Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4700/20 (J. M.)

Odluka donesena 12. 01. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - kontradiktornost postupka
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • In dubio pro reo
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4700/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 01. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. januara 2022. godine, u predmetu broj AP-4700/20, rješavajući apelaciju Jasmina Memičića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jasmina Memičića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 K 135584 18 kž 17 od 10. novembra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Jasmin Memičić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Azijada Mujkić advokatica iz Zenice, podnio je 24. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 K 135584 18 Kž 17 od 10. novembra 2020. godine. Uvodne napomene

2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP-7356/18 od 14. oktobra 2020. godine djelomično usvojio apelaciju apelanta, utvrdio povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), ukinuo presudu Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 K 135584 18 Kž 11 od 12. oktobra 2018. godine u dijelu u kom je potvrđena tačka III izreke presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 K 135584 16 K od 11. juna 2018. godine i predmet vratio Kantonalnom sudu da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.

3. U navedenoj odluci, Ustavni sud je zaključio da je došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog toga što se prvostepena presuda kojom je apelant osuđen na kaznu zatvora u tački III izreke, zasniva isključivo na iskazu svjedoka S. O. kojeg apelant nije mogao ispitati ni u jednoj fazi postupka. Dalje je zaključeno da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na tačku IV izreke prvostepene presude, budući da apelant nije dokazao svoje navode da je nezakonito pretresen i da se presuda u tom dijelu zasniva na nezakonito prikupljenim dokazima.

Osporena presuda

4. Kantonalni sud je postupajući po odluci Ustavnog suda broj AP-7356/18 „u ponovnom postupku na sjednici vijeća“ donio presudu broj 43 0 K 135584 18 Kž 17 od 10. novembra 2020. godine kojom je djelomično uvažena žalba apelantove odbrane i prvostepena presuda Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 K 135584 16 K od 11. juna 2018. godine preinačena u tački III navedene presude na način da je apelant, temeljem odredbe člana 299. točka c). Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP) oslobođen od optužbe da je poduzeo radnje opisane u izreci presude, čime bi počinio krivično djelo neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu. KZ FBiH) u vezi sa članom 55. KZ FBiH. Shodno takvoj odluci, apelantu je preinačena i kazna (detaljno opisano u tački II izreke presude) na način što je za krivična djela za koja je prvostepenom presudom oglašen krivim, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i tri mjeseca u koju se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru. U preostalom dijelu je prvostepena presuda ostala neizmijenjena (točka III izreke presude).

5. U obrazloženju presude je u ključnom navedeno: da je Ustavni sud u odluci AP-7356/18 ukinuo presudu Kantonalnog suda u dijelu u kojem je potvrđena točka III izreke prvostepene presude za koju je apelant oglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora; da je u navedenoj odluci zaključeno da je apelantu povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer se presuda u tački III izreke zasniva isključivo na iskazu svjedoka S.O. kojeg apelant nije mogao ispitati ni u jednoj fazi postupka; da je Kantonalni sud navedeni zaključak protumačio na način da nije bilo dovoljno dokaza da je apelant počinio krivično djelo iz tačke III izreke prvostepene presude. Imajući to u vidu, ocijenjeno je da na utvrđeno činjenično stanje u dijelu na koji je ukazao Ustavni sud u svojoj odluci treba primijeniti princip in dubio pro reo, zbog čega je i odlučeno kao u izreci presude. S obzirom da je apelant oslobođen optužbe za inkriminiranu radnju iz tačke III izreke prvostepene presude, utvrđena mu je nova adekvatna kazna zatvora, kako je navedeno u tački II izreke presude. Apelacioni navodi

6. U apelaciji se ukazuje na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Opširno su ponovljeni navodi koji su prethodno bili predmet ispitivanja Ustavnog suda u predmetu AP-7356/18, a u pogledu osporene odluke donesene nakon odluke Ustavnog suda je navedeno: da je odlukom Ustavnog suda krivični postupak vraćen u fazu odlučivanja o žalbi te da je u skladu s tim trebalo i postupiti; da o sjednici vijeća apelant i branilac nisu bili obaviješteni pa sud nije mogao donijeti odluku. Navodi da netransparentnost žalbenog postupka ukazuje na povredu prava na pravično suđenje i kršenje principa ravnopravnosti stranaka pred sudom.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacionim navodima o povredi prava na pravično suđenje suštinski ukazuje na neprisustvovanje sjednici žalbenog vijeća i kršenju principa ravnopravnosti stranka pred sudom.

10. U tom kontekstu, Ustavni sud podsjeća da apelant mora imati mogućnost da lično prisustvuje sjednici suda. Ovo se odnosi, prvenstveno, na suđenje pred prvostepenim sudom (vidi, između ostalih, odluka Ustavnog suda AP-1245/05 od 13. juna 2006. godine, stav 32.). Međutim, pravo na pravično suđenje, također, podrazumijeva pravo da se prisustvuje pred sudovima više instance koji odlučuju o žalbama, osim kada je razmatranje pred ovim sudovima ograničeno na procesna ili čisto pravna pitanja, kada lično prisustvo optuženog nije od značaja. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da postupak mora biti u skladu sa principom kontradiktornosti tako što optuženi mora imati informacije o svim navodima i dokazima koje je iznio javni tužilac, kao i mogućnost da odgovori na iznesene navode i dostavi druge dokaze u korist svoje odbrane. Načelo kontradiktornosti, u svojoj biti, znači priliku za stranke u krivičnom ili građanskom postupku da budu upoznate sa svim predočenim dokazima ili mišljenjima (vidi, između ostalih izvora, i mutatis mutandis sljedeće presude Evropskog suda, Me Michael protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 24. februara 1995. godine, serija A br. 307-B, str. 53-54, stav 80. i Kerajärni protiv Finske od 19. jula 1995. godine, serija A, br. 322, str. 16, stav 42). Kada je riječ o prisustvovanju podnosioca žalbe pred drugostepenim sudom i primjeni domaćeg zakonodavstva na taj slučaj, relevantan je stav iz prakse Evropskog suda prema kome: „Da li okrivljeni ima pravo da prisustvuje javnom saslušanju i brani svoj slučaj pred žalbenim sudom, [....] zavisi od posebnih odredaba domaćeg zakonodavstva posmatranog kao cjelina“ (vidi, Ekbatani protiv Švedske, presuda od 26. maja 1988. godine, tačka 25).

11. U okolnostima konkretnog slučaja Ustavni sud je djelomičnim usvajanjem apelacije u predmetu AP-7356/18 utvrdio povredu apelantovog prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Navedenom odlukom je ukinuta presuda Kantonalnog suda broj 43 0 K 135584 18 Kž 11 od 12. oktobra 2018. godine u dijelu u kom je potvrđena tačka III izreke prvostepene presude (Općinskog suda od 11. juna 2018. godine) zbog toga što se prvostepena presuda kojom je apelant osuđen na kaznu zatvora, u tački III izreke zasniva isključivo na iskazu svjedoka S. O. kojeg apelant nije mogao ispitati ni u jednoj fazi postupka. U odnosu na tačku IV izreke prvostepene presude apelacija je odbijena jer apelant nije dokazao svoje navode da je nezakonito pretresen i da se presuda u tom dijelu zasniva na nezakonito prikupljenim dokazima.

12. U postupku koji je uslijedio nakon odluke Ustavnog suda u kom je donesena osporena presuda Kantonalnog suda, djelomičnim uvažavanjem apelantove žalbe je prvostepena presuda preinačena upravo u tački III na način da je apelant primjenom principa in dubio pro reo oslobođen optužbe da je u odnosu na tu tačku optužnice (i izreke presude) počinio krivično djelo. Ustavni sud zapaža da o sjednici drugostepenog vijeća, osim apelanta i njegovog branioca nije obaviješteno ni Tužilaštvo, niti je sjednici prisustvovala bilo koja od strana u postupku. Ustavni sud dalje zapaža da je Kantonalni sud u svojoj presudi jasno ukazao na stav Ustavnog suda iz odluke AP-7356/18 prema kome je apelant osuđen na kaznu zatvora za tačku III optužnice a da se u tom dijelu prvostepena presuda zasniva isključivo na iskazu svjedoka S.O. kojeg apelant nije mogao ispitati niti u jednoj fazi postupka. Stoga je u presudi koja je osporena apelacijom Kantonalni sud zaključio da na utvrđeno činjenično stanje treba primijeniti princip in dubio pro reo, zbog čega je u ovom dijelu apelant oslobođen optužbe.

13. Imajući u vidu iznesene navode i stavove, te činjenicu da u žalbenom postupku u konkretnom slučaju nisu učestvovali ni apelant ni tužilac, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi argumente ili dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti da je povodom odlučivanja o žalbi bilo očigledno kršenje principa ravnopravnosti stranaka pred sudom. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću pitanje kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4700/20 (J. M.) | Sudska praksa | Aktio