Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4046/21 (Rudnik soli „Tuzla“ d.d. Tuzla)
Odluka donesena 12. 01. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4046/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. januara 2022. godine, u predmetu broj AP-4046/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Rudnik soli „Tuzla“ d.d. Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Rudnik soli „Tuzla“ d.d. Tuzla protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 Ps 239578 21 Rev od 13. jula 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 239578 19 Pž od 8. februara 2021. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 239578 15 Ps od 14. novembra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Rudnik soli „Tuzla“ d.d. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Enver Arnautović advokat iz Tuzle, podnio je 26. novembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Ps 239578 21 Rev od 13. jula 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Ps 239578 19 Pž od 8. februara 2021. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 Ps 239578 15 Ps od 14. novembra 2019. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 32 0 Ps 239578 15 Ps od 14. novembra 2019. godine obavezan je apelant da, na ime naknade materijalne štete za oštećeni poslovni objekat pobliže označen izrekom predmetne presude, isplati tužiocima (Javna ustanova „Osnovna muzička škola Tuzla“ kao prvotužilac i Javna ustanova „Srednja muzička škola Tuzla“ kao drugotužilac) iznos od ukupno 508.297,39 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 14. novembra 2019. godine, te da im naknadi troškove predmetnog postupka u određenom novčanom iznosu.
3. U obrazloženju osporene presude Općinski sud je naveo da je predmet konkretnog spora zahtjev suvlasnika objekta (tužilaca) za naknadu materijalne štete nastale na predmetnom objektu, te da tužioci svoj zahtjev zasnivaju na navodima da je šteta u potpunosti rezultat eksploatacije slanice koju kao svoju osnovnu djelatnost obavlja tuženi. Dalje, da je u postupku pred tim sudom utvrđeno da se predmetni objekat nalazi u zoni slijeganja terena, te da je isti zbog neupotrebljivosti, rješenjem Općine Tuzla, iseljen 17. avgusta 2012. godine. Općinski sud je naveo da iz iskaza svjedoka Z.M. i S.D. (zaposlenici tužilaca), koje je taj sud prihvatio, proizlazi da su im bile poznate okolnosti tonjenja zgrade i njenog naginjanja u dužem periodu, da su podovi bili nageti, kao i namještaj, te da su vršeni pokušaji nivelisanja sve do iseljenja iz objekta. Nadalje, da iz nalaza i mišljenja vještaka geološke struke proizlazi da je glavni uzrok pojave deformacija i oštećenja objekta slijeganje terena, čiji su faktori koji su ga uslovili mnogobrojni, te da se oštećenja koja se tiču unutrašnjosti objekta i vanjski izgled može isključivo pripisati ljudskoj nebrizi i nemaru. Općinski sud je takođe naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka rudarske struke proizlazi da su nastala oštećenja (najviše izražena u nagetosti kompletnog objekta u pravcu jug-istok) posljedica linearnog slijeganja terena, te da je predmetni objekat u zoni neposrednog uticaja nekontrolisane eksploatacije sa revira Trnovac, koja se odvijala u kontinuitetu više od 100 godina. Imajući u vidu nalaz i mišljenje naprijed navedenog vještaka, Općinski sud je naveo da je tužbeni zahtjev tužilaca za naknadu štete osnovan. Naime, da apelant odgovara po principu objektivne odgovornosti, jer se bavi opasnom djelatnošću, radi čega mora snositi rizik za nastale posljedice usljed eksploatacije slanice, shodno odredbama čl. 173. i 174. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), u vezi sa čl. 6. i 61. Zakona o rudarstvu. Takođe, Općinski sud je naveo da na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke, u vezi sa nalazima i mišljenjem vještaka geološke i rudarske struke (koji su svaki iz svoje stručne oblasti utvrđivali uzroke oštećenja na predmetnom objektu) cijeni da je šteta nastala na nosivoj konstrukciji izazvana naginjanjem objekta i posljedicama naginjanja objekta uzrokovanih slijeganjem tla, dok je šteta na građevinskim, završnim i instalaterskim radovima direktna posljedica neodržavanja i nebrige vlasnika. Općinski sud je dalje naveo da su tužioci, u konačno opredijeljenom tužbenom zahtjevu, postavili zahtjev prema procjeni vještaka građevinske struke (koja procjena obuhvata visinu potrebnih sredstava za sanaciju predmetnog objekta u vrijeme iseljenja, a sastoji se od radova na rekonstrukciji temelja, nivelisanju objekta, u iznosu od 379.370,00 KM i završno zanatskih radova u iznosu od 128.297,39 KM, te da ukupna vrijednost radova na rekonstrukciji iznosi 508.297,39 KM), pa je taj sud tužiocima dosudio naprijed navedeni iznos. Pri tome, Općinski sud je naveo da je imao u vidu da je nakon iseljenja predmetni objekat praktično napušten, bez zaštite i nadzora, te da je nastupila nekontrolisana devastacija nakon napuštanja, međutim, kako je obračun štete vještak građevinske struke dao za štetu koja je nastala u vrijeme iseljenja objekta, prigovor apelanta da je objekat devastiran neodržavanjem ne stoji.
4. Odlučujući o žalbama tužilaca i apelanta izjavljenim protiv presude Općinskog suda od 14. novembra 2019. godine, Kantonalni sud je Presudom broj 32 0 Ps 239578 19 Pž od 8. februara 2021. godine predmetne žalbe odbio kao neosnovane i potvrdio prvostepenu presudu.
5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da nisu osnovani žalbeni navodi apelanta kojima se prigovara na nalaz i mišljenje vještaka rudarske i građevinske struke iz razloga što je prvostepeni sud detaljno naveo činjenice koje su istakli ovi vještaci, pa je iste doveo u vezu sa iskazima saslušanih svjedoka, iz čega je izveo zaključak da je glavni uzrok pojave deformacije i oštećenja objekta tužilaca slijeganje terena. Nadalje, Kantonalni sud je ukazao da navodi apelanta u vezi sa neodržavanjem i nebrigom za predmetni građevinski objekat nisu od ključnog uticaja na zaključak prvostepenog suda da je predmetni tužbeni zahtjev osnovan. Naime, pravilno je prvostepeni sud odgovornost apelanta cijenio po principu objektivne odgovornosti, jer se apelant bavi opasnom djelatnošću. Takođe, Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud vodio računa o nastaloj šteti u dijelu u kojem je njen uzrok zapravo posljedica neodržavanja i nebrige vlasnika, ali je, po ocjeni tog suda, pravilno cijenio nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke kada je razdvojio potrebna sredstva za sanaciju predmetnog objekta u vrijeme iseljenja.
6. Odlučujući o revizijama tužilaca i apelanta izjavljenim protiv presude Kantonalnog suda od 8. februara 2021. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 32 0 Ps 239578 21 Rev od 13. jula 2021. godine reviziju tužilaca usvojio i preinačio obje nižestepene presude u dijelu odluke koji se odnosi na početak računanja zakonskih zateznih kamata tako da na dosuđeni iznos od 508.297,39 KM zakonska zatezna kamata teče počev od 17.avgusta 2012. godine, umjesto od 14. novembra 2019. godine, pa do konačne isplate, dok je reviziju apelanta odbio.
7. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je odredbama člana 186. ZOO propisano da se obaveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete, dok je odredbama člana 277. ZOO propisano da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obaveze duguje pored glavnice i zakonsku zateznu kamatu. Stoga, Vrhovni sud je naveo da bi zakonsku zateznu kamatu u konkretnom slučaju trebalo dosuditi od dana nastanka štete, odnosno od 17. avgusta 2012. godine (kada je rješenjem Općine Tuzla predmetni objekat iseljen). Prema tome, Vrhovni sud je naveo da primjenom naprijed navedenih odredbi ZOO tužiocima pripada zakonska zatezna kamata od dana nastanka štete, tj. od 17. avgusta 2012. godine.
Apelacioni navodi
8. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant, između ostalog, navodi da iz nalaza i mišljenja vještaka geološke struke proizlazi da je glavni uzrok oštećenja predmetnog objekta slijeganje terena, ali da je na slijeganje terena uticalo ukupno 16 različitih faktora (a ne samo eksploatacija slanice, kao jedan od navedenih faktora). Nadalje, apelant ističe da iz nalaza i mišljenja navedenih vještaka (geološke i građevinske struke) proizlazi i da se oštećenja takođe mogu pripisati ljudskoj nebrizi i nemaru. Stoga smatra da je neprihvatljivo da je „prvostepeni sud u procentu od 100% prihvatio odgovornost apelanta“. Takođe navodi da je Vrhovni sud pogrešno dosudio zatezne kamate počev od 17. avgusta 2012. godine, te da je zatezne kamate trebalo dosuditi od dana donošenja prvostepene presude.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi, odlučujući o identičnim apelantovim navodima (koje ponavlja u apelaciji), u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne i jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić