Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4032/21 (Ž. M.)
Odluka donesena 12. 01. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Zastara
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4032/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. januara 2022. godine, u predmetu broj AP-4032/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Željko Marković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Željko Marković protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 73 0 P 020568 21 Rev od 19. avgusta 2021. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 73 0 P 020568 19 Gž 2 od 12. februara 2021.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Željko Marković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kotor Varoša, kojeg zastupa Aleksandra Metlić advokat iz Banjaluke, podnio je 25. novembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 73 0 P 020568 21 Rev od 19. avgusta 2021. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 73 0 P 020568 19 Gž 2 od 12. februara 2021. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Kotor Varošu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 73 0 P 020568 19 P 2 od 14. juna 2019. godine obavezan je tuženi („Petrović“ d.o.o. Kotor Varoš) da apelantu, na ime naknade materijalne i nematerijalne štete, isplati određene novčane iznose pobliže označene izrekom predmetne presude, te da mu naknadi troškove predmetnog postupka u određenom novčanom iznosu.
3. Odlučujući o žalbi tuženog izjavljenoj protiv presude Osnovnog suda od 14. juna 2019. godine, Okružni sud je Presudom broj 73 0 P 020568 19 Gž 2 od 12. februara 2021. godine predmetnu žalbu usvojio i preinačio prvostepenu presudu na način da je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev apelanta.
4. Odlučujući o reviziji apelanta izjavljenoj protiv presude Okružnog suda od 12. februara 2021. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 73 0 P 020568 21 Rev od 19. avgusta 2021. godine predmetnu reviziju odbio.
5. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je, prema činjeničnim navodima tužbe, apelant, kao radnik tuženog, upućen 25. jula 2009. godine na obavljanje poslova rušenja stabala u mjestu Šiprage, kada je povrijeđen na način da ga je u stomak udario dio podrezanog stabla, te da je apelant tom prilikom pretrpio teške tjelesne povrede (konstatovane u nalazu vještaka medicinske struke). Dalje, Vrhovni sud je naveo da je predmetnu tužbu apelant podnio prvostepenom sudu 6. oktobra 2014. godine. Vrhovni sud je ukazao da je subjektivni rok zastarjelosti iz člana 376. stav (1) Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) vezan za ličnost oštećenog (kada je saznao za štetu i kada je saznao za lice koje mu je štetu učinilo), ali da je u cilju opšte sigurnosti odredbama člana 376. stav (2) ZOO propisan i objektivni rok (od pet godina) za podnošenje zahtjeva za naknadu štete. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je odredbama ZOO početak toka roka vezan za dan kada je šteta nastala, te da po proteku objektivnog roka nastupa zastarjelost potraživanja naknade štete, bez obzira kada je oštećeni saznao za štetu i njenog učinioca (radi čega se subjektivni rok mora poštovati u okviru objektivnog roka). Takođe, da pri ocjeni prigovora zastarjelosti sud prvo cijeni da li je taj prigovor osnovan iz osnova isteka objektivnog roka, pa ukoliko je tužba podnesena po isteku tog roka sud se neće upuštati u ocjenu subjektivnog roka. Prema tome, Vrhovni sud je naveo da, budući da je u konkretnom slučaju od dana nastanka štete (25. jul 2009. godine) do dana podnošenja tužbe (6. oktobra 2014. godine) protekao objektivni rok zastarjelosti, to nije bilo mjesta da se zastarjelost cijeni prema subjektivnom trogodišnjem roku. Takođe, Vrhovni sud je naveo da, čak i pod uslovom da liječenje apelanta još traje, to ne bi imalo uticaja na odluku o prigovoru zastarjelosti potraživanja u konkretnom slučaju, s obzirom da je predmetna tužba, kako je to naprijed navedeno, podnesena nakon što je protekao objektivni rok. Konačno, Vrhovni sud je naveo da je stav tog suda u vezi sa ocjenom prigovora zastarjelosti u postupcima u kojima je tužba za naknadu štete podnesena po proteku objektivnog roka konzistentan i saglasan sa stavom Ustavnog suda izraženim u odlukama tog suda br. AP- 2817/13 od 20. jula 2016. godine, AP- 3077/15 od 31. januara 2018. godine i AP- 634/20 od 9. juna 2021. godine.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, između ostalog, navodi da je pogrešan stav Okružnog suda i Vrhovnog suda da se tok roka zastarjelosti računa od dana kada se desio štetni događaj, te da je tok roka zastarjelosti u konkretnom slučaju trebalo računati od dana kada je apelant završio liječenje, odnosno od dana kada je dobio rješenje Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje (kojim je utvrđeno da je ostvario pravo na invalidsku penziju).
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, dovodeći u vezu utvrđeno činjenično stanje sa relevantnim odredbama ZOO, dao jasno obrazloženje zbog čega smatra da je u konkretnom slučaju potraživanje apelanata zastarjelo, te da se pri tome pozvao i na praksu Ustavnog suda, a u takvom obrazloženju Vrhovnog suda Ustavni sud ne vidi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić