Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4055/21 (A. B.)
Odluka donesena 12. 01. 2022.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Vanparnični postupak
- Naknada
- Eksproprijacija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4055/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. januara 2022. godine, u predmetu broj AP-4055/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Alen Bilalović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Alen Bilalović protiv Rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta BiH broj 96 0 V 119799 21 Gž od 10. septembra 2021. godine i Rješenja Osnovnog suda Brčko distrikta BiH broj 96 0 V 119799 18 V od 9.
decembra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Alen Bilalović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Mirko Simić advokat iz Brčkog, podnio je 26. novembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 V 119799 21 Gž od 10. septembra 2021. godine i Rješenja Osnovnog suda Brčko distrikta BiH broj 96 0 V 119799 18 V od 9. decembra 2020. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Apelacionog suda, apelantu je (kao protivniku predlagača) određena naknada u novcu u određenim iznosima za eksproprisani dio od 1/3 prava građenja na zemljištu (pobliže označenom izrekom prvostepenog rješenja), te za jedan orah i tri voćna stabla, sve u ukupnom iznosu od 24.217,74 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Obavezan je predlagač (Brčko distrikt BiH) da apelantu isplati naprijed navedeni iznos u roku od 30 dana od pravosnažnosti prvostepenog rješenja.
3. U obrazloženju osporenog rješenja Apelacioni sud je naveo da je prvostepeni sud, primjenom odredbi člana 142. Zakona o vanparničnom postupku, u vezi sa odredbama čl. 33. i 40. stav (1) Zakona o eksproprijaciji nekretnina u Brčko distriktu BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o eksproprijaciji), te odredbi člana 277. stav (1) Zakona o obligacionim odnosima, pravilno odlučio kao u izreci pobijanog rješenja. Naime, prvostepeni sud je, prihvatajući nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka građevinske struke u pogledu utvrđenja tržišne vrijednosti eksproprisanih nekretnina i tržišne vrijednosti nekretnine koju na ime naknade traži protivnik predlagača, zaključio da, shodno odredbama člana 33. stav (1) Zakona o eksproprijaciji, nije prihvatljiv prijedlog apelanta da mu se kao naknada za eksproprisano pravo građenja dodijeli druga nekretnina (pobliže označena u obrazloženju predmetnog rješenja). U vezi s tim, Apelacioni sud je ukazao da je naprijed navedenim odredbama Zakona o eksproprijaciji propisano da se naknada za eksproprisanu nekretninu određuje u novcu u visini tržišne vrijednosti eksproprisane nekretnine ili davanjem druge odgovarajuće nekretnine u vrijednosti ne većoj od tržišne vrijednosti eksproprisane nekretnine u vrijeme zaključenja sporazuma o naknadi. Prema tome, s obzirom da je prema procjeni sudskog vještaka tržišna vrijednost nekretnine koju je apelant tražio u zamjenu za eksproprisane nekretnine veća za preko 63.000,00 KM, bez upuštanja u ostale elemente koji određuju šta je to odgovarajuća nekretnina koja se na ime naknade može dati prijašnjim vlasnicima, jasno je da nisu ispunjeni uslovi za ovaj vid određivanja naknade u konkretnom slučaju.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant, između ostalog, navodi da u predmetnom postupku nije pristajao da mu se naknada isplati u novcu, već da je tražio da mu se kao naknada za eksproprisano pravo građenja dodijeli druga nekretnina.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ovo posebno imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepenog rješenja, koje navode je Apelacioni sud razmotrio prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić