Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4242/21 ("Elta-Mt" d.o.o. Tuzla)
Odluka donesena 12. 01. 2022.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Ponavljanje postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4242/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. januara 2022. godine, u predmetu broj AP-4242/21, rješavajući apelacije koje je podnio "Elta-Mt" d.o.o. Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnio "Elta- Mt" d.o.o. Tuzla protiv:
Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 015207 21 Uvp2 od 7. oktobra 2021. godine;
Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 U 015208 18 Uvp od 14. oktobra 2021. godine;
Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 U 015209 18 Uvp od 14. decembra 2021. godine, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-4242/21
1. "Elta-Mt" d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Mirza Telalović advokat iz Tuzle, podnio je 14. decembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 U 015207 21 Uvp2 od 7. oktobra 2021. godine.
2. Zaključkom Službe za prostorno uređenje i zaštitu okoline Grada Tuzla (u daljnjem tekstu: Služba) od 11. februara 2016. godine odbačen je apelantov prijedlog za obnovu postupka u predmetu koji je okončan Rješenjem o odobrenju za građenje broj 06/10-23-2229/15 od 9. jula 2015. godine.
3. Rješenjem Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okolice Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) od 25. marta 2016. godine odbijene su žalbe apelanta izjavljene protiv navedenog zaključka.
4. U upravnom sporu pokrenutom po tužbi apelanta protiv rješenja Ministarstva od 25. marta 2016. godine, Kantonalni sud je Presudom broj 03 0 U 015207 16 U od 28. februara 2018. godine odbio predmetnu tužbu.
5. Odlučujući o apelantovom zahtjevu za vanredno preispitivanje navedene presude, Kantonalni sud je presudom od 7. oktobra 2021. godine odbio predmetni zahtjev.
6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni organ, po zahtjevu „BHB Cable“ d.o.o Tuzla za izdavanje odobrenja za građenje, donio rješenje o odobrenju za građenje od 9. jula 2015. godine (koje je postalo pravosnažno) za izgradnju-polaganje optičkog kabla, te da je u postupku učestvovao samo investitor jer se radi o izvođenju radova niskogradnje. Kantonalni sud je ukazao da je članom 48. Zakona o upravnom postupku propisano da je stranka lice po čijem je zahtjevu pokrenut postupak ili protiv kojeg se vodi postupak, ili koje radi zaštite svojih prava ili pravnih interesa ima pravo da učestvuje u postupku. Zatim da se prema članu 71. st. 1. i 2. Zakona o prostornom uređenju i građenju strankom u postupku izdavanja urbanističke saglasnosti smatraju podnosilac zahtjeva, te vlasnik ili posjednik parcele koja neposredno graniči sa predmetnom parcelom, dok se, shodno članu 90. stav 1. istog zakona, učesnicima u projektovanju i građenju smatraju investitor, projektant, revident, izvođač i nadzor. Kantonalni sud je naveo da nijedan postojeći zakon ne daje pravo apelantu da učestvuje u postupku koji je okončan pravosnažnim rješenjem od 9. jula 2015. godine. U tom pogledu je naveo da apelant nema ni svojstvo stranke u postupku izdavanja urbanističke saglasnosti, kao ni svojstvo učesnika u građenju, jer nije bio ni podnosilac zahtjeva, niti vlasnik i posjednik parcela koje se neposredno graniče sa parcelama na koje se odnose radovi iz odobrenja za građenje, niti je investitor, izvođač radova ili stručni nadzorni organ za te radove. S obzirom na to, naveo je da je Služba pravilno odbacila apelantov prijedlog za obnovu postupka.
2. AP-4244/21
7. Apelant, kojeg zastupa Mirza Telalović advokat iz Tuzle, podnio je 14. decembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 U 015208 18 Uvp od 14. oktobra 2021. godine.
8. Rješenjem Službe od 11. februara 2016. godine odbijen je apelantov prijedlog za obnovu postupka u predmetu koji je okončan Rješenjem o urbanističkoj saglasnosti broj 06/10-23-3742/14 od 4. maja 2015. godine.
9. Rješenjem Ministarstva od 25. marta 2016. godine odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv navedenog rješenja.
10. U upravnom sporu pokrenutom po tužbi apelanta protiv rješenja Ministarstva od 25. marta 2016. godine, Kantonalni sud je Presudom broj 03 0 U 015208 16 U od 14. marta 2018. godine odbio predmetnu tužbu.
11. Odlučujući o apelantovom zahtjevu za vanredno preispitivanje navedene presude, Vrhovni sud je presudom od 14. oktobra 2021. godine odbio predmetni zahtjev.
12. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni organ, postupajući po zahtjevu „BHB Cable“ TV d.o.o. Lukavac, rješenjem o urbanističkoj od 4. maja 2015. godine (koje je postalo konačno i pravosnažno) navedenom pravnom licu izdao traženu urbanističku suglasnost i donio rješenje o odobrenju za građenje od 9. jula 2015. godine. Vrhovni sud je naveo da prema stanju u spisima apelant u postupku izdavanja urbanističke saglasnosti po rješenju od 4. maja 2015. godine nije bio ni podnosilac zahtjeva niti je vlasnik, a niti posjednik parcela koje se neposredno graniče sa parcelama na kojima će se vršiti radovi za koje se daje urbanistička suglasnost (član 247. stav 1. i član 48. Zakona o upravnom postupku i član 71. st. 1. i 2. Zakona o prostornom uređenju i građenju). S obzirom na to, Vrhovni sud je naveo da nije postojala mogućnost da se prijedlog za obnovu postupka prihvati kao podnesak izjavljen od aktivno legitimisane stranke, zbog čega je prijedlog za obnovu postupka morao biti odbačen iz tih razloga, a ne odbijen, kako su pogrešno odlučili upravni organi. Međutim, Vrhovni sud je naveo da donošenjem rješenja da se prijedlog odbija nije razlog za poništenje prvostepenog akta, jer isto nije bitno promijenilo prava i položaj apelanta u ovoj upravnoj stvari, jer je posljedica za apelanta ista.
3. AP-4245/21
13. Apelant, kojeg zastupa Mirza Telalović advokat iz Tuzle, podnio je 14. decembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 03 0 U 015209 18 Uvp od 14. decembra 2021. godine.
14. Rješenjem Službe od 11. februara 2016. godine odbijen je apelantov prijedlog za obnovu postupka u predmetu koji je okončan Rješenjem o urbanističkoj saglasnosti broj 06/11-23-5144/12 od 13. maja 2014. godine.
15. Rješenjem Ministarstva od 25. marta 2016. godine odbijena apelantova žalba izjavljena protiv rješenja od 11. februara 2016. godine.
16. U upravnom sporu pokrenutom po tužbi apelanta protiv rješenja Ministarstva od 25. marta 2016. godine, Kantonalni sud je Presudom broj 03 0 U 015209 16 U od 3. aprila 2018. godine odbio predmetnu tužbu.
17. Odlučujući o apelantovom zahtjevu za vanredno preispitivanje navedene presude, Vrhovni sud je presudom od 14. decembra 2021. godine odbio predmetni zahtjev.
18. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je apelant podnio prijedlog za obnovu postupka u predmetu koji je okončan rješenjem o urbanističkoj saglasnosti od 13. maja 2014. godine (postalo konačno i pravosnažno), koje rješenje je doneseno po zahtjevu „BHB Cable“ TV d.o.o. Lukavac za izgradnju optičke mreže kabla. Vrhovni sud je naveo da prema stanju u spisima apelant u postupku izdavanja urbanističke saglasnosti po rješenju od 4. maja 2015. godine nije bio ni podnosilac zahtjeva niti je vlasnik, a niti posjednik parcela koje se neposredno graniče sa parcelama na kojima će se vršiti radovi za koje se daje urbanistička suglasnost (član 247. stav 1. i član 48. Zakona o upravnom postupku i član 71. st. 1. i 2. Zakona o prostornom uređenju i građenju). S obzirom na to, Vrhovni sud je naveo da nije postojala mogućnost da se prijedlog za obnovu postupka prihvati kao podnesak izjavljen od aktivno legitimisane stranke, zbog čega je prijedlog za obnovu postupka morao biti odbačen iz tih razloga, a ne odbijen, kako su pogrešno odlučili upravni organi. Međutim, Vrhovni sud je naveo da donošenjem rješenja da se prijedlog odbija nije razlog za poništenje prvostepenog akta, jer isto nije bitno promijenilo prava i položaj apelanta u ovoj upravnoj stvari s obzirom da je posljedica za apelanta ista.
Spajanje predmeta
19. S obzirom na to da navedene apelacije odnose na istog apelanta, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP-4242/20.
Apelacioni navodi
20. U navedenim apelacijama apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi, između ostalog, da su osporene odluke produkt arbitrarnog tumačenja odredaba procesnog i materijalnog prava.
21. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
22. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelant poziva u apelacijama odnose na odluke donesene u postupcima u kojima se odlučivalo o apelantovim prijedlozima za obnovu pravosnažno okončanih postupaka. Prvo pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori je primjenjivost člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnim slučajevima, odnosno potrebno je odgovoriti na pitanje da li se u predmetnim postupcima odlučivalo o „građanskim pravima i obavezama“ apelanta. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog suda za ljudska prava i svoju praksu prema kojoj postupak po prijedlogu za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka, u principu, nije postupak u kojem se utvrđuju građanska prava i obaveze, tj. nije se raspravljalo o meritumu pritužbe (npr. o osnovanosti tužbenog zahtijeva), nego se samo odlučuje o postojanju uslova da se odobri ponovni postupak (vidi, između ostalih, odluku Ustavnog suda AP-1040/07 od 26. juna 2007. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Međutim, Ustavni sud podsjeća da izuzetno, uzevši u obzir specifične okolnosti konkretnog postupka, ukoliko se u predmetnom slučaju radi u smislu autonomnog značenja tog pojma o utvrđivanju „građanskih prava i obaveza“ apelanta, može utvrditi da su takve apelacije dopustive u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1. Evropske konvencije.
23. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se, u okolnostima konkretnih slučajeva, u predmetnim postupcima nije odlučivalo o građanskim pravima i obavezama apelanta iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već se samo odlučivalo o tome da li su ispunjeni formalni zakonski uslovi za podnošenje prijedloga za obnovu postupaka, odnosno da se dozvoli obnova postupaka. Stoga, predmetni postupci ne ulaze u opseg prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa proizlazi da su apelacije ratione materiae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
24. Nadalje, u odnosu na navode apelanata o povredi prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje da se u predmetnom postupku nije odlučivalo ni o imovinskim pravima apelanta iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju navedenog prava ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
25. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
26. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić