Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1828/20 („Sberbank BH“ d.d. Sarajevo)

Odluka donesena 12. 01. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1828/20

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 01. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1828/20, rješavajući apelaciju „Sberbank BH“ d.d. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 12. januara 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija „Sberbank BH“ d.d. Sarajevo.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 202414 19 Rev 3 od 12. marta 2020. godine.

Odbija se kao neosnovana apelacija „Sberbank BH“ d.d.

Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 202414 19 Rev 3 od 12. marta 2020. godine u odnosu na ostale navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1.

Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Sberbank BH“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa advokat Dina Duraković iz Advokatskog društva „DMB Legal“ d.o.o. Sarajevo, podnijela je 22. maja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 202414 19 Rev 3 od 12. marta 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i tužioca B. M. (u daljnjem tekstu: tužilac), kojeg zastupa advokat Sead Gajević, zatraženo je u periodu od 2. do 6. novembra 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tužilac su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 8. do 17. novembra 2021. godine.

4. Apelantici su 24. decembra 2021. godine, u skladu sa članom 23. Pravila Ustavnog suda i Zaključkom Ustavnog suda broj SU-02-1056/21 od 17. decembra 2021. godine, dostavljeni odgovori Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i tužioca na eventualno izjašnjenje.

5. Apelantica je 30. decembra 2021. godine dostavila izjašnjenje na odgovore.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.

Tok postupka

7. Tužilac je 29. aprila 2005. godine podnio tužbu protiv apelanticine prednice „Volksbank BH“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelanticina prednica) radi poništenja Ugovora o jamstvu od 31. marta 2003. godine.

8. Presudom Općinskog suda broj P-1503/05 od 27. marta 2006. godine odbijen je tužiočev tužbeni zahtjev kojim je traženo da se poništi Ugovor o jamstvu uz naknadu troškova parničnog postupka, te je tužilac obavezan da apelanticinoj prednici naknadi troškove parničnog postupka.

9. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 P 009890 08 Gž od 7. aprila 2011. godine tužiočeva žalba je usvojena, prvostepena presuda je preinačena tako što je utvrđeno da je Ugovor o jamstvu ništav, te je apelanticina prednica obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka.

10. Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 P 202414 11 Rev od 8. novembra 2012. godine revizija apelanticine prednice je uvažena, drugostepena presuda je ukinuta i predmet vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje. Vrhovni sud je naveo da je pravilan stav drugostepenog suda da odredba člana 109. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) daje ovlaštenje sudu da po službenoj dužnosti ocjenjuje je li pravno valjan ili ništav pravni postao (ugovor). Međutim, sud nije ovlašten samoinicijativno, suprotno članu 2. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), izrekom presude kojom usvaja tužbeni zahtjev mijenjati sadržaj tužbenog zahtjeva ili sanirati njegovu manjkavost. Tužba u kojoj je sadržan tužbeni zahtjev procesna je radnja tužioca i njegova je procesna dispozicija u kojoj mjeri će štititi svoja prava. Kako drugostepeni sud nije imao u vidu da tužilac nije postavio tužbeni zahtjev za utvrđenje ništavosti Ugovora o jamstvu u smislu člana 109. ZOO, već zahtjev za njegovo poništenje primjenom člana 112. stav 1. ZOO, to je ostvaren revizioni razlog koji ima u vidu odredba člana 240. stav 1. tačka 3. ZPP, odnosno prekoračenje tužbenog zahtjeva u postupku pred drugostepenim sudom. Vrhovni sud je naveo da će Kantonalni sud u nastavku postupka, odlučujući o tužiočevoj žalbi, ponovno ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja, te imajući u vidu sadržaj tužbenog zahtjeva dati jasne i potpune pravne razloge u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev u ovom sporu.

11. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 P 202414 13 Gž od 11. oktobra 2013. godine tužiočeva žalba je uvažena, prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak. Kantonalni sud je detaljno izložio tužiočeve žalbene navode, ukazujući da tužilac pobija prvostepenu presudu u cijelosti zbog svih žalbenih razloga. Kantonalni sud je zatim naveo da prvostepena presuda nema sve elemente određene članom 191. ZPP. Naime, obrazloženje presude sadrži navode stranaka i navedeni su dokazi koji su izvedeni tokom postupka, ali ih prvostepeni sud nije cijenio, pa nije utvrdio odlučne činjenice za primjenu odredbi materijalnog prava, odnosno odredbi ZOO, a nema ni razloga za odluku, što odluku prvostepenog suda čini nerazumljivom i nejasnom, zbog čega se ne može ispitati. Kantonalni sud je također istakao da je navedeno bilo od utjecaja na zakonitost i pravilnost prvostepene presude prema članu 209. ZPP, što je onemogućilo stranke u raspravljanju u odnosu na žalbu, te sud u pravilnoj primjeni odredbi materijalnog prava, odnosno ZOO koje reguliraju rušljivost ugovora. Imajući to u vidu, Kantonalni sud je istakao da se prvostepena presuda ukida i predmet vraća na ponovni postupak primjenom člana 227. stav 1. tačka

2. ZPP, te je odredio da će prvostepeni sud u ponovnom postupku zakazati pripremno ročište i glavnu raspravu, te otkloniti učinjene povrede postupka ukazane navedenim rješenjem. Postupak u kojem je donesena osporena odluka

12. U ponovljenom postupku pred Općinskim sudom, tužiočev punomoćnik je na pripremnom ročištu od 10. aprila 2014. godine ostao u cijelosti pri činjeničnim navodima iz tužbe, te je izvršio preinaku tužbe tako što je umjesto prvobitno postavljenog tužbenog zahtjeva kojim je traženo poništenje Ugovora o jamstvu opredijelio zahtjev tako da je tražio da se utvrdi da je Ugovor o jamstvu ništav te da se naloži Zemljišno-knjižnom uredu Općinskog suda u Visokom da se briše upisano založno pravo na određenim nekretninama.

13. Nakon provedenog ponovljenog postupka, Općinski sud je donio Presudu broj 65 0 P 202414 18 P 3 od 30. maja 2018. godine kojom je utvrđeno da je ništav Ugovor o jamstvu od 31. marta 2003. godine u Sarajevu, zaključen između apelanticine prednice i tužioca (stav 1), naloženo je Zemljišno-knjižnom uredu Općinskog suda u Visokom brisanje upisanog založnog prava na određenim nekretninama tužioca (stav 2) i brisanje zabrane otuđenja i opterećenja spornih nekretnina bez saglasnosti povjerioca (stav 3), te je apelantica obavezana da tužiocu naknadi troškove postupka (stav 4).

14. Općinski sud je u obrazloženju presude pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili te materijalne dokaze koje je proveo na glavnoj raspravi. Naime, Općinski sud je naveo da iz provedenih dokaza nesporno proizlazi da su apelanticina prednica kao davalac kredita i korisnik kredita ,,Digitata“ d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: korisnik kredita) zaključili Ugovor o srednjoročnom kreditu od 27. marta 2003. godine, prema kojem je korisniku kredita odobren i isplaćen kredit u iznosu od 130.000,00 KM. Prema sadržaju tog ugovora, jedan od instrumenata osiguranja naplate kredita bilo je zasnivanje hipoteke na spornim nekretninama u vlasništvu tužioca na osnovu Ugovora o jamstvu. Ugovor o jamstvu zaključen je 31. marta 2003. godine između apelanticine prednice kao zalogoprimca i tužioca kao zalogodavca, u čije je ime Ugovor potpisala tužiočeva kćerka M. H. na osnovu punomoći od 3. aprila 2003. godine. U članu 1. Ugovora o jamstvu (čija se ništavost traži) navedeno je da su zalogoprimac (apelanticina prednica) i korisnik kredita zaključili Ugovor o srednjoročnom kreditu i u njemu kao instrument osiguranja naplate kredita ugovorili zasnivanje založnog prava uknjižbom na nekretnini u vlasništvu tužioca koji svojom imovinom garantira vraćanje kredita. Prema članu 2. zalogodavac (tužilac) dao je u zalog apelanticinoj prednici sporne nekretnine radi osiguranja kredita u iznosu od 130.000,00 KM s pripadajućim kamatama i troškovima realizacije i naplate. Punomoć kojom je tužilac opunomoćio svoju kćerku M. H. ovjerena je kod Općinskog suda u Visokom 2. aprila 2003. godine i u njoj je bilo navedeno da M. H. može kod nadležnog suda u Brezi upisati hipoteku na njegovim nekretninama radi podizanja kredita kod apelanticine prednice.

15. Dalje je Općinski sud naveo da je Općinskom sudu u Brezi 1. aprila 2003. godine (dakle prije ovjeravanja punomoći) podnesen zajednički prijedlog radi zasnivanja založnog prava uknjižbom na nekretnini založnog dužnika na osnovu sporazuma stranaka. Iz zapisnika o održanom ročištu pred Općinskim sudom u Brezi od 3. aprila 2003. godine proizlazi da je između apelanticine prednice i tužioca, koga je zastupala M. H., zaključen sudski sporazum prema kojem se povjerilac obavezao da će korisniku kredita isplatiti kredit u iznosu od 130.000,00 KM s kamatnom stopom i načinom otplate kao u obrazloženju, dok se dužnik obavezao da će navedeni kredit vratiti prema uvjetima i rokovima utvrđenim Ugovorom o srednjoročnom kreditu od 27. marta 2003. godine. Istovremeno, tužilac se kao dužnik – jamac saglasio da se radi osiguravanja potraživanja nastalog na osnovu navedenog ugovora o kreditu izvrši uknjižba založnog prava na nekretninama koje su njegovo vlasništvo. U slučaju da korisnik kredita ne bude ispunjavao obaveze po navedenom kreditu, dao je i saglasnost da apelanticina prednica svoje potraživanje po tom osnovu može ostvariti prodajom založenih nekretnina u izvršnom postupku pred nadležnim sudom. Prema pravomoćnom rješenju Općinskog suda u Brezi od 3. aprila 2003. godine dozvoljena je uknjižba založnog prava na tužiočevim nekretninama. Također, Općinski sud je naveo da iz spisa Općinskog suda broj I-684/04 (CMS broj 65 0 I 086429 04 I) proizlazi da je apelanticina prednica pokrenula izvršni postupak protiv tužioca zbog neizvršavanja obaveza korisnika kredita. Tužilac, koji je saslušan u svojstvu parnične stranke, naveo je da je svojoj kćerci, koja nije mogla naći jamce, na njenu molbu dao punomoć za podizanje kredita za kupovinu automobila i zasnivanje hipoteke na njegovim nekretninama, te da je ona i kupila automobil. Također je naveo da je naknadno saznao da je kćerka bez njegovog znanja omogućila korisniku kredita da podigne sporni kredit tako što je založila njegove nekretnine prema Ugovoru o jamstvu.

16. U vezi s navedenim, Općinski sud je naveo sadržaj člana 103. st. (1) i (2) ZOO kojim je propisana ništavost ugovora, te je ukazao da prema odredbi člana 91. stav 1. ZOO punomoćnik može preduzimati samo one pravne poslove za čije je preduzimanje ovlašten, dok je stavom 4. tog člana određeno da punomoćnik ne može bez posebnog ovlaštenja za svaki pojedini slučaj zaključiti ugovor o jamstvu. Sadržaj punomoći potvrđuje da je tužilac ovlastio svoju kćerku M. H. da na njegovim nekretninama može upisati hipoteku u svrhu podizanja kredita kod apelanticine prednice. Međutim, takva punomoć ne sadrži posebno ovlaštenje punomoćniku da zasnuje hipoteku na tužiočevim nekretninama radi osiguranja kredita trećeg lica, odnosno da punomoćnik hipotekom osigura kredit korisnika kredita. Dakle, data punomoć ne sadrži posebno ovlaštenje za taj slučaj, pa stoga ne zadovoljava zakonom određeni uvjet da bi se na osnovu nje mogao zaključiti pravno valjan Ugovor o jamstvu. U skladu s tim, Općinski sud je istakao da Ugovor o jamstvu nije pravno valjan budući da predmetna punomoć ne sadrži zakonom određeno posebno ovlaštenje za zaključenje takvog ugovora, pa je stoga taj ugovor ništav i ne proizvodi pravne posljedice u smislu člana 103. ZOO jer je protivan prinudnom zakonskom propisu, zbog čega je sud našao shodnim cijeniti tužbeni zahtjev osnovanim. Općinski sud je naveo da ostali provedeni dokazi nisu bili relevantni za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari, pa stoga nisu bili predmet posebne ocjene.

17. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 202414 19 Gž 3 od 20. marta 2019. godine apelanticina žalba je odbijena i potvrđena je prvostepena presuda.

18. Kantonalni sud je naveo da se žalbom neosnovano tvrdi da je prvostepeni sud, suprotno odredbama ZPP, dozvolio preinačenje tužbenog zahtjeva. Naime, nakon donošenja odluka Kantonalnog i Vrhovnog suda postupak je vraćen u fazu pripremnog ročišta i u skladu s odredbama ZPP tužilac je imao mogućnost da preinači tužbeni zahtjev, iako se tužena tome protivila cijeneći da je odredbom člana 57. stav 1. ZPP propisano da tužilac može preinačiti tužbu najkasnije do zaključenja pripremnog ročišta ili do početka glavne rasprave ako pripremno ročište nije održano. U konkretnom slučaju preinačenje nije dozvoljeno na štetu apelantice cijeneći da se preinačenim tužbenim zahtjevom tražilo utvrđenje ništavosti i to pravo se ne gasi (član 108. ZOO), tako da tužilac nije doveden u privilegiran položaj u odnosu na apelanticu. Kantonalni sud je također istakao da je imao u vidu i da je svako zainteresirano lice aktivno legitimirano za podnošenje takve tužbe u skladu sa članom 109. ZOO.

19. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je Ugovor ništav jer je Ugovor o jamstvu u ime tužioca zaključila M. H. po punomoći od 3. aprila 2003. godine i da je u punomoći navedeno da joj tužilac daje punomoć kako bi mogla kod nadležnog suda upisati hipoteku na njegovim nekretninama, a sve u svrhu podizanja kredita kod apelanticine prednice. U skladu s tim, prvostepeni sud je pravilno cijenio da Ugovor o jamstvu nije pravno valjan jer punomoć nije sadržavala posebno ovlaštenje za zaključenje tog ugovora u smislu odredbi člana 91. ZOO, kojim je predviđeno da punomoćnik može preduzimati samo one poslove za čije je preduzimanje ovlašten i da punomoćnik ne može bez posebnog ovlaštenja za svaki pojedini slučaj zaključiti Ugovor o jamstvu. Prema tome, pravilno je utvrđeno da je Ugovor ništav i da ne proizvodi pravne posljedice u smislu člana 103. ZOO jer je zaključen protivno zakonskim propisima, pa je tužbeni zahtjev osnovan jer su poništenjem tog ugovora prestale i posljedice zaloga na nekretninama na osnovu zaključenog ugovora. Naposljetku, Kantonalni sud je naveo da je osnovan i zahtjev za brisanje založnog prava i zabrane otuđenja i opterećenja nekretnina.

20. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 202414 19 Rev3 od 12. marta 2020. godine apelanticina revizija je djelimično usvojena, obje nižestepene presude su preinačene u dijelu odluke o troškovima postupka kako je detaljnije navedeno u izreci (stav 1), dok je u preostalom dijelu revizija odbijena (stav 2).

21. Vrhovni sud je prvenstveno naveo da je drugostepeni sud pravilno ocijenio, kod činjenice da je predmet vraćen u fazu pripremnog ročišta, da je u skladu sa članom 57. ZPP tužilac imao mogućnost preinačiti tužbu, da ta preinaka nije bila na štetu tužene jer je u ponovnom postupanju tužbeni zahtjev postavljen na utvrđenje ništavosti ugovora, a to pravo u smislu člana 110. ZOO se ne gasi protekom vremena. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da to podrazumijeva da je tužilac sudu mogao podnijeti tužbu s tako postavljenim tužbenim zahtjevom i u novoj parnici. Također, Vrhovni sud je naveo da je, suprotno apelanticinom shvaćanju, usvojeni tužbeni zahtjev provediv i nije rezultat pogrešne primjene materijalnog prava, kako to pogrešno smatra revizija.

22. Dalje, Vrhovni sud je naveo da su redovni sudovi na osnovu sadržaja punomoći, iskaza tužioca kao stranke i rezultata cjelokupnog postupka pravilno zaključili da je tužilac ovlastio M. H. da može na njegovim nekretninama zasnovati založno pravo radi podizanja kredita, ali zasnivanje tog založnog prava nije se odnosilo prema trećem licu. Naime, niti jedna riječ iz punomoći ne ukazuje na to da je M. H. bila ovlaštena zaključiti ugovor o zasnivanju založnog prava u ime tužioca radi osiguranja tražbine banke, u konkretnom slučaju prema korisniku kredita. Tačni su apelanticini navodi da je Ugovor o jamstvu (čije utvrđenje ništavosti tužilac i traži) po svojoj prirodi ugovor o zalaganju nekretnine jer i sadržajno upućuje na ugovor o zalogu (hipoteci), pa u konkretnom slučaju nije riječ o klasičnom ugovoru o jamstvu jer jamstvo nije konstituirano na strani tužioca u svojstvu jamca već zalogodavca. Imajući to u vidu, Vrhovni sud je naveo da su sudovi tužbeni zahtjev pravilno prihvatili kao osnovan pozivanjem na član 91. stav 1. ZOO koji propisuje da punomoćnik može preduzimati samo one pravne poslove za čije je preduzimanje ovlašten.

23. Pored navedenog, Vrhovni sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi o sklapanju ugovora od strane neovlaštenog lica, što je regulirano članom 88. stav 1. ZOO prema kojem ugovor koji neko lice zaključi kao punomoćnik u ime drugog bez njegovog ovlaštenja obavezuje neovlašteno zastupanog samo ako on ugovor naknadno odobri. Kako je u toku postupka utvrđeno da je tužiočeva kćerka bila ovlaštena sklopiti ugovor o zasnivanju založnog prava radi podizanja kredita kod tužene, onda proizlazi zaključak da nije imala ovlaštenje u ime tužioca zaključiti ugovor o zasnivanju založnog prava (nazvan Ugovor o jamstvu) kojim bi se osiguralo potraživanje tužene banke prema korisniku kredita. Upis u zemljišnu knjigu mogao je u konkretnom slučaju dopustiti korisnik kredita opterećujući hipotekom svoju nekretninu, ili neko treći za njega, a to je mogao biti i tužilac, međutim, utvrđeno je da tužilac to nije učinio za korisnika kredita niti je takvu punomoć dao M. H. Dakle, iz same punomoći moralo je biti vidljivo ovlaštenje na sklapanje kojeg ugovora o hipoteci je bila ovlaštena M. H. u ime tužioca jer bez oznake tražbine koja se osigurava nije moguće navesti o kojem ugovoru je riječ. Tražbina nije određena (individualizirana) ako nije, između ostalog, određen dužnik, a u konkretnom slučaju dužnik iz ugovora o kreditu (korisnik kredita) nije u punomoći naveden kao dužnik, pa M. H. nije bila ovlaštena obavezati tužioca da za to pravno lice optereti nekretninu u korist tužene banke. Prema tome, kako u pisanoj punomoći nije bilo navedeno da je punomoćnik (tužiočeva kćerka) bila ovlaštena sklopiti u ime tužioca ugovor o hipoteci radi osiguranja tražbine iz ugovora o kreditu, već samo da je ona ovlaštena staviti pod hipoteku nekretnine tužioca radi podizanja kredita kod tužene (očito samo za sebe jer nije mogla naći žirante za kupovinu automobila) to, prema ocjeni Vrhovnog suda, drugačije postupanje u pogledu zalaganja nekretnina u odnosu na sadržaj punomoći izražen u pisanom obliku nema dalji pravni učinak. Naime, ako je punomoćnik bio ovlašten sklopiti jedan određeni ugovor o hipoteci u ime zastupanog, a on je sklopio sasvim drugi ugovor o hipoteci, onda je ovaj drugi ugovor sklopilo neovlašteno lice. Prema ocjeni ovog suda, tužiočeva kćerka je u ime tužioca sklopila drugi (različit) ugovor o hipoteci na koji uopće nije bila ovlaštena, tj. ugovor o hipoteci radi osiguranja potraživanja iz ugovora o kreditu između banke i korisnika kredita, pa kako neovlašteno zastupan tužilac nije ugovor naknadno odobrio, to se prema odredbi člana 88. stav 3. ZOO smatra da ugovor nije ni zaključen. Ugovor koji zaključi lažni punomoćnik ne proizvodi pravne učinke (smatra se da nije ni zaključen), dakle ništav je, pa su sudovi pravilno utvrdili da je ugovor nazvan ugovor o jamstvu, a sadržajno ugovor o zasnivanju založnog prava, ništav.

24. Naposljetku, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su prihvatili tužbeni zahtjev za uspostavljanje ranijeg zemljišnoknjižnog stanja, tj. brisanje hipoteke upisane u korist tužene banke na nekretninama tužioca jer je to u skladu s odredbom člana 104. stav

1. ZOO kojom su propisane posljedice ništavosti. S obzirom na izloženo, bez utjecaja na drugačije rješenje ove pravne stvari su prigovori u reviziji da tužilac nije pobijao punomoć niti je tražio ništavost rješenja o zasnivanju založnog prava, jer zaključenjem ništavog ugovora o zalogu naknadno provedene pravne radnje ne proizvode pravni učinak.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

25. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

26. Naime, apelantica prvenstveno navodi da je među strankama nesporno da je tužilac na osnovu punomoći svjesno i dobrovoljno ovlastio kćerku M. H. da može upisati hipoteku na njegovim nekretninama radi podizanja kredita kod apelantice, pa kada se pogleda sadržaj Ugovora o jamstvu proizlazi da je ona to i učinila jer je založila sporne nekretnine, zbog čega smatra da je sporni ugovor trebalo tumačiti u skladu s njegovim sadržajem, a ne u skladu s njegovim nazivom, što je predviđeno članom 99. stav 2. ZOO. Dalje, apelantica smatra da je usvojeni tužbeni zahtjev u cijelosti neprovediv, što je rezultat pogrešne primjene materijalnog prava, jer je nemoguće da se naloži brisanje založnog prava na nekretninama bez utvrđenja ništavosti pravnog osnova po kojem je to pravo zasnovano na nekretninama, a riječ je o punomoći i rješenju o zasnivanju založnog prava čiju ništavost tužilac nije ni tražio. Dalje, apelantica je ukazala na sadržaj rješenja Vrhovnog suda, te je navela da Kantonalni sud nije postupio u skladu s tim rješenjem kada je prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio na ponovni postupak, i to u stadij pripremnog ročišta, čime je prekoračio granice žalbenih navoda i povrijedio pravila odredbe parničnog postupka na štetu apelantice. U tom pogledu apelantica tvrdi da ukoliko je Vrhovni sud smatrao da postupak treba vratiti Općinskom sudu, to bi svojim rješenjem i naložio, ali je vratio Kantonalnom sudu koji je bio dužan da se pridržava tog rješenja i tužiočeve žalbe na presudu Općinskog suda, te da odluči o predmetnoj pravnoj stvari i donese pravomoćnu presudu. Prema tome, apelantica smatra da je Općinski sud trebao postupiti u skladu s rješenjem Kantonalnog suda, a ne da provodi postupak ispočetka dovodeći time u pitanje pravnu sigurnost stranaka u postupku, te omogućava tužiocu mogućnost da preinači tužbeni zahtjev, ne cijeneći da se time dovodi u pitanje ekonomičnost postupka i zloupotreba procesnih prava. S obzirom na navedeno, apelantica smatra da su redovni sudovi pri primjeni materijalnog prava napravili „pravnu konfuziju“ od prilično jasnog činjeničnog stanja. Apelantica je također istakla da su proizvoljnim tumačenjem sudovi promijenili smisao i značenje koje je pravnim normama dao zakonodavac i da su redovni sudovi povrijedili i pravo na suđenje u razumnom roku jer je postupak nakon proteka približno devet godina vraćen na ponovno odlučivanje.

27. Naposljetku, apelantica smatra da su proizvoljnom primjenom materijalnog prava sudovi povrijedili i njeno pravo na imovinu jer se usvajanjem tužbenog zahtjeva kojim se Ugovor o jamstvu proglašava ništavim, te brisanjem založnog prava na nekretninama koje su bile sredstvo osiguranja kredita direktno utječe na njenu imovinu, te nanosi enormna šteta budući da apelantica gubi založno pravo na nekretninama koje su bile jedino sredstvo osiguranja kredita koji je njena prednica izdala, a osim toga apelantica mora naknaditi tužiocu i velike troškove postupka. b)Odgovori na apelaciju

28. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri razlozima navedenim u obrazloženju osporene presude, te smatra da njenim donošenjem nisu povrijeđena prava na koja se apelantica pozvala u apelaciji.

29. Kantonalni sud je ukratko izložio tok postupka kako je navedeno u činjeničnom dijelu odluke. Također, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelanticini navodi da je taj sud povrijedio prava zaštićena Evropskom konvencijom jer je donosio zakonite odluke pravilnom primjenom procesnog i materijalnog prava, pri čemu je u obrazloženju odluka naveo razloge za njihovo donošenje pri kojima u cijelosti ostaje.

30. Općinski sud je izložio činjenično stanje predmeta kako je navedeno u činjeničnom dijelu ove odluke, te je istakao da je Vrhovni sud dao odgovor na navode revizije koji su identični navodima apelacije u dijelu koji se odnosi na to da je tužiocu u ponovnom postupku data mogućnost da preinači tužbeni zahtjev, odnosno da umjesto poništenja traži ništavost Ugovora o jamstvu, i da je usvojeni tužbeni zahtjev neprovediv. Također, Općinski sud je naveo da Ustavnom sudu ostavlja na odluku i ocjenu je li povodom revizione odluke od 8. novembra 2012. godine Kantonalni sud pravilno postupio kada je odlukom od 11. oktobra 2013. godine ukinuo prvostepenu presudu s obrazloženjem da prvostepena presuda nema sve elemente iz člana 191. ZPP, a imajući u vidu da Vrhovni sud nije ukinuo drugostepenu presudu zato što je taj sud propustio utvrditi da prvostepena presuda nema sve elemente presude propisane zakonom, već zato što je drugostepeni sud u izreci drugostepene presude prekoračio tužbeni zahtjev.

31. Tužilac je naveo da apelantica nije ukazala ni na jednu odredbu ZPP koju je Vrhovni sud pogrešno primijenio ili koju uopće nije primijenio, već je taj sud u obrazloženju presude dao jasne, precizne i iscrpne razloge zašto je apelanticinu reviziju odbio kao neosnovanu. Također, tužilac smatra da apelantica u apelaciji nije navela ništa novo od onoga što je već iznijela u redovnom i vanrednom pravnom lijeku, te da ponavlja navode koje je isticala u žalbi i reviziji, o čemu su redovni sudovi dali jasno obrazloženje. Osim navedenog, tužilac smatra da nije tačno da je apelantici povrijeđeno pravo na imovinu s obzirom na to da je apelantica do imovine došla suprotno članu 91. st. 1. i 4. ZOO, te da je apelanticina prednica pokušala svojim postupanjem povrijediti njegovo pravo na imovinu jer trpi nematerijalnu i materijalnu štetu time što ne može raspolagati svojom imovinom duže od 18 godina. Imajući u vidu navedeno, tužilac je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

32. U izjašnjenju na odgovore apelantica je navela da učesnici u postupku nisu iznijeli nove okolnosti na koje bi se mogla izjasniti, zbog čega u cijelosti ostaje pri svim navodima iz apelacije kako u pogledu činjeničnog stanja tako i u pogledu pravnih razloga.

V.Relevantni propisi

33. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 2. st. (1) i (3) (1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

(3) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 10.

(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 57. stav (1) (1) Tužilac može preinačiti tužbu najkasnije do zaključenja pripremnog ročišta ili do početka glavne rasprave, ako pripremno ročište nije održano.

Član 191. st. (1) i (4) (1) Pismeno izrađena presuda mora imati uvod, izreku, obrazloženje i uputstvo o pravu na izjavljivanje pravnog lijeka protiv presude.

(4) U obrazloženju sud će izložiti: zahtjeve stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su izveli, koje je od tih činjenica sud utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koji su dokazi izvedeni, te kako ih je ocijenio. Sud će posebno navesti koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnit će se, ako je to potrebno, i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora, te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tokom postupka.

Član 209. st. (1) i (2) tačka 11) (1) Povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u toku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude.

(2) Povreda odredaba parničnog postupka uvijek je od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude u sljedećim slučajevima:

11) ako je presudom prekoračen tužbeni zahtjev;

Član 227. stav (1) tačka 2) i st. (5) i (6) (1) Drugostepeni sud će u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave rješenjem ukinuti prvostepenu presudu i predmet vratiti istom prvostepenom sudu radi održavanja nove glavne rasprave ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi:

2) ako kojoj stranci nezakonitim postupanjem, a posebno propuštanjem dostave nije data mogućnost da raspravlja pred sudom, a to je postupanje bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude;

(5) Kad drugostepeni sud ukine presudu prvostepenog suda i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje, može narediti da se nova glavna rasprava ili pripremno ročište održi pred drugim sudijom.

(6) U obrazloženju rješenja kojim se prvostepena presuda ukida treba navesti koje su odredbe parničnog postupka povređene i u čemu se povrede sastoje.

34. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Zaključenje ugovora od strane neovlašćenog lica Član 88.

(1) Ugovor koji neko lice zaključi kao punomoćnik u ime drugoga bez njegovog ovlašćenja obavezuje neovlašćeno zastupanog samo ako on ugovor naknadno odobri.

(2) Strana sa kojom je ugovor zaključen može zahtevati od neovlašćeno zastupanog da se u primerenom roku izjasni da li ugovor odobrava.

(3) Ako neovlašćeno zastupani ni u ostavljenom roku ugovor ne odobri, smatra se da ugovor nije ni zaključen.

(4) U tom slučaju, strana sa kojom je ugovor zaključen može od lica koje je kao punomoćnik bez ovlašćenja zaključilo ugovor tražiti naknadu štete, ako u trenutku zaključenja ugovora nije znala niti je morala znati da to lice nije imalo ovlašćenje za zaključenje ugovora.

Obim ovlašćenja Član 91.

(1) Punomoćnik može preduzimati samo one pravne poslove za čije je preduzimanje ovlašćen.

(2) Punomoćnik kome je dato opšte punomoćje može preduzimati samo pravne poslove koji dolaze u redovno poslovanje.

(3) Posao koji ne dolazi u redovno poslovanje može punomoćnik preduzeti samo ako je posebno ovlašćen za preduzimanje tog posla, odnosno vrste poslova među koje on spada.

(4) Punomoćnik ne može bez posebnog ovlašćenja za svaki pojedini slučaj preuzeti meničnu obavezu, zaključiti ugovor o jemstvu, o poravnanju, o izabranom sudu, kao ni odreći se nekog prava bez naknade.

Primena odredbi i tumačenje spornih odredaba Član 99.

(1) Odredbe ugovora primenjuju se onako kako glase.

(2) Pri tumačenju spornih odredbi ne treba se držati doslovnog značenja upotrebljenih izraza, već treba istraživati zajedničku nameru ugovarača i odredbu tako razumeti kako to odgovara načelima obligacionog prava utvrđenim ovim zakonom.

Ništavost Član 103.

(1) Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo.

(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povredila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posledice.

Posledice ništavosti Član 104.

(1) U slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je da vrati drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cenama u vreme donošenja sudske odluke, ukoliko zakon što drugo ne određuje.

(2) Ali, ako je ugovor ništav zbog toga što je po svojoj sadržini ili cilju protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima ili moralu društva, sud može odbiti, u celini ili delimično, zahtev nesavesne strane za vraćanje onog što je drugoj strani dala, a može i odlučiti da druga strana ono što je primila po osnovu zabranjenog ugovora preda opštini na čijoj teritoriji ona ima sjedište, odnosno prebivalište ili boravište.

(3) Prilikom odlučivanja sud će voditi računa o savesnosti jedne, odnosno obeju strana, o značaju društvenih interesa koji se ugrožavaju, kao i o moralnim shvatanjima društva.

Odgovornost lica krivog za ništavost ugovora Član 108.

Ugovarač koji je kriv za zaključenje ništavog ugovora odgovoran je svome saugovaraču za štetu koju trpi zbog ništavosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništavosti.

Isticanje ništavosti Član 109.

(1) Na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svako zainteresovano lice.

(2) Pravo da zahtijeva utvrđenje ništavosti ima i javni tužilac.

Neograničeno isticanje ništavosti Član 110.

Pravo na isticanje ništavosti ne gasi se.

Poništenje ugovora Član 112.

(1) Ugovorna strana u čijem je interesu rušljivost ustanovljena može tražiti da se ugovor poništi.

(2) Ali, saugovarač te strane može od nje tražiti da se u određenom roku, ali ne kraćem od 30 dana, izjasni da li ostaje pri ugovoru ili ne, jer će u protivnom smatrati da je ugovor poništen.

(3) Ako se pozvana ugovorna strana u ostavljenom roku ne izjasni ili ako izjavi da ne ostaje pri ugovoru, smatraće se da je ugovor poništen.

VI.Dopustivost

35. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

36. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

37. U konkretnom slučaju apelantica osporava Presudu Vrhovnog suda broj 65 0 P 202414 19 Rev 3 od 12. marta 2020. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova. Imajući u vidu da je apelanticina punomoćnica presudu Vrhovnog suda primila 9. aprila 2020. godine, a da je apelacija podnesena 22. maja 2020. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.

38. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

39. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

1. Pravo na pravično suđenje

40. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

41. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

42. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uvjet za primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije je da postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obaveza. U konkretnom slučaju, predmetni parnični postupak se vodio radi utvrđenja ništavosti Ugovora o jamstvu i brisanja upisa založnog prava iz zemljišne knjige, dakle predmet je građanskopravne prirode, pa apelantica kao tužena u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud će ispitati je li predmetni postupak bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

a)U odnosu na osporenu odluku

43. Apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje zasnivaju se na tvrdnjama da je osporena odluka donesena uz proizvoljnu primjenu procesnog i materijalnog prava.

44. Razmatrajući apelanticine tvrdnje kojima ukazuje da Kantonalni sud nije postupio u skladu s rješenjem Vrhovnog suda od 8. novembra 2012. godine kojim je presuda Kantonalnog suda od 7. aprila 2011. godine ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak, Ustavni sud zapaža da iz činjeničnog stanja predmeta proizlazi da je Vrhovni sud presudu Kantonalnog suda ukinuo zbog toga što je zaključio da je Kantonalni sud prekoračio tužbeni zahtjev. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u tom rješenju dao uputu Kantonalnom sudu da ponovo ocijeni žalbene navode koji su od odlučnog značaja, pa je Kantonalni sud, postupajući u skladu s tim nalogom, cijenio tužiočeve žalbene navode kojima je u cijelosti osporavao prvostepenu presudu i utvrdio da prvostepena presuda sadrži nedostatke zbog kojih se ne može ispitati, pa se ne može zaključiti da je Kantonalni sud prilikom odlučivanja prekoračio tužiočeve žalbene navode. Pri tome, Ustavni sud također zapaža da je Kantonalni sud prilikom donošenja nove odluke, koristeći se svojim diskrecionim ovlaštenjem iz člana 227. ZPP, predmet vratio u stadij pripremnog ročišta navodeći jasne razloge za to (kako je prikazano u stavu 9. ove odluke). U takvim okolnostima, odnosno u situaciji kada je predmet bio vraćen u stadij održavanja pripremnog ročišta, tužilac je u smislu člana

57. ZPP bio ovlašten na preinačenje tužbenog zahtjeva, za što su redovni sudovi naveli jasno obrazloženje. Prema tome, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je navedenim procesnim radnjama apelantica dovedena u položaj procesne neravnopravnosti, pri čemu Ustavni sud naročito zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj odluci razmotrio apelanticine tvrdnje kojima je osporavala takvo postupanje Kantonalnog suda, za što je dao jasne i detaljne razloge zbog kojih je zaključio da su ti apelanticini navodi neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su neosnovane apelanticine tvrdnje da joj je proizvoljnom primjenom procesnih odredbi povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

45. Dalje, u pogledu apelanticinih navoda kojima ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

46. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantica problematizira, ispitati je li tokom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja Vrhovnog suda.

47. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud prilikom odlučivanja o apelanticinoj reviziji dovoljno jasno i argumentirano obrazložio svoje zaključke o pravnoj valjanosti zaključaka iz prvostepene i drugostepene presude, dajući za svoje stavove jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne čine proizvoljnim. U tom pogledu, Ustavni sud zapaža da su prvostepeni i drugostepeni sud, s pozivanjem na odredbu člana 91. st. 1. i 4. ZOO i člana 104. ZOO, a te zaključke je prihvatio i Vrhovni sud u osporenoj odluci, saglasno zaključili da je sporni ugovor o jamstvu ništav. Prema tome, razmatrajući apelanticine tvrdnje kojima ukazuje na sadržaj člana 99. stav 1. ZOO iz kojeg proizlazi da se pri tumačenju spornih odredbi Ugovora ne treba držati doslovnog značenja upotrijebljenih izraza, već da treba istraživati zajedničku namjeru ugovarača i odredbu razumjeti kako to odgovara načelima obligacionog prava utvrđenim ZOO, Ustavni sud zapaža da iz okolnosti konkretnog predmeta nema ništa što ukazuje da je namjera tužioca, koji je izdao punomoć M. H., bila da ona može neograničeno zalagati sporne nekretnine radi osiguravanja kredita trećih lica. Nasuprot tome, iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda slijedi jasno obrazloženje da je M. H. u ime tužioca sklopila drugi (različit) Ugovor o hipoteci na koji uopće nije bila ovlaštena, pa kako neovlašteno zastupan tužilac nije Ugovor naknadno odobrio, to se prema odredbi člana 88. stav 3. ZOO smatra da ugovor nije ni zaključen. U tom pogledu, Ustavni sud zapaža da su neosnovani i apelanticini navodi da je sporna odluka neprovediva jer tužilac nije tražio utvrđenje ništavosti sporazuma o zasnivanju založnog prava. Naime, Ustavni sud zapaža da je i u tom pogledu Vrhovni sud dao jasno obrazloženje pozivajući se na odredbu člana 104. ZOO kojom su propisane posljedice ništavosti, te je ukazao da se zaključenjem ništavog ugovora o zalogu naknadno provedene pravne radnje ne proizvode pravni učinak. U skladu s tim, Ustavni sud zapaža da se ne mogu prihvatiti kao osnovane apelanticine tvrdnje da se zbog činjenice da tužilac nije tražio utvrđenje ništavim sporazuma o zasnivanju založnog prava dovodi u pitanje odlučenje suda u pogledu brisanja upisa založnog prava na tužiočevim nekretninama. Uslijed toga, kod detaljnih razloga koje je naveo Vrhovni sud, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su u konkretnom slučaju postojale bilo kakve proizvoljnosti tog suda u primjeni materijalnog prava prilikom donošenja osporenih odluka na koje je apelantica ukazivala, koje bi, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogle biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni tumačenje spornih odredbi, zbog čega su neosnovani apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje.

48. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

b)Suđenje u razumnom roku

49. Razmatrajući apelanticine tvrdnje da joj je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Osim toga, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost organizirati svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine).

50. U tom pogledu, Ustavni sud zapaža da je u ovom slučaju tužbom pokrenut parnični postupak 29. aprila 2005. godina i da je postupak okončan donošenjem osporene presude Vrhovnog suda od 12. marta 2020. godine. Prema tome, Ustavni sud će kao relevantan period pri ocjeni dužine trajanja predmetnog postupka razmatrati period od 14 godina i 10 mjeseci.

51. Ustavni sud dalje zapaža da je u konkretnom slučaju riječ o parničnom postupku koji se vodio radi utvrđenja ništavosti Ugovora o jamstvu i brisanja upisa založnog prava, koji se ne smatra hitnim. Ustavni sud također smatra da se radi o relativno složenom predmetu imajući u vidu pravna pitanja o kojima je u konkretnom slučaju odlučivano.

52. Analizirajući trajanje postupka, Ustavni sud prvenstveno uočava da je nakon podnošenja tužbe, Općinski sud u relativno kratkom roku donio prvostepenu presudu od 27. marta 2006. godine. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalnom sudu trebalo približno pet godina da presudom od 7. aprila 2011. godine odluči o tužiočevoj žalbi protiv prvostepene presude. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je taj sud postupio nedjelotvorno s obzirom na to da je rješenjem Vrhovnog suda od 8. novembra 2012. godine apelanticina revizija uvažena i ukinuta drugostepena presuda. Ustavni sud zapaža da je nakon toga Kantonalni sud, postupajući u ponovljenom postupku, rješenjem od 11. oktobra 2013. godine ukinuo prvostepenu presudu, iz čega proizlazi da je parnični postupak nakon više od osam godina trajanja ponovno vraćen u početni stadij održavanja pripremnog ročišta, što također ukazuje na nedjelotvornost u postupanju redovnih sudova. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u ponovljenom postupku pripremno ročište održao 10. aprila 2014. godine, te da je prvostepenu presudu od 30. maja 2018. godine donio nakon proteka više od četiri godine, te da su Kantonalni sud i Vrhovni sud o žalbi, odnosno reviziji, odlučili u razumnim vremenskim periodima koji nisu prelazili godinu dana. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ukazuje da, posmatrano u cjelini, nema valjanog opravdanja za to što je postupak u navedenom predmetu trajao više od 14 godina, pri čemu iz stanja u spisu proizlazi da je dužini trajanja postupka u najvećoj mjeri doprinijelo nedjelotvorno postupanje prvostepenog i drugostepenog suda, te značajan period neaktivnosti prilikom odlučivanja Kantonalnog suda o žalbi tužioca i Općinskog suda u ponovljenom postupku.

53. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da dužina parničnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji povreda apelanticinog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete

54. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda. U konkretnom slučaju apelantica kao pravno lice nije tražila naknadu nematerijalne štete zbog kršenja prava na pravično suđenje, zbog čega, u smislu navedenog, utvrđivanje povrede ovog ustavnog prava, samo po sebi, predstavlja primjerenu i dovoljnu pravnu zaštitu (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 4870/19 od 19. maja 2021. godine, tačka 38, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

3. Pravo na imovinu

55. U odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se apelanticini navodi o kršenju navedenog prava zasnivaju na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje ukazujući na proizvoljnu primjenu prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, te okolnost da u dokumentima predočenim Ustavnom sudu nema bilo kakve naznake povrede tog prava, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

56. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je predmetni postupak okončan nakon što je prošlo 14 godina i 10 mjeseci, za čije trajanje je utvrđen pretežan doprinos Općinskog i Kantonalnog suda koji su postupali nedjelotvorno i imali značajne periode neaktivnosti, za koje nisu naveli bilo kakve razloge.

57. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud u osporenoj odluci, kojom je prihvatio zaključke prvostepenog i drugostepenog suda u pogledu osnovanosti tužiočevog tužbenog zahtjeva, dao jasna i detaljna obrazloženja koja se ne čine proizvoljnim u segmentima primjene procesnog i materijalnog prava na koje je apelantica ukazivala.

58. Naposljetku, Ustavni sud zaključuje da nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica navode o kršenju ovoga prava zasniva na proizvoljnoj primjeni prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom segmentu.

59. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

60. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1828/20 („Sberbank BH“ d.d. Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio