Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4062/21 (O.R. i I.R.)
Odluka donesena 12. 01. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4062/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. januara 2022. godine, u predmetu broj AP-4062/21, rješavajući apelaciju koju su podnijeli O. R. i I. R., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli O. R.
i I. R. protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 84 0 K 060222 21 Kž od 6. oktobra 2021. godine i Presude Osnovnog suda u Derventi broj 85 0 K 060222 20 K od 30. decembra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. O. R. i I. R. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Dervente, koje zastupa Slobodan Bilić advokat iz Dervente, podnijeli su 29. novembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 84 0 K 060222 21 Kž od 6. oktobra 2021. godine i Presude Osnovnog suda u Derventi (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 85 0 K 060222 20 K od 30. decembra 2020. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 85 0 K 060222 20 K od 30. decembra 2020. godine apelanti i L.R. su oglašeni krivim zbog krivičnog djela Šumska krađa iz člana 430. stav (2) Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS), u vezi sa članom 23. istog zakona, pa im je Osnovni sud, na osnovu čl. 5., 28., 37., 45., 46. i 47. KZ RS izrekao uslovnu osudu kojom im je utvrdio kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i istovremeno odredio da se utvrđena kazna neće izvršiti ako apelanti i L.R. ne učine novo krivično djelo u roku od dvije godine, računajući od dana pravosnažnosti presude. Na osnovu čl. 5., 28., 35., 36. i 37. stav (1) KZ RS Osnovni sud je apelantima i L.R. izrekao novčanu kaznu u iznosu od po 1.500,00 KM, te ih je, na osnovu odredbi člana 99. stav (4) i člana 100. stav (1) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP RS) oslobodio dužnosti naknade troškova predmetnog postupka i odredio da isti padaju na teret budžetskih sredstava.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da iz dokaza provedenih u postupku pred tim sudom nesporno proizlazi da su apelanti i L.R. kupili šumu od M.D., te da su, nakon kupovine i pribavljene dokumentacije, izvršili sječu kupljene šume, pa da su trupce i ogrevno drvo prevezli kako je to pobliže naznačeno u obrazloženju predmetne presude. Međutim, Osnovni sud je naveo da je sporno da li su apelanti i L.R., tokom sječe navedene šume, posjekli i stabla u šumi I.K., te stabla u šumi pokojnog J.M. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da tokom postupka nije mogao sa sigurnošću utvrditi da su apelanti i L.R. posjekli stabla u šumi I.K., te da Tužilaštvo Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) nije uspjelo dokazati naprijed navedeno. Međutim, Osnovni sud je naveo da nije mogao prihvatiti odbranu apelanata u dijelu koji se odnosi na sječu šume u vlasništvu J.M., te da je ista u potpunoj suprotnosti sa dokazima izvedenim tokom predmetnog postupka, a naročito iskazima saslušanih svjedoka M.M. (sin J.M.) i J.G. (Osnovni sud je, kako to proizlazi iz obrazloženja predmetne presude, očigledno omaškom naveo „J.G.“ umjesto „D.J.“). Naime, Osnovni sud je naveo da je nesporno utvrđeno da je u šumi vlasništvo J.M. izvršena bespravna sječa šume (200 stabala), kako je to konstatovano u zapisniku Šumske uprave Derventa od 9. decembra 2016. godine, te da iz izjave saslušanog svjedoka M.M. proizlazi da su apelanti bespravno posjekli i prisvojili, odnosno otuđili, posječena stabla. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je izjavi navedenog svjedoka poklonio vjeru jer je ista potkrijepljena materijalnim dokazima (između ostalog, zapisnikom Šumske uprave Derventa), te da je ovaj svjedok naveo da se šuma koju su apelanti kupili od M.D. graniči sa šumom vlasništvo J.M. na način da se faktički nalazi između šuma J.M. Nadalje, da je ovaj svjedok izjavio da je, nakon što je izvršena bespravna sječa, obavio razgovor s apelantima 13. decembra 2016. godine koji su lično bili u šumi kada su bili prisutni policajci i šumar, da su apelanti tom prilikom priznali da su posjekli predmetna stabla, te da su spremni da nadoknade štetu, kao i da su prestali da komuniciraju sa M.M. nakon što su posječena stabla izvezena. Takođe, da je izjava ovog svjedoka dovedena u vezu s izjavama svjedoka D.J (koji je izjavio da je vidio utovar predmetnih stabala, te sačinio i fotografiju predočenu tom sudu) i M.C. (koji je vršio prevoz predmetnih stabala). Stoga, Osnovni sud je naveo da nije prihvatio odbranu apelanata (da je pogrešno izvršena doznaka od strane radnika Šumske uprave Derventa radi čega su greškom posječena četiri stabla koja pripadaju šumi J.M.), jer je ista očigledno usmjerena na izbjegavanje krivice. Ovo posebno imajući u vidu da odbrana apelanata prilikom saslušanja svjedoka M.M. nijednom nije konkretizovala pitanje ovom svjedoku u vezi tačne količine oborenih stabala, a imala je takvu mogućnosti. Osnovni sud je naveo da u prilog zaključku tog suda (da su apelanti izvršili bespravnu sječu 200 stabala iz šume J.M.) ide i izjava svjedoka M.C. koji je izjavio da je prevoz vršio sedam dana, te da je dnevno prevozio od 23 m3 do 25 m3 trupaca (iz čega proizlazi da je prevezao od 322 m3 do 350 m3 trupaca), pa kada se navedeno dovede u vezu s otpremnicama (iz kojih proizlazi da je iz šume kupljene od M.D. posječeno oko 184,70 m3), nesporno je da su apelanti bespravno izvršili sječu šume J.M. Takođe, Osnovni sud je naveo da u prilog odbrani apelanata ne ide ni izjava I.D. (sin M.D. od kojeg su apelanti kupili šumu), koji je u svojoj izjavi naveo da je on lično apelantima pokazao među svoje šume odnosno šume njegovog oca, upravo iz razloga što su apelanti prema izjavi tog svjedoka, dakle, tačno bili upoznati sa međom. Prema tome, iz same ove izjave prvostepeni sud nesporno nalazi da su apelanti tačno znali granice šume čiji dio su kupili i isti nisu tokom postupka tvrdili da im je eventualno svjedok I.D. pokazao pogrešne granice šume njegovog oca. Dakle, kako su apelanti očigledno znali za granice, odnosno među između šume M.D. i šume J.M., postavlja se pitanje namjere apelanata da posjeku stabla u šumi J.M. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je namjeru apelanata cijenio kroz sam iskaz apelanata u dijelu u kojem navode da je šuma J.M. već bila dosta sasječena, što iz same izjave apelanata nedvosmisleno proizlazi da su apelanti tačno znali gdje je šuma J.M., te kod činjenice da su poslije razgovora sa M.M. obavljenog 13. decembra 2016. godine (u vezi naknade štete) odvezli posječena stabla koja su se u tom trenutku nalazila u šumi I.M.
4. Odlučujući o žalbi branioca apelanata i L.R. izjavljenoj protiv presude Osnovnog suda od 30. decembra 2020. godine, Okružni sud je Presudom broj 84 0 K 060222 21 Kž od 6. oktobra 2021. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.
5. U obrazloženju presude Okružni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud svestrano i savjesno cijenio sve provedene dokaze na glavnom pretresu, pojedinačno, a i u vezi sa ostalim dokazima, te na osnovu takve ocjene izveo zaključak u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti na strani apelanata, sve u smislu odredbi člana 295. stav (2) ZKP RS. Naime, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice i o tome dao jasne, potpune i određene razloge, koje u cijelosti kao valjane prihvata i taj sud, te da se suštinski argumenti žalbe zapravo svode na ponovnu analizu izvedenih dokaza i drugačije zaključivanje usmjereno da podrži liniju odbrane apelanata i da apelante oslobodi odgovornosti. Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti, između ostalog, navode da nisu vršili sječu bilo koje druge šume, osim šume koju su kupili, te da su preko parcele J.M. izvozili posječena stabla. Dalje navode da je pogrešno poklonjena vjera izjavi svjedoka M.M. i da zapravo ne postoje nikakvi dokazi da su oni izvršili bespravnu sječu šume J.M. Dalje navode da se njihova krivična odgovornost ne može zasnivati na iskazu svjedoka J.G. jer takav svjedok u predmetnom postupku nije nikada saslušan.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne čini očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. Takođe, Ustavni sud ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 295. stav (2) ZKP RS). Pri tome, prema članu 15. ZKP RS, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.
11. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da su apelanti počinili predmetno krivično djelo. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje presude detaljno i jasno obrazložio zašto je prihvatio dokaze na kojima je zasnovao svoju odluku, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, odlučujući o identičnim žalbenim navodima apelanata (kojima se osporava ocjena dokaza), zaključio da su isti neosnovani, za šta je Okružni sud dao jasne razloge, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Dakle, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženjima osporenih presuda, tako da ni procjena izvedenih dokaza ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanata. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić