Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1836/20 (M. I.-L., M. I.-L. i A. I.-L.)
Odluka donesena 12. 01. 2022.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Ništavost
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Hipoteka
- Aktivna legitimacija
- Suvlasništvo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Bračna stečevina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1836/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. januara 2022. godine, u predmetu broj AP-1836/20, rješavajući apelaciju Marine Ivanković-Lijanović i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marine Ivanković- Lijanović, Magdalene Ivanković-Lijanović i Anite Ivanković- Lijanović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 64 0 P 032830 17 Rev od 18. februara 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 032830 16 Gž od 29.
novembra 2016. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 032830 14 P od 16. oktobra 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Marina Ivanković-Lijanović, Magdalena Ivanković-Lijanović i Anita Ivanković-Lijanović (u daljnjem tekstu: apelantice), koje zastupa Branislav Kolovrat advokat iz Mostara, podnijele su 26. maja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 64 0 P 032830 17 Rev od 18. februara 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 P 032830 16 Gž od 29. novembra 2016. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 64 0 P 032830 14 P od 16. oktobra 2015. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 64 0 P 032830 14 P od 16. oktobra 2015. godine, donesenoj po tužbi apelantica, utvrđeno je da su apelantice suvlasnice osnivačkih udjela privrednog društva Lijanovići d.o.o. Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: drugotuženi) u procentima precizno navedenim u izreci presude (stav I), odbijen je dio tužbenog zahtjeva kojim su apelantice tražile da se utvrdi da je založno pravo zasnovano na osnovu rješenja Općinskog suda od 28. novembra 2003, 20. februara 2007. i 5. novembra 2010. godine ništavo u osnivačkim udjelima apelantica na nekretninama precizno opisanim u izreci presude i da je nedopušteno izvršenje koje se vodi pred Općinskim sudom pod brojem 64 0 Ip 015613 10 Ip u visini osnivačkih udjela apelantica (stav II), te su Hypo Alpe Adria Bank d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i drugotuženi obavezani da apelanticama nadoknade troškove parničnog postupka (stav III).
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je drugotuženi, radi osiguranja kredita koji mu je odobrio prvotuženi, stavio pod hipoteku predmetne nekretnine, te da je prvotuženi, nakon što drugotuženi nije vraćao kredit, pokrenuo izvršni postupak protiv drugotuženog da bi prodajom predmetnih nekretnina namirio svoje potraživanje. Zatim, da su apelantice, kao treća lica, u izvršnom postupku podnijele prigovor u kojem su istakle da su suvlasnice predmeta izvršenja sa određenim procentima i da bi za taj procent izvršenje trebalo proglasiti nedopuštenim, te ih je izvršni sud uputio da svoje pravo ostvaruju u parničnom postupku, što su apelantice i učinile podnošenjem predmetne tužbe. Općinski sud je takođe utvrdio da su bračni partneri apelantica osnivači drugotuženog, te da je to privredno društvo osnovano za vrijeme trajanja bračnih zajednica sa apelanticama. Slijedom navedenih utvrđenja Općinski sud je zaključio da su apelantice, shodno odredbi člana 252. stav 1. Porodičnog zakona, osnivači drugotuženog u jednakim dijelovima kao i njihovi supružnici. Nadalje je naveo da je založno pravo na predmetnim nekretninama zasnovano u skladu sa zakonom i da su te nekretnine u vrijeme zasnivanja založnog prava bile isključivo vlasništvo drugotuženog, te je istakao da je u predmetnom postupku sporno da li je uknjižba založnog prava na predmetnim nekretninama mogla biti dozvoljena s obzirom na činjenicu da je drugotuženi sporazum o upisu hipoteke potpisao bez odobrenja i saglasnosti apelantica. S tim u vezi je istakao da ne prihvata iskaze apelantica u dijelu kojim su tvrdile da nisu znale za založno pravo na predmetnim nekretninama, niti za poslovanje drugotuženog, te je istakao da su apelantice dale prešutnu suglasnost da njihovi bračni partneri, kao osnivači drugotuženog, opterete predmetne nekretnine hipotekom, s obzirom da nema dokaza da su bračni odnosi apelantica poremećeni ili da ne postoji zajednica života bračnih partnera u istom domaćinstvu. Pri tome je istakao da je prvotuženi sa druge strane prilikom zasnivanja založnog prava postupao savjesno, u dobroj vjeri sa povjerenjem u zemljišne knjige i registar poslovnih subjekata suda, te da stoga treba da uživa pravnu zaštitu.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 64 0 P 032830 16. Gž od 29. novembra 2016. godine uvažena je žalba prvotuženog i prvostepena presuda je preinačena u stavu I na način da je tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog odbijen (stav I) i u stavu II na način da je samo drugotuženi obavezan da apelanticama nadoknadi troškove postupka (stav II), apelantice su obavezane da prvotuženom nadoknade troškove postupka (stav III), te je odbijena žalba apelantica (stav IV).
5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ocijenio osnovanim žalbeni prigovor prvotuženog da ne postoji pravni osnov po kojem bi prvotuženi bio pasivno legitimisan u odnosu na tužbeni zahtjev kojim su apelantice tražile da se utvrdi njihovo pravo suvlasništva nad osnivačkim udjelom drugotuženog, slijedom čega je preinačio prvostepenu presudu u tom dijelu, kao i u dijelu odluke o troškovima postupka. Kantonalni sud je zatim naveo da su neosnovani navodi apelantica da postoji pravni osnov da sud usvoji tužbeni zahtjev iz stava II prvostepene presude s obzirom da su predmetne nekretnine, u vrijeme zasnivanja hipoteke, bile su u isključivom vlasništvu drugotuženog, koji kao privredno društvo nije imao obavezu da od bilo koga traži dozvolu ili saglasnost za zasnivanje hipoteke.
6. Presudom Vrhovnog suda broj 64 0 P 032830 17 Rev od 18. februara 2020. godine odbijena je revizija apelantica izjavljena protiv drugostepene presude, kao i zahtjev apelantica za naknadu troškova revizionog postupka.
7. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenična utvrđenja i pravno rezonovanje nižestepenih sudova, te je ocijenio pravilnim zaključak drugostepenog suda da prvotuženi nije pasivno legitimisan u sporu po zahtjevu za utvrđenje bračne stečevine, jer nije učesnik u materijalnopravnom odnosu povodom koga je taj spor nastao. Pri tome je istakao da okolnost da su apelantice, kao treća lica, zaključkom izvršnog suda upućene da pokrenu parnicu protiv prvotuženog, kao tražioca izvršenja, i drugotuženog, kao izvršenika, radi dokazivanja da im pripadaju prava na predmetu izvršenja, ne čine prvotuženog pasivno legitimisanim u postupku utvrđenja da su apelantice stekle pravo suvlasništva po osnovu bračne stečevine. Nadalje je ocijenio neosnovanim revizioni prigovor da je za zasnivanje hipoteke na nekretnini u vlasništvu drugotuženog bilo potrebno pribaviti saglasnost apelantica, kao supruga osnivača drugotuženog. S tim u vezi je istakao da su predmetne nekretnine u vrijeme zasnivanja hipoteke bile u vlasništvu drugotuženog koji je njima mogao slobodno raspolagati, bez saglasnosti kako osnivača društva, tako i njihovih bračnih partnera, jer društvo sa ograničenom odgovornošću ima svojstvo pravnog lica i svoju imovinu koja se ne može poistovjetiti sa imovinom osnivača tog društva. Pored toga je naglasio da predmetnim nekretninama, suprotno navodima apelantica, nisu raspolagali osnivači društva, već samo društvo, kao i da se predmetni izvršni postupak ne vodi protiv osnivača drugotuženog, radi prodaje njihovih osnivačkih udjela, nego na nekretninama u vlasništvu drugotuženog. Slijedom navedenog Vrhovni sud je zaključio da okolnost da li su apelantice stekle suvlasništvo na osnivačkim udjelima drugotuženog nije relevantna za odlučivanje o eventualnoj nedopuštenosti predmetnog izvršenja, te je ocijenio pravilnim zaključak nižestepenih sudova da nema uslova za utvrđenje ništavosti založnog prava i nedopuštenosti izvršenja, budući da apelantice nisu dokazale da na predmetnim nekretninama imaju takvo pravo koje sprečava izvršenje u smislu člana 51. stav 1. ZIP.
Apelacioni navodi
8. Apelantice smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim apelantice navode da je stav Vrhovnog suda, da je dugotuženi bio slobodan raspolagati predmetnim nekretninama bez saglasnosti osnivača društva i njihovih bračnih partnera jer društvo sa ograničenom odgovornosti ima svojstvo pravnog lica i svoju imovinu koja se ne može poistovjetiti sa imovinom osnivača društva, pravno neosnovan i u suprotnosti sa stavom koji je Vrhovni sud zauzeo u presudama broj 65 0 P 039576 16 Rev od 1. novembra 2016. godine, 65 0 P 038929 14 Rev od 8. septembra 2015. godine, 65 0 P 049691 12 Rev od 29. avgusta 2013.godine, kao i u suprotnosti sa stavom Ustavnog suda iz odluke broj AP 1720/08. Navode da su redovni sudovi „odbijajući tužbeni zahtjev za utvrđenje prava na suvlasničke udjele apelantica“ u drugotuženom lišili apelantica njihove imovine koju su stekle u braku i da su ih diskriminisali nepriznajući njihovo učešće u stvaranju bračne stečevine.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, koji je donio konačnu odluku u predmetnom parničnom postupku, dao jasne i precizne razloge za zaključak o nedostatku aktivne legitimacije na strani prvotuženog u pogledu tužbenog zahtjeva kojim su apelantice tražile da sud utvrdi da su suvlasnice osnivačkih udjela drugotuženog u određenim alikvotnim dijelovima, kao i jasne i precizne razloge za zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva kojim su apelantice tražile da sud utvrdi da je založno pravo zasnovano na predmetnim nekretninama ništavo i da se izvršenje na predmetnim nekretninama proglasi nedopuštenim u odnosu na osnivačke udjele apelantica, koje razloge Ustavni sud ne nalazi rezultatom proizvoljne primijene materijalnog prava. U vezi sa pozivanjem apelantica na praksu Vrhovnog suda, Ustavni sud ukazuje da apelantice nisu u prilogu apelacije dostavile odluke Vrhovnog suda na koje su se pozvale, kao i da iz sadržaja apelacije proizlazi da je tim odlukama, kao i odlukom Ustavnog suda AP 1720/08 od 21. decembra 2010. godine na koju su se apelantice takođe pozvale, afirmisan stav da sva imovina stečena radom za vrijeme braka, pa tako i osnivački udjeli u privrednom društvu, predstavljaju zajedničku svojinu bračnih supružnika, kojom imovinom oni sporazumno raspolažu. S tim u vezi Ustavni sud primjećuje da je osporenim odlukama, komplementarno navedenom stavu, utvrđeno da su apelantice suvlasnice osnivačkih udjela u drugotuženom, ali da je odbijen tužbeni zahtjev kojim su apelantice tražile da sud utvrdi da je založno pravo zasnovano na predmetnim nekretninama ništavo i da se izvršenje na predmetnim nekretninama proglasi nedopuštenim u odnosu na osnivačke udjele apelantica uz obrazloženje da drugotuženi kao privredno društvo ima sopstvenu imovinu koja je odvojena od imovine osnivača i da je stoga mogao bez ovlaštenja osnivača, pa samim tim i apelantica, slobodno raspolagati predmetnim nekretninama, u kojem obrazloženju Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Stoga Ustavni sud nalazi da apelantice nisu ponudile relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede njihovog prava na pravično suđenje i prava na imovinu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelacionim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantice imaju "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantica o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Apelantice navode i da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelantice nisu izjasnile u vezi sa kojim pravom smatraju da su diskriminisane ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatraju da su diskriminisane u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S obzirom da apelantice osim paušalnog navoda o povredi ovog prava nisu ponudile bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da su diskriminisane, niti to proizlazi iz okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra i navode o kršenju zabrane diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovanim.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić