Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3599/21 (E. K., B. K., M. L., E. K. i J. M.)

Odluka donesena 12. 01. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Kolektivni ugovor
  • Troškovi postupka
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3599/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 01. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. januara 2022. godine, u predmetu broj AP-3599/21, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Elvedin Kozlica i drugi, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Elvedin Kozlica, Boris Krmpotić, Mirzet Ljubijankić, Edis Kapić i Jasmin Malkić protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 451258 15 Rsž od 1. februara 2021. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 451258 14 Rs od 18. juna 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Elvedin Kozlica, Boris Krmpotić, Mirzet Ljubijankić, Edis Kapić i Jasmin Malkić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Bihaća, Cazina i Velike Kladuše, koje zastupa Jerko Čilić advokat iz Ljubuškog, podnijeli su 23. oktobra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 451258 21 Rev od 15. juna 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 451258 15 Rsž od 1. februara 2021. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 451258 14 Rs od 18. juna 2015. godine.

2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-925/21 od 5. maja 2021. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju su apelanti podnijeli protiv presude Kantonalnog suda od 1. februara 2021. godine. Imajući u vidu da je osporenim Rješenjem Vrhovnog suda od 15. juna 2021. godine revizija apelanata odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. Presudom Općinskog suda od 18. juna 2015. godine, obvezan je tuženi (Federacija Bosne i Hercegovine, Sudska policija Federacije Bosne i Hercegovine) da apelantima na ime razlike plaće po osnovu uvećanja bruto satnice zbog povećanja životnih troškova i na ime razlike naknade za minuli rad, za period od 1. jula 2011. do 31. jula 2014. godine, te na ime manje isplaćene naknade za regres za korištenje godišnjeg odmora za 2013. godine, isplati određene novčane iznose kako je to sve pobliže navedeno u izreci presude.

4. Presudom Kantonalnog suda od 1. februara 2021. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelanata, dok je žalba tuženog djelomično usvojena i prvostepena presuda preinačena na način da je odbijen tužbeni zahtjev apelanata da im tuženi na ime razlike plaće zbog povećanja životnih troškova i na ime razlike naknade za minuli rad, za period 1. jula 2011. do 31. jula 2014. godine isplati određene novčane iznose kako je to sve pobliže navedeno u izreci presude. U preostalom dijelu, kojim je apelantima dosuđena razlika za korištenje godišnjeg odmora (regres) za 2013. godinu u iznosima navedenim u izreci prvostepene presude, prvostepena presuda je ostala neizmijenjena. Obavezan je tuženi da apelantima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 845,32 KM.

5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da su apelanti bili zaposlenici tuženog u utuženom periodu. U odnosu na preinačujući dio svoje odluke kojim je odbijen tužbeni zahtjev apelanata, Kantonalni sud je naveo da, u okolnostima kad nema dokaza da je Federalni zavod za statistiku objavio zvanične podatke o povećanju indeksa troškova života i ukupnog privrednog napretka po osnovu kojih bi Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vlada) izvršila usklađivanje najniže bruto satnice, sud u parničnom postupku nema ovlaštenje vještačenjem po vještaku ekonomsko-financijske struke usklađivati satnice apelanta sa porastom troškova života. U vezi s tim je ukazao da je članom 9. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: OKU) propisano, između ostalog, da usklađivanje najniže bruto satnice vrši Vlada najmanje jednom godišnje, u skladu sa povećanjem troškova života i ukupnim privrednim napretkom, a na osnovu zvaničnih podataka Federalnog zavoda za statistiku. Zatim da je u slučaju vanrednog povećanja troškova života većih od 5%, Vlada obavezna da poveća najmanju bruto satnicu svaka tri mjeseca. Kantonalni sud je ukazao da je takav stav zauzeo Vrhovni sud u svojoj Odluci o pravnom shvatanju broj 65 0 Rs 496860 16 Spp2 od 27. januara 2017. godine. Shodno tome, naveo je da je, također, neosnovan i dio tužbenog zahtjeva za isplatu razlike naknade za minuli rad. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je žalbu u tom dijelu usvojio i preinačio prvostepenu presudu.

6. U odnosu na odluku o troškovima postupka, Kantonalni sud je naveo da je odluku o troškovima parničnog postupka donio primjenom odredbi člana 397. stav (2) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Budući da je u prvostepenoj presudi označena vrijednost tužbenog zahtjeva od 10.006,50 KM, a da je apelantima dosuđen iznos od 2.325,83 KM, naveo je da uspjeh apelanta u parnici iznosi 23%. Kantonalni sud je naveo da apelantima pripadaju troškovi naknade za sastav tužbe, pristup na pripremno ročište i glavnu raspravu u iznosu od po 720,00 KM, odnosno ukupno 2.160,00 KM, što prema uspjehu u sporu od 23% iznosi 496,00 KM, zatim 84,32 KM na ime PDV-a, te 265,00 KM na ime troškova vještačenja, što ukupno iznosi 845,32 KM, koliko je dosuđeno apelantima. Nadalje, naveo je da su apelanti troškovnikom tražili i naknadu za korištenje vlastitog automobila punomoćnika apelanata na relaciji Ljubuški-Sarajevo-Ljubuški za tri dolaska u iznosu od 906,00 KM, naknadu za odsustvo iz kancelarije u iznosu od 1.440,00 KM, kao i uvećanja naknade za zastupanje više osoba u iznosu od 4.180,80 KM. U vezi s tim je ukazao da je član 26. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Tarifa) propisuje pravo na naknadu troškova za odsustvo iz kancelarije advokatu. Zatim da član 27. Tarife propisuje da advokatu, kada u istom postupku zastupa više osoba, pripada pravo na povišenje osnovnih tarifnih stavki, utvrđenih odredbama Tarife, te da član 31. stav 4. Tarife propisuje da advokat ima pravo na naknadu za upotrebu vlastitog automobila od 35% važeće cijene benzina za svaki pređeni kilometar. Budući da iz stanja spisa proizlazi da je apelante na ročištima u prvostepenom postupku zastupao advokatski pripravnik zaposlen u advokatskoj kancelariji punomoćnika apelanata, a ne punomoćnik apelanata lično, da je troškovnik opredijeljen na najviše dozvoljene iznose iz Tarife, te da troškovnik u odnosu na potraživanje za troškove putovanja na relaciji Ljubuški-Sarajevo-Ljubuški nije opredijeljen u skladu sa članom 31. stav 4. Tarife, jer ne sadrži broj kilometara na relaciji Ljubuški-Sarajevo niti cijenu benzina za taj dan održavanja ročišta, Kantonalni sud je naveo da nisu osnovani zahtjevi apelanata da im se priznaju troškovi za odsustvo punomoćnika iz kancelarije, uvećani troškovi zastupanja više osoba i naknada za upotrebu vlastitog automobila.

Apelacioni navodi

7. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti navode, između ostalog, da trpe štetne posljedice uzrokovane činjenicom da Vlada nije povećala najmanju bruto satnicu, pa da je predmetni zahtjev apelanata (za isplatu razlike plaće po osnovu uvećanja bruto satnice zbog uvećanja životnih troškova i na ime razlike naknade za minuli rad) u konkretnom slučaju morao biti usvojen u cijelosti. Nadalje, apelanti osporavaju i odluku Kantonalnog suda o troškovima postupka ističući da Tarifa, kao lex specialis u odnosu na ZPP, nalaže da se naknade svi troškovi koje stranka u postupku opravdano trpi i koji su neophodno potrebni za vođenje postupka.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelanti pozivaju u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je Kantonalni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, u odnosu na navode apelanata koji se tiču odluke o njihovom tužbenom zahtjevu u dijelu u kojem je isti odlukom Kantonalnog suda odbijen kao neosnovan, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-1149/19 od 30. oktobra 2019. godine u odnosu na AP-2251/19 i AP- 3601/21 od 16. decembra 2021. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). U odnosu na navode apelanata koji se tiču odluke Kantonalnog suda o troškovima predmetnog postupka, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud jasno obrazložio zbog čega apelantima nije priznao sve troškove postupka tražene troškovnikom, a u takvom obrazloženju Kantonalnog suda Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3599/21 (E. K., B. K., M. L., E. K. i J. M.) | Sudska praksa | Aktio