Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2534/21 (S. A.)
Odluka donesena 09. 03. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Kolektivni ugovor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2534/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 03. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. ožujka 2022. godine, u predmetu broj AP-2534/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela Senada Alijagić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Senada Alijagić protiv Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 392049 15 Rsž od 16. ožujka 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Senada Alijagić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Zijad Šušić odvjetnik iz Sarajeva, podnijela je 15. srpnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 392049 15 Rsž od 16. ožujka 2021. godine.
2. Presudom Općinskoga suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 392049 13 Rs od 1. rujna 2015. godine odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev da joj tuženik (Klinički centar Univerziteta u Sarajevu), na ime razlike manje isplaćenih plaća za određeno razdoblje, te na ime dodatka na plaću za rad u kirurškim salama, isplati određene novčane iznose sa zakonskim zateznim kamatama.
3. Presudom Kantonalnoga suda od 16. ožujka 2021. godine apelantičin priziv je djelomično uvažen, prvostupanjska presuda je preinačena na način da je obvezan tuženik da apelantici na ime naknade za rad u kirurškim salama isplati razliku plaće sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da apelantici kod Federalnog zavoda za MIO uplati razliku doprinosa, dok je u preostalom dijelu, apelantičin priziv odbijen kao neutemeljen i prvostupanjska presuda je potvrđena.
4. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud utvrdio da je apelantica bila u stalnom radnom odnosu kod tuženika od 1992. godine sa višom stručnom spremom (Viša medicinska škola) i da je ugovorom o radu od 2009. godine raspoređena na poslove višeg radiološkog tehničara sa koeficijentom složenosti od 2,75 s uvećanjem od 10 % zbog rada u prostoru sa otvorenim izvorom ionizirajućeg zračenja. Dalje je naveo da je za vrijeme trajanja rada kod tuženika apelantica stekla zvanje diplomiranog inženjera medicinske radiologije VII. stupnja stručne spreme, ali njezin ugovor o radu nakon stjecanja visoke stručne spreme nije mijenjan. Kantonalni sud je istakao da iz nalaza vještaka financijske struke proizlazi da je tuženik apelantici u utuženom periodu obračunavao i isplaćivao plaću sukladno ugovoru o radu po koeficijentu složenosti od 2,75 i obračunavao dodatak na uvjete rada od 10 %, sukladno Kolektivnim ugovorom o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti zdravstva na teritoriji Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor). Kantonalni sud je istakao da kada se ima u vidu da na nalaz vještaka financijske struke i njegovo pojašnjenje nije bilo primjedbi, a da je člankom 40. stavak 1. točka d) Kolektivnog ugovora propisano da se zaposlenicima koji rade, između ostalog, u kirurškim salama, osnovna plaća uvećava za 4 % (što tuženik nije obračunavao i isplaćivao), Kantonalni su sud je istakao da je u tom dijelu priziv apelantice valjalo je uvažiti i preinačiti prvostupanjsku presudu. Međutim, Kantonalni sud je istakao da u odnosu na potraživanja razlike plaće i doprinosa za mirovinsko i invalidsko osiguranje po koeficijentu složenosti od 3,20, nije utemeljena. Kantonalni sud je ukazao da je člankom 29. Kolektivnog ugovora propisano da osnovna plaća zaposlenika predstavlja umnožak najniže neto plaće i odgovarajućeg koeficijenta složenosti u koji je razvrstano zvanje i poslovi zaposlenika. Dalje je naveo da je člankom 33. Kolektivnog ugovora propisano da su poslovi razvrstani u 10 grupa sa određenim koeficijentom složenosti, među kojima za zanimanje VII/2 grupe, odnosno poslove za koje je potrebna viša školska sprema zdravstvenog smjera, predviđen je koeficijent od 2,60, a za zanimanje VIII/2 za koje je predviđena visoka stručna sprema zdravstvenog smjera utvrđen je koeficijent od 3,20. S obzirom na navedeno, istakao je da proizlazi kako se grupe složenosti poslova određuju ne samo prema zanimanju, već i prema poslovima koje obavljaju zaposlenici. U konkretnom slučaju, za poslove koje obavlja apelantica prema Pravilniku o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji (u daljnjem tekstu: Pravilnik) je predviđena viša ili visoka stručna sprema. Kako je ona u utuženom periodu imala zaključen ugovor o radu sa koeficijentom od 2,75 i radila na poslovima viši radiološki tehničar, iako je u međuvremenu stekla zvanje diplomiranog inženjera radiologije VII stupnja, Kantonalni sud je istakao da je bez zaključenja novog ugovora o radu u kojemu će biti određen koeficijent 3,20 nema pravo na isplatu utuženih potraživanja po tom koeficijentu iz VIII/2 grupe. S obzirom da je tako zaključio i prvostupanjski sud, Kantonalni sud je istakao da su neutemeljeni prizivni prigovori. Apelacioni navodi
5. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica, između ostalog, ističe da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo, budući da tuženik nije želio zaključiti novi ugovor iako je za vrijeme stekla visoku stručnu spremu. U prilog tomu, apelantica se pozvala na različitu praksu redovitih sudova kojom je utvrđeno da „pasivno ponašanje tuženika ne mogu i ne trebaju utjecati na činjenicu da je tuženik zaista dužan tužiteljici isplaćivati plaću u skladu s njenom stručnom spremom i poslovima koje obavlja“, te je istakla da je u konkretnom slučaju povrijeđeno načelo pravne sigurnosti.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Kolektivnog ugovora, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić