Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1770/20 (E.H.)

Odluka donesena 12. 01. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član II/5. Ustava BiH (Pravo na povratak)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - pravo na javnu raspravu
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Upravni spor
  • Stanarsko pravo
  • Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima
  • Povrat stana
  • Javni interes
  • Član porodičnog domaćinstva
  • Legitiman cilj
  • Javna rasprava
  • Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
  • Upravni postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Miješanje u pravo na dom
  • Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1770/20

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 01. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1770/20, rješavajući apelaciju E. H., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 12. januara 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija E. H. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 032049 19 Uvp od 5. marta 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 032049 18 U od 29. maja 2019. godine, Rješenja Ministarstva prostornog uređenja, građenja i zaštite okoliša Kantona Sarajevo broj 05/02-231165/18 od 17. jula 2018. godine i Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo broj 23/1-372- 849/99 od 5. juna 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Apelantica E. H. (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Mirsad Sipović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 18. maja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 U 032049 19 Uvp od 5. marta 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 032049 18 U od 29. maja 2019. godine, Rješenja Ministarstva prostornog uređenja, građenja i zaštite okoliša Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 05/02-231165/18 od 17. jula 2018. godine i Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 23/1-372-849/99 od 5. juna 2018. godine.

2. Apelantica je također podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio „Općini Centar da omogući apelantici [E. H.] da privremeno nastavi koristiti jednosoban stan ili pak drugi jednosoban stan, do donošenja odluke o apelaciji. Nalaže se Općini Centar da apelantici [E. H.] kao nužni smještaj preda u posjed i privremeno korištenje jednosoban stan u Sarajevu [...] u Ulici Branilaca Sarajeva broj 12 [...] koji joj je dodijeljen na privremeno korištenje po Rješenju Općine Centar Sarajevo broj 03-23-3828/08 od 05. 08. 2008. godine ili pak drugi jednosoban stan.“

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 1770/20 od 4. juna 2020. godine odbio kao neosnovan apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere

4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Ministarstva i Uprave zatraženo je 21. septembra 2021. godine, a od Z. B. (učesnika u postupku u kojem su donesene osporene odluke) 30. novembra 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

5. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Ministarstvo i Uprava su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 24. septembra do 7. oktobra 2021. godine, a Z. B. nije dostavila odgovor na apelaciju.

6. Također, Kantonalni sud je, na traženje Ustavnog suda, 28. decembra 2021. godine dostavio određenu dokumentaciju, među kojom je i zapisnik o održavanju usmene javne rasprave pred tim sudom održane 29. maja 2019. godine.

7. U skladu sa članom 23. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14) i Zaključkom broj SU-02-1056/21 od 16. decembra 2021. godine, Ustavni sud Bosne i Hercegovine je 24. decembra 2021. godine odgovore na apelaciju dostavio apelanticinom zastupniku radi eventualnog izjašnjenja.

III.Činjenično stanje

8. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

9. Iz dostavljene dokumentacije proizlazi da su se apelantica i njen suprug F. H. uselili u stan u Ulici Obala Kulina bana broj 6 u Sarajevu (u daljnjem tekstu: predmetni stan), i to na osnovu rješenja Komisije za dodjelu stanova Općine Centar Sarajevo od 4. decembra 1995. godine kojim je predmetni stan dodijeljen na trajno korištenje apelanticinom suprugu i na osnovu ugovora o korištenju stana koji je apelanticin suprug 14. decembra 1995. godine zaključio sa Stambenim fondom Grada Sarajeva.

10. Iz stanja spisa proizlazi da je Z. B. kao član porodičnog domaćinstva N. S. – nositeljice stanarskog prava na predmetnom stanu 27. aprila 1999. godine podnijela zahtjev Upravi za povrat u posjed predmetnog stana.

11. Također, Odlukom Komisije za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica (u daljnjem tekstu: CRPC) broj 512-2629-1/1 od 22. januara 2002. godine potvrđeno je da je N. S. bila nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu 1. aprila 1992. godine nakon čega je Z. B. kao član njenog porodičnog domaćinstva 25. aprila 2002. godine podnijela Upravi zahtjev za izvršenje odluke CRPC-a.

12. Iz dostavljene dokumentacije proizlazi da su, odlučujući o predmetnim zahtjevima Z. B., prvostepeni i drugostepeni organ uprave u više navrata donosili odluke koje su poništavane (bilo odlukama drugostepenog organa uprave, bilo Kantonalnog suda, bilo Vrhovnog suda) i predmet je vraćan na ponovni postupak.

13. Jedna od tih odluka bila je i Zaključak Uprave o dozvoli izvršenja broj 23/1-372-894/99 od 11. marta 2008. godine Odluke CRPC-a od 22. januara 2002. godine (koji je kasnije poništen Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 0002229 08 U od 13. januara 2010. godine), a kojim je, između ostalog, utvrđeno da apelantici prestaje pravo privremenog korištenja spornog stana, te joj je naloženo da napusti stan bez prava na alternativni smještaj.

14. S obzirom na to da joj je navedenim zaključkom od 11. marta 2008. godine naloženo da napusti predmetni stan, apelantica se 15. maja 2008. godine obratila Komisiji za poslove iz stambene oblasti Općine Centar (u daljnjem tekstu: Komisija) zahtjevom za dodjelu stana na privremeno korištenje. Odlukom Komisije broj 03-23-3828/08 od 5. augusta 2008. godine apelantici je dodijeljen na privremeno korištenje na period od šest mjeseci od dana donošenja rješenja stan u Ulici Branilaca Sarajeva broj 12, površine od 39 m², u vlasništvu Općine Centar Sarajevo.

15. Iz dostavljene dokumentacije (apelanticinih podnesaka upućenih nadležnim organima i zapisnika Uprave od 16. juna 2017. godine o korištenju predmetnog stana u Ulici Obala Kulina bana) proizlazi da je apelantica koristila stan u Ulici Branilaca Sarajeva sve do 15. maja 2017. godine, kada je dobrovoljno napustila taj stan da bi se vratila u predmetni stan. Također, iz navedenog zapisnika Uprave od 16. juna 2017. godine proizlazi da je apelantica sve vrijeme korištenja stana u Ulici Branilaca Sarajeva imala ključeve predmetnog stana, odnosno da za to vrijeme nije ni bila deložirana iz predmetnog stana. Iz apelacionih navoda i dostavljene dokumentacije (apelanticinih podnesaka nadležnim organima) proizlazi da je apelantica na osnovu Zaključka broj 23/1-372-894/99 od 6. septembra 2018. godine o dozvoli prinudnog izvršenja (osporenog prvostepenog) Rješenja Uprave broj 23/1-372-894/99 od 5. juna 2018. godine deložirana iz predmetnog stana (nepoznatog datuma), tako da više ne koristi ni stan u Ulici Branilaca Sarajeva, ni predmetni stan.

16. U vrijeme dok je trajao predmetni postupak apelantica je 30. aprila 2018. godine podnijela Ustavnom sudu apelaciju zbog dužine trajanja tog postupka (koji je u vrijeme donošenja odluke Ustavnog suda o toj apelaciji bio u toku pred Upravom) i protiv Presude Vrhovnog suda broj 09 0 U 025463 17 Uvp od 2. februara 2018. godine (donesene u predmetnom postupku, a kojom je uvažen zahtjev Z. B. za vanredno preispitivanje sudske odluke i presuda Kantonalnog suda od 14. aprila 2017. godine preinačena na način da je tužba uvažena, poništena precizirana rješenja Ministarstva i Uprave i predmet je vraćen prvostepenom organu na ponovno rješavanje). Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 2533/18 od 19. juna 2018. godine djelimično usvojio navedenu apelaciju, utvrdio povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu. Evropska konvencija) zbog toga što u razumnom roku nije okončan predmetni upravni postupak vraćanja stana u posjed i naložio Upravi da, u skladu sa tom odlukom, odmah preduzme odgovarajuće mjere za okončanje tog postupka u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije. U preostalom dijelu u kojem je apelantica osporavala Presudu Vrhovnog suda broj 09 0 U 025463 17 Uvp od 2. februara 2018. godine apelacija je odbačena kao nedopuštena (u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje i ostala prava na čiju povredu je ukazivala u apelaciji), zbog toga što je preuranjena. Osporene odluke

17. U ponovnom postupku Uprava je donijela Rješenje broj 23/1-372-894/99 od 5. juna 2018. godine kojim je (tačka 1. izreke rješenja) potvrđeno je da je Z. B. bila član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava N. S. na predmetnom stanu. Dalje, utvrđeno je da Z. B. kao članu porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava N. S. pripada pravo na vraćanje u posjed predmetnog stana (tačka 2. izreke rješenja). Također, utvrđeno je da apelantica koristi predmetni stan na osnovu Rješenja Općine Centar Sarajevo broj 07/B1-372-791/95 od 4. decembra 1995. godine i zaključenog Ugovora o korištenju stana broj 03/1-04-1-1278/95 od 14. decembra 1995. godine, te da prestaje apelanticino pravo privremenog korištenja predmetnog stana apelantici (tačke 3. i 4. izreke rješenja). Pored toga, utvrđeno je (tačke 5. i 6. izreke rješenja) da je apelantica kao privremeni korisnik dužna napustiti stan u roku od 15 dana od dana dostavljanja rješenja, te da kao privremeni korisnik nema pravo na alternativni smještaj po standardima utvrđenim Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene).

18. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je Uprava u predmetnom postupku provela dokaze uvidom u materijalne dokaze (precizirane na str. od 2. do 5, te 11. i 12. rješenja) i iskaze većeg broja preciziranih svjedoka, date na usmenim raspravama održanim pred tim organom u periodu od 8. aprila 2004. do 3. septembra 2007. godine (ukupno sedam usmenih rasprava na kojima su saslušani ti precizirani svjedoci, što je sve detaljno navedeno i sadržaj iskaza tih svjedoka je prezentiran na str. od 5. do 11. rješenja), kao i uvidom u izjave svjedoka E. K. i O. V., a koje su pročitane uz saglasnost punomoćnika stranaka u postupku (a čiji sadržaj je također prezentiran u na stranici 8. rješenja).

19. U vezi s tim, Uprava je istakla da je, cijeneći provedene dokaze, kako pojedinačno tako i u međusobnoj povezanosti, sa sigurnošću utvrdila da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu na dan 30. aprila 1991. godine bila N. S. (koja je u međuvremenu umrla), a što je potvrđeno i Odlukom CRPC-a broj 512-2629-1/1 od 22. januara 2002. godine. Također, Uprava je ukazala da je u ponovnom postupku utvrđeno da je Z. B. živjela u trajnoj ekonomskoj zajednici, odnosno u zajedničkom domaćinstvu sa svojom bakom N. S., odnosno da je bila član njenog porodičnog domaćinstva shodno članu 6. Zakona o stambenim odnosima, te joj u smislu člana 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) i Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Aneks VII) pripada pravo na povrat predmetnog stana u posjed. Uprava je istakla da u prilog tome govore sljedeći dokazi: ugovor o doživotnom izdržavanju koji je Z. B. zaključila sa svojom bakom 1982. godine i koji nikada nije osporen; da je Z. B. na adresi predmetnog stana prijavljena neprekidno od 1983. godine i da je prilikom popisa stanovništva popisana na predmetnoj adresi zajedno sa mužem i djetetom; da je prilikom bodovanja stana 1987. godine popisana zajedno sa svojom bakom N. S. u predmetnom stanu; da je rješenjem Općine Centar – Mjesna zajednica Centar od 28. septembra 1982. godine određena za povjerenika – zamjenika povjerenika za evakuaciju stanovništva za Ulice Obala 6 i Jadranska 1 i da je za tu svrhu zadužena potrebnom opremom; da joj je u zdravstvenoj knjižici iz 1986. godine upisana adresa predmetnog stana, kao i u pasošu, da joj se na računu Privredne banke otvorenom prije rata nalazi upisana adresa predmetnog stana kao i na štednoj knjižici Jugobanke; da su u kućnoj listi iz 1986. godine ona i baka navedene kao članovi domaćinstva i da prema potvrdi Kućnog savjeta predmetne zgrade Z. B. sa bakom stanuje od 1978. godine i da su za obje redovno plaćani svi troškovi za vodu, svjetlo i čišćenje zajedničkih prostorija; da je Z. B. upisana u birački spisak za 1990. godinu na predmetnoj adresi; da joj je predmetna adresa upisana i u izbjegličkoj legitimaciji, kao i da telegrami povodom rođenja i rođendana djeteta glase na adresu predmetnog stana. Uprava je ukazala da pored navedenih materijalnih dokaza u prilog činjenici da je Z. B. živjela u zajedničkom domaćinstvu sa svojom bakom N. S. u predmetnom stanu govore i iskazi saslušanih svjedoka: Z. M., M. K., M. J., Z. Dž., P. R., D. R., N. M., N. V. i A. M., a da se to može zaključiti i iz izjave svjedoka O. V.

20. Uprava je također ukazala da je cijenila iskaze i ostalih saslušanih svjedoka, ali da im nije poklonila vjeru. Naime, vezano za iskaze svjedoka D. H., T. M., A. K., A. M., H. M., S. J. i M. O. Uprava je ukazala da se iz tih iskaza ne može se utvrditi da li je Z. B. živjela u predmetnom stanu jer oni nemaju neposrednog saznanja o tome, a da navedeni svjedoci osim T. M. i A. K. nisu ni poznavali Z. B., a neki nikada nisu ni bili u predmetnom stanu. Također iz izjave svjedoka T. F. Uprava nije mogla zaključiti da li je Z. B. (muž podnositeljice zahtjeva Z. B.) nakon zaključenja braka sa (podnositeljicom zahtjeva) Z. B. živio na adresi predmetnog stana, ali ni da su živjeli u stanu njegovih roditelja na adresi Bolnička broj 34 jer ih je svjedok rijetko viđao i Z. B. (muža podnositeljice zahtjeva) zadnji put vidio 1989. godine. Također, Uprava je cijenila i izjave sljedećih svjedok Ž. V. H., A. B., H. Dž., A. A., M. Š., F. Ć., M. Ć., B. H., H. K. i E. K., ali ih nije prihvatila kao vjerodostojne jer su u suprotnosti s materijalnim dokazima koji se nalaze u spisu predmetu. Pri tome, ukazala je da neki od navedenih svjedoka nisu imali neposrednog saznanja o činjenicama važnim za ovu upravnu stvar.

21. Uprava je utvrdila da se apelantica, s obzirom na to da predmetni stan koristi na osnovu rješenja od 4. decembra 1995. godine i zaključenog ugovora o korištenju stana od 14. decembra 1995. godine, shodno članu 2. stav 2. Zakona o prestanku primjene, smatra privremenim korisnikom. Također, utvrdila je da apelantica nema pravo na alternativni smještaj jer je na dan 30. aprila 1991. godine stanovala na adresi Soukbunar broj 48 u Sarajevu u kući svog oca M. B. i da je kuća uvjetna za stanovanje, koju nakon smrti vlasnika koriste njegovi sinovi kao nasljednici. Uprava je ukazala da, shodno članu 12. stav 2. Zakona o prestanku primjene, u slučaju da sadašnji korisnik ne napusti stan u roku koji je naveden u rješenju, a nosilac stanarskog prava propusti podnijeti zahtjev za izvršenje u roku od 30 dana nakon što je istekao rok za iseljenje sadašnjeg korisnika, nadležni organ po službenoj dužnosti vrši prinudno iseljenje sadašnjeg korisnika koji nema pravo na alternativni smještaj u skladu sa Zakonom o prestanku primjene.

22. Odlučujući o žalbama koje su Z. B. i apelantica izjavile protiv rješenja Uprave, Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 05/02-231165/18 od 17. jula 2018. godine kojim je odbilo žalbe.

23. Ministarstvo je u obrazloženju rješenja, između ostalog, konstatiralo da je žalbu izjavila i Z. B. te predložila da se naloži izvršenje pravosnažne odluke CRPC-a od 22. januara 2002. godine (s obrazloženjem da je ona navedena u preambuli te odluke te da to podrazumijeva izvršenje odluke „bez ponovnog odlučivanja organa uprave“). Nadalje je obrazloženo da je Uprava prilikom donošenja rješenja uzela u obzir precizirane materijalne dokaze i izjave saslušanih svjedoka na okolnost zajedničkog življenja na adresi predmetnog stana, kao i adresama gdje se nalazi stan roditelja Z. B. i stan roditelja supruga Z. B. Pri tome, Ministarstvo je ukazalo da se iz iskaza svih saslušanih svjedoka može izvući zaključak da su njihovi iskazi u značajnoj mjeri protivrječni i da se na osnovu njih ne može izvući jasan zaključak u pogledu činjenice življenja Z. B., ali da se iz materijalnih dokaza koji su navedeni u obrazloženju pobijanog rješenja može zaključiti da je Z. B. bila član porodičnog domaćinstva svoje bake N. S. sa kojom je živjela u zajedničkom domaćinstvu na adresi predmetnog stana, što je i opredijelilo Upravu prilikom donošenja prvostepene odluke, a što je i Ministarstvo, kako je navelo, prihvatilo kao pravilnu odluku u konkretnoj pravnoj stvari. Pri tome, vezano za žalbene prigovore, Ministarstvo je ukazalo da je imalo u vidu upute iz presude Vrhovnog suda od 2. februara 2018. godine iz kojih proizlazi da Kantonalni sud i organi uprave prilikom donošenja ranijih odluka u predmetnom postupku nisu cijenili sve izvedene dokaze i da su odluke zasnovali na izjavama saslušanih svjedoka, pri tome zanemarujući čitav niz materijalnih dokaza iz kojih se na sasvim jasan i nedvosmislen način vidi da je Z. B. bila član porodičnog domaćinstva svoje bake N. S., a koja ima i zaključen ugovor o doživotnom izdržavanju sa svojom bakom od 1982. godine. Što se tiče apelantice, Ministarstvo je konstatiralo da je Uprava pravilno odlučila kada joj je naložila iseljenje iz stana bez prava na alternativni smještaj jer je na osnovu izvedenih dokaza pravilno utvrđena kao višestruki korisnik.

24. Apelantica je podnijela tužbu protiv rješenja Ministarstva. Kantonalni sud je donio Presudu broj 09 0 U 032049 18 U od 29. maja 2019. godine kojom je tužba odbijena.

25. Kantonalni sud je u obrazloženju presude konstatirao da su osporeno i prvostepeno rješenje doneseni na pravilan i zakonit način. Pri tome, vezano za navode tužbe, Kantonalni sud je ocijenio da su organi uprave na osnovu pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenili materijalno pravo kada su donijeli rješenje o apelanticinom iseljenju po službenoj dužnosti. Ovo imajući u vidu odredbe člana 2. Zakona o prestanku primjene s obzirom na to da se apelantica, kojoj je predmetni stan dodijeljen na osnovu rješenja od 4. decembra 1995. godine i ugovora o korištenju stana koji je zaključio apelanticin suprug (koji je umro 5. juna 2007. godine), ima smatrati privremenim korisnikom predmetnog stana. Također, Kantonalni sud je istakao da apelantica ne spori činjenicu da je prije rata sa suprugom i djecom na dan 30. aprila 1991. godine stanovala u porodičnoj kući u Sarajevu ulici Soukbunar broj 48, u kući svoga oca M. B., kao i da je kuća uvjetna za stanovanje, a koju kuću nakon smrti vlasnika koriste njegovi sinovi kao nasljednici. Shodno tome, Kantonalni sud je konstatirao da se apelantica, prema članu 11. stav 4. tačka 5. Zakona o prestanku primjene, smatra višestrukim korisnikom čije su potrebe zadovoljene na drugi način. Dalje, Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni organ uprave pravilno utvrdio činjenicu faktičkog življenja Z. B. sa svojom bakom u predmetnom stanu, tako da ugovor o doživotnom izdržavanju, a time ni ekonomska zajednica od pet godina nije ni bitna, ako se ima u vidu da je Z. B. unuka nosioca stanarskog prava i da je kao član porodičnog domaćinstva svoje bake, nosioca stanarskog prava, od 20. oktobra 1983. godine koristila predmetni stan, a što je utvrđeno iz mnogobrojnih materijalnih dokaza u spisima predmeta (pobliže navedenih na str. 17. i 18. presude). Također, Kantonalni sud je ukazao da su i iskazi preciziranih svjedoka (pobliže navedenih na stranici 18. presude) u skladu sa navedenim materijalnim dokazima. Kantonalni sud je pored toga detaljno obrazložio (str. 18. i 19. presude) zašto nije poklonjena vjera iskazima drugih preciziranih svjedoka vezano za činjenicu življenja Z. B. u predmetnom stanu sa njenom bakom N. S. Shodno tome, Kantonalni sud je zaključio da su neosnovani prigovori tužbe da je u dosadašnjim vođenim upravnim postupcima utvrđena odlučna pravno relevantna činjenica da Z. B. nije faktički i stvarno živjela sa svojom sada umrlom bakom N. S., te da iz tih razloga nije imala status člana porodičnog domaćinstva, pa samim time ni pravni osnov za povrat predmetnog stana. Naprotiv, Kantonalni sud je ocijenio da u konkretnom slučaju iz izvedenih dokaza pouzdano utvrđena činjenica da je Z. B. bila član porodičnog domaćinstva svoje bake N. S. u smislu člana 6. Zakona o stambenim odnosima i da je i nakon udaje za svog muža Z. B., a zatim i rođenja kćerke Nine nastavila živjeti sa svojom bakom u predmetnom stanu. Također, konstatirano je da iz provedenih dokaza proizlazi da se i apelanticin suprug Z. B. uselio u predmetni stan i živio u navedenom stanu zajedno sa svojom apelanticom i kćerkom. Vezano za navode tužbe da je osporeno rješenje doneseno bez održavanja javne rasprave i provođenja ispitnog postupka i bez pravilne i zakonite ocjene dokaza i pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja uz arbitrarno, proizvoljno i pogrešno utvrđenje odlučne činjenice i proizvoljnu i pogrešnu primjenu člana 140. i 141. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP), Kantonalni sud je istakao da je u toku vođenja ovog upravnog postupka na nesumnjiv način utvrđeno da su apelantica, kao i njen suprug (koji je umro 2007. godine), uz prisustvo svoga punomoćnika učestvovali u svim dosadašnjim postupcima, i to prilikom saslušanja svih mnogobrojnih predloženih svjedoka (što je utvrđeno u gore navedenim zapisnicima o usmenim raspravama), zatim bili upućeni u svu mnogobrojnu navedenu materijalnu dokumentaciju, zbog čega su ovi navodi neosnovani.

26. Apelantica je podnijela zahtjev za vanredno preispitivanje Presude Kantonalnog suda, koji je odbijen Presudom Vrhovnog suda 09 0 U 032049 19 Uvp od 5. marta 2020. godine.

27. Vrhovni sud je u obrazloženju presude ocijenio da je Kantonalni sud pravilnom primjenom odredbi čl. 2. i 3. Zakona o prestanku primjene, a u vezi sa članom 6. Zakona o stambenim odnosima utvrdio da Z. B. kao unuci nosioca stanarskog prava – članu porodičnog domaćinstva pripada pravo na povrat stana i obavezu apelanticinog iseljenja iz spornog stana, bez prava na alternativni smještaj. Pri tome, ukazao je da je odredbom člana 18.c. stav 3. Zakona o prestanku primjene propisano da privremeni korisnik nema pravo na obnovu ugovora o korištenju stana, a odredbom člana 2. stav 4. ukoliko je to lice višestruki korisnik shodno odredbama člana 11. tačke 1-

6. Zakona o prestanku primjene, tj. ako se radi o licu koje ima smještaj na teritoriji FBiH, u istom mjestu ili općini na teritoriji gdje je živio do 1991. godine. Ukazano je da je u toku postupka utvrđeno, a što ni apelantica nije osporavala, da je do useljenja u sporni stan živjela sa ocem u porodičnoj kući u ulici Soukbunar. Iz tih razloga je apelanticin suprug u pokušaju da otkupi stan bio odbijen jer se takav ugovor na osnovu navedenih propisa nije mogao obnoviti, što je uvjet da bi se stan mogao otkupiti. Također, Vrhovni sud je konstatirao da je pravilan zaključak Kantonalnog suda da je apelantica privremeni korisnik bez prava na alternativni smještaj. Osim toga, Vrhovni sud je konstatirao da je neosnovan apelanticin prigovor da joj sporni stan pripada po odredbi člana

8. Evropske konvencije tj. da joj zbog dužine trajanja boravka u ovom stanu pripada pravo na dom. Pri tome, Vrhovni sud je istakao da je tačno da je apelantica na osnovu odluke o dodjeli stana na korištenje i zaključenog ugovora korištenja stana 1995. godine ušla u posjed stana. Međutim, ukazao je da je Z. B. podnijela zahtjev za povrat stana (blagovremeno) 27. aprila 1999. godine, pa je prema tome od toga trenutka vođen predmetni dugotrajni postupak. Shodno tome, Vrhovni sud je ocijenio da se ne može smatrati da je ovaj stan postao apelanticin dom jer bi se time, kako je naveo, obezvrijedili svi materijalni propisi i međunarodni standardi.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

28. Apelantica tvrdi da su joj osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, člana 13. Evropske konvencije, člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, čl. II/5. i II/6. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osim toga, apelantica smatra da su joj povrijeđena i prava iz Aneksa VII, čl. 7. i 17. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima UN-a i član 2. tačka 3. a), b) i c) i člana 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.

29. U veoma opširnoj apelaciji apelantica, između ostalog, citira veliki broj odluka Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), i detaljno prezentira hronologiju predmetnog postupka. U suštini, ona tvrdi da je osporenim odlukama proizvoljnom ocjenom dokaza pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo i povrijeđena pravila postupka. Također, smatra da obrazloženja osporenih odluka ne zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje. Ukazuje da je prvostepeno rješenje doneseno bez održavanja javne rasprave i provođenja ispitnog postupka u smislu odredbi čl. 140. i

141. ZUP-a. Navodi da je Kantonalni sud odbio njen prijedlog da na osnovu člana 28. ZUS-a zakaže i održi javnu raspravu na koju će pozvati apelanticu i njenog punomoćnika s ciljem potpunog i pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja. Smatra da je iz izvedenih dokaza pogrešno zaključeno da je Z. B. član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava. Naime, apelantica smatra da iz izvedenih dokaza proizlazi da Z. B. nije faktički i stvarno živjela sa svojom bakom N. S. već sa svojim suprugom u drugom stanu, te da je ugovor o doživotnom izdržavanju bio fiktivan. Shodno tome, smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno primijenjen član 6. Zakona o stambenim odnosima i član 3. Zakona o prestanku primjene. Apelantica tvrdi da je proglašena testamentarnom nasljednicom iza umrlog oca sa dijelom 1/6, ali ne na stanu u porodičnoj kući u Soukbunaru, kako to, po njenim tvrdnjama, apsolutno nezakonito utvrđuje prvostepeni organ, već joj je faktički pripala ½ podrumskog prostora u toj kući, ukupne površine „28,87 KM“ zajedno sa sestrom B. B., koji je apsolutno bezuvjetan za stanovanje i sada je u funkciji poslovnog prostora. Ističe da tu činjenicu potvrđuje nalaz i mišljenje sudskog vještaka arhitektonske struke Ljiljane Borovčanin Ćirković od 7. decembra 2017. godine (koji nije dostavljen uz apelaciju) iz kojeg, kako navodi, također proizlazi da su se apelantica i njena sestra odrekle svog testamentarnog nasljeđa u korist braće. Također, ukazuje da na činjenicu da nije zadržala svoj testamentarni dio suvlasništva na predmetnoj kući, pored navedenog nalaza i mišljenja, ukazuje i potvrda Kantonalnog stambenog fonda od 7. decembra 2017. godine i uvjerenje Općinskog suda – Zemljišnoknjižnog ureda od 12. juna 2017. godine (koji nisu dostavljeni uz apelaciju). Ukazuje da je kao teško bolesna, stara i iznemogla osoba od 82 godine zbog nezakonito vođenih i ponavljanih upravnih i sudskih postupaka ostala na ulici bez stambenog smještaja i da je zbog toga bila prisiljena da u krajnjoj nuždi u posljednje dvije godine živi kod svoje sestre. Smatra da je neosnovana i diskriminatorska odluka kojom joj se zaključuje da joj nije potrebno osigurati alternativni smještaj, tretirajući je kao dvostrukog korisnika, tvrdeći da je stan koristila preko 25 godina, da ona i njena porodica imaju status raseljenog lica s obzirom na to da joj nije omogućen povratak u predratnu kuću u Soukbunaru. Također, smatra da je predmetni postupak trajao „nerazumno dugo“.

II.Odgovori na apelaciju

30. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Ministarstvo smatraju da u konkretnom slučaju nema kršenja apelanticinih prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije.

31. Uprava smatra da je osporeno prvostepeno rješenje tog organa pravilno i zakonito. V.Relevantni propisi

32. Zakon o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98 i 48/99) u relevantnom dijelu glasi:

3. Poseban ispitni postupak Član 140.

(1) Poseban ispitni postupak se provodi kad je to potrebno radi utvrđivanja činjenica i okolnosti koje su značajne za razjašnjenje stvari ili radi davanja strankama mogućnosti da ostvare i zaštite svoja prava i pravne interese.

(2) Tok ispitnog postupka određuje, prema okolnostima pojedinog slučaja, službena osoba koja vodi postupak, pridržavajući se odredaba ovog zakona i propisa koji se odnose na stvar o kojoj je riječ.

[…] Član 141.

(1) Stranka ima pravo da učestvuje u ispitnom postupku i, radi ostvarenja cilja postupka, da daje potrebne podatke i brani svoja prava i zakonom zaštićene interese, a službena osoba je obavezna to omogućiti.

(2) Stranka može iznositi činjenice koje mogu uticati na rješenje stvari i pobijati tačnost navoda koji se ne slažu s njenim navodima. Ona ima pravo da sve do donošenja rješenja dopunjuje i objašnjava svoja tvrđenja, a ako to čini poslije održane usmene rasprave, dužna je da opravda zbog čega to nije učinila na raspravi.

(3) Službena osoba koja vodi postupak dužna je da pruži mogućnost stranci: da se izjasni o svim okolnostima i činjenicama koje su iznesene u ispitnom postupku, o prijedlozima i ponuđenim dokazima, da učestvuje u izvođenju dokaza i da postavlja pitanja drugim strankama, svjedocima i vještacima preko službene osobe koja vodi postupak, a s njenom dozvolom i neposredno, kao i da se upozna s rezultatom izvođenja dokaza i da se o tome izjasni. Nadležni organ ne može donijeti rješenje prije nego što stranci pruži mogućnost da se izjasni o činjenicama i okolnostima na kojima treba da se zasniva rješenje a o kojima stranci nije bila data mogućnost da se izjasni.

33. Zakon o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH“ broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 28.

O upravnim sporovima sud rješava nejavno, po sudiji pojedincu ili na sjednici.

Ako stranka u sporu zatraži da prisustvuje nejavnom rješavanju ili da se u predmetu održi javna rasprava, sud je dužan obavijestiti stranke i zainteresirana lica, ako ih ima, o datumu nejavnog rješavanja i njihovom pravu da tom rješavanju prisustvuju, odnosno održati usmenu raspravu javno (u daljnjem tekstu: rasprava).

Stranke u sporu mogu zatražiti da prisustvuju nejavnom rješavanju ili da se u predmetu održi javna rasprava samo u tužbi ili odgovoru na tužbu.

34. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84 – prečišćeni tekst, 12/87 i 36/89 – odluka US i „Službene novine Federacije BiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 6.

Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi toga domaćinstva a ostala su u istom stanu.

Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad) bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća i sestre, unučad, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava ili su ta lica dužna po zakonu da izdržavaju nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njima trajno žive i stanuju, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava.

35. Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine Federacije BiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 46/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 2.

[…] Svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju zaključen u periodu između 1.

aprila 1992. godine i 7. februara 1998. godine prestaje da važi. U smislu ovog zakona osoba koja živi u stanu na osnovu stanarskog prava koje prestaje prema ovom članu će se smatrati privremenim korisnikom.

Privremeni korisnik iz prethodnog stava koji nema drugi smještaj na raspolaganju ima pravo na novi ugovor o korištenju ili produženje privremenog korištenja tog stana u skladu sa ovim zakonom ukoliko stanarsko pravo bivšeg korisnika prestaje prema članu 5. ovog zakona ili ukoliko je nadležni organ u skladu sa ovim zakonom odbacio zahtjev bivšeg stanara za povrat stana.

[…] Član 3.

Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. ZOSO (u daljem tekstu:

nosilac stanarskog prava) ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

[…] Privremeni korisnik stana kojem je u skladu sa odredbama ovog zakona naloženo iseljenje iz stana i na kojeg se odnosi član 7a., član 11., odnosno član 11a. ovog zakona, obavezan je iz stana koji je koristio iseliti u roku od 15 dana od dana dostavljanja rješenja iz člana 6. ovog zakona kojim se potvrđuje pravo nosioca stanarskog prava na stan.

[…] Član 11.

Ukoliko osoba koja se nalazi u posjedu stana ne postupi dobrovoljno po rješenju kojim joj se nalaže iseljenje, nadležni organ uprave sprovešće prinudno izvršenje saglasno zakonu.

Izvršenje se sprovodi na prijedlog nosioca stanarskog prava.

Izuzetno, po službenoj dužnosti ili na osnovu zahtjeva osobe koja ima pravni interes u postupku nadležni organ uprave će donijeti rješenje o prinudnom iseljenju odmah, u slučajevima gdje je sadašnji korisnik višestruki korisnik. Takva osoba ima pravo podnijeti žalbu protiv odluke, s tim što žalba ne odlaže izvršenje prinudnog iseljenja.

Višestruki korisnik je, između ostalog, sadašnji korisnik koji koristi stan i koji: 1. je nosilac stanarskog prava na ili koristi više od jednog stana; ili 2. ima porodičnu kuću ili stan, u slučajevima kada je kuća, odnosno stan dovoljno sačuvan, odnosno takav može biti sa manjim popravkama, da mu omogućava osnovne uslove za život (osnovnu zaštitu od atmosferskih uticaja, pristup vodi i električnoj energiji, mogućnost grijanja, osnovnu privatnost i sigurnost imovine); ili 3. ima u posjedu kuću ili stan u kojem je živio na dan 30. aprila 1991. godine (u daljem tekstu: dom u kojem je živio 1991. godine); ili kada je član njegovog porodičnog domaćinstva u posjedu njegovog doma u kojem je živio 1991. godine, u slučajevima kada je njegov dom u kojem je živio 1991. godine dovoljno sačuvan ili može sa manjim popravkama biti takav, da mu omogućava osnovne uslove za život; ili 4. već mu je nadležni organ obezbijedio alternativni smještaj; ili 5. ima člana svog porodičnog domaćinstva koji ima smještaj na teritoriji Federacije BiH, ili u istom mjestu ili općini na teritoriji Bosne i Hercegovine gdje je živio 1991. godine, ukoliko takav smještaj odgovara minimalnom standardu smještaja iz člana 3. stav 6. ovog zakona; ili 6. ima zakonsko pravo da vrati u posjed svoj dom u kojem je živio 1991.

godine, i dom u kojem je živio 1991. godine je dovoljno sačuvan ili može sa manjim popravkama biti takav da mu omogućava osnovne uslove za život, kao što je to opisano u ovom stavu, i omogućeno mu je da vrati u posjed svoj dom u kojem je živio 1991. godine; ili 7. čije su stambene potrebe zadovoljene na drugi način, u skladu sa članom 11a. ovoga zakona.

Član 11. stav 5. briše se.

U slučajevima kada je u skladu sa ovim zakonom podnešen zahtjev za povrat stana iz kojeg je iselio višestruki korisnik, a rješenje nije donešeno na datum iseljenja, nadležni organ će odmah donijeti odluku kojom će odlučiti o zahtjevu. U smislu ovog člana, pod pojmom “porodično domaćinstvo“ se smatraju svi članovi porodičnog domaćinstva na dan 30. april 1991. godine, a ukoliko nisu bili članovi porodičnog domaćinstva na dan 30. april 1991. godine, smatraju se i bračni drug, roditelj ili dijete, kao i druge osobe prijavljene da žive sa privremenim korisnikom.

Član 11a.

Privremeni korisnik čije su stambene potrebe zadovoljene na drugi način, između ostalog je:

1. privremeni korisnik koji je dobrovoljno prodao nekretninu u kojoj je živio na dan 30. aprila 1991. godine; ili 2. privremeni korisnik koji je dobrovoljno zamijenio nekretninu ili stan u kojem je živio na dan 30. aprila 1991. godine, u čijem je posjedu ili ih je prenio na treće lice; ili […] VI.Dopustivost

36. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

37. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

38. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 09 0 U 032049 19 Uvp od 5. marta 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 17. marta 2020. godine, a apelacija je podnesena 18. maja 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

39. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

40. Apelantica tvrdi da su osporenim odlukama povrijeđena njena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, člana 13. Evropske konvencije, člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, čl. II/5. i II/6. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osim toga, apelantica smatra da su joj povrijeđena i prava iz Aneksa VII, čl. 7. i 17. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima UN-a i član 2. tačka 3. a), b) i c) i člana 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Pravo na pravično suđenje

41. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

42. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

43. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o upravnom postupku i postupku upravnog spora u kojem je Z. B. kao član porodičnog domaćinstva umrlog nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu tražila vraćanje u posjed tog stana, te je osporenim odlukama utvrđeno da apelantici prestaje pravo privremenog korištenja predmetnog stana, naloženo joj je iseljenje iz stana i odlučeno da nema pravo na alternativni smještaj. Shodno tome, apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 3418/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 26).

A)U odnosu na osporene odluke

44. Apelantica osporava presude redovnih sudova i rješenja upravnih organa tvrdeći u suštini da je u konkretnom slučaju proizvoljnom ocjenom dokaza proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo kada je utvrđeno da je Z. B. član porodičnog domaćinstva umrlog nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, te da je apelantica višestruki korisnik i da kao takva nema pravo na alternativni smještaj. Nadalje, apelantica smatra da su u konkretnom slučaju povrijeđena pravila postupka jer pred prvostepenim organom prije donošenja osporenog prvostepenog rješenja nije održana usmena rasprava. Navodi da je Kantonalni sud odbio njen prijedlog da na osnovu člana 28. ZUS-a zakaže i održi javnu raspravu na koju će pozvati apelanticu i njenog punomoćnika s ciljem potpunog i pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja. Pored toga, smatra da obrazloženja osporenih odluka nisu u skladu sa standardima člana 6. Evropske konvencije.

45. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

46. Ustavni sud se, dakle, prema navedenim stavovima, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke proizvoljne.

47. U vezi sa apelanticinim navodima da su u konkretnom slučaju povrijeđena pravila postupka, odnosno odredbe čl. 140. i 141. ZUP-a jer pred prvostepenim organom uprave prije donošenja osporenog prvostepenog rješenja nije održana usmena rasprava, Ustavni sud, prije svega, smatra potrebnim napomenuti da je osporeno prvostepeno rješenje doneseno u ponovnom postupku, i to nakon što su prethodno donesene odluke organa uprave poništene presudom Vrhovnog suda od 2. februara 2018. godine. Dalje, Ustavni sud zapaža da je apelantica iste te navode, kakve ponavlja u apelaciji, prethodno istakla u postupku u kojem su donesene osporene odluke. Kantonalni sud je razmotrio ove navode i jasno obrazložio da su apelantica, kao i njen suprug (koji je umro 2007. godine) uz prisustvo svog punomoćnika učestvovali u svim dotadašnjim postupcima, i to prilikom saslušanja svih mnogobrojnih predloženih svjedoka, te da su bili upućeni u svu mnogobrojnu navedenu materijalnu dokumentaciju, zbog čega je zaključio da su ti navodi neosnovani. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da su apelantica i njen punomoćnik prisustvovali svim održanim usmenim raspravama u konkretnom predmetu (koje su održane u periodu od 8. aprila 2004. do 3. septembra 2007. godine – ukupno sedam usmenih rasprava) na kojima je apelantica imala mogućnost da brani svoja prava i zakonom zaštićene interese, Ustavni sud, nasuprot apelanticinim tvrdnjama, ne nalazi proizvoljnost u primjeni navedenih odredbi ZUP-a u konkretnom slučaju.

48. Vezano za navod iznesen u apelaciji da je Kantonalni sud odbio apelanticin prijedlog da na osnovu člana 28. ZUS-a zakaže i održi javnu raspravu na koju će pozvati apelanticu i njenog punomoćnika s ciljem potpunog i pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja, Ustavni sud, prije svega, primjećuje da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je apelantica u tužbi zaista zatražila da Kantonalni sud na osnovu člana 28. ZUS-a zakaže i održi javnu raspravu na koju će pozvati apelanticu i njenog punomoćnika. Ustavni sud dalje zapaža da iz dokumentacije koju je Kantonalni sud dostavio Ustavnom sudu (kopije zapisnika o usmenoj javnoj raspravi i kopije dostavnice o uručenju poziva za javnu raspravu) proizlazi da je taj sud, na apelanticino traženje, zakazao usmenu javnu raspravu za 29. maj 2019. godine, na koju je uredno pozvan apelanticin punomoćnik, a koji nije pristupio toj raspravi, iako je bio uredno obaviješten. Shodno tome, usmena javna rasprava pred Kantonalnim sudom je, kako to proizlazi iz navedene dokumentacije i održana navedenog dana u njegovom odsustvu, te u odsustvu Z. B. (a u prisustvu punomoćnika vlasnika stana). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud konstatira da je neosnovan apelacioni navod da je Kantonalni sud odbio da održi usmenu javnu raspravu u konkretnom predmetu.

49. U vezi sa ostalim apelanticinim navodima, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka i dostavljene dokumentacije, suprotno apelanticinim tvrdnjama, proizlazi da je dokazni postupak proveden u skladu s relevantnim procesnim odredbama, da su u konkretnom predmetu razmotrena sva sporna pitanja i da su u vezi s tim data detaljna, jasna i argumentirana obrazloženja za zaključak da je Z. B. član porodičnog domaćinstva umrlog nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu i da kao takva ispunjava uvjete za vraćanje u posjed stana u smislu člana 3. Zakona o prestanku primjene u vezi sa članom 6. Zakona o stambenim odnosima, a u kojima Ustavni sud na nalazi elemente proizvoljnosti. Također, Ustavni sud zapaža da su u osporenim odlukama data dovoljno jasna i argumentirana obrazloženja za zaključak da apelantica kao privremeni korisnik predmetnog stana nema pravo na alternativni smještaj jer je višestruki korisnik s obzirom na to da je na dan 30. aprila 1991. godine živjela u porodičnoj kući svoga oca u ulici Soukbunar u Sarajevu, koja je uvjetna za stanovanje. Uzimajući u obzir da apelantica u apelaciji ne osporava ovu činjenicu, utvrđenu u postupku u kojem su donesene osporene odluke (već samo tvrdi da se naknadno odrekla testamentarnog dijela suvlasništva na predmetnoj kući u korist svoje braće), te dovodeći u vezu obrazloženja osporenih odluka sa odredbama čl. 3, 11. i 11.a. Zakona o prestanku primjene (citiranim u prethodnim tačkama ove odluke pod nazivom „Relevantni propisi“) koje reguliraju pojam privremenog korisnika i višestrukog korisnika, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u zaključku da je apelantica u konkretnom slučaju višestruki korisnik u smislu navedenih zakonskih odredbi i da kao takva nema pravo na alternativni smještaj. Dakle, suprotno apelanticinim navodima, Ustavni sud obrazloženja osporenih odluka ne smatra proizvoljnim, niti u činjenicama predmeta nalazi bilo kakve razloge koji bi, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni tumačenja redovnih sudova i organa uprave.

50. Dakle, imajući u vidu sve navedeno, odnosno uzimajući u obzir činjenična utvrđenja i relevantne odredbe propisa na kojima su organi uprave i redovni sudovi zasnivali svoje odluke i obrazloženja koja su dali u vezi s tim, a koja, nasuprot apelanticinom mišljenju, zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama nema elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnost u postupanju organa uprave i redovnih sudova. U takvim okolnostima nema uvjeta da Ustavni sud, u smislu navedenih stavova Evropskog suda i Ustavnog suda, svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova u osporenim odlukama.

51. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u ovom dijelu nije došlo do povrede apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

B) Pravo na suđenje u razumnom roku Relevantni principi

52. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

Analiza trajanja postupka

53. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je predmetni upravni postupak pokrenut 27. aprila 1999. godine kada je Z. B. podnijela zahtjev Upravi za povrat u posjed predmetnog stana. U vezi s tim, Ustavni sud dalje zapaža da je apelantica već podnosila apelaciju kojom je također ukazivala na nerazumnu dužinu trajanja ovog postupka, te da je Ustavni sud donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 2533/18 od 19. juna 2018. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom je djelimično usvojio apelanticinu apelaciju, utvrdio povredu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetnom postupku, koji se, prema podacima koje je raspolagao Ustavni sud, u vrijeme donošenja te odluke nalazio na rješavanju pred Upravom. Ustavni sud je u navedenoj odluci naložio Upravi da, u skladu s članom 62. stav (7) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, odmah preduzme odgovarajuće mjere za okončanje predmetnog postupka u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Imajući u vidu Odluku broj AP 2533/18, te podržavajući praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta – ocjene trajanja postupka nakon donošenja odluke Ustavnog suda – pokretali ista pravna pitanja (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1497/08 od 8. decembra 2010. godine, stav 43, kao i AP 3340/11 od 17. jula 2014. godine, stav 75, dostupne na www.ustavnisud.ba), rukovodeći se pravilom ne bis in idem, Ustavni sud će razmotriti apelanticine navode vezane za eventualnu povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku u periodu nakon donošenja ove odluke Ustavnog suda, koja je dostavljena Upravi i Ministarstvu 10. jula 2018. godine, do donošenja Presude Vrhovnog suda broj 09 0 U 032049 19 Uvp od 5. marta 2020. godine, a kojom je predmetni postupak okončan, a to je period od godinu dana i skoro osam mjeseci.

54. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Uprava prvostepeno rješenje donijela i prije dostavljanja navedene odluke Ustavnog suda (5. juna 2018. godine), a da je Ministarstvo u jako kratkom roku od sedam dana od dana dostavljanja odluke Ustavnog suda tom organu donijelo drugostepeno rješenje u predmetnom postupku (17. jula 2018 godine). Također, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u prihvatljivom roku od 10 mjeseci (29. maja 2019. godine) donio odluku u upravnom sporu u konkretnom slučaju, a da je Vrhovni sud u prihvatljivom roku od također oko 10 mjeseci donio odluku po zahtjevu za vanredno preispitivanje navedene presude. Imajući u vidu navedeno, te uzimajući u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da apelantici u nastavku predmetnog postupka nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog dužine trajanja predmetnog postupka.

55. Shodno tome, apelacija je i u ovom dijelu neosnovana u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog dužine trajanja predmetnog postupka.

Pravo na poštovanje doma

56. Apelantica, također, smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno i njeno pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije budući da je obavezana da predmetni stan napusti jer joj utvrđen prestanak prava privremenog korištenja.

57. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

58. Član 8. Evropske konvencije glasi:

Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja i morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

59. Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim članom (vidi Evropski sud, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C).

60. Pri određivanju da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije prvo se mora utvrditi je li predmetni stan predstavljao apelantov „dom“ u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije, te predstavlja li odluka koju apelant osporava „miješanje“ javnih vlasti u poštovanje tog „doma“. Drugo, da bi „miješanje“ bilo opravdano, mora biti „u skladu sa zakonom“. Ovaj uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora biti utemeljeno domaćim ili međunarodnim zakonom; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon također mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dozvolilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49).

61. Prema sudskoj praksi Evropskog suda, pojam „dom“ obuhvata kako iznajmljen dom tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Evropski sud, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, broj 109, stav 46.f i Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). U skladu s ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljenu u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 24/99). Također, Dom za ljudska prava definirao je domen člana 8. Evropske konvencije tako da uključuje i stanove u kojima stanuju „bespravni korisnici“, ističući da pravni odnos podnosioca prijave prema stanu nije bitan prilikom određivanja može li se on smatrati apelantovim domom ili ne (vidi Dom za ljudska prava, Kulovac protiv Federacije Bosne i Hercegovine, broj CH/02/12421, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 6. februara 2003. godine, tačka 39).

62. Što se tiče pitanja može li se predmetni stan smatrati apelanticinim „domom“, iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je apelantica na osnovu rješenja i ugovora iz 1995. godine nesmetano koristila predmetni stan sve do 5. augusta 2008. godine kada joj je dodijeljen na privremeno korištenje stan u Ulici Branilaca Sarajeva, koji je koristila do 15. maja 2017. godine kada je dobrovoljno napustila taj stan da bi se vratila u predmetni stan. Također, iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je apelantica nakon toga koristila predmetni stan sve do donošenja Zaključka broj 23/1-372-894/99 od 6. septembra 2018. godine o dozvoli prinudnog izvršenja osporenog prvostepenog rješenja Uprave broj 23/1-372-894/99 od 5. juna 2018. godine kada je (nepoznatog datuma) deložirana iz predmetnog stana. Dakle, imajući u vidu da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je apelantica, prije nego što je na osnovu osporene prvostepene odluke deložirana iz predmetnog stana, s prekidima koristila taj stan u periodu dužem od 14 godina (u međuvremenu je koristila stan u Ulici Branilaca Sarajeva), te da je za vrijeme korištenja stana u Ulici Branilaca Sarajeva (u koji je uselila i koristila ga devet godina jer je jednom od ranije donesenih odluka u predmetnom postupku naloženo da napusti predmetni stan) zadržala ključeve od predmetnog stana, što je ukazivalo na njenu namjeru da se vrati u predmetni stan, Ustavni sud smatra da predmetni stan predstavlja apelanticin dom u smislu člana 8. Evropske konvencije (mutatis mutandis, Odluka broj AP 340/06, tačka 30).

63. S obzirom na navedeno, Ustavni sud dalje treba da utvrdi da li je miješanje u apelanticin dom izvršeno „u skladu sa zakonom“, odnosno u skladu sa članom 8. stav 2. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da je u predmetnom postupku okončanom osporenom presudom Vrhovnog suda udovoljeno zahtjevu za povrat u posjed članu porodičnog domaćinstva prijeratnog nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, apelantici utvrđen prestanak prava privremenog korištenja predmetnog stana, te joj je naloženo da predmetni stan napusti, bez prava na alternativni smještaj. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da osporena odluka predstavlja „miješanje“, u smislu člana 8. Evropske konvencije, u apelanticino pravo na poštovanje doma u smislu stava 1. člana 8. Evropske konvencije, te da je to miješanje bilo „u skladu sa zakonom“ u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je Zakon o prestanku primjene, u smislu navedenih kriterija Evropskog suda, objavljen u službenim glasilima i da je bez sumnje bio primjereno dostupan apelantici, tako da je mogla biti upućena na okolnosti tog zakona koje se mogu primijeniti na konkretnu situaciju, a predmetni zakon je formuliran s odgovarajućom tačnošću i jasnoćom, te je apelantica bila u mogućnosti da prilagodi svoje ponašanje prema navedenom zakonu.

64. Dakle, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelanticin dom zasnovano na zakonu kada je u predmetnom postupku, shodno članu 3. Zakona o prestanku primjene u vezi sa članom 6. Zakona o stambenim odnosima, utvrđeno pravo Z. B. na vraćanje predmetnog stana u posjed s jedne strane, a s druge strane iseljenje apelantice kao privremenog korisnika stana shodno odredbama čl. 3, 11. i 11a. Zakona o prestanku primjene.

65. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje, vezano za pitanje da li miješanje u pravo na dom ima legitiman cilj od općeg interesa, da je u svojoj praksi već iskazao stav da osporena odluka kojom je apelantici kao privremenom korisniku naloženo da se iseli iz spornog stana predstavlja „legitiman cilj u javnom ili općem interesu“, odnosno neophodnu mjeru u demokratskom društvu radi zaštite prava i sloboda drugih u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije (mutatis mutandis, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 69/15 od 18. jula 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 39), tj. u konkretnom slučaju radi zaštite prava vlasnika spornog stana, odnosno njegovog prava da predmetni stan dodijeli licima koja ispunjavaju uvjete za dodjelu takvih stanova.

66. Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije narušeno načelo „proporcionalnosti“ između apelanticinog interesa koji se ogleda u njenom nastojanju da nastavi s korištenjem predmetnog stana i općeg interesa zajednice koji se ogleda u pravu prijeratnih nosilaca stanarskih prava da se u smislu člana 1. Aneksa VII vrate u svoje domove u kojima su živjeli 30. aprila 1991. godine. Ustavni sud, također, zapaža da je u postupku utvrđeno da je apelantica 30. aprila 1991. godine stanovala kod svog oca u kući u Soukbunaru, koja je uvjetna za stanovanje, te da je apelantica u smislu čl. 11. i 11a. Zakona o prestanku primjene višestruki korisnik, a da i sama apelantica tvrdi da je proglašena testamentarnom nasljednicom na predmetnoj kući sa dijelom 1/6, ali da se svog testamentarnog dijela odrekla u korist braće.

67. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u ovom slučaju nije došlo do povrede apelanticinog prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Pravo na efektivni pravni lijek

68. Apelantica smatra joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na efektivni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da apelantica nije eksplicitno navela u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantica imala mogućnost i da je koristila zakonom propisane pravne lijekove u predmetnom postupku. Dalje, Ustavni sud zapaža da su organi uprave i redovni sudovi u postupku povodom pravnih lijekova razmotrili apelanticine navode koje su ocijenili kao bitne, a da činjenica da korišteni pravni lijekovi nisu rezultirali uspjehom ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o povredi prava na efektivni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, također, neosnovani.

U odnosu na član II/5. Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Aneksa 7.

69. Apelantica je ukazala na kršenje člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Aneksa 7. Sporazuma. Ustavni sud napominje da je članom II/5. Ustava Bosne i Hercegovine propisano da sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo da se slobodno vrate u svoje domove u skladu s garancijama prava iz Aneksa 7, da im se vrati imovina koje su bili lišeni za vrijeme neprijateljstava i da dobiju kompenzaciju za imovinu koja im ne može biti vraćena. Dakle, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da garancije ovog prava u odnosu na apelanticu nisu bile predmet konkretnog postupka, pa osporenim odlukama nisu mogle ni biti dovedene u pitanje. Stoga, suprotno apelacionim navodima, Ustavni sud smatra da u datim okolnostima nema povrede prava garantiranih navedenim odredbama.

Ostali navodi

70. Ustavni sud zapaža da se apelantica poziva na kršenje prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, Međutim, Ustavni sud zapaža da apelantica ničim posebno nije obrazložila u čemu se ogleda kršenje navedenih prava, osim što navode o proizvoljnoj ocjeni dokaza, pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjene prava i izostanku relevantnog obrazloženja u kontekstu kršenja prava na pravično suđenje dovodi u vezu i sa kršenjem navedenih prava. Budući da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio da nije prekršeno pravo na pravično suđenje u segmentima na koje je apelantica neosnovano ukazala, Ustavni sud iz istog razloga smatra neosnovanim i pozivanje na kršenje navedenih prava.

71. U pogledu apelanticinih navoda o kršenju prava iz člana 2. tačka 3. a), b) i c) Međunarodnog pakta, Ustavni sud zapaža da se garancije iz navedenog člana u suštini poklapaju sa garancijama prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Također, u pogledu navoda o kršenju prava iz člana 1. Protokola 12 uz Evropsku konvenciju i člana 26. Međunarodnog pakta, Ustavni sud zapaža da se garancije iz tih prava u suštini poklapaju sa garancijama prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, o čemu se Ustavni sud očitovao u prethodnim tačkama ove odluke pa nije potrebno da te navode posebno razmatra. Također, u vezi sa navodima o povredi člana II/6. Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da se taj član odnosi na implementaciju prava iz stava II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, o čemu se također očitovao u prethodnim tačkama ove odluke, pa nije potrebno da te navode posebno razmatra.

72. U pogledu apelanticinih navoda kojim se ukazuje na kršenje odredbi Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, Ustavni sud podsjeća da je Deklaracija drukčijeg pravnog karaktera i da nema ustavnopravni status u Bosni i Hercegovini (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 17/00 od 4. maja 2001. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 17/01, Ustavni sud, Odluka broj U 149/03 od 28. novembra 2003. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 24/04). Imajući u vidu navedeno, slijedi da Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima nije primjenjiva u konkretnom slučaju, odnosno da je neosnovano apelanticino pozivanje na odredbe Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima (vidi Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4873/19 od 8. jula 2021. godine, tačka 43. i Odluka o dopustivosti broj AP 4163/09 od 15. maja 2012. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba).

VIII.Zaključak

73. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su osporene odluke kojima je utvrđeno da je Z. B. član porodičnog domaćinstva umrlog nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu i da kao takva ispunjava uvjete za vraćanje u posjed stana, a da apelantica kao privremeni korisnik nema pravo na alternativni smještaj dovoljno jasno i detaljno obrazložene u pogledu ocjene dokaza, utvrđivanja činjeničnog stanja i primjene relevantnih propisa, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim i smatra da je u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Pri tome, Ustavni sud zaključuje da u nastavku predmetnog upravnog postupka i upravnog spora koji je, nakon prethodno donesene odluke Ustavnog suda, ukupno trajao godinu dana i skoro osam mjeseci nema kršenja prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije s obzirom na to da su organi uprave i redovni sudovi obavljali radnje i donosili odluke ažurno i u prihvatljivim rokovima.

74. Također, nema povrede prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije s obzirom na to da je miješanje u apelanticino pravo na dom zasnovano na zakonu, te da predstavlja neophodnu mjeru koja zadovoljava standard proporcionalnosti u smislu da opći interes zajednice, koji se ogleda u pravu izbjeglih i raseljenih lica da se u smislu Aneksa VII vrate u svoje prijeratne domove, preteže nad interesom apelantice kao privremenog korisnika stana.

75. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje budući da je apelantica imala mogućnost i da je koristila pravne lijekove koji su joj bili na raspolaganju u predmetnom postupku.

76. Nema povrede člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Aneksa 7. budući da garancije prava na povratak izbjeglih i raseljenih lica nisu bile predmet konkretnog postupka u odnosu na apelanticu, pa osporenim odlukama nisu mogle ni biti dovedene u pitanje, iz čega proizlazi da osporenim odlukama nije povrijeđen princip povratka na imovinu iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine.

77. Ustavni sud smatra da su neosnovani i navodi o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije budući da apelantica navode o kršenju navedenih prava zasniva na istim navodima kao i pravo na pravično suđenje, za koje je Ustavni sud utvrdio da su neosnovani.

78. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

79. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1770/20 (E.H.) | Sudska praksa | Aktio