Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2681/20 (A. P.)
Odluka donesena 12. 01. 2022.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Upravni postupak
- Invalidnina
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko-invalidske zaštite
- Zakon o pravima branilaca i članova njihovih porodica
- Zakon o upravnom postupku · čl. 2
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ispravka Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko - invalidske zaštite
- Zakon o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko-invalidske zaštite
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o upravnim sporovima
- Ispravka Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o pravima branilaca i članova njihovih porodica
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
- Zakon o upravnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-2681/20
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 01. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2681/20, rješavajući apelaciju Ante Pavlovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3), članka 72. stavak (5) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 12. siječnja 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Ante Pavlovića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.
(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 002194 19 U 2 od 19. studenog 2019. godine.
Na temelju članka 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da apelantu Anti Pavloviću u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obvezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na osnovu članka 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neutemeljena apelacija Ante Pavlovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 002194 19 U 2 od 19. studenog 2019. godine i Rješenja Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida obrambeno-oslobodilačkog rata Sarajevo broj UP-I-03-41-ZKZ- 445/15 od 13. prosinca 2018. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te prava na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Ante Pavlović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškog, podnio je 30. srpnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 002194 20 Uvp od 30. travnja 2020. godine, Presude Vrhovnog suda broj 70 0 U 002194 19 U 2 od 19. studenog 2019. godine i Rješenja Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida obrambeno-oslobodilačkog rata Sarajevo (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) broj UP-I-03-41-ZKZ-445/15 od 13. prosinca 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP 604/20 od 26. ožujka 2020. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv Presude Vrhovnog suda broj 70 0 U 002194 19 U 2 od 19. studenog 2019. godine jer je postupak po apelantovom zahtjevu za izvanredno preispitivanje navedene presude Vrhovnog suda bio u tijeku pred Vrhovnim sudom, o kojem u vrijeme rješavanja o podnesenoj apelaciji nije bila donesena konačna odluka. U obrazloženju odluke Ustavni sud je konstatirao da, nakon njezinog donošenja, neovisno o vrsti te odluke, apelant ima mogućnost ponovno podnijeti apelaciju u kojoj je dužan na propisanom obrascu apelacije, pod točkom 8.a) Ostale odluke, navesti i ovu odluku Ustavnog suda.
3. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Federalnog ministarstva zatraženo je 6. prosinca 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju 13. i 23. prosinca 2021. godine.
5. Odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantovom zastupniku 29. prosinca 2021. godine.
6. Apelantov zastupnik nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
8. Rješenjem Službe za branitelje iz domovinskog rata, društvene djelatnosti i opću upravu Općine Ljubuški (u daljnjem tekstu: Služba) broj 09/1-41-532/07 od 12. studenog 2007. godine apelantu je priznato svojstvo ratnog vojnog invalida V. grupe sa 70% vojnog invaliditeta, trajno, po osnovi povreda i oboljenja počevši od 1. srpnja 2007. godine pa dok postoje Zakonom o pravima branitelja i članova njihovih obitelji (u daljnjem tekstu: Zakon o pravima branitelja) propisani uvjeti za korištenje prava i pravo na osobnu invalidninu u određenom mjesečnom novčanom iznosu. Postupak u kojem je donesena osporena odluka
9. Federalno ministarstvo je po službenoj dužnosti u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu donijelo Rješenje broj UP-I-03-41-ZKZ-2462/12 od 22. ožujka 2012. godine kojim je ukinuto konačno rješenje Službe od 12. studenog 2007. godine, pravne i materijalne posljedice koje je rješenje proizvelo od dana donošenja i upravna stvar riješena tako što je apelantu prestalo svojstvo ratnog vojnog invalida i pravo na osobnu invalidninu sa 4. studenim 2011. godine.
10. Presudom Vrhovnog suda broj 70 0 U 002194 12 U od 25. prosinca 2014. godine uvažena je apelantova tužba, poništeno je rješenje Federalnog ministarstva od 22. ožujka 2012. godine i predmet vraćen na ponovni postupak.
11. Rješenjem Federalnog ministarstva broj UP-I-03-41-ZKZ-445/15 od 13. prosinca 2018. godine ukinuto je konačno rješenje Službe od 12. studenog 2007. godine i upravna stvar je riješena tako što je apelantu prestalo svojstvo ratnog vojnog invalida i pravo na osobnu invalidninu zaključno sa 13. studenim 2018. godine.
12. U obrazloženju rješenja Federalno ministarstvo je obrazložilo da je nakon izvršene revizije uvjerenja o pripadnosti i okolnosti stradanja uputilo predmet osobne invalidnine Liječničkom povjerenstvu kantonalnog odjeljenja Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja u Mostaru radi revizije nalaza i mišljenja liječničkih povjerenstava izdanih u postupku priznavanja svojstva ratnog vojnog invalida po Zakonu o pravima branitelja. Dalje, da je navedeno liječničko povjerenstvo nalazom i mišljenjem od 17. kolovoza 2018. godine utvrdilo da invaliditet kod apelanta iznosi ispod 20%.
13. Zatim, da je apelant u skladu sa člankom 4. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o radu liječničkih povjerenstava u postupku po Zakonu o pravima branitelja (u daljnjem tekstu: Pravilnik o radu liječničkih povjerenstava) izjavio prigovor na nalaz i mišljenje od 17. kolovoza 2018. godine. U svezi s tim, da je Liječničko povjerenstvo za medicinsko vještačenje u postupku po Zakonu o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite (u daljnjem tekstu: Zakon o provođenju kontrole) u postupku kontrole po prigovoru donijelo novi nalaz i mišljenje od 12. studenog 2018. godine kojim je potvrđen procent invaliditeta kod apelanta ispod 20% trajno, utvrđen nalazom i mišljenjem Liječničkog povjerenstva od 17. kolovoza 2018. godine. Federalno ministarstvo je navelo da je odredbama članka 3. Zakona o pravima branitelja propisano da je ratni vojni invalid osoba koja je vršeći vojne dužnosti u Oružanim snagama pod uvjetima i okolnostima iz članka 2. stavak 1. Zakona zadobila ranu, povredu, bolest ili pogoršanje bolesti zbog čega je nastupilo oštećenje njezinog organizma najmanje za 20%. Federalno ministarstvo je obrazložilo da je nadležno liječničko povjerenstvo ocjenu apelantovog vojnog invaliditeta dalo u skladu sa odredbama Pravilnika o radu liječničkih povjerenstava i Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta sa Listom procenata, te na temelju medicinske dokumentacije i pregleda apelanta (koji je na taj način sudjelovao u postupku) i utvrdilo da je invaliditet ispod 20% trajno, te da nisu ispunjeni uvjeti iz članka 7. stavak 3. Zakona o provođenju kontrole i čl. 3. i 10. Zakona o pravima branitelja. Federalno ministarstvo je ukazalo da je nalaz i mišljenje od 12. studenog 2018. godine potpun, jasan i dovoljno obrazložen, te da sadrži sve činjenice i okolnosti koje su sa medicinskog stanovišta od značaja za donošenje pravilnog i zakonitog rješenja. Shodno navedenom, Federalno ministarstvo je ukazalo da je pravni učinak ovog rješenja određen u skladu sa člankom 7. stavak 3. Zakona o provođenju kontrole.
14. Presudom Vrhovnog suda broj 70 0 U 002194 19 U od 19. studenog 2019. godine odbijena je apelantova tužba koju je podnio protiv rješenja Federalnog ministarstva od 13. prosinca 2018. godine.
15. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je primjenom članka 28. stavak 2. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS) zakazao i održao javnu raspravu 19. studenog 2019. godine u prisutnosti apelantovog punomoćnika, a u odsutnosti uredno obaviještenog zakonskog zastupnika tuženog organa (Federalno ministarstvo) u skladu sa člankom 31. stavak 1. ZUS-a. Dalje je naveo da je apelantov punomoćnik na javnoj raspravi izjavio da u cijelosti ostaje pri navodima iz tužbe, datim prigovorima i prijedlozima u tužbi.
16. Vrhovni sud je naveo da je Federalno ministarstvo na temelju članka 7. stavak 3. i članka 14. Zakona o provođenju kontrole, rješavajući po službenoj dužnosti, ukinulo konačno rješenje Službe i upravnu stvar riješilo tako što je apelantu prestalo svojstvo ratnog vojnog invalida i pravo na osobnu invalidninu. Dalje je naveo da je u ponovnom postupku cjelokupan predmet dostavljen nadležnom liječničkom povjerenstvu, koje je na temelju uvida u kompletnu medicinsku dokumentaciju, te na temelju neposrednog pregleda apelanta donijelo nalaz i mišljenje od 17. kolovoza 2018. godine utvrdivši invaliditet apelantu ispod 20%. Zatim je istaknuo da je nadležno liječničko povjerenstvo po pravovremeno izjavljenom prigovoru, na temelju uvida u kompletnu medicinsku dokumentaciju i neposrednog pregleda apelanta, donijelo nalaz i mišljenje od 12. studenog 2018. godine, koji je potpun, jasan i dovoljno obrazložen, te da sadrži sve činjenice i okolnosti koje su sa medicinskog stanovišta od značaja za donošenje pravilnog rješenja i u skladu sa člankom 8. stavak 2. Pravilnika o radu liječničkih povjerenstava. U svezi s tim je naveo da se ukazuju neutemeljenim navodi iz tužbe da nije jasno koju medicinsku dokumentaciju je koristilo prvostupanjsko i drugostupanjsko liječničko povjerenstvo, odnosno da nisu dani razlozi za izvršenu procjenu invaliditeta i da je postupljeno suprotno članku 3. stavak 3. Zakona o pravima branitelja, pa se ukazuju neutemeljenim navodi iz tužbe da su povrijeđene odredbe Zakona o upravnom postupku i da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno. Također je naveo da je i ostale prigovore iz tužbe ocijenio neutemeljenim jer nemaju utjecaj na drugačije odlučivanje u ovoj pravnoj stvari. Nadalje, Vrhovni sud je istaknuo da je odbio prijedlog da se provede dokaz vještačenjem po vještaku medicinske struke koji će utvrditi stupanj apelantovog vojnog invaliditeta (koji prijedlog je apelantov punomoćnik predložio u tužbi i na javnoj raspravi) jer takav vid vještačenja ne poznaje Zakona o provođenju kontrole, te da poslove medicinskog vještačenja liječničkih povjerenstava obavlja Institut za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja.
17. Rješenjem Vrhovnog suda broj 70 0 U 002194 20 Uvp od 30. travnja 2020. godine odbačen je apelantov zahtjev za izvanredno preispitivanje sudske odluke.
18. Vrhovni sud je ukazao na sadržaj članka 41. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS), te naveo da jasno proizlazi da se zahtjev za izvanredno preispitivanje sudske odluke može podnijeti samo protiv pravomoćne odluke kantonalnog suda donesene u upravnom sporu, dok mogućnost podnošenja zahtjeva za izvanredno preispitivanje protiv odluke Vrhovnog suda uopće nije propisana, pa se predmetni zahtjev za izvanredno preispitivanje sudske odluke u skladu s navedenim odredbama smatra nedozvoljenim.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
19. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku i pravo na pristup sudu, prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te prava na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Apelant je ukazao na članak 41. ZUS-a, te naveo da Vrhovni sud nije mogao odbaciti zahtjev za izvanredno preispitivanje sudske odluke kao nedozvoljen jer je imao mogućnost pokrenuti upravni spor samo putem podnesene tužbe pred Vrhovnim sudom, a ne i pred drugostupanjskim sudom. Nadalje, apelant, između ostalog, osporava nalaze i mišljenja nadležnog liječničkog povjerenstva i navodi da se postavlja pitanje odakle ovoliko odstupanje od ranije ocjene povjerenstva, te osporava odluku Vrhovnog suda u dijelu u kojem je odbijen njegov prijedlog da se izvrši vještačenje po neovisnom vještaku medicinske struke. Apelant smatra da bi Vrhovni sud, da je proveo predloženo medicinsko vještačenje, dokazao da Liječničko povjerenstvo nakon pregleda apelanta nije postupilo po Pravilniku o radu liječničkih povjerenstava, te da je vidljivo da stavovi liječnika nisu valjano obrazloženi. Dalje je naveo da se nameće zaključak da je ocjena vojnog invaliditeta ispod 20 % potpuno nerealna i nije utemeljena na objektivno utvrđenim medicinskim činjenicama u priloženoj dokumentaciji i u suprotnosti je sa Pravilnikom o utvrđivanju postotka vojnog invaliditeta. Apelant je naveo da je iz obrazloženja pobijanog rješenja vidljivo da je dodatno obrazloženje dalo samo Liječničko povjerenstvo umjesto Federalnog ministarstva koje je trebalo dati pravno obrazloženje iz kojih razloga je prihvatio takav stav Liječničkog povjerenstva, a ne ostale nalaze. Apelant navodi da uvidom u cijeli postupak jasno proizlazi da su povrijeđena načela ZUP-a (načela ocjene dokaza, ravnopravnosti stranaka, dvostupnosti), između ostalog, jer mu je predmetni nalaz i mišljenje dostavljen zajedno sa pobijanim rješenjem, te da je time proizvoljno primijenjeno procesno pravo (članak 8. u svezi sa čl. 141. stavak 3. ZUP-a prema kojem se stranci mora pružiti pravo da se izjasni o činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja). Također je naveo da se predmetno rješenje temelji na čl. 3. i 7. stavak 3. Zakona o provođenju kontrole koji su ocijenjeni da nisu u suglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Apelant istodobno navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i zbog nerazumno dugog trajanja postupka, i to devet godina, zbog čega traži naknadu nematerijalne štete. II.Odgovor na apelaciju
20. Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije budući da osporenim rješenjem nisu povrijeđena prava na koja se pozvao apelant, te da je osporena presuda donesena u skladu sa dokumentacijom koja se nalazi u spisu i važećim propisima, te u roku koji je bio moguć s obzirom na broj predmeta koji se nalaze na rješavanju kod tog suda.
21. Federalno ministarstvo je navelo da je provelo sve potrebne radnje u rješavanju predmetne pravne stvari. Zatim, da nije došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku jer je na duljinu trajanja postupka utjecao broj poduzetih radnji, te veliki broj predmeta kod Federalnog ministarstva i kod sudskih organa Federacije BiH. U svezi s tim, Federalno ministarstvo je navelo kronologiju predmetnog postupka, ukazalo da nisu utemeljeni apelacijski navodi, te je predložilo da se apelacija odbije kao neutemeljena.
V.Relevantni propisi
22. Zakon o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite („Službene novine Federacije BiH“ br. 82/09, 11/10 – ispravak, 4/13 – odluka USFBiH, 24/13 – odluka USFBiH i 103/21).
23. U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite („Službene novine Federacije BiH“ br. 82/09, 11/10 – ispravak, 4/13 – odluka USFBiH i 24/13 – odluka USFBiH) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
III. REVIZIJA UVJERENJA
Članak 3.
(Revizija uvjerenja) Revizija uvjerenja, u smislu ovoga zakona, obuhvaća provjeru izdatih uvjerenja korisnika prava Oružanih snaga BiH (Armija RBiH, HVO i MUP).
Članak 7. stavak (3) (Revizija rješenja kojima su priznata prava) (3) U slučajevima iz članka 6. stavak 7. ovoga zakona kada mjerodavno povjerenstvo Instituta utvrdi manji ili veći procenat vojnog invaliditeta u odnosu na ranije utvrđeni procenat vojnog invaliditeta ili utvrdi vojni invaliditet ispod 20%, ili manji ili viši stupanj ortopedskog dodatka ili dodatka za tuđu njegu i pomoć od druge osobe, Federalno ministarstvo će u postupku revizije ukinuti rješenje s danom donošenja novoga rješenja i samo riješiti upravnu stvar, bez pozivanja korisnika prava po bilo kojoj osnovi.
NAPOMENA:
Presudom Ustavnog suda Federacije BiH, broj U-17/12 od 7. veljače 2013.
godine objavljenom u "Službenim novinama Federacije BiH", broj 24/13 od 27.3.2013. godine utvrđuje se da članak 7. st. 2. i 3. u dijelu koji glasi: "i samo riješiti upravnu stvar bez pozivanja korisnika prava na bilo kojem temelju" Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite ("Službene novine Federacije BiH", broj 82/09) nisu u suglasnosti s člankom 6. stavak 1. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda.
24. Zakon o pravima branitelja i članova njihovih obitelji („Službene novine Federacije BiH“ br. 33/04, 56/05 – ispravak, 70/07, 9/10, 95/13 – odluka USFBiH i 90/17). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o pravima branitelja i članova njihovih obitelji („Službene novine Federacije BiH“ br. 33/04, 56/05 – ispravak, 70/07, 9/10 i 95/13 – odluka USFBiH) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 3. stavak (1) Ratni vojni invalid je državljanin Bosne i Hercegovine koji je obavljajući vojne dužnosti, druge dužnosti za ciljeve obrane u sastavu Oružanih snaga, sudjelujući u obrani Bosne i Hercegovine u vremenu i pod uvjetima i okolnostima iz članka 2. stavak 1. ovoga Zakona, zadobio ranu, ozljedu, bolest ili pogoršanje bolesti, pa je uslijed toga nastupilo oštećenje njegova organizma najmanje za 20%.
25. Zakon o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98 i 48/99) u relevantnom dijelu glasi:
6. Načelo efikasnosti Članak 6.
Kad organi i institucije koje imaju javne ovlasti rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, poduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih osoba, što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova od strane organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari.
8. Načelo saslušanja stranke Članak 8. stavak (1) (1) Prije donošenja rješenja stranci se mora pružiti mogućnost da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja.
14. Ekonomičnost postupka Članak 14.
Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.
Članak 141. stavak (3) (3) Službena osoba koja vodi postupak dužna je da pruži mogućnost stranci: da se izjasni o svim okolnostima i činjenicama koje su iznesene u ispitnom postupku, o prijedlozima i ponuđenim dokazima, da učestvuje u izvođenju dokaza i da postavlja pitanja drugim strankama, svjedocima i vještacima preko službene osobe koja vodi postupak, a s njenom dozvolom i neposredno, kao i da se upozna s rezultatom izvođenja dokaza i da se o tome izjasni. Nadležni organ ne može donijeti rješenje prije nego što stranci pruži mogućnost da se izjasni o činjenicama i okolnostima na kojima treba da se zasniva rješenje, a o kojima stranci nije bila data mogućnost da se izjasni.
26. Zakon o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH“ broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 28. stavak (1) i (2) O upravnim sporovima sud rješava nejavno, po sucu pojedincu ili u sjednici.
Ako stranka u sporu zatraži da nazoči nejavnome rješavanju ili da se u predmetu održi javna rasprava, sud je dužan izvijestiti stranke i zainteresirane osobe, ako ih ima, o datumu nejavnoga rješavanja i njihovu pravu da tome rješavanju nazoče, odnosno održati usmenu raspravu javno (u daljnjem tekstu: rasprava).
Članak 55.
Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.
27. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Članak 10.
(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njezinim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
(2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI.Dopustivost
28. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
30. Ispitujući dopustivost apelacije u smislu članka 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud ukazuje na to da je Odlukom o dopustivosti broj AP 604/20 od 26. ožujka 2020. godine odbacio kao preuranjenu apelantovu apelaciju podnesenu protiv Presude Vrhovnog suda broj 70 0 U 002194 19 U 2 od 19. studenog 2019. godine jer je pred Vrhovnim sudom bio u tijeku postupak po apelantovom zahtjevu za izvanredno preispitivanje navedene presude. S obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 70 0 U 002194 20 Uvp od 30. travnja 2020. godine (koje je apelant primio 15. lipnja 2020. godine) zahtjev za izvanredno preispitivanje odbačen kao nedopušten zbog formalnih razloga, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Presuda Vrhovnog suda broj 70 0 U 002194 19 U 2 od 19. studenog 2019. godine. Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. siječnja 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je osporena presuda Vrhovnog suda dostavljena apelantu 16. prosinca 2019. godine, a apelacija u predmetu broj AP 604/20 je podnesena 14. veljače 2020. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, čime je ispunjen ovaj uvjet dopustivosti predmetne apelacije. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
31. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
32. Apelant tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije.
33. Iako apelant osporava i rješenje Vrhovnog suda, Ustavni sud naglašava da će, budući da je zahtjev za izvanredno preispitivanje bio neefektivan pravni lijek, apelantove navode ispitati isključivo u svezi sa osporenom presudom Vrhovnog suda i osporenim rješenjem Federalnog ministarstva.
Pravo na pravično suđenje
34. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga pra-va vezana za krivične postupke.
35. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
36. Ustavni sud ukazuje da se radi o postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu po službenoj dužnosti, dakle nesporno je da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
U odnosu na osporene odluke
37. Ustavni sud zapaža da se suština apelacijskih navoda u pogledu povrede prava na pravično suđenje u odnosu na osporene odluke svodi isključivo na način na koji je u predmetnom postupku utvrđeno činjenično stanje, ocijenjeni dokazi i primijenjeni pozitivnopravni propisi, te da apelant nije imao pristup sudu.
38. U svezi sa navodima da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu, Ustavni sud, podsjeća da sama činjenica da je apelant ishodio da redovni sud donese odluku kojima je odlučivano o meritumu predmeta nepobitno potvrđuje da je apelantovo pravo na pristup sudu u konkretnom slučaju ostvareno, što samo po sebi isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 218/02 od 23. srpnja 2004. godine i AP 1521/16 od 17. srpnja 2018. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
39. U odnosu na apelacijske navode koji se odnose na tvrdnje o proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivnopravnih propisa (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
40. Ustavni sud zapaža da je osporenom presudom Vrhovnog suda odbijena tužba koju je apelant podnio protiv rješenja Federalnog ministarstva od 13. prosinca 2018. godine kojim je po službenoj dužnosti u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu ukinuto konačno rješenje Službe od 12. studenog 2007. godine i upravna stvar riješena tako što je apelantu prestalo svojstvo ratnog vojnog invalida i pravo na osobnu invalidninu. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda proizlazi da je Federalno ministarstvo na temelju članka 7. stavak 3. i članka 14. Zakona o provođenju kontrole, rješavajući po službenoj dužnosti, ukinulo konačno rješenje Službe i upravnu stvar riješilo na način kako je navedeno. Zatim da iz obrazloženja osporene presude dalje slijedi da je u ponovnom postupku cjelokupan predmet dostavljen nadležnom liječničkom povjerenstvu, koje je na temelju uvida u kompletnu medicinsku dokumentaciju, te na temelju neposrednog pregleda apelanta donijelo nalaz i mišljenje od 17. kolovoza 2018. godine utvrdivši invaliditet apelantu ispod 20%. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud naveo da je nadležno liječničko povjerenstvo po pravovremeno izjavljenom prigovoru, na temelju uvida u kompletnu medicinsku dokumentaciju i neposrednog pregleda apelanta donijelo nalaz i mišljenje od 12. studenog 2018. godine, koji je potpun, jasan i dovoljno obrazložen, te sadrži sve činjenice i okolnosti koje su sa medicinskog stanovišta od značaja za donošenje pravilnog rješenja i u skladu sa člankom 8. stavak 2. Pravilnika o radu liječničkih povjerenstava. Također, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude slijedi da je Vrhovni sud istaknuo da je odbio prijedlog da se provede dokaz vještačenjem po vještaku medicinske struke koji će utvrditi stupanj apelantovog vojnog invaliditeta (koji prijedlog je apelantov punomoćnik predložio u tužbi i na javnoj raspravi), jer takav vid vještačenja ne poznaje Zakona o provođenju kontrole, te da poslove medicinskog vještačenja liječničkih povjerenstava obavlja Institut za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja. Dakle, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, nasuprot apelantovim navodima, dao jasne i precizne razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i primjene relevantnih zakonskih odredaba, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost.
41. Dalje, Ustavni sud zapaža da je apelant ukazao da je u postupku arbitrarno primijenjena odredba članka 8. u svezi sa člankom 141. stavak 3. ZUP-a. U svezi s tim, Ustavni sud nalazi da je odredbama članka 8. ZUP-a, između ostalog, propisano da se prije donošenja rješenja stranci mora pružiti mogućnost da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja. Zatim da je odredbama članka 141. stavak 3. ZUP-a, između ostalog, propisano: „Službena osoba koja vodi postupak dužna je da pruži mogućnost stranci: da se izjasni o svim okolnostima i činjenicama koje su iznesene u ispitnom postupku, o prijedlozima i ponuđenim dokazima, da učestvuje u izvođenju dokaza i da postavlja pitanja drugim strankama, svjedocima i vještacima preko službene osobe koja vodi postupak, a s njenom dozvolom i neposredno, kao i da se upozna s rezultatom izvođenja dokaza i da se o tome izjasni“. Ustavni sud dalje nalazi da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda proizlazi da je Vrhovni sud u skladu sa člankom 28. stavak 2. ZUS-a zakazao i održao javnu raspravu, na koju nije pristupio tuženi (Federalno ministarstvo) koji je bio uredno obaviješten i na kojoj je apelantov punomoćnik predložio da se udovolji zahtjevu iz tužbe. Nadalje, da je u ponovnom postupku pred Federalnim ministarstvom donesen novi nalaz i mišljenje Liječničkog povjerenstva od 17. kolovoza 2018. godine, te da je apelant iskoristio pravo i izjavio prigovor na navedeni nalaz i mišljenje, po kojem je Liječničko povjerenstvo donijelo novi nalaz i mišljenje od 12. studenog 2018. godine, tj. da je Liječničko povjerenstvo nalazom i mišljenjem od 12. studenog 2018. godine dalo potpunu, jasnu i dovoljno obrazloženu ocjenu vojnog invaliditeta u skladu s relevantnim odredbama, na temelju postojeće medicinske dokumentacije i na temelju neposrednog pregleda apelanta, koji je na taj način sudjelovao u postupku. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud ocjenjuje ove apelantove navode neutemeljenim.
42. Nadalje, Ustavni sud nalazi da je apelant ukazao da se predmetno rješenje temelji na čl. 3. i 7. stavak 3. Zakona o provođenju kontrole koji su ocijenjeni da nisu u suglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. U svezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je odredbama članka 3. Zakona o provođenju kontrole propisano da revizija uvjerenja, u smislu ovog Zakona, obuhvaća provjeru izdanih uvjerenja korisnika prava Oružanih snaga BiH (Armija RBiH, HVO i MUP), a da je Ustavni sud FBiH Presudom broj U-7/12 od 20. studenog 2012. godine ocjenjivao ustavnost čl. 1., 2., 3., 5., 7. st. od 1. do 8., te čl. 9., 10. i 12. navedenog Zakona, te da je u točki 7. a) obrazloženja, između ostalog, naveo: „Iz navedenih razloga, Ustavni sud Federacije je ocijenio da osporenim čl. 1., 2., 3., 5., 7. st. od 1. do 8. i čl. 10. i 12. Zakona nisu povrijeđene odredbe članka II.A.2.(1) c) d) i k) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, kojim je propisano pravo na jednakost pred zakonom, zabrana diskriminacije i pravo na imovinu“. Nadalje, Ustavni sud nalazi da je odredbama članka 7. stavak 3. navedenog Zakona, između ostalog, propisana nadležnost Federalnog ministarstva da u postupku revizije ukine rješenje, a da je Presudom Ustavnog suda FBiH broj U-17/12 od 7. veljače 2013. godine, između ostalog, utvrđeno da samo dio odredbe članka 7. stavak 3. koji glasi „i samo riješiti upravnu stvar bez pozivanja korisnika prava po bilo kojem osnovu“ nije u suglasnosti sa člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. Dakle, proizlazi da su apelantovi navodi neutemeljeni.
43. Shodno tome, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, u ovom dijelu, neutemeljeni.
U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela
44. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38.). Razdoblje koje se uzima u obzir
45. Ustavni sud zapaža da je Federalno ministarstvo po službenoj dužnosti u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu donijelo rješenje od 22. ožujka 2012. godine, a da je Vrhovni sud odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku donio 19. studenog 2019. godine. Dakle, postupak je trajao sedam godina i oko osam mjeseca, što je razdoblje koje će ispitati Ustavni sud.
Analiza duljine trajanja postupka
46. U konkretnom slučaju radi se o postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu po službenoj dužnosti. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u predmetnoj pravnoj stvari trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radilo o jednostavnom predmetu. Također, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak značajan za apelanta jer je o ishodu tog postupka ovisio apelantov status ratnog vojnog invalida i pravo na osobnu invalidninu koju je po toj osnovi primao. Iz činjenica predmeta ne proizlazi da je apelant na bilo koji način utjecao na duljinu trajanja postupka.
47. Ustavni sud zapaža da je rješenjem Federalnog ministarstva od 22. ožujka 2012. godine, po službenoj dužnosti, ukinuto rješenje Službe od 12. studenog 2007. godine i upravna stvar riješena tako što je apelantu priznato svojstvo ratnog vojnog invalida V. grupe sa 70% vojnog invaliditeta. Zatim, odlučujući o apelantovoj tužbi, Vrhovni sud je nakon dvije godine i devet mjeseci (računajući od datuma donošenja rješenja Federalnog ministarstva) donio presudu kojom je uvažio tužbu i predmet vratio na ponovni postupak. Nadalje, Federalno ministarstvo je u ponovnom postupku donijelo rješenje nakon četiri godine (računajući od datuma donošenja presude Vrhovnog suda). Nakon toga, Vrhovni sud je u roku od 11 mjeseci odlučio po apelantovoj tužbi, odnosno donio presudu kojom je predmetni postupak okončan. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju naveo da je osporena presuda donesena u roku koji je bio moguć s obzirom na broj predmeta koji se nalaze na rješavanju kod tog suda, dok je Federalno ministarstvo navelo da je na duljinu trajanja postupka utjecao broj poduzetih radnji, te veliki broj predmeta kod Federalnog ministarstva i kod sudskih organa Federacije BiH. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da duljina trajanja predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije jer je postupak koji je značajan za apelanta i koji nije složen trajao sedam godina i oko osam mjeseci. Pri tome, Ustavni sud smatra da odgovornost za duljinu trajanja postupka u najvećoj mjeri snosi Federalno ministarstvo pred kojim je ponovni postupak trajao četiri godine, kao i Vrhovni sud pred kojim je postupak (prva faza) po apelantovoj tužbi trajao dvije godine i oko devet mjeseci, pri čemu se Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju nije osvrnuo na apelacijske navode koji se tiču duljine trajanja postupka u odnosu na ovu fazu postupka, a Federalno ministarstvo u odgovoru na apelaciju nije dalo objektivno prihvatljive razloge u odnosu na navode o duljini trajanja postupka.
48. Stoga, Ustavni sud zaključuje da duljina trajanja konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev razumnog roka iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, tako da u konkretnom slučaju postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
49. Ustavni sud podsjeća da, prema članku 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članku 74. stavak (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
50. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Europskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. studenog 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. lipnja 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. siječnja 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članku 74. Pravila, odnosno članku 41. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da apelantu u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku treba isplatiti ukupan iznos od 500,00 KM.
51. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Federacije Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na imovinu
52. Ustavni sud, također, zapaža da apelant ukazuje i na povredu prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantove tvrdnje o kršenju ovog prava, u biti, temelje na istim navodima koje je apelant istaknuo u svezi s pravom na pravično suđenje (proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava), koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim točkama ove odluke i za koje je zaključio da su neutemeljeni. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
53. U svezi s navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, Ustavni sud ukazuje da, iako to apelant nije eksplicitno naveo, proizlazi da apelant ukazuje na povredu ovog prava u odnosu na pravo na pravično suđenje. Ustavni sud nalazi da je apelant imao i koristio pravo na pokretanje upravnog spora. Činjenica da korištenje navedenog pravnog lijeka nije rezultiralo odlukom kojom bi apelant bio zadovoljan ne dovodi ni na koji način u pitanje njegovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja prema članku 13. Europske konvencije u svezi sa člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. Stoga su i ovi apelacijski navodi neutemeljeni.
VIII.Zaključak
54. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije budući da je postupak kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu trajao sedam godina i oko osam mjeseci, čemu je u najvećoj mjeri doprinijela duljina postupka pred Federalnim ministarstvom pred kojim je ponovni postupak trajao četiri godine, kao i duljina trajanja postupka pred Vrhovnim sudom pred kojim je postupak (prva faza) po apelantovoj tužbi trajao dvije godine i oko devet mjeseci, pri čemu Vrhovni sud i Federalno ministarstvo nisu dali razloge, odnosno objektivno prihvatljive razloge u odnosu na navode o duljini trajanja postupka.
55. Nasuprot tome, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale aspekte ovog prava i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju u situaciji kada je Vrhovni sud dao jasne i precizne razloge za svoju odluku, u čemu Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti.
56. Nema kršenja ni prava na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije kada je apelant imao mogućnost i koristio zakonom propisani pravni lijek, a činjenica da taj pravni lijek nije rezultirao apelantovim uspjehom u predmetnom postupku per se ne pokreće pitanje povrede navedenog prava.
57. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
58. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić