Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4025/21 (E. N. i drugi)

Odluka donesena 12. 01. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Nenadležnost za odlučivanje
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4025/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 01. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. januara 2022. godine, u predmetu broj AP-4025/21, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Ernad Nadžaković i drugi, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka a) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli:

Ernad Nadžaković protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 Rs 291863 20 Rev od 13. jula 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 291863 17 Rsž od 30. juna 2020. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 291863 16 Rs od 29. septembra 2017. godine;

Nedim Zonić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 Rs 291879 20 Rev od 27. jula 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 291879 17 Rsž od 7. jula 2020.

godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 291879 16 Rs od 29. septembra 2017. godine;

Elvir Nuhanović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 Rs 291880 20 Rev od 5. avgusta 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 291880 17 Rsž od 3. juna 2020. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 291880 16 Rs od 31. avgusta 2017. godine;

Osman Džafić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 Rs 291825 21 Rev od 8. jula 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 291825 18 Rsž od 15. marta 2021. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 291825 16 Rs od 23. februara 2018. godine;

Enver Abadžić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 Rs 291882 21 Rev od 12. avgusta 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 291882 18 Rsž od 16. marta 2021. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 291882 16 Rs od 8. januara 2018. godine;

Selma Jusupović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 Rs 291919 20 Rev od 12. avgusta 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 291919 17 Rsž od 24.

juna 2020. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 291919 16 Rs od 4. septembra 2017. godine;

Halil Hadžić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 Rs 291820 20 Rev od 5. avgusta 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 291820 17 Rsž od 2. jula 2020.

godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 291820 16 Rs od 28. septembra 2017. godine;

Jasmina Karahodža protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 23 0 Rs 292092 17 Rsž od 24. juna 2020. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 292092 16 Rs od 26. septembra 2017. godine;

Marica Joketović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 Rs 291892 20 Rev od 12. avgusta 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 291892 17 Rsž od 1.

juna 2020. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 291892 16 Rs od 29. septembra 2017. godine;

Svjetlana Pejić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije broj 32 0 Rs 291924 20 Rev od 27. jula 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 291924 17 Rsž od 23. juna 2020. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 291924 16 Rs od 29. septembra 2017. godine;

Zoran Duljeski protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 Rs 291815 20 Rev od 5. avgusta 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 291815 17 Rsž od 23. juna 2020. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 291815 16 Rs od 23. avgusta 2017. godine;

Edina Bektić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 Rs 291818 20 Rev od 12. avgusta 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 291818 17 Rsž od 23. juna 2020. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 291818 16 Rs od 25. septembra 2017. godine;

zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Ernad Nadžaković, Nedim Zonić, Elvir Nuhanović, Osman Džafić, Enver Abadžić, Selma Jusupović, Halil Hadžić, Jasmina Karahodža, Marica Joketović, Svjetlana Pejić, Zoran Duljeski i Edina Bektić zbog navodne povrede odredaba Ustava Federacije BiH, zbog nenadle žnosti Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje.

OBRAZLOŽENJE

1. Ernad Nadžaković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lukavca, kojeg zastupa Advokatska kancelarija „Muhić i dr.“ d.o.o. Tuzla, podnio je 24. novembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Rs 291863 20 Rev od 13. jula 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Rs 291863 17 Rsž od 30. juna 2020. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 Rs 291863 16 Rs od 29. septembra 2017. godine.

2. Nedim Zonić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Advokatska kancelarija „Muhić i dr.“ d.o.o. Tuzla, podnio je 24. novembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 32 0 Rs 291879 20 Rev od 27. jula 2021. godine, Presude Kantonalnog suda broj 32 0 Rs 291879 17 Rsž od 7. jula 2020. godine i Presude Općinskog suda broj 32 0 Rs 291879 16 Rs od 29. septembra 2017. godine.

3. Elvir Nuhanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gračanice, kojeg zastupa Advokatska kancelarija „Muhić i dr.“ d.o.o. Tuzla, podnio je 24. novembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 32 0 Rs 291880 20 Rev od 5. avgusta 2021. godine, Presude Kantonalnog suda broj 32 0 Rs 291880 17 Rsž od 3. juna 2020. godine i Presude Općinskog suda broj 32 0 Rs 291880 16 Rs od 31. avgusta 2017. godine.

4. Osman Džafić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lukavca, kojeg zastupa Advokatska kancelarija „Muhić i dr.“ d.o.o. Tuzla, podnio je 24. novembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 32 0 Rs 291825 21 Rev od 8. jula 2021. godine, Presude Kantonalnog suda broj 32 0 Rs 291825 18 Rsž od 15. marta 2021. godine i Presude Općinskog suda broj 32 0 Rs 291825 16 Rs od 23. februara 2018. godine.

5. Enver Abadžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Advokatska kancelarija „Muhić i dr.“ d.o.o. Tuzla, podnio je 24. novembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 32 0 Rs 291882 21 Rev od 12. avgusta 2021. godine, Presude Kantonalnog suda broj 32 0 Rs 291882 18 Rsž od 16. marta 2021. godine i Presude Općinskog suda broj 32 0 Rs 291882 16 Rs od 8. januara 2018. godine.

6. Selma Jusupović (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Tuzle, koju zastupa Advokatska kancelarija „Muhić i dr.“ d.o.o. Tuzla, podnijela je 24. novembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 32 0 Rs 291919 20 Rev od 12. avgusta 2021. godine, Presude Kantonalnog suda broj 32 0 Rs 291919 17 Rsž od 24. juna 2020. godine i Presude Općinskog suda broj 32 0 Rs 291919 16 Rs od 4. septembra 2017. godine.

7. Halil Hadžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gračanice, kojeg zastupa Advokatska kancelarija „Muhić i dr.“ d.o.o. Tuzla, podnio je 24. novembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 32 0 Rs 291820 20 Rev od 5. avgusta 2021. godine, Presude Kantonalnog suda broj 32 0 Rs 291820 17 Rsž od 2. jula 2020. godine i Presude Općinskog suda broj 32 0 Rs 291820 16 Rs od 28. septembra 2017. godine.

8. Jasmina Karahodža (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Tuzle, koju zastupa Advokatska kancelarija „Muhić i dr.“ d.o.o. Tuzla, podnijela je 24. novembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 32 0 Rs 292092 20 Rev od 12. avgusta 2021. godine, Presude Kantonalnog suda broj 23 0 Rs 292092 17 Rsž od 24. juna 2020. godine i Presude Općinskog suda broj 32 0 Rs 292092 16 Rs od 26. septembra 2017. godine. Ustavni sud konstatuje da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-3161/20 od 10. novembra 2020. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelantkinja podnijela protiv presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim Rješenjem Vrhovnog suda broj 32 0 Rs 292092 20 Rev od 12. avgusta 2021. godine revizija apelantkinje odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

9. Marica Joketović (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Tuzle, koju zastupa Advokatska kancelarija „Muhić i dr.“ d.o.o. Tuzla, podnijela je 24. novembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 32 0 Rs 291892 20 Rev od 12. avgusta 2021. godine, Presude Kantonalnog suda broj 32 0 Rs 291892 17 Rsž od 1. juna 2020. godine i Presude Općinskog suda broj 32 0 Rs 291892 16 Rs od 29. septembra 2017. godine.

10. Svjetlana Pejić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Tuzle, koju zastupa Advokatska kancelarija „Muhić i dr.“ d.o.o. Tuzla, podnijela je 24. novembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 32 0 Rs 291924 20 Rev od 27. jula 2021. godine, Presude Kantonalnog suda broj 32 0 Rs 291924 17 Rsž od 23. juna 2020. godine i Presude Općinskog suda broj 32 0 Rs 291924 16 Rs od 29. septembra 2017. godine.

11. Zoran Duljeski (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banovića, kojeg zastupa Advokatska kancelarija „Muhić i dr.“ d.o.o. Tuzla, podnio je 24. novembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 32 0 Rs 291815 20 Rev od 5. avgusta 2021. godine, Presude Kantonalnog suda broj 32 0 Rs 291815 17 Rsž od 23. juna 2020. godine i Presude Općinskog suda broj 32 0 Rs 291815 16 Rs od 23. avgusta 2017. godine.

12. Edina Bektić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Lukavca, koju zastupa Advokatska kancelarija „Muhić i dr.“ d.o.o. Tuzla, podnijela je 24. novembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 32 0 Rs 291818 20 Rev od 12. avgusta 2021. godine, Presude Kantonalnog suda broj 32 0 Rs 291818 17 Rsž od 23. juna 2020. godine i Presude Općinskog suda broj 32 0 Rs 291818 16 Rs od 25. septembra 2017. godine.

Činjenice iz predmetnih postupaka

13. U predmetnim postupcima odbijeni su u cijelosti kao neosnovani: osnovni tužbeni zahtjevi apelanata kojim su tražili da se obaveže tuženi (Tuzlanski kanton) da im, na ime manje isplaćenih plata u određenom vremenskom periodu (pobliže označenom izrekom prvostepenih presuda), isplati ukupne novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mjesečne iznose (sve kako je to precizirano izrekom prvostepenih presuda) i eventualni tužbeni zahtjevi da se obaveže tuženi da im, za isti period, na ime manje isplaćenih plata, isplati ukupne novčane iznose (pobliže označene izrekom prvostepenih presuda) sa zakonskom zateznom kamatom.

14. U obrazloženju osporenih odluka Vrhovni sud, odnosno Kantonalni sud (u daljnjem tekstu: redovni sud) je naveo da su predmet konkretnih sporova primarni i eventualni tužbeni zahtjevi apelanata da se obaveže tuženi da im za sporni period isplati razlike manje obračunate i isplaćene plate, koje zahtjeve apelanti zasnivaju na odredbama Zakona o platama i naknadama u organima vlasti Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Zakon). Redovni sud je dalje naveo da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda u predmetnim postupcima proizlazi da je osnovica za obračun plate apelanata, po rješenjima kojima su raspoređeni na svoja radna mjesta, utvrđena odlukama Vlade kantona, te da tuženi nije donio Kantonalni zakon o platama i naknadama u organima vlasti u Kantonu nakon 2010. godine. Nadalje, redovni sud je naveo da su pravilno nižestepeni sudovi primijenili materijalno pravo kada su odbili zahtjeve apelanata za isplatu razlika plata jer u utuženom periodu nije bilo mjesta primjeni odredbi čl. 5., 6. i 20. Zakona kojim se uređuju plate i naknade izabranih dužnosnika, nosilaca izvršnih funkcija i savjetnika u organima zakonodavne i izvršne vlasti u Federaciji BiH. Naprijed navedeno iz razloga što u spornom periodu nije donesen Zakon o platama i naknadama uposlenih u organima vlasti tuženog, pa stoga koeficijenti složenosti koje je utvrdio vještak prilikom obračuna i osnovnog i eventualnog tužbenog zahtjeva nemaju uporište, budući da su ti koeficijenti određeni Zakonom i to za radno mjesto federalnih inspektora (koje nije radno mjesto apelanata). Takođe, redovni sud je naveo da su bez uticaja navodi apelanata da je, u smislu odredbi člana 63. Zakona, tuženi bio dužan da donese svoje propise usaglašene sa Zakonom iz oblasti plata i naknada u roku od 90 dana od dana primjene Zakona. Uu vezi s tim, redovni sud je naveo da je pravilan zaključak nižestepenog suda da neispunjavanje te obaveze od strane tuženog samo po sebi ne dovodi do direktne primjene odredbi Zakona, jer je navedenim zakonom za kantonalne vlasti propisan isključivo principijelni okvir za uređenje pitanja plata zaposlenih u organima vlasti u svakom kantonu (pri čemu se Vrhovni sud pozvao na stav Ustavnog suda Federacije BiH izražen u odluci tog suda od 28. februara 2012. godine). Redovni sud je naveo da, dakle, sve do donošenja Zakona o platama i naknadama uposlenih u organima vlasti Tuzlanskog kantona, kojim se reguliše pitanje plata državnih službenika (kakav status imaju apelanti), za obračun plate apelantima nema mjesta primjeni odredbi Zakona.

Apelacioni navodi

15. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelanti, između ostalog, navode da postoji pravni osnov za direktnu primjenu Zakona jer tuženi nije donio svoje propise na što je bio obavezan osnovom navedenog zakona. Nadalje, apelanti su se pozvali i na povredu prava iz Ustava Federacije BiH (pravo na jednakost pred zakonom).

16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka a) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka a) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

a) Ustavni sud nije nadle žan za odlučivanje;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

I.Nenadležnost za odlučivanje

17. Ustavni sud zapaža da su apelanti u apelaciji naveli da su im osporenim odlukama povrijeđena i prava iz Ustava Federacije BiH. Ustavni sud podsjeća na svoju nadležnost iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, prema kojoj „Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na osnovu presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini“. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije nadležan za odlučivanje o podnesenoj apelaciji u dijelu koji se odnosi na povredu odredaba Ustava Federacije BiH jer ista, u smislu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, ne pokreće pitanja „koja su sadržana u ovom Ustavu“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1409/21 od 19. maja 2021. godine, odluka dostupna na Internet stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba). II.Dopustivost prima facie

18. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

19. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

20. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Takođe, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-3434/20 od 28. oktobra 2020. godine, AP-1409/21 od 19. maja 2021. godine i AP-2367/21 od 5. oktobra 2021. godine, dostupne na Internet stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

21. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka a) i stav (4), Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4025/21 (E. N. i drugi) | Sudska praksa | Aktio