Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4098/20 (B. B.)
Odluka donesena 12. 01. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivična optužba - utvrđivanje
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Dokazni postupak
- Dokaz
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4098/20
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 01. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4098/20, rješavajući apelacije Bojana Budiše, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 12. januara 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Bojana Budiše podnesena protiv presudā Vrhovnog suda Republike Srpske br.
11 0 K 021157 20 Kvlz od 25. novembra 2020. godine i 11 0 K 021157 19 Kž od 10. septembra 2020. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 K 021157 18 K od 5. aprila 2019.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Bojan Budiša (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Marko Mikeš, advokat iz Banje Luke, podnio je 12. novembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 021157 19 Kž od 10. septembra 2020. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 021157 18 K od 5. aprila 2019. godine. Apelacija je registrovana pod brojem AP 4098/20.
2. Apelant je, posredstvom iskazanog punomoćnika, 11. decembra 2020. godine podnio apelaciju i protiv Presude Vrhovnog suda broj 11 0 K 021157 20 Kvlz od 25. novembra 2020. godine. Apelacija je registrovana pod brojem AP 4494/20.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. S obzirom na to da se apelacije registrovane pod brojevima AP 4098/20 i AP4494/20 odnose na isto pitanje, predmet i postupak koji se vodio pred redovnim sudovima, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 4098/20.
4. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, zatraženo je 22. juna 2021. godine od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Republičkog javnog tužilaštva u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Republičko tužilaštvo) i Okružnog javnog tužilaštva u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) da dostave odgovore na apelaciju.
5. Pozvani su u periodu od 30. juna do 3. jula 2021. godine dostavili odgovore na apelaciju, koji su potom, 24. decembra 2021. godine, proslijeđeni apelantu. III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
7. Presudom Okružnog suda broj 11 0 K 021157 18 K od 5. aprila 2019. godine apelant je proglašen krivim da je u vrijeme i mjestu (u krugu Univerzitetskog centra “Kampus”, u daljnjem tekstu: „Kampus“), opisanom u izreci presude, dao drugim licima da uživaju opojnu drogu marihuanu na način da je, nakon što je od NN lica, u prethodnom periodu, pribavio opojnu drogu marihuanu, prepakovao je u više pakovanja tzv. džointa, i dao na uživanje licima N.K., M.P. i D.M., nakon čega su oni uočeni i lišeni slobode od policijskih službenika Policijske stanice za intervencije Banja Luka. Dakle, u krugu vaspitno-obrazovne ustanove je „dao na uživanje opojnu drogu više lica“, čime je počinio krivično djelo omogućavanje uživanja opojnih droga iz člana 208 stav 2 u vezi sa stavom 1 Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS), pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Istom presudom je izrečena mjera bezbjednosti oduzimanja predmeta - supstance koja je proglašena za opojnu drogu, bliže opisane pod tač. 1-3 koji predmeti su oduzeti od apelanta po potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta od 23. avgusta 2017. godine.
8. U obrazloženju presude Okružni sud je, prije svega, ukazao (strana 3) koje dokaze je okružni tužilac izveo, navodeći pritom da su kao subjektivni dokazi optužbe na glavnom pretresu saslušani svjedoci: D.M., M.P., N.B. i R.V., te vještak T.D. Zatim je navedeno da je, u skladu sa članom 288 Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS), na glavnom pretresu pročitan zapisnik o saslušanju svjedoka N.K. Okružni sud je naveo da je saslušan apelant u svojstvu svjedoka i da je izvršen uvid u opisane materijalne dokaze apelanta. Zatim su u obrazloženju presude detaljno interpretirani iskazi svjedoka optužbe saslušanih na glavnom pretresu, i to D.M., M.P., te policijskih službenika N.B. i R.V., kao i vještaka T.D., kao i iskaza apelanta u svojstvu svjedoka (iskaz interpretiran na strani 6. presude).
9. Okružni sud je naveo da je nakon detaljne analize i ocjene svih sprovedenih dokaza, pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, a na način kako je to propisano odredbom člana 295 stav 2 ZKPRS, odlučio kao u izreci presude. Naime, Okružni sud je utvrdio da je apelant izvršio krivično djelo omogućavanje uživanja opojnih droga iz člana 208 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZRS počinjenog na način opisan u izreci presude. Okružni sud je naveo da je opojna droga pronađena u krugu „Kampusa”, koja okolnost (mjesto pronalaska i oduzimanja opojne droge) jeste kvalifikatorna okolnost za postojanje krivičnog djela za koje je apelant proglašen krivim. Da je opojna droga pronađena i oduzeta u krugu navedene vaspitno- obrazovne ustanove, potvrdili su svi saslušani svjedoci, kao i sam apelant prilikom njegovog saslušanja kao svjedoka. Konkretnu radnju omogućavanja uživanja opojne droge od apelanta Okružni sud je utvrdio na osnovu iskaza svjedoka M.P. i D.M., kao i N.K. Okružni sud je naveo da je prilikom saslušanja svjedoka N.K. u istrazi taj svjedok izjavio da je u inkriminisano vrijeme bio sa apelantom koji je sjedio zajedno sa M.P. i D.M., te da je od apelanta uzeo prethodno zapaljeni džoint, povukao dim i tako stojeći u krugu isti džoint predao M.P., a u tom trenutku je na lice mjesta došla policija. Takođe, Okružni sud je naveo da je svjedok D.M. prilikom saslušanja u istrazi potvrdio da je, sjedeći na klupi zajedno sa apelantom i M.P., primijetio da je apelant zapalio džoint koji je prethodno već bio pripremljen za konzumiranje, a da je u jednom trenutku njima prišao jedan momak, njemu nepoznat, i da mu je nakon što su se pozdravili apelant dao već zapaljeni džoint i taj džoint je navedeni momak konzumirao. Ovaj svjedok je prilikom saslušanja u istrazi potvrdio da je i on imao namjeru da povuče nekoliko dimova, ali da je u tome spriječen dolaskom patrole policije na lice mjesta, kao i to da je tada kod apelanta pronađena opojna droga marihuana koju je on imao kod sebe. Naveo je da on nije primijetio da je marihuanu konzumirao svjedok M.P., ali da smatra da to nije učinio zbog brzog dolaska policije. Zatim je navedeno da je svjedok D.M. na glavnom pretresu potvrdio da je apelant prilikom druženja u krugu “Kampusa” konzumirao opojnu drogu, te da nije siguran da li je apelant zapaljeni džoint dao i svjedoku N.P., koji ih je pozdravio, dok potvrđuje da je kod apelanta tada pronađena opojna droga marihuana. Okružni sud je naveo da se ovaj svjedok na glavnom pretresu različito izjašnjavao u pogledu davanja džointa, kao i njegovoj namjeri da ga konzumira tvrdeći da je on to učinio jer je želio da što prije ode iz policije, da je policija zapisnik sačinila po svom nahođenju, a da ga je on zbog odlaska iz policije samo potpisao. Te tvrdnje Okružni sud nije prihvatio iz razloga što upravo ovaj svjedok na upit suda potvrđuje da od policije nije postojala bilo kakva prinuda. Takođe, svjedok je naveo da im je policija saopštila da izvade sve što imaju kod sebe, da ga policija nije “prepipavala”, već da su stvari koje su kod sebe imali dobrovoljno pokazali policiji, pa se samim tim ne može raditi o bilo kakvoj prinudi, pogotovo što se svjedok jasno izjasnio da od policije nije bilo kakvog zamahivanja, trzanja ili na drugi način bilo kakvog zastrašivanja. Stoga, Okružni sud nije prihvatio navode ovog svjedoka da mu je policija obećavala da “potpiše i ide kući”. Okružni sud je naveo da je i svjedok M.P. potvrdio da dobro poznaje apelanta, da su kritične večeri sjedili u krugu “Kampusa” na klupi, da je tada apelant zapalio džoint, kao i to da mu je poznato da je on i ranije ponekad znao konzumirati opojnu drogu. Takođe, navedeni svjedok je potvrdio da je kod apelanta vidio na papiru nešto „izmrvljeno zajedno sa duvanom“, kao i to da je to stajalo na jednom velikom kartonu, da prilikom dolaska policije niko nije reagovao, već da su oni samo stali, a na upit policije šta rade odgovorili su da „piju sok“. Potvrdio je da je kod apelanta pronađen džoint i da „još su nešto našli, a to je izmrvljena materija sa duvanom koja se nalazila na kartonu“.
10. Dovodeći u vezu tvrdnje navedenih svjedoka sa tvrdnjama svjedoka – policijskih službenika N.B. i R.V., koji su zatekli apelanta u krugu “Kampusa“ u društvu M.P., N.K. i D.M., o detaljima samog pronalaska opojne droge, Okružni sud je zaključio da su svi svjedoci na isti način opisali sva događanja, pa im je iz tih razloga i poklonio vjeru, prihvatajući iskaze svjedoka kao uvjerljive. Navedeno je da je i apelant prilikom njegovog saslušanja u svojstvu svjedoka, takođe, potvrdio da je konzumirao opojnu drogu pušeći zapaljeni džoint koji je pronađen na licu mjesta, da je to i ranije povremeno radio, da je opojnu drogu dobrovoljno predao. Da se radilo o opojnoj drogi, Okružni sud je utvrdio na osnovu iskaza vještaka T.D., koja je na glavnom pretresu kao i u svom nalazu utvrdila da u ispitivanim uzorcima biljne materije oduzete od apelanta je utvrđeno prisustvo biljne vrste Canabbisa sativa L iz porodice Cannabeceae, koji pripada grupi halucinogena. Navedeni nalaz i mišljenje odbrana nije ni sporila osim što je od vještaka tražila da se izjasni da li je ona vršila kvantitativnu analizu oduzete biljne materije. Okružni sud je naveo da je prihvatio nalaz vještaka iz razloga što je zaključio da je on dat na bazi struke dok u pogledu prigovora odbrane koja se odnosi na kvantitativnu analizu biljne materije prigovor nije prihvatio iz razloga što kod apelanta nije postojalo bilo kakvo odobrenje za držanje opojne droge, niti je u tom pravcu izveo bilo kakve dokaze.
11. Okružni sud je ocijenio neosnovanim prigovore odbrane da se ne može raditi o krivičnom djelu koje se apelantu stavlja na teret iz razloga što je apelant neovlašćeno držao opojnu drogu, a takođe iz iskaza svjedoka N.K. je nesumnjivo izveden zaključak da je apelant omogućio da i taj svjedok konzumira opojnu drogu. I svjedok D.M. je potvrdio da je apelant konzumirao drogu, zapaljeni džoint i da je i on imao namjeru da to učini, ali je u tome spriječen zbog dolaska policije na lice mjesta. Svi svjedoci su, kao i apelant potvrdili da je apelant opojnu drogu konzumirao u krugu „Kampusa“ kao obrazovne ustanove, što u konkretnom slučaju predstavlja kvalifikatornu okolnost za djelo za koje je proglašen krivim. Okružni sud nije prihvatio tezu odbrane da je opojnu drogu apelant sam konzumirao, samo za sebe, i da se tom radnjom ne čini krivično djelo. Okružni sud je istakao da je radnja osnovnog oblika djela neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga alternativno određena, pa i samim držanjem opojne droge kod sebe čini se krivično djelo, dok je radnjom omogućavanja uživanja opojnih droga jedna od alternativno propisanih radnji, a iz svih izvedenih dokaza sud je nesporno utvrdio da je apelant zaista i omogućio svjedoku N.K. da uživa opojnu drogu, dok je na osnovu iskaza svjedoka D.M. izveo zaključak da je i on imao namjeru da konzumira opojnu drogu, ali da je u tome spriječen dolaskom policije na lice mjesta, pa samim tim radnju omogućavanja uživanja opojne droge je apelant i izvršio.
12. Prilikom odlučivanja o kazni Okružni sud je ocijenio sve okolnosti na strani apelanta kako olakšavajuće, tako i otežavajuće, a od kojih zavisi da kazna bude veća ili manja. Od olakšavajućih okolnosti sud je ocijenio njegovo porodično stanje, da je oženjen, otac dvoje maloljetne djece, da je lošeg imovnog stanja, da je lice bez roditelja, da je do sada neosuđivan, da se ne vodi drugi krivični postupak protiv njega, njegovo korektno i pristojno ponašanje tokom suđenja, tako da one u ukupnom zbiru čine osobito olakšavajuće okolnosti, dok otežavajućih okolnosti nije našao. Slijedom toga, Okružni sud je primijenio odredbe o ublažavanju kazne i apelanta osudio ispod granice propisane za djelo za koje je proglašen krivim.
13. Vrhovni sud je Presudom broj 11 0 K 021157 19 Kž od 10. septembra 2020. godine odbio kao neosnovanu žalbu apelantovog branioca i potvrdio Presudu Okružnog suda broj 11 0 K 021157 18 K od 5. aprila 2019. godine.
14. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je ocijenio neosnovanim žalbeni prigovor apelanta da mu je povrijeđeno pravo na odbranu, jer mu nije omogućeno da unakrsno ispita svjedoka N.K., čiji je iskaz pročitan na glavnom pretresu. Vrhovni sud je istakao da je prigovor potpuno bez osnova jer je prvostepeni sud utvrdio da je dolazak ovog svjedoka znatno otežan zbog boravka u Švedskoj, u kojoj ima namjeru da ostane i da trajno živi. Ovim je stvorena zakonska pretpostavka iz člana 288 ZKPRS da se njegov iskaz pročita na glavnom pretresu. Čitajući iskaz ovog svjedoka Okružni sud nije povrijedio citiranu odredbu i time nije počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 311 stav 1 tačka g) ZKPRS, na koju žalba izlaganjem ukazuje ali je izričito ne navodi.
15. Vrhovni sud je naveo da su odlučne činjenice u predmetnom postupku pravilno i potpuno utvrđene i to na osnovu iskaza svjedoka N.K., kao i ostalih svjedoka čiji iskazi su navedeni i analizirani i koje je taj sud prihvatio kao uvjerljive. Istaknuto je da se tim iskazima stvara podloga iz koje se pouzdano zaključuje da je apelant u krugu obrazovne ustanove uživao i dao na uživanje drogu drugim licima. O svemu tome sadržani su detaljni razlozi koje Vrhovni sud prihvata kao valjane i na njih upućuje žalioca. Kako nije počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka, a sve odlučne činjenice je pravilno i potpuno utvrdio, Vrhovni sud je zaključio da je Okružni sud radnje apelanta pravilno ocijenio kao krivično djelo omogućavanje uživanja opojnih droga iz člana 208 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZRS i za to djelo ga proglasio krivim.
16. Vrhovni sud je Presudom broj 11 0K 021157 20 Kvlz od 25. novembra 2020. godine odbio kao neosnovan zahtjev za zaštitu zakonitosti kojir je podnio apelantov branilac protiv presudā Okružnog suda broj 11 0 K 021157 18 K od 5. apila 2019. godine i Vrhovnog suda broj 11 0 K 021157 19 Kž od 10. septembra 2020. godine.
17. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da se prilikom odlučivanja o zahtjevu, u smislu odredbi člana 354 ZKPRS, pri ispitivanju pravosnažne presude ograničio samo na one povrede zakona na koje ukazuje podnosilac zahtjeva.
18. Vrhovni sud je naveo da odredbe člana 350 ZKPRS propisuju da se ovaj vanredni pravni lijek može podnijeti protiv pravosnažne presude samo u slučajevima povrede Krivičnog zakona i povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 311 stav 1 tačka g) ovog zakona (koja se manifestuje u povredi prava na odbranu), a uz ograničenja propisana u stavu 2 ovog člana. Tim ograničenjima je isključena mogućnost ulaganja ovog pravnog lijeka ako nije korišćeno pravo pobijanja presude žalbom, kao redovnim pravnim lijekom, a kada su u pitanju označene povrede materijalnog i procesnog zakona, na ove osnove pobijanja presude se nije moguće pozivati u zahtjevu ako nisu bile iznesene u žalbi (osim ako se radi o povredi učinjenoj u žalbenom postupku). U okviru prigovora zasnovanog na tvrdnji o povredi odredaba krivičnog postupka iz člana 311 stav 1 tačka g) ZKPRS, zahtjevom se sugeriše da se povrede manifestuju u povredi procesnog zakona (koje podvodi pod povredu prava na odbranu) sa tvrdnjom da se pravosnažna presuda isključivo ili u pretežnom dijelu zasniva na iskazu svjedoka N.K., čiji iskaz je pročitan na glavnom pretresu, kao i na iskazima svjedoka M.P. i D.M. koji su dati u istrazi, umjesto na njihovim iskazima datim na glavnom pretresu, kada je odbrana imala mogućnost da ih ispita. Isto tako, argumentima u obrazloženju zahtjeva se ukazuje na povredu prava na odbranu učinjenu u žalbenom postupku na način što je drugostepeni sud, odlučujući o žalbi na prvostepenu presudu, propustio da odgovori na sve žalbene prigovore. Suprotno takvom stavu, Vrhovni sud nalazi da nema osnova za tvrdnju, iznesenu u zahtjevu, o počinjenoj bitnoj povredi odredaba krivičnog postupka koja se manifestuje u obliku povrede prava na odbranu, uslijed prihvatanja i zasnivanja presude na iskazima svjedoka M.P. i D.M. Naime, sa jedne strane, ovi svjedoci su saslušani na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom, pa je odbrana imala mogućnost da ih ispita unakrsno (što je i učinila), a tužilac je prilikom saslušanja ovih svjedoka koristio zapisnik o njihovom saslušanju iz istrage, nakon čega ga je priložio kao dokazni materijal, u smislu odredbe člana 288 stav 1 ZKPRS. Isto tako, ocijenjeno je da je sud pravilno postupio kada je pročitao iskaz svjedoka N.K., shodno odredbama člana 288 stav 2 ZKPRS, nakon što je utvrdio da je dolazak ovog svjedoka otežan, jer trajno boravi i živi u Švedskoj. Sa druge strane, suprotno navodima iz zahtjeva, pobijane presude se ne zasnivaju isključivo ili u pretežnom dijelu na iskazu svjedoka N.K., čiji je iskaz iz istrage pročitan, niti na iskazima iz istrage svjedoka M.P. i D.M., već jednim dijelom i na njihovim iskazima datim na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom, ali i na drugim dokazima, takođe, izvedenim na glavnom pretresu.
19. Pored toga, ocijenjen je neosnovanim navod u zahtjevu da je obrazloženje drugostepene presude zahvaćeno takvim manjkavostima koje manifestuju povredu prava na odbranu. Naime, pravo na obrazloženje presude ima suštinski značaj za ostvarivanje prava na žalbu i ovo pravo bez sumnje ulazi u spektar prava koja odražavaju pravičnost postupka i obezbjeđuju ravnopravnost stranaka u postupku. Međutim, sadržaj obrazloženja je uslovljen prirodom odluke i karakterom prigovora. S obzirom na prirodu drugostepene presude, obaveza suda da obrazloži svoju odluku ne podrazumijeva potrebu da se u presudi obrazlože svi prigovori i da se odgovori na sve navode stranaka, nego se ograničava na zahtjev da se u obrazloženju navedu razlozi za činjenice od odlučnog značaja, na jasan i razumljiv način. Kako je u konkretnom slučaju drugostepeni sud u obrazloženju svoje presude dao odgovore na žalbene prigovore u pogledu svih odlučnih činjeničnih i pravnih pitanja, te se pozvao i na razloge iz prvostepene presude (koji su, i po ocjeni Vrhovnog suda, detaljne i valjane), to su bez osnova prigovori iz zahtjeva o povredi prava na odbranu.
20. Vrhovni sud je naveo da se u okviru povrede Krivičnog zakona zahtjev bavi opširnom kritičkom analizom dokaza na kojima je zasnovana pobijana presuda, dajući svoje viđenje kakav i koliki uticaj su oni trebali da ostvare prilikom utvrđivanja odlučnih činjenica. U tom smislu branilac apelanta opisuje tok kritičnog događaja iz svog ugla gledanja da bi na kraju na takvoj drugačijoj, utvrđenoj u zahtjevu, činjeničnoj osnovi bio izveden zaključak da je apelant počinio osnovni oblik krivičnog djela omogućavanje uživanja opojnih droga iz člana 208 stav 1 KZRS. Ovakvi prigovori koji se iznose u zahtjevu ne mogu se prihvatiti kao osnovani. Prije svega, činjenično stanje koje je utvrđeno u pravnosnažnoj presudi mora se prihvatiti kao pravilno i potpuno i ne može se revidirati ovim vanrednim pravnim lijekom. Ovdje se revizija utvrđenih činjenica podvodi pod povredu krivičnog zakona, a što nije dozvoljeno. S druge strane, radnje apelanta, onako kako ih je pravnosnažna presuda utvrdila u izreci i o tome dala razloge, i prema mišljenju Vrhovnog suda, daju potpunu i pouzdanu osnovu da se pravno ocijene kao učinjeno krivično djelo omogućavanje uživanja opojnih droga iz člana 208 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZRS, kao što je to pravilno i učinjeno. Činjenični supstrat presude ne pruža mogućnost da se opisane radnje ocijene kao osnovni oblik tog krivičnog djela, jer iz činjeničnog opisa u izreci presude jasno proizilazi kvalifikatorni oblik ovog krivičnog djela, tako da su prigovori o povredi krivičnog zakona bez osnova.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
21. Apelant je u identičnim apelacijama naveo da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5 i 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je istakao da je u konkretnom slučaju sud pogrešno utvrdio odlučne činjenice. Naime, apelant smatra da je u konkretnom krivičnom postupku došlo „do mnogobrojnih povreda odredaba krivičnog postupka“, i to, prije svega, zbog ocjene iskaza svjedoka D.M. i M.P. koji su pred sudom izjavili da kritičnog dana nisu konzumirali marihuanu sa apelantom, te je sud, u skladu sa odredbama ZKPRS, trebalo i morao pokloniti vjeru tim iskazima. Zatim, apelant navodi da je, prema odredbama ZKPRS, prvostepeno vijeće bilo dužno da vjeru pokloni iskazu svjedoka koju daje isključivo pred sudom gdje je odbrani pružena mogućnost da ispita svjedoke. Uprkos jasno citiranoj zakonskoj odredbi prvostepeno vijeće a i drugostepeno vijeće poklanjaju vjeru iskazu svjedoka N.K. iz istrage, čime je došlo do povrede prava na odbranu apelanta. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na odbranu i zbog činjenice da on, prilikom prvog ispitivanja policijskih organa, nije imao branioca zbog čega je ovaj njegov iskaz nezakonit. S tim u vezi, apelant pojašnjava da je za predmetno krivično djelo prema KZRS propisana kazna zatvora u trajanju od dvije do 12 godina, te, po njegovom stavu, „zakon nalaže za krivična djela za koja se može izreći kazna zatvora preko 10 godina je obavezna odbrana, odnosno branilac“. U kojoj mjeri Tužilaštvo nije pružilo niti jedan jedini dokaz protiv apelanta jasno je i iz iskaza svjedoka policajaca koji su ga lišili slobode, koji se, kako apelant tvrdi, prilikom saslušanja na glavnom pretresu nisu mogli sjetiti niti jedne bitne činjenice vezano za kritični događaj. Pored toga, apelant navodi da kritične večeri ni on, niti iko od navedenih svjedoka nisu testirani na udio marihuane u organizmu, te da se stoga ne može tvrditi da je apelant konzumirao, niti „dao na uživanje“ opojnu drogu marihuanu. Apelant smatra da je redovni sud radnje koje je počinio pogrešno kvalifikovao kao teži oblik predmetnog krivičnog djela, te ukazuje na malu inkriminaciju predmetnog krivičnog djela.
b) Odgovor na apelaciju
22. Vrhovni sud i Okružno tužilaštvo su odgovorili da postojanje povreda iznesenih u žalbi na prvostepenu presudu nije nađeno i da je Vrhovni sud u drugostepenoj presudi o tome dao odgovarajuće obrazloženje u obimu u kojem to stanje stvari u spisu i argumentacija same žalbe zahtijeva, ali i u presudi po zahtjevu za zaštitu zakonitosti.
23. Okružni sud je naveo da su u ovom krivičnom postupku u svemu ispoštovana prava apelanta koja mu garantuju Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija, te da nije došlo do kršenja prava apelanta pobrojanih u apelaciji.
24. Republičko tužilaštvo je odgovorilo da su navodi apelanta neosnovani. Kada se sporne zakonske odredbe na koje ukazuje apelant, kako je navelo Republičko tužilaštvo, dovedu u kontekst sa činjenicama navedenog predmeta, odnosno sa razlozima presude drugostepenog suda, onda ne postoji ništa što bi ukazivalo da je sud proizvoljno primijenio materijalno pravo ili da je pogrešno utvrdio odlučne činjenice. Stoga, navode apelanta i u tom dijelu smatra neosnovanim.
V.Relevantni propisi
25. Krivični zakonik Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 64/17, 104/18 –
OUS RS i 15/21)
U konkretnom slučaju primjenjuje se Krivični zakonik Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 64/17 i 104/18 – OUSRS) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Omogućavanje uživanja opojnih droga Član 208. st.(1) i (2) (1) Ko navodi drugog na uživanje opojne droge ili mu daje opojnu drogu da je uživa on ili drugo lice, ili stavi na raspolaganje prostorije radi uživanja opojne droge ili na drugi način omogućuje drugom da uživa opojnu drogu, kazniće se kaznom zatvora od jedne do osam godina.
(2) Ako je djelo iz stava 1. ovog člana učinjeno prema djetetu, duševno poremećenom licu ili prema više lica ili u školi ili drugim vaspitno-obrazovnim, sportskim, kulturnim ustanovama ili mjestima koja služe za obrazovanje, vaspitanje, sportsku ili neku drugu društvenu aktivnost djece ili u njihovoj neposrednoj blizini, ili je djelo izvršilo službeno lice, zdravstveni radnik, socijalni radnik, nastavnik, vaspitač ili trener iskorištavajući svoj položaj, učinilac će se kazniti kaznom zatvora od dvije do dvanaest godina.
26. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17, 66/18 i 15/21) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17 i 66/18), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Slobodna ocjena dokaza Član 15.
Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Kada osumnjičeni, odnosno optuženi mora imati branioca Član 53. st.(1), (2) i (3) (1) Osumnjičeni, odnosno optuženi mora imati branioca već prilikom prvog ispitivanja ako je nijem ili gluv ili ako je osumnjičen za krivično djelo za koje se može izreći kazna dugotrajnog zatvora.
(2) Osumnjičeni, odnosno optuženi mora imati branioca prilikom izjašnjenja o prijedlogu za određivanje pritvora, za vrijeme dok pritvor traje.
(3) Nakon podizanja optužnice za krivično djelo za koje se može izreći kazna od deset godina zatvora ili teža kazna, optuženi mora imati branioca u vrijeme dostavljanja optužnice.st.
Izuzeci od neposrednog sprovođenja dokaza Član 288. st. (1) i (2) (1) Iskazi dati u istrazi dozvoljeni su kao dokaz na glavnom pretresu i mogu biti korišćeni prilikom direktnog ili unakrsnog ispitivanja ili pobijanja iznesenih navoda ili u odgovoru na pobijanje ili na dodatno ispitivanje nakon čega se prilažu kao dokazni materijal. U ovom slučaju, licu se može dati mogućnost da objasni ili pobije svoj prethodni iskaz.
(2) Izuzetno od stava 1. ovog člana, zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu se po odluci sudije, odnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju ako su ispitana lica umrla ili trajno duševno oboljela ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred sud nemoguć ili je znatno otežan iz važnih razloga.
Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 295. stav (2) (2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
Sadržaj presude Član 304. stav (7) (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakonika na optuženog i njegovo djelo.
VI.Dopustivost
27. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama su presude Vrhovnog suda br. 11 0 K 021157 19 Kž od 10. septembra 2020. godine i 11 0 K 021157 20 Kvzl od 25. novembra 2020. godine protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporene presude apelantov branilac je primio 21. septembra i 1. decembra 2020. godine a apelacije su podnesene 12. novembra i 11. decembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
31. Apelant smatra da su osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5 i 6 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
32. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
33. Član 6 st. 1 i 2 i stav 3 tačka c) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja […] krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže krivica u skladu sa zakonom.
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
c) da se brani lično ili posredstvom branioca po sopstvenom izboru ili da, ako nema dovoljno sredstava da plati pravnu pomoć, besplatno dobije branioca kada to zahtijevaju interesi pravde;
34. U konkretnom slučaju se radi o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim za krivično djelo propisano zakonom, te je osuđen na kaznu zatvora. Dakle, u postupku je utvrđivana osnovanost krivične optužbe protiv apelanta, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Takođe, Ustavni sud ukazuje da, iako je osnovna svrha člana 6 Evropske konvencije, kada je riječ o krivičnom postupku, da obezbijedi pošteno suđenje na „sudu“ koji je nadležan da rješava o „svakoj krivičnoj optužbi“, to ne znači da se taj član ne primjenjuje i na pretkrivični postupak. Prema tome, član 6 može biti mjerodavan prije nego što predmet dođe u fazu suđenja (pred sud) ako i u mjeri u kojoj postoji vjerovatnost da će pravičnost suđenja biti ozbiljno narušena inicijalnim nepoštovanjem odredaba tog člana (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Imbrioscia protiv Švajcarske, presuda od 24. novembra 1993. godine, stav 36, Serija A broj 275, te Salduz protiv Turske, presuda od 27. novembra 2008. godine [GC], broj 36391/02, stav 50).
35. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje suštinski se tiču načina na koji je sproveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno tvrdnje da su redovni sudovi proizvoljno i pogrešno ocijenili sprovedene dokaze, što je rezultiralo pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i u vezi s tim pogrešno primijenjenim pozitivnopravnim propisima.
36. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 26. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
37. Dovodeći u vezu navedene stavove sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da u obrazloženju prvostepene odluke nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza. Okružni sud je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega prihvata pojedine dokaze, zasnivajući takav zaključak na ocjeni u vezi s drugim sprovedenim dokazima. Nadalje, Ustavni sud zapaža da iz osporenih presuda proizilazi da apelant, koji je u toku postupka imao branioca, nije imao prijedloge za sprovođenje dokaza koje je sud odbio, niti mu je bilo onemogućeno da osporava sprovedene dokaze Okružnog tužilaštva.
38. Dalje, Ustavni sud konstatuje da je Okružni sud sve dokaze, uključujući iskaze saslušanih svjedoka, doveo u međusobnu vezu, detaljno analizirao, te dao razloge i obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim i koja ne dovode u sumnju zaključak Okružnog suda u pogledu utvrđenja da je apelant počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim. Prilikom osuđivanja apelanta redovni sud je posebno uzeo u obzir i iskaze iz istrage svjedoka M.P. i D.M., koje apelant ne problematizuje predmetnom apelacijom, niti dovodi u pitanje njihovu zakonitost uslijed njihove eventualne iznuđenosti ili pribavljenih kršenjem ljudskih prava i sloboda. Navedene iskaze iz istrage je redovni sud uzeo u obzir (primjenom člana 288 stav (1) ZKPRS) zajedno sa iskazima koje su svjedoci M.P. i D.M. dali na glavnom potresu u svojstvu svjedoka, te je navedene iskaze detaljno ispitao zajedno i sa ostalim dokazima kod donošenja presude, tj. izvođenja zaključka o dokazanosti činjenice da je apelant počinio predmetno krivično djelo (član 208 stav 2 u vezi sa stavom 1 ZKPRS) i to kvalifikatorni oblik ovog krivičnog djela. Redovni sud je, takođe, obrazložio zašto nije prihvatio apelantov prigovor da se radi o osnovnom obliku ovog krivičnog djela, te zašto je radnje apelanta ocijenio kao učinjeno krivično djelo omogućavanje uživanja opojnih droga iz člana 208 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZRS. Takođe, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud detaljno obrazložio iz kojeg razloga je na glavnom pretresu sproveo dokaz – čitanje iskaza svjedoka N.K. iz istrage, uz pozivanje na član 288 stav (1) ZKPRS (vidi Relevantne odredbe). Pri tome Ustavni sud podsjeća da iz obrazloženja osporenih odluka proizilazi da utvrđenje apelantove krivice u konkretnom slučaju nije zasnovano isključivo ili u pretežnom dijelu na iskazu svjedoka N.K., čiji je iskaz iz istrage pročitan, niti na iskazima iz istrage svjedoka M.P. i D.M., već jednim dijelom i na njihovim iskazima datim na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom, ali i na drugim dokazima, takođe izvedenim na glavnom pretresu. Konačno, budući da apelant smatra da je odluka donijeta na osnovu nezakonitog dokaza – njegovog „prvog“ iskaza, datog policijskim organima bez branioca, zbog visine kazne koja je propisana za to krivično djelo, Ustavni sud konstatuje da je apelant optužen i proglašen krivim za krivično djelo za koje je propisana kazna zatvora u trajanju od jedne do 12 godina. Dovodeći u vezu ovu okolnost sa odredbama člana 53 st. (1), (2) i (3) ZKPRS, kojim je propisano kada osumnjičeni, odnosno optuženi mora imati branioca, Ustavni sud konstatuje da je apelant, zbog visine propisane kazne, morao imati branioca ne prilikom prvog ispitivanja jer nije nijem, niti gluv, niti je osumnjičen za krivično djelo za koje se može izreći kazna dugotrajnog zatvora (stav (1)), niti se izjašnjavao o prijedlogu za određivanje pritvora (stav (2)), nego tek nakon podizanja optužnice, u vrijeme dostavljanja optužnice (stav (3)).
39. Slijedom svega navedenog, Ustavni sud smatra da ne postoji ništa što bi potkrijepilo zaključak da prava odbrane apelanta nisu odgovarajuće poštovana u pogledu izvedenih dokaza, ili da je procjena redovnih sudova bila proizvoljna, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu, kao i da je osuđujuća presuda zasnovana na „nezakonitom“ dokazu. Isto tako, činjenica da u konkretnom slučaju apelant nije imao mogućnost da unakrsno ispita svjedoka N.K. u datim okolnostima apelantovog slučaja, po ocjeni Ustavnog suda, ne može per se ukazivati na povredu apelantovog prava na pravično suđenje.
40. Dalje, Ustavni sud zapaža da je zaključke Okružnog suda o apelantovoj krivici potvrdio i Vrhovni sud, koji je, u skladu sa nadležnostima suda u žalbenom postupku, odnosno u postupku po vanrednom pravnom lijeku (zahtjevu za zaštitu zakonitosti) ispitao apelantove navode i odbio ih kao neosnovane i o tome dao relevantne i dovoljne razloge, u okviru odredaba postavljenih ZKPRS, koji razlozi se Ustavnom sudu ne čine proizvoljnim. S druge strane, Ustavni sud napominje ponovo da nije u njegovoj nadležnosti da ocjenjuje sadržaj izvedenih dokaza, niti da se bavi utvrđivanjem njihove istinitosti, kao i same apelantove krivičnopravne odgovornosti, tj. krivice. Kao što je već rečeno, zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
41. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi moglo ukazati da ocjena dokaza nije bila „savjesna“, kako to nalaže zakon, jer jedini argumenti koje apelant, u suštini, ističe tiče se isključivo njegovog nastojanja da uvjeri Ustavni sud da je njegova analiza izvedenih dokaza ispravna, a da je analiza u osporenim presudama pogrešna. Ustavni sud primjećuje i da su redovni sudovi jasno naveli relevantne propise primjenom kojih su došli do svojih zaključaka, te Ustavni sud u obrazloženju osporenih odluka, kao i u primjeni procesnog prava ne može da pronađe bilo šta što bi ukazivalo na povredu prava na pravičan postupak. Stoga, Ustavni sud smatra da, u situaciji kada apelant, u suštini, osporava utvrđeno činjenično stanje, njegov zadatak nije da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova o apelantovoj krivici, a u konkretnom slučaju Ustavni sud ne zapaža da je došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava apelanta.
42. Zaključno, Ustavni sud smatra da apelantovim navodima nije dovedeno u pitanje poštovanje garancija iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
Ostali navodi
43. Apelant u apelaciji ističe i povredu prava na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije, koju ničim nije konkretizovao, niti Ustavni sud može iz dostavljenih odluka, apelacije i ostalih dokumenata pronaći elemente koji eventualno pokreću pitanje povrede ovog prava zbog čega nalazi da nije potrebno da se dalje upušta u ispitivanje ovih navoda.
VIII.Zaključak
44. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije jer u okolnostima konkretnog slučaja nema ničega što bi uputilo na zaključak da su osporene presude zasnovane na nezakonitom dokazu, odnosno da je došlo do proizvoljne primjene odredaba KZRS ili ZKPRS ili zloupotrebe procesnog prava na apelantovu štetu, ili da su na bilo koji način povrijeđene garancije prava na pravičan postupak.
45. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić