Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3167/20 (A. K.)

Odluka donesena 12. 01. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Bračna stečevina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3167/20

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 01. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3167/20, rješavajući apelaciju Armina Karabega, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 12. januara 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Armina Karabega podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 P 086707 20 Gž od 2. juna 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Armin Karabeg (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bugojna, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Esma Husejnbegović i Safet Rustempašić iz Bugojna, podnio je 24. augusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 46 0 P 086707 20 Gž od 2. juna 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i M. K. (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 27. maja 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 11. juna 2021. godine, dok tužiteljica u ostavljenom roku nije dostavila odgovor na apelaciju.

4. Odgovor na apelaciju je 27. decembra 2021. godine dostavljen apelantu radi eventualnog izjašnjenja.

5. Apelant nije dostavio izjašnjenje na odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

7. Presudom Općinskog suda u Bugojnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 46 0 P 086707 18 P od 9. oktobra 2019. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila da se apelantu naloži da joj preda u posjed nekretninu - garažu, vanknjižno vlasništvo, i ključeve od garaže, te putničko motorno vozilo, kao i dva ključa (sve pobliže opisano u izreci presude). Istom presudom usvojen je protivtužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da su predmetna garaža i predmetno putničko motorno vozilo bračna stečevina parničnih stranaka sa ½ dijela. Određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

8. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku postupka saslušao parnične stranke, te da je izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju (pobrojanu na stranici 4 presude). Nadalje, navedeno je da je odlučio kao u izreci ocjenjujući provedene dokaze kako pojedinačno, tako i u međusobnoj vezi, dovodeći ih u vezu sa navodima parničnih stranaka, u skladu sa odredbama člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Općinski sud je istakao da je među parničnim strankama nesporno da su parnične stranke zaključile brak 25. novembra 2000. godine, da je brak razveden presudom tog suda od 10. januara 2017. godine, dok je presudom u predmetu broj 46 0 P 080114 18 P 2 utvrđena bračna stečevina parničnih stranaka po tužbi tužiteljice, a istom presudom je odbačena tužba tužiteljice u odnosu na sporno putničko motorno vozilo i garažu. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da nisu tačni navodi tužiteljice da je navedenom presudom utvrđeno da je to njena posebna imovina. Nadalje, navedeno je da je nesporno da apelant u svom posjedu drži predmetno putničko motorno vozilo, a da je u kartonu navedenog vozila evidentno da je prvi put registrirano na ime tužiteljice 9. februara 2009. godine, kao i da je kupoprodajni ugovor o kupovini sporne garaže zaključila tužiteljica, kao kupac sa N. Č., kao prodavcem, 18. jula 2006. godine, te da je kupoprodajna cijena ugovorena u iznosu od 1.500,00 KM. Međutim, Općinski sud je istakao da je među parničnim strankama sporno da li navedena garaža i vozilo predstavljaju posebnu imovinu tužiteljice ili su bračna stečevina parničnih stranaka, odnosno da li apelant bez pravnog osnova u svom posjedu drži navedeno vozilo i garažu.

9. Općinski sud je naveo da je na osnovu izjave tužiteljice utvrdio da je tužiteljica od svog oca, koji je umro 2005. godine, dobila 12.000,00 KM, što ne osporava ni apelant. Pri tome istakao je da je to bio poklon, a ne naslijeđe, kako to tvrdi tužiteljica, jer se ona na ostavinskoj raspravi nakon očeve smrti odrekla svog zakonskog nasljednog dijela u korist majke i brata, dok je poklon od oca dobila za vrijeme trajanja braka sa apelantom. Nadalje, naveo je da je uvidom u spis broj 46 0 P 080114 18 P 2, te tužbu tužiteljice u tom predmetu na nesumnjiv način utvrdio da tužiteljica u tužbi navodi da sporna garaža i putničko motorno vozilo, pored ostalih pokretnih i nepokretnih stvari navedenih u tužbi, predstavljaju njenu i apelantovu bračnu stečevinu. Osim toga, Općinski sud je naveo da iz izjave svjedoka E. I. (brat tužiteljice) u tom postupku slijedi da je njihov otac porodični stan prodao 2003. godine, te da je tužiteljici tada dao 7.000,00 KM, dok im je za preostalih 5.000,00 KM kupio određene stvari. U odnosu na iskaze tužiteljice i apelanta koje su dali u svojstvu parničnih stranaka Općinski sud je naveo da su učinili nespornim da su zajedno kupovali sporno putničko motorno vozilo, da su ga platili 12.500,00 KM, kao i da su ga dijelom kupili od novca koji je poklonio otac tužiteljice, ali da im je nedostajalo 3.000,00 KM, koji iznos je apelant podigao kako bi se u cijelosti isplatila kupoprodajna cijena za navedeno vozilo. Pri tome Općinski sud je naveo da je prihvatio kao istinitu izjavu apelanta, dok nije prihvatio navode tužiteljice da je ona od oca naslijedila 12.000,00 KM, da je navedeni iznos oročila, te dobila 4.800,00 KM, jer je navedena izjava u suprotnosti sa izjavom apelanta i svjedoka E. I. u predmetu broj 46 0 P 080114 18 P 2.

10. Općinski sud je potom ukazao na odredbe člana 250, kao i odredbe člana 251. st. 1. i 2. Porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Porodični zakon). Pri tome istakao je da je, u smislu citirane zakonske odredbe, na nesumnjiv način utvrdio da je otac tužiteljice na početku braka tužiteljice i apelanta „načinio“ poklon i tužiteljici poklonio iznos od 12.000,00 KM, te da su od dijela navedenog poklona tužiteljica i apelant 2009. godine kupili sporno vozilo, kao i da se može smatrati da je poklon učinjen oboma, a ne samo tužiteljici. Osim toga, navedeno je da je iz izjava parničnih stranaka vidljivo da je navedeno vozilo bračna stečevina, jer su oboje učinili nespornim da su vozilo zajedno kupovali, da je dio novca za kupovinu dao i sam apelant, te da je vozilo kupljeno prije razvoda braka, zbog čega čini bračnu stečevinu sa ½ dijela. U odnosu na spornu garažu, Općinski sud je ponovio da je tužiteljica nesporno zaključila kupoprodajni ugovor sa N. Č., ali da je garaža sve vrijeme bila u suposjedu tužiteljice i apelanta dok je brak trajao i da su je zajednički koristili, zbog čega je sporna garaža, također, bračna stečevina sa ½ dijela. U konačnici, Općinski sud je istakao da su putničko motorno vozilo i garaža stečeni za vrijeme trajanja braka tužiteljice i apelanta, te da tužiteljica ne može tražiti predaju u posjed vozila samo na osnovu činjenice što je vozilo upisano na njeno ime dok se ne izvrši podjela bračne stečevine između njih.

11. Presudom Kantonalnog suda broj 46 0 P 086707 20 Gž od 2. juna 2020. godine uvažena je žalba tužiteljice i prvostepena presuda je preinačena tako što je apelant obavezan da tužiteljici preda u posjed predmetnu garažu i ključeve od garaže, koja je vanknjižno vlasništvo i predmetno putničko motorno vozilo, kao i dva ključa, dok je odbijen kao neosnovan apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da su predmetna garaža i predmetno putničko motorno vozilo bračna stečevina parničnih stranaka sa ½ dijela. Istom presudom apelant je obavezan da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu, dok je odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za naknadu troškova za sastavljanje odgovora na žalbu u određenom novčanom iznosu (sve detaljno navedeno u izreci presude).

12. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ukazao na činjenično utvrđenje prvostepenog suda koje među parničnim strankama nije sporno (detaljno navedeno na str. 3 i 4 presude). Nadalje, istakao je da je sporno da li se novac (12.000,00 KM) koji je tužiteljica dobila u toku trajanja braka od prodaje stana čiji je vlasnik bio njen otac smatra poklonom, ili je to njena posebna imovina, odnosno da li su predmetna garaža i vozilo kupljeni sredstvima koja predstavljaju njenu posebnu imovinu.

13. Kantonalni sud je naveo da je povodom žalbe tužiteljice održana sjednica vijeća na kojoj je zaključeno da su ispunjene pretpostavke za održavanje rasprave pred tim sudom, propisane članom 217. stav 2. ZPP, te je odlučeno da se ponovo saslušaju tužiteljica i apelant zbog oprečnih iskaza apelanta u postupku utvrđenja i podjele bračne stečevine u odnosu na iskaz dat u predmetnom postupku, a u vezi sa odlučnom činjenicom da li su predmetne stvari posebna imovina tužiteljice ili čine zajedničku imovinu stečenu u braku. Kantonalni sud je potom ukazao na iskaze tužiteljice i apelanta (stranica 4 presude), kao i na sadržaj odredaba člana 250. i člana 251. st. 1. i 2. Porodičnog zakona. Nadalje, ukazao je na odlučenje prvostepenog suda, kao i razloge kojima se prvostepeni sud rukovodio prilikom donošenja svoje odluke.

14. Međutim, Kantonalni sud je naveo da je drugačije ocijenio presudu o utvrđenju i podjeli bračne stečevine u predmetu broj 46 0 P 080114 18 P 2 i iskaze tužiteljice i apelanta, a shodno ovlaštenjima iz člana 229. tačka 3. ZPP. Pri tome istakao je da iz Presude Općinskog suda broj 46 0 P 080114 18 P 2 od 25. septembra 2018. godine proizlazi da je po tužbi tužiteljice nakon razvoda braka proveden postupak za utvrđenje i podjelu bračne stečevine i da je utvrđeno šta čini bračnu stečevinu (detaljnije navedeno na stranici 5 presude). Nadalje, navedeno je da je tom presudom odbačena tužba u odnosu na spornu garažu i vozilo, a koji su već bili evidentirani kao posjed i vlasništvo tužiteljice, jer je apelant učinio nespornim da su sporna garaža i vozilo kupljeni sredstvima koje je tužiteljica dobila na ime naslijeđa iza smrti svoga oca i da predstavljaju njenu posebnu imovinu. Kantonalni sud je naveo da iz navedenih razloga prvostepeni sud nije pravilno ocijenio navedenu presudu, koja je ključni dokaz za pravilnu i zakonitu odluku po tužbi i protivtužbi, a posebno imajući u vidu da se radi o javnoj ispravi koja ima jaču dokaznu snagu od subjektivnih dokaza, konkretno iskaza parničnih stranaka. Nadalje, navedeno je da je apelant i u tom postupku imao mogućnost da istakne protivtužbeni zahtjev i traži da se utvrdi da i navedene stvari, bez obzira što su upisane kao posjed i vlasništvo tužiteljice, čine njihovu bračnu stečevinu. Kantonalni sud je naveo da apelant to nije tražio, nego je na eksplicitan način učinio nespornom odlučnu činjenicu da 12.000,00 KM koje je tužiteljica dobila u toku braka nije poklon učinjen u toku braka, nego dio njenog naslijeđa od prodaje stana čiji vlasnik je bio njen umrli otac i da je u brak unijela jedno vozilo koje je prodala u toku braka i da su i garaža i vozilo, koje su predmet konkretnog spora, kupljeni sredstvima koja predstavljaju njenu posebnu imovinu. Međutim, Kantonalni sud je naveo da je apelant, saslušan kao parnična stranka u konkretnom postupku pred prvostepenim sudom, ali i na raspravi pred Kantonalnim sudom, izjavio da ne spori da je otac tužiteljice prodao stan za života i da je zahtijevao da 1/3 cijene stana pripadne tužiteljici (12.000,00 KM), a ostatak novca (2/3 kupoprodajne cijene) njenom bratu. Dalje, navedeno je da na raspravi pred Kantonalnim sudom apelant nije mogao sa sigurnošću potvrditi da li je navedeni novac poklonjen njima kao supružnicima ili je bio izričito namijenjen tužiteljici po osnovu njenog nasljednog dijela iza smrti oca.

15. Pri tome Kantonalni sud je zaključio da apelant, na kome je bio teret dokaza u odnosu na zahtjev iz protivtužbe, a shodno odredbi člana 7. stav 1. i člana 123. stav 1. ZPP, nije dokazao da su sredstva koja je tužiteljica dobila od prodaje stana njenog oca poklon učinjen u toku braka i da sporna garaža i vozilo čine bračnu stečevinu. Nadalje, navedeno i zbog toga što apelant ne spori da su ta sredstva bila na posebnom računu tužiteljice i da je prije zaključenja braka imala u vlasništvu jedno putničko motorno vozilo, koje je njena posebna imovina, da su to vozilo prodali u toku trajanja braka i da su od sredstava koja je tužiteljica dobila od brata na ime prodaje stana njihovog oca i od zajednički ušteđenih sredstava kupili i garažu i predmetno putničko motorno vozilo. Osim toga, budući da apelant nije predložio dokaze na okolnost da su predmetne stvari kupljene i zajedničkim sredstvima, Kantonalni sud je, primjenom pravila o teretu dokazivanja iz člana 126. ZPP, preinačio prvostepenu presudu na osnovu izvedenih dokaza, a prije svega Presude Općinskog suda broj 46 0 P 080114 18 P 2 od 25. septembra 2018. godine. Kantonalni sud je istakao da nije poklonio vjeru iskazu apelanta iz razloga što je iskaz iz konkretnog postupka oprečan iskazu u predmetu broj 46 0 P 080114 18 P 2. Međutim, naveo je da je u potpunosti poklonio vjeru iskazu tužiteljice, jer su navodi koje je iznijela pred prvostepenim sudom u postupku koji je prethodio donošenju presude o utvrđenju i podjeli bračne stečevine i navodi izneseni u toku predmetnog postupka pred prvostepenim i drugostepenim sudom u cijelosti potvrđeni i materijalnim dokazima, i to Presudom Općinskog suda broj 46 0 P 080114 18 P 2 od 25. septembra 2018. godine, ugovorom o kupoprodaji garaže od 18. jula 2009. godine i aktom Ministarstva unutrašnjih poslova Srednjobosanskog kantona od 24. augusta 2016. godine (karton vozila). S tim u vezi, Kantonalni sud je postavio pitanje zbog čega bi tužiteljica 12.000,00 KM, koje joj je dao brat nakon smrti oca, a što je potvrdio i apelant, položila na svoj račun.

16. Kantonalni sud je naveo da je u predmetnoj pravnoj stvari za odlučenje irelevantna činjenica da su i garažu i vozilo parnične stranke zajedno koristile u toku trajanja braka, na kojoj činjenici prvostepeni sud zasniva odluku o usvajaju protivtužbenog zahtjeva. Nadalje, navedeno je da se iz navedenih razloga žalbom pravilno ukazuje da je pobijana presuda zasnovana na pogrešnoj primjeni odredaba čl. 250. i 251. Porodičnog zakona. Osim toga, Kantonalni sud je ukazao na sadržaj odredbe člana 108, člana 126. stav 1. i člana 131. st. 1-3. Zakona o stvarnim pravima. Pri tome Kantonalni sud je istakao da su se stekli uvjeti propisani članom 126. stav 1. Zakona o stvarnim pravima za zahtijevanje predaje sporne garaže i vozila u posjed tužiteljice, budući da je tužiteljica ugovorom o kupoprodaji garaže od 18. jula 2009. godine dokazala da je pretpostavljeni vlasnik predmetne garaže i predmetnog vozila, te da su sporna garaža i vozilo i dalje u apelantovom posjedu.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

17. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, pored ostalog, ističe da je prvostepeni sud pravilno utvrdio sve odlučne činjenice i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio relevantne odredbe materijalnog prava, te postupak proveo u cijelosti u skladu sa odredbama ZPP, ali da za drugostepeni sud to nisu bile odlučujuće okolnosti prilikom donošenja osporene odluke. Apelant ukazuje na iskaz svjedoka E. I. dat u predmetu broj 46 0 P 080114 18 P 2, te ističe da je navedeni svjedok drugačije svjedočio o bitnim okolnostima koje se odnose na novac koji je navodno dat tužiteljici na ime naslijeđa. Također, navodi da je tužiteljica saslušana kao parnična stranka u predmetu broj 46 0 P 080114 18 P 2, te ukazuje na pojedine dijelove njenog iskaza. Apelant dalje ističe da su redovni sudovi u konkretnoj pravnoj stvari izvršili uvid u cjelokupan spis predmeta broj 46 0 P 080114 18 P 2, uključujući i zapisnike, koji su provedeni kao dokaz u toku postupka, ali da, u tom smislu, zaključci Kantonalnog suda nisu u skladu sa izvedenim dokazima. Apelant tvrdi da su garaža i putničko motorno vozilo kupljeni zajedničkim sredstvima tužiteljice i apelanta i da predstavljaju njihovu bračnu stečevinu. Apelant ističe da je drugostepeni sud osporenu presudu zasnovao na obrazloženju presude u predmetu broj 46 0 P 080114 18 P 2, odnosno dijelu koji se odnosi na to da garaža i putničko motorno vozilo predstavljaju posebnu imovinu tužiteljice, iako takav stav nije potkrijepio niti jednim relevantnim dokazom. U konačnici, navodi da mu je povrijeđeno pravo na imovinu, kao i „pravo na efikasno i nepristrasno suđenje, odnosno ravnopravan pristup sudu“.

II.Odgovor na apelaciju

18. Kantonalni sud je naveo da je postupak pred tim sudom okončan u razumnom roku uz poštivanje prava na pravično suđenje propisanog članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, zatim, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine (pravo na imovinu) i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Nadalje, navodi da taj sud ostaje kod stajališta iz presude od 2. juna 2020. godine. U konačnici, predloženo je da Ustavni sud donese odluku po podnesenoj apelaciji prema stanju spisa. V.Relevantni propisi

19. Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine Federacije BiH" br. 35/05, 41/05 ispravka, 31/14, 32/19 - OUS FBiH, 94/20 - Rješenje US FBiH) U konkretnom slučaju primjenjuje se Porodi ni zakon Federacije Bosne i Hercegovine č („Službene novine Federacije BiH" br. 35/05, 41/05 - ispravka, 31/14) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

1. Bračna stečevina i posebna imovina Član 250.

Bračni partneri mogu imati bračnu stečevinu i posebnu imovinu.

a) Bračna stečevina Član 251.

st.

(1) i (2) (1) Bračnu stečevinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine.

(2) Pokloni trećih osoba učinjeni za vrijeme trajanja bračne zajednice (u novcu, stvarima, pružanju pomoći radom i sl.) ulaze u bračnu stečevinu, bez obzira na to koji ih je bračni partner primio, ukoliko drukčije ne proizlazi iz namjene poklona ili se iz okolnosti u momentu davanja poklona može zaključiti da je poklonodavalac želio učiniti poklon samo jednom od bračnih partnera.

20. Zakon o stvarnim pravima (“Službene novine Federacije BiH” br. 66/13, 100/13, 32/19 - OUS FBiH i 94/20 - Rješenje US FBiH) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakona o stvarnim pravima („Službene novine Federacije BiH” br. 66/13, 100/13) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

1.

Zaštita prava vlasništva Član 126. stav (1) Vlasničke tužbe (1) Vlasnik ima pravo da zahtijeva povrat stvari od osobe koja je u njenom posjedu, a od osobe koja ga protupravno uznemirava da prestane sa uznemiravanjem.

Član 131. st. (1)-(3) Tužba iz pretpostavljenog vlasništva (1) Savjesni posjednik individualno određene stvari, koji je tu stvar stekao na osnovu podobnom za sticanje prava vlasništva i na zakonit način (pretpostavljeni vlasnik) ima pravo da zahtijeva povrat stvari i od savjesnog posjednika kod kojeg se ta stvar nalazi bez pravnog osnova ili po slabijem pravnom osnovu.

(2) Kada se dvije osobe smatraju pretpostavljenim vlasnicima iste stvari, jači pravni osnov ima osoba koja može dokazati nesumnjivog prethodnika, a ako obje osobe to mogu, ili ne može ni jedna, jači pravni osnov ima osoba koja je stvar stekla teretno u odnosu na osobu koja je stvar stekla besteretno. Ako su pravni osnovi ovih osoba iste jačine, prvenstvo prava ima osoba kod koje se stvar nalazi, odnosno osoba kojoj je stvar prvoj predana.

(3) Pretpostavljeni vlasnik treba da dokaže činjenice na osnovu kojih se pretpostavlja njegovo vlasništvo, kao i da je stvar koju zahtijeva u posjedu tuženog.

21. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 7. stav (1) (1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza.

Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

VI

- DOKAZI I IZVOĐENJE DOKAZA

1.

Opšte odredbe Član 123. stav (1) (1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 46 0 P 086707 20 Gž od 2. juna 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Ocjenjujući blagovremenost podnošenja apelacije, Ustavni sud primjećuje da je apelant naveo da mu je navedena presuda Kantonalnog suda dostavljena 3. jula 2020. godine. Na traženje Ustavnog suda Općinski sud nije dostavio dostavnicu o uručenju navedene presude apelantu ili njegovom punomoćniku. Stoga, u nedostatku dokaza o uručenju apelantu osporene presude Kantonalnog suda, imajući u vidu da ta presuda predstavlja konačnu odluku protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, Ustavni sud će prihvatiti apelantov navod da mu je navedena presuda Kantonalnog suda dostavljena 3. jula 2020. godine, jer se apelantu ne može staviti na teret nedostavljanje dostavnice o uručenju osporene presude. S obzirom na to da je predmetna apelacija podnesena 24. augusta 2020. godine proizlazi da je podnesena u roku od 60 dana od prijema navedene presude Kantonalnog suda, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie ) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelant pobija osporenu presudu Kantonalnog suda, tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pri tome Ustavni sud zapaža, iako se to u apelaciji eksplicitno ne navodi, da iz navoda apelacije proizlazi da apelant suštinski ukazuje na kršenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa će Ustavni sud ispitati i povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 3598/15 od 6. decembra 2017. godine, tačka 31, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje :

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1.

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

29. Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak odnosi na pitanje predaje u posjed predmetne garaže i predmetnog putničkog motornog vozila, te na pitanje utvrđenja bračne stečevine, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa apelant u tom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

30. Apelant, u suštini, ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, proizvoljnu ocjenu dokaza, te proizvoljnu primjenu pozitivnopravnih propisa. Osim toga, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu.

31. U odnosu na apelantove navode da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu, Ustavni sud podsjeća da sama činjenica da je apelant ishodio da redovni sudovi donesu odluke kojima je odlučivano o meritumu predmeta nepobitno potvrđuje da je apelantovo pravo na pristup sudu u konkretnom slučaju ostvareno, što samo po sebi isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 218/02 od 23. jula 2004. godine i AP 1521/16 od 17. jula 2018. godine). S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi istaknuti u tom pravcu neosnovani.

32. Nadalje, u vezi sa apelantovim navodima kojima ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, proizvoljnu ocjenu dokaza i proizvoljnu primjenu pozitivnopravnih propisa, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivnopravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije , odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

33. U vezi sa prigovorima apelanta kojima dovodi u sumnju ocjenu dokaza, Ustavni sud podsjeća na to da je izvan njegove nadležnosti procjenjivati kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ako se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud, Doorson protiv Holandije , presuda od 26. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

34. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud, prije svega, primjećuje da je osporenom odlukom apelant obavezan da tužiteljici preda u posjed spornu garažu i sporno putničko motorno vozilo sa pripadajućim ključevima, dok je odbijen kao neosnovan apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da su predmetna garaža i predmetno putničko motorno vozilo bračna stečevina apelanta i tužiteljice. Ustavni sud zapaža da je, nasuprot apelantovim navodima, Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke jasno i argumentirano obrazložio svoj stav da prvostepeni sud nije pravilno ocijenio određene dokaze, kao i da je pogrešno primijenio relevantne odredbe materijalnog prava. Pri tome Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, nakon održane rasprave pred tim sudom, u obrazloženju osporene presude dao vlastitu ocjenu izvedenih dokaza (materijalna dokumentacija, te iskazi tužiteljice i apelanta), te da je u obrazloženju osporene odluke jasno ukazao na relevantne činjenice utvrđene iz njihove sadržine. Naime, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je po tužbi tužiteljice nakon razvoda braka proveden postupak za utvrđenje i podjelu bračne stečevine i da je u tom predmetu u odnosu na spornu garažu i vozilo tužba odbačena, jer je apelant učinio nespornim da se radi o posebnoj imovini tužiteljice. Dalje, slijedi da u konkretnom postupku apelant, na kojem je bio teret dokaza u odnosu na zahtjev iz protivtužbe, a shodno odredbi člana 7. stav 1. i 123. stav 1. ZPP, nije dokazao da sporna garaža i vozilo čine bračnu stečevinu, odnosno da apelant nije predložio dokaze na okolnosti da su sporna garaža i vozilo kupljeni zajedničkim sredstvima tužiteljice i apelanta, zbog čega je Kantonalni sud, primjenom pravila o teretu dokazivanja iz člana 126. ZPP, preinačio prvostepenu presudu na osnovu izvedenih dokaza, a prije svega Presude Općinskog suda broj 46 0 P 080114 18 P 2 od 25. septembra 2018. godine. U odnosu na dio osporene odluke kojim je usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja osporene presude slijedi da su se stekli uvjeti propisani članom 126. stav 1. Zakona o stvarnim pravima za zahtijevanje predaje sporne garaže i vozila u posjed tužiteljice, budući da je tužiteljica dokazala da je pretpostavljeni vlasnik predmete garaže i predmetnog vozila, te da su sporna garaža i vozilo i dalje u apelantovom posjedu (sve detaljno navedeno u činjeničnom dijelu ove odluke). Ustavni sud u ovakvim zaključcima Kantonalnog suda ne nalazi proizvoljnost. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba na predmetnu situaciju, odnosno da su ispoštovane garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav

1. Evropske konvencije.

35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom nije došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

36. U vezi s apelantovim pozivanjem na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o povredi navedenog prava zasnivaju na tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa, proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj ocjeni dokaza, o čemu se Ustavni sud detaljnije izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke, pri čemu je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u postupanju Kantonalnog suda. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelacioni navodi o povredi prava na imovinu, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je Kantonalni sud za svoju odluku dao detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje, kada nema elemenata koji bi ukazivali na to da je činjenično stanje proizvoljno utvrđeno, niti da su izvedeni dokazi proizvoljno ocijenjeni, zatim, kada nema elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu relevantnih zakonskih odredaba na predmetnu situaciju, kao i kada nisu osnovani apelantovi navodi o povredi prava na pristup sudu.

38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3167/20 (A. K.) | Sudska praksa | Aktio