretnom slučaju postojeći pravni okvir u ovakvim situacijama (ZONSIKD) omogućava protivniku osiguranja, tj. apelantu da u zasebnom, drugom postupku potencijalno ostvari svoje pravo na naknadu štete koja eventualno jest ili bi bila posljedica privremene mjere osiguranja oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom. Kako apelant u svojim navodima nije konkretizirao bilo kakvu štetu koju trpi uslijed i nakon određivanja privremene mjere u konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da njeno dvogodišnje ostavljanje na snazi (na osnovu osporenog prvostepenog rješenja) ne nameće individualno i pretjerano opterećenje za njega.
40. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su osporene odluke, koje su u konkretnom slučaju osnov miješanja u apelantovu imovinu, proporcionalne cilju. Po ocjeni Ustavnog suda, na apelanta nije stavljen pretjeran teret, prvenstveno zbog toga što se osporenim odlukama suštinski ne zadire u samu apelantovu imovinu (imovina nije trajno oduzeta apelantu), ali je, kako proizlazi iz osporenih rješenja, bilo neophodno donijeti privremenu mjeru osiguranja, te privremeno zabraniti i onemogućiti apelantu da imovinu – predmetno vozilo otuđi, sakrije, optereti i raspolaže, te je predmetno vozilo povjereno na čuvanje Federalnoj agenciji. Upravo zbog toga, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u konačnom zaključku Vrhovnog suda iz obrazloženja osporene drugostepene odluke da u okolnostima konkretnog predmeta nije prekršeno apelantovo pravo na imovinu iz člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, odnosno da se privremenom mjerom osiguranja ne stavlja pretjeran pojedinačni teret u poređenju s javnim interesom koji se želi ostvariti (zaštita imovinskopravnog interesa FBiH, poštujući načelo da niko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu izvršenjem krivičnog djela). Na takav način je postignuta pravična ravnoteža između zahtjeva općeg interesa zajednice i zahtjeva za zaštitu osnovnih prava pojedinaca.
41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
42. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer je miješanje u apelantovo pravo na imovinu određivanjem privremene mjere (zabrane otuđenja, sakrivanja, opterećenja i raspolaganja pokretnom imovinom, oduzimanjem i povjeravanjem stvari – predmetnog vozila u apelantovom vlasništvu na čuvanje Federalnoj agenciji) bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu, pri čemu na apelanta nije stavljen pretjeran teret.
43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić