Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4026/21 (R.R.B.)

Odluka donesena 12. 01. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Upravni postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4026/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 01. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. januara 2022. godine, u predmetu broj AP-4026/21, rješavajući apelaciju koju je podnio R. R. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio R. R. B.

protiv presudâ Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 U 034768 21 Uvp od 9. novembra 2021. godine i S1 3 U 034768 20 U od 6. septembra 2021. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio R. R. B.

protiv presudâ Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 U 034768 21 Uvp od 9. novembra 2021. godine i S1 3 U 034768 20 U od 6. septembra 2021. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. R. R. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čitluka, kojeg zastupa Jerko Čilić advokat iz Ljubuškog, podnio je 27. novembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presudâ Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 U 034768 21 Uvp od 9. novembra 2021. godine i S1 3 U 034768 20 U od 6. septembra 2021. godine.

2. Rješenjem Regionalnog centra Mostar (u daljnjem tekstu: Regionalni centar) Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Uprava za indirektno oporezivanje) od 5. septembra 2019. godine izmijenjeni su podaci u carinskoj prijavi Carinske ispostave Grude (u daljnjem tekstu: CI Grude) od 21. jula 2016. godine, te je obavezan apelant da na ime manje plaćenih uvoznih dažbina uplati ukupan iznos od 669,33 KM.

3. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv rješenja Regionalnog centra od 5. septembra 2019. godine, Uprava za indirektno oporezivanje je rješenjem od 21. novembra 2019. godine predmetnu žalbu odbila kao neosnovanu.

4. Odlučujući o tužbi apelanta podnesenoj protiv rješenja Uprave za indirektno oporezivanje od 21. novembra 2019. godine, Sud BiH je Presudom broj S1 3 U 034768 20 U od 6. septembra 2021. godine predmetnu tužbu odbio.

5. Odlučujući o zahtjevu apelanta za preispitivanje sudske odluke, presude Suda BiH 6. septembra 2021. godine, Sud BiH je Presudom broj S1 3 U 034768 21 Uvp od 9. novembra 2021. godine predmetni zahtjev odbio kao neosnovan.

6. U obrazloženju osporene presude Sud BiH je naveo da iz stanja predmetnog spisa proizlazi da je apelant putem carinske prijave CI Grude od 21. jula 2016. godine izvršio uvozno carinjenje putničkog motornog vozila u vrijednosti od 1.800,00 EUR, po računu od 11. jula 2016. godine pošiljaoca „Arnie“ d.o.o. Črnomelj Slovenija, uz korišćenje povlastice za robu porijeklom iz Evropske unije, a na osnovu izjave na navedenom računu. Nadalje, da je na inicijativu CI Grude aktom od 24. aprila 2017. godine, a zbog osnovane sumnje u autentičnost dokaza o porijeklu, Sektor za carine, shodno članu 33. Protokola 2 Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju između Evropskih zajednica i njihovih država članica i Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sporazum), od carinskih organa Slovenije zatražio provjeru izjave na računu od 11. jula 2016. godine. Takođe, da je CI Grude, utvrđujući da je od traženja provjere prošlo 10 mjeseci, predložila pokretanje postupka za izmjenu podataka u prijavi i naplate razlike uvoznih dažbina, nakon čega je prvostepeni organ donio rješenje od 25. marta 2019. godine koje je, u postupku po žalbi apelanta, poništeno rješenjem od 23. jula 2019. godine i predmet je vraćen na ponovni postupak (jer apelantu nije bila pružena mogućnost da učestvuje u postupku). Nadalje, da je prvostepeni organ u ponovnom postupku apelanta pozvao na usmenu raspravu, te da je od Grupe za tarifu, vrijednost i porijeklo robe zatražio informaciju da li su stigli rezultati provjere (tražene aktom od 24. aprila 2017. godine). Konačno, da je prvostepeni organ, kako je od navedene grupe aktom od 21. avgusta 2019. godine dobio informaciju da rezultati, ni nakon urgencije, nisu stigli, donio pobijano rješenje kojim je izvršena izmjena podataka u prijavi, a apelant obavezan na plaćanje razlike indirektnih poreza.

7. Sud BiH je naveo da su ovlašćenja carinskih organa da, nakon okončanja carinskog postupka, vrše provjeru pravilnosti provedenog postupka i preduzimaju mjere radi otklanjanja uočenih nepravilnosti sadržana u odredbama člana 75. Zakona o carinskoj politici u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Zakon o carinskoj politici). Naime, da je navedenim odredbama propisano da carinski organi mogu na svoju inicijativu, ili na zahtjev deklaranta, da izvrše izmjenu prijave nakon puštanja robe uzimajući u obzir nove informacije koje su im na raspolaganju u slučaju kada se kontrolom prijave ili regledom nakon carinjenja utvrdi da su propisi kojima se reguliše određeni carinski postupak primijenjeni na osnovu netačnih ili nepotpunih podataka. U vezi s tim, Sud BiH je naveo da je (da bi se spriječila zloupotreba povlastice iz člana 16. stav 1. Protokola 2. Sporazuma) članom 33. stav (1) Protokola 2 Sporazuma propisana mogućnost naknadne provjere dokaza o porijeklu na način da carinske vlasti zemlje uvoznice mogu, nasumice ili kad god carinske vlasti zemlje uvoznice imaju opravdanu sumnju u autentičnost takvih dokumenata, izvršiti naknadnu provjeru dokaza o porijeklu. Konačno, da je stavom (6) navedenog člana Protokola 2 Sporazuma propisano da će carinske vlasti koje su podnijele zahtjev, ako u slučaju opravdane sumnje nema odgovora u roku od 10 mjeseci od datuma zahtjeva za provjeru, osim u izuzetnim okolnosti, uskratiti pravo na povlašćeni tretman. U vezi s tim, Sud BiH je zaključio da su u konkretnom slučaju pravilno carinski organi, nakon što odgovor po zahtjevu za provjeru nije dostavljen u roku od 10 mjeseci (a ni nakon urgencije za dostavljanje odgovora po zahtjevu za provjeru), shodno navedenim propisima, izvršili izmjenu podataka u predmetnoj carinskoj prijavi i apelanta obavezali na plaćanje razlike manje plaćenih uvoznih dažbina. Apelacioni navodi

8. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola br. 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, navodi da niti jednom odredbom bilo kojeg zakona koji se primjenjuje u carinskoj oblasti nije predviđeno postojanje pretpostavke da, ukoliko zamoljeni organ ne dostavi tražene podatke u bilo kojem roku (u konkretnom slučaju u roku od 10 mjeseci) da će se smatrati da je prvobitno dostavljeni dokaz (u konkretnom slučaju izjava o porijeklu na računu od 11. jula 2016. godine) nezakonit.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glase:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a)U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

10. Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

11. Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluku broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine dostupna na www.ustavnisud.ba ; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze nesumnjivo spada i plaćanje poreza, taksi, doprinosa i predmetnih naknada koje se uplaćuju na odgovarajući račun javnih prihoda. Stoga, u skladu s iznesenim stavovima, slijedi da se apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.

b)U odnosu na navode o povredi prava na imovinu

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje, te primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

14. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Sud BiH, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o carinskoj politici BiH i Protokola 2 Sporazuma, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Naime, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, odlučujući o identičnim apelantovim navodima, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4026/21 (R.R.B.) | Sudska praksa | Aktio