Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3372/20 (HOTEL „BOSNA“ a.d. Banja Luka)

Odluka donesena 26. 01. 2022.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Privatizacija
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Suvlasništvo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3372/20

Apelacija

Odluka o meritumu

26. 01. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3372/20, rješavajući apelaciju Hotela „Bosna“ a.d. Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 26. januara 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Hotela „Bosna“ a.d.

Banja Luka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 108584 20 Rev od 24. juna 2020. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 108584 19 Pž od 13. decembra 2019. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 108584 14 Ps od 14. juna 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Hotel „Bosna“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Milorad Đukić, advokat iz Banje Luke, podnio je 11. septembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 108584 20 Rev od 24. juna 2020. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 108584 19 Pž od 13. decembra 2019. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 57 0 Ps 108584 14 Ps od 14. juna 2019. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda, Okružnog suda i od tužene Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 23. septembra i 22. decembra 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Viši privredni sud, Okružni sud i tužena su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 30. septembra do 24. decembra 2021. godine, koji su 27. decembra 2021. godine dostavljeni apelantu. Apelant u ostavljenom roku nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelant je 2. aprila 2014. godine Okružnom sudu podnio tužbu protiv tužene radi utvrđenja i naknade štete.

6. Presudom Okružnog suda broj 57 0 Ps 108584 14 Ps od 14. juna 2019. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je kao pravni sljednik Ugostiteljskog preduzeća „Bosna“ Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelantov prethodnik) građenjem stekao pravo vlasništva na izgrađenom objektu na parceli broj 3/19 (u daljnjem tekstu: sporna parcela), kao i pravo korištenja gradskog građevinskog zemljišta koje služi za redovnu upotrebu, te da se obaveže tužena da apelantu na ime štete isplati određeni novčani iznos pobliže naveden u izreci presude (u daljnjem tekstu: utuženi iznos), kao i da se obaveže tužena da mu naknadi troškove parničnog postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).

7. Okružni sud je obrazložio da je na temelju provedenih dokaza, te njihovom ocjenom u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) utvrdio da je apelant pravni sljednik HUTDP Hotel „Bosna“ Banja Luka. Utvrđeno je da je odlukom Opštine Banja Luka od 21. juna 1996. godine osnovan HTP „Palas“ Banja Luka, koji je odlukom Vlade Republike Srpske od 31. decembra 1998. godine proglašen preduzećem od interesa za Republiku Srpsku. Nadalje, Okružni sud je utvrdio da je Opština Banja Luka rješenjem od 22. januara 1986. godine odobrila HURO „Kontinental“ OOUR Hotel „Bosna“ kao investitoru da može pristupiti sanaciji, rekonstrukciji i dogradnji Hotela „Palas“ u Banjoj Luci, nakon čega je apelantov prednik započeo izgradnju objekta i izgradio ga do 25% njegove izgrađenosti, i to sve na spornoj parceli koja je data na korištenje apelantovom predniku radi izvođenja navedenih radova. Nadalje, Okružni sud je utvrdio da je odlukom apelantovog Upravnog odbora od 1. augusta 2000. godine apelantov suvlasnički dio na nekretninama Hotela „Palas“, i to na objektima koji su izgrađeni na k.č. br. 3/18, 3/34 i 3/51 prenesen u državno vlasništvo, te da navedene parcele, uključujući i spornu parcelu, nisu ušle u program apelantove privatizacije. Utvrđeno je da je sporna parcela ušla u program privatizacije Hotela „Palas“ Banja Luka, a taj program je odobren rješenjem Direkcije za privatizaciju od 17. jula 2001. godine. Okružni sud je na temelju provedenih dokaza utvrdio da je rješenjem Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove Banja Luka (u daljnjem tekstu: Uprava) od 11. februara 2011. godine utvrđeno da je Hotel „Palas“ Banja Luka stekao pravo vlasništva kupovinom državnog kapitala u ODP „Palas“ Banja Luka, među kojima se nalazi i sporna parcela kao opštenarodna imovina sa 1/1 dijela na kojoj je pravo korištenja bilo upisano kao apelantovo pravo. Na osnovu navedenog rješenja Uprava je donijela rješenje od 23. oktobra 2013. godine kojim je dozvoljena uknjižba prava vlasništva u korist Hotela „Palas“ a.d. Banja Luka sa 1/1 dijela. Utvrđeno je da je nakon toga apelant pokrenuo upravni spor radi poništenja rješenja Uprave od 11. februara 2011. godine i da je njegova tužba odbijena presudom Vrhovnog suda od 13. juna 2014. godine. Konačno, Okružni sud je utvrdio da je apelant podnio tužbu tom sudu protiv Hotela ,,Palas“ a.d. Banja Luka i da je pravosnažnom presudom Vrhovnog suda od 28. februara 2017. godine odbijen njegov tužbeni zahtjev u cijelosti, kojim je tražio da se utvrdi da je vlasnik predmetnih nekretnina.

8. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, Okružni sud je, primjenom odredbe člana 8.a) Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima, zaključio da je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je građenjem stekao pravo vlasništva na izgrađenom objektu na spornoj parceli, kao i pravo korištenja gradskog građevinskog zemljišta koje služi za redovnu upotrebu. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je postupak privatizacije Hotela ,,Palas“ a.d. Banja Luka proveden u skladu sa Zakonom o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima, budući da taj postupak nije osporen i da je Uprava donijela rješenja kojima je utvrdila da je Hotel „Palas“ a.d. Banja Luka stekao pravo vlasništva kupovinom državnog kapitala na spornoj parceli.

9. U vezi s dijelom tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio naknadu štete u utuženom iznosu, Okružni sud je, cijeneći odredbe čl. 154, 155. i 172. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), zaključio da taj zahtjev nije osnovan jer se apelant odlukom svog Upravnog odbora od 1. augusta 2000. godine odrekao suvlasničkog dijela na parcelama navedenim u toj odluci, da su te parcele isknjižene iz apelantove evidencije i postale državna imovina, te je kupovinom te imovine kao udjela državnog kapitala prilikom privatizacije Hotela „Palas“ i upisom u zemljišnoknjižne evidencije postao njezin vlasnik. Pored navedenog, Okružni sud je ukazao da nije ovlašten da ispituje odluke organa uprave i sudova kao organa tužene u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava prilikom odlučivanja o vlasništvu na predmetnim parcelama.

10. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Viši privredni sud je donio Presudu broj 57 0 Ps 108584 19 Pž od 13. decembra 2019. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Viši privredni sud je, ispitujući žalbene prigovore u svjetlu prvostepene presude, utvrdio da su prigovori neosnovani, te je u cijelosti prihvatio činjenično utvrđenje prvostepenog suda, kao i zaključke tog suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva, pri čemu nije utvrdio da je bilo proizvoljnosti u primjeni prava (detaljnije o tome na str. od od 4. do 7). Viši privredni sud je, između ostalog, naveo da je neosnovan apelantov zahtjev da se utvrdi da je građenjem stekao pravo vlasništva na izgrađenom objektu na spornoj parceli, kao i pravo korištenja gradskog građevinskog zemljišta koje služi za redovnu upotrebu s obzirom na to da je Hotel „Palas“ a.d. Banja Luka stekao pravo vlasništva kupovinom državnog kapitala, između ostalih i na spornoj parceli, a neosnovan je i zahtjev za naknadu štete iz razloga što se apelant odrekao suvlasništva na predmetnim nekretninama, pa su te parcele isknjižene iz apelantove evidencije i postala državna imovina, koju je u postupku privatizacije kupio Hotel ,,Palas“ a.d. Banja Luka.

11. Odlučujući o apelantovoj reviziji, Vrhovni sud je Presudom broj 57 0 Ps 108584 20 Rev od 24. juna 2020. godine reviziju odbio kao neosnovanu.

12. Prema ocjeni Vrhovnog suda, odluka drugostepenog suda je pravilna i navodi revizije je ne dovode u osnovanu sumnju. U vezi s tim, Vrhovni sud se pozvao i citirao odredbu člana 8.a) Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima naglasivši da je sporna parcela ušla u program privatizacije Hotela „Palas“ Banja Luka, a taj program je odobren rješenjem Direkcije za privatizaciju od 17. jula 2001. godine, kao i da je u toku predmetne parnice utvrđeno da je Hotel „Palas“ a.d. Banja Luka upisan sa dijelom 1/1 na spornoj parceli. Vrhovni sud je naveo da sudovi u parničnom postupku nisu ovlašteni da ispituju pravilnost odluka donesenih od nadležnih organa po pravilima upravnog postupka, već su vezani njihovom sadržinom. Dakle, protivno navodima revizije, Vrhovni sud nije mogao preispitivati pravilnost provedenog postupka privatizacije niti rješenja Direkcije za privatizaciju od 17. jula 2001. godine, a apelant nije dokazao da je to rješenje poništeno ili na drugi, zakonom utvrđen način, stavljeno van snage. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da apelant nije dokazao ni da je rješenje Uprave od 11. februara 2011. godine poništeno ili na drugi, zakonom utvrđen način, stavljeno van snage (Ustavni sud je donio Odluku broj AP 4214/14 od 19. aprila 2017. godine kojom je odbio kao neosnovanu apelantovu apelaciju podnesenu protiv presude Vrhovnog suda od 13. juna 2014. godine i nižestepenih odluka donesenih u upravnom sporu povodom pitanja prava vlasništva Hotela „Palas“ Banja Luka na spornoj parceli jer apelant ničim nije doveo u pitanje odlučenja donesena u tom postupku). Također, Vrhovni sud je naveo da je apelant vodio i parnični postupak protiv Hotela „Palas“ a.d. Banja Luka zahtjevom da se utvrdi da je građenjem stekao pravo vlasništva na parceli i objektu izgrađenom na spornoj parceli i da je taj zahtjev pravosnažno odbijen (Ustavni sud je donio Odluku broj AP 1953/17 od 11. juna 2019. godine kojom je odbio kao neosnovanu apelantovu apelaciju podnesenu protiv presude Vrhovnog suda od 28. februara 2017. godine), a osnov za odbijanje zahtjeva nalazi u utvrđenoj činjenici da je odlukom apelantovog Upravnog odbora od 1. augusta 2000. godine apelantov suvlasnički dio na nekretninama, između ostalog i na spornoj parceli, prenesen u državno vlasništvo i isknjižen na teret državnog kapitala, što je bio i osnovni razlog da je sporna parcela ušla u program privatizacije državnog kapitala prednika Hotela „Palas“ a.d. Banja Luka. Dakle, apelant se ni u parnici koju je vodio protiv Hotela „Palas“ a.d. Banja Luka, kao ni u parnici koju sada vodi protiv tužene nije ni mogao s uspjehom pozivati na sticanje prava vlasništva građenjem na spornoj parceli s obzirom na to da se, prije pokretanja svake od ovih parnica, odrekao prava suvlasništva na njoj. Pored toga, Vrhovni sud je naglasio da se tužbeni zahtjev, u dijelu kojim se traži utvrđenje prava vlasništva po osnovu građenja na objektu, ne može s uspjehom usmjeriti na tuženu jer ona nije nosilac prava upisanih u zemljišnoknjižnom ulošku za spornu parcelu.

13. Vrhovni sud je naveo da je pravilno odbijen i apelantov zahtjev za isplatu utuženog iznosa na ime naknade štete iz razloga što nema mjesta za primjenu odredbe člana 172. stav 1. ZOO-a jer apelant nije dokazao da mu je radnjama organa tužene (Direkcije za privatizaciju i Uprave) prouzrokovana šteta, odnosno da je šteta nastala u vršenju dužnosti tih organa ili u vezi sa vršenjem dužnosti. Radnja Direkcije za privatizaciju koja se odnosila na provođenje privatizacije državnog kapitala u preduzeću ODP ,,Palas“ Banja Luka, kao ni radnja Uprave preduzeta nakon što je pravosnažno okončan postupak privatizacije, saglasno odredbi člana 8.a) Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima, nije preduzeta protivpravno i izvršena je u skladu s postojećim pozitivnopravnim poretkom. Time ni pravno lice čiji je organ preduzeo takvu radnju ne odgovara trećem licu za štetu.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i nerazumno dugom trajanju postupka. Apelant je u predmetnoj apelaciji iznio identične navode kao i u apelaciji broj AP 1953/17. Pored toga, apelant navodi da je tužena izvršila nezakonitu prodaju tuđe imovine, zbog čega je odgovorna za štetu apelantu u visini vrijednosti objekta i zemljišta u utuženom iznosu. Apelant smatra i da je predmetni postupak trajao neopravdano dugo, te traži da mu Ustavni sud dosudi naknadu nematerijalne štete.

II.Odgovor na apelaciju

15. Vrhovni sud je naveo da su neosnovni navodi apelacije da je pobijanom odlukom došlo do povrede prava na koja je apelant ukazao u apelaciji budući da osporena odluka sadrži jasne i pravno utemeljene razloge, zasnovane na pravilnoj primjeni prava.

16. Viši privredni sud je naveo da je u osporenoj presudi dao javno i detaljno obrazloženje, te se pozvao na odredbe čl. 154, 155. i 172. ZOO-a. Viši privredni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi da su presudom tog suda povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji, te je predložio da se apelacija odbije.

17. Okružni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u osporenoj presudi, te smatra da nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva u apelaciji. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

18. Tužena je navela da je provedenim dokazima tokom postupka nesporno utvrđeno da je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan, te da je ova tužba protiv tužene (Republike Srpske) podnesena iz razloga što tužena nije prihvatila proširenje tužbe u predmetu broj 57 0 Ps 079392 10 Ps, koji je pravosnažno okončan tako što je apelantu odbijen tužbeni zahtjev. Nadalje, tužena je navela da su neutemeljeni i ničim dokazani navodi apelacije da je došlo do povrede prava na koja se apelant pozvao u apelaciji, bez čvrste argumentacije i činjeničkog utvrđenja, na koji način je došlo do kršenja tih prava, te obezbjeđenja adekvatnih dokaza koji te činjenice utvrđuju, što je proizvoljno, paušalno i neutemeljeno.

V.Relevantni propisi

19. Zakon o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 51/06, 1/07, 53/07, 41/08, 58/09, 79/11 i 28/13). U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 51/06, 1/07, 53/07, 41/08 i 58/09) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 8a.

(1) Na osnovu službene evidencije o izvršenoj privatizaciji državnog kapitala u preduzećima po odredbama Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 24/98, 62/02, 38/03 i 109/05) i odredbama Okvirnog zakona o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 14/98), Investiciono-razvojna banka Republike Srpske a.d. Banja Luka, po službenoj dužnosti ili po zahtjevu zainteresovanog lica, izdaje uvjerenje kojim se označavaju nepokretnosti koje su u početnom bilansu stanja (aktivni bilans) iskazane u imovini preduzeća koje je bilo predmet izvršene privatizacije.

(2) Na osnovu uvjerenja iz stava 1. ovog člana, zemljišno-knjižne, katastarske dokumentacije i izvoda iz sudskog registra o osnivanju preduzeća, a po zahtjevu zainteresovane stranke, Republička uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banja Luka će provesti postupak i nakon izvršenog uviđaja i izjašnjenja od strane lica geodetske struke u pogledu identifikovanja zemljišta ispod objekta i zemljišta koje je neophodno za redovnu upotrebu objekta, prema regulacionom planu, odnosno mišljenju organa jedinice lokalne samouprave nadležnog za uređenje prostora na području za koje nije donesen regulacioni plan, donijeće rješenje kojim se utvrđuje pravo vlasništva u korist podnosioca zahtjeva.

(3) Po dostavljanju pravosnažnog rješenja iz stava 2. ovog člana, od strane organa Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banja Luka, zemljišno-knjižno odjeljenje nadležnog suda i odjeljenje za katastar izvršiće njegovo provođenje u javnim registrima.

20. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 154.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

(2) Za štetu od stvari ili delatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.

(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

Član 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

Član 172.

(1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.

(2) Ako za određeni slučaj nije što drugo u zakonu određeno, pravno lice ima pravo na naknadu od lica koje je štetu skrivilo namerno ili krajnjom nepažnjom.

(3) To pravo zastareva u roku od šest mjeseci od dana isplaćene naknade štete.

21. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09 i 61/13) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 10.

Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 108584 20 Rev od 24. juna 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 13. jula 2020. godine, a apelacija je podnesena 11. septembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i k) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te čl. 13. i 14. Evropske konvencije. Smatra i da je postupak trajao nerazumno dugo.

Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

29. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na pitanje apelantovog prava vlasništva na spornoj parceli, iz čega proizlazi da se radi o predmetu građanskopravne prirode, pa stoga apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

U odnosu na navode o proizvoljnoj primjeni prava

30. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno zbog proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

31. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se pokreću predmetnom apelacijom, ispitati da li je osporena presuda zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i pogrešno utvrđenim činjenicama.

32. Razmatrajući apelacione navode, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude, kojom je predmetni postupak okončan, dao jasne i precizne razloge o tome zašto je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan, te je dao iscrpne razloge zašto apelantovi navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, suprotno apelantovim navodima, na temelju izvedenih dokaza, jasno i argumentirano obrazložio da je u programu privatizacije sporna parcela ušla u program privatizacije Hotela „Palas“ Banja Luka, a taj program je odobren rješenjem Direkcije za privatizaciju od 17. jula 2001. godine, kao i da je u toku predmetne parnice utvrđeno da je Hotel „Palas“ a.d. Banja Luka upisan sa dijelom 1/1 na spornoj parceli. Nadalje, Ustavni sud zapaža da apelant spornu parcelu nije unio u program privatizacije, niti je osporio postupak privatizacije državnog kapitala Hotela „Palas“ a.d. Banja Luka. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da se apelant nije mogao s uspjehom pozivati na sticanje prava vlasništva građenjem na spornoj parceli s obzirom na to da se prije pokretanja parnice odrekao prava suvlasništva na spornoj parceli. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude naveo da nije osnovan niti apelantov zahtjev za isplatu utuženog iznosa na ime štete jer se apelant odlukom svog Upravnog odbora od 1. augusta 2000. godine, između ostalih, odrekao i suvlasničkog dijela na spornoj parceli, te da između radnji tužene i štete koju potražuje apelant nema uzročno-posljedične veze ni protivpravnog postupanja. U tom smislu, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da nije našao proizvoljnost u postupanju redovnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1953/17 od 22. maja 2019. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U presudama osporenim tom apelacijom, kojom je odbijen tužbeni zahtjev istog apelanta protiv Hotela „Palas“ a.d. Banja Luka sa zahtjevom da se utvrdi da je građenjem stekao pravo vlasništva na istoj parceli i objektu izgrađenom na spornoj parceli i da je taj zahtjev pravosnažno odbijen, Viši privredni sud je, između ostalog, istakao „da se apelant odrekao svoga dijela na spornoj parceli i isknjižio ga iz svoje evidencije i nije spornu parcelu unio u svoj program privatizacije. S druge strane, tuženi (Hotel „Palas“ a.d. Banja Luka) kupio je državni kapital u prethodniku tuženog u koji je pored ostalih ušla i sporna parcela i koja je unesena u program privatizacije tuženog (Hotela „Palas“ a.d. Banja Luka), te na taj način postao njen vlasnik. Raspravljajući navode apelacije u tom predmetu, Ustavni sud je zaključio da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi čije odluke apelant osporava proizvoljno primijenili materijalno pravo ili pogrešno utvrdili činjenice kada su utvrdili da je tuženi (Hotel „Palas“ a.d. Banja Luka) vlasnik sporne parcele [...]“. Dovodeći u vezu navedenu praksu sa obrazloženjem Vrhovnog suda u konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je dato obrazloženje saglasno sa zauzetom praksom Ustavnog suda.

33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentu primjene prava i utvrđivanja činjenica.

U odnosu na razuman rok

34. Apelant smatra da je predmetni postupak trajao predugo.

35. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Period koji treba uzeti u obzir

36. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak započeo 2. aprila 2014. godine i da je okončan presudom Vrhovnog suda od 24. juna 2020. godine. Dakle, relevantni period koji će Ustavni sud uzeti u razmatranje iznosi šest godina i dva mjeseca.

Analiza dužine trajanja postupaka

37. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radilo o relativno složenim pravnim i činjeničnim pitanjima koja su redovni sudovi trebali razmotriti.

38. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud donio prvostepenu presudu 14. juna 2019. godine, dakle nakon pet godina i dva mjeseca, dok su postupak po žalbi i revizioni postupak završeni u roku jedne godine. Ustavni sud ukazuje da, i pored toga što je postupak pred prvostepeni sudom trajao pet godina i dva mjeseca, ipak treba uzeti u obzir i objektivnu okolnost da se radilo o relativno složenim pravnim i činjeničnim pitanjima koja je, prije svih, taj sud trebao razmotriti i utvrditi činjenično stanje i pri tom provesti brojne dokaze (prezentirane u presudi) i izvršiti vještačenja finansijske i građevinske struke, te saslušati svjedoke. Pored toga, Ustavni sud zapaža i da se apelant, vezano za dužinu trajanja postupka, obratio Ustavnom sudu tek nakon što je postupak okončan, odnosno da iz stanja spisa proizlazi da apelant nije ukazivao na njegovu dužinu u toku trajanja samog postupka. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da dužina konkretnog postupka od šest godina i dva mjeseca na tri sudske instance nije prešla granicu „razumnog“ trajanja i da su apelantovi navodi neosnovani.

39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja apelantovog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostala prava

40. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant posebno ne obrazlaže kršenje tih prava, već svoje navode zasniva na pogrešnoj primjeni materijalnog prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Međutim, Ustavni sud je, razmatrajući ove navode u okviru navoda o povredi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, već zaključio da su ti navodi neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju tih prava, također, neosnovani. VIII.Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi čije odluke apelant osporava proizvoljno primijenili materijalno pravo ili pogrešno utvrdili činjenice kada su utvrdili da apelant nije mogao steći pravo vlasništva građenjem na spornoj parceli s obzirom na to da se prije pokretanja parnice odrekao prava suvlasništva na toj parceli, te da između radnji tužene i štete koju potražuje apelant nema uzročno-posljedične veze ni protivpravnog postupanja i kada je predmetni postupak trajao šest godina i dva mjeseca na tri sudske instance u situaciji kada je trebalo razmotriti relativno složena činjenična i pravna pitanja.

42. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije kada se navodi o kršenju tih prava temelje na istim navodima koje je istaknuo u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nema povrede njegovog prava u tom pogledu.

43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3372/20 (HOTEL „BOSNA“ a.d. Banja Luka) | Sudska praksa | Aktio