Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4177/21 (B. B.)
Odluka donesena 23. 02. 2022.
- Povreda
- Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
- Primjena blažeg zakona
- Zabrana retroaktivne primjene zakona
- Kazna
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4177/21
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 02. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4177/21, rješavajući apelaciju Bojana Budiše, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 23. februara 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Bojana Budiše.
Utvrđuje se povreda člana 7 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 021157 21 Kž 2 od 1. decembra 2021. godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, poštujući prava iz člana 7 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 30 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Bojan Budiša (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Marko Mikeš, advokat iz Banjaluke, podnio je 8. decembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 021157 21 Kž 2 od 1. decembra 2021. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 021157 21 Kv 2 od 16. novembra 2021. godine. Apelacija je registrovana pod brojem AP 4177/21.
2. Apelant je potom 23. decembra 2021. godine i posredstvom punomoćnika Milice Cvijanović, advokata iz Banjaluke, podnio apelaciju protiv istih rješenja kao i u apelaciji broj AP 4177/21. Apelacija je registrovana pod brojem AP 4379/21. II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. S obzirom na to da se apelacije registrovane pod brojevima AP 4177/21 i AP 4379/21 odnose na isto pitanje, predmet i postupak koji se vodio pred redovnim sudovima, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32 stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 4177/21.
4. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Vrhovnog suda i Okružnog javnog tužilaštva u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo), zatraženo je 13. i 29. decembra 2021. godine da dostave odgovore na apelacije.
5. Pozvani su u periodu od 31. decembra 2021. godine do 5. januara 2022. godine dostavili odgovore na apelaciju, koji su 24. decembra 2021. godine i 21. januara 2022. godine dostavljeni apelantovim punomoćnicima radi eventualnog izjašnjenja.
6. Apelantovi punomoćnici u ostavljenom roku nisu dostavili izjašnjenje.
III.Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
Uvodne napomene
8. Presudom Okružnog suda broj 11 0 K 021157 18 K od 5. aprila 2019. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 K 021157 19 Kž od 10. septembra 2020. godine, apelant je proglašen krivim što je 23. avgusta 2017. godine u mjestu i na način opisan u izreci presude počinio krivično djelo omogućavanja uživanja opojnih droga iz člana 208 stav (2) u vezi sa stavom (1) Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS), za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.
9. Protiv navedenih presuda apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu zbog kršenja prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, koja apelacija je odbijena kao neosnovana Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 4098/20 od 12. januara 2022. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba).
10. Apelant, koji je pravosnažno osuđen na jednu godinu zatvora, podnio je Okružnom sudu zahtjev za zamjenu kazne zatvora u novčanu kaznu.
Postupak u kojem su donesena osporena rješenja
11. Okružni sud je Rješenjem broj 11 0 K 021157 21 Kv od 16. novembra 2021. godine usvojio zahtjev osuđenog apelanta i kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, na koju je apelant osuđen pravosnažnom Presudom Okružnog suda broj 11 0K021157 18 K od 5. aprila 2019. godine, zamijenio novčanom kaznom u iznosu od 18.000,00 KM, računajući svaki dan zatvora po 50,00 KM. Određeno je da je apelant novčanu kaznu dužan da plati u roku od 30 dana po pravosnažnosti ovog rješenja, a ukoliko u tom roku ne plati novčanu kaznu, izvršiće se kazna zatvora na koju je apelant osuđen pravosnažnom presudom.
12. Obrazlažući rješenje, Okružni sud je naveo da je odredbama člana 46a. stav (3) KZRS propisano da se izrečena kazna zatvora, koje ne prelazi jednu godinu, može na zahtjev osuđenog zamijeniti u novčanu kaznu, u skladu sa odredbama člana 50 st. (2) i (3) KZRS. Okružni sud je zaključio da je apelantov zahtjev opravdan i da su ispunjeni zakonski uslovi da se izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine zamijeni u novčanu kaznu jer je ocijenio da nije neophodno da se apelant uputi na izdržavanje kazne zatvora radi postizanja posebne prevencije i da se i novčanom kaznom prema apelantu može ostvariti cilj i svrha kažnjavanja. Okružni sud je odluku donio uz pozivanje na odredbe člana 24 stav (5) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS), u vezi sa članom 46a. stav (3) u vezi sa članom 50 st. (2) i (3) KZRS.
13. Protiv Rješenja Okružnog suda broj 11 0 K 021157 21 Kv od 16. novembra 2021. godine žalbu su izjavili apelant (u kojoj je tražio da novčanu kaznu plati u ratama) i Okružno tužilaštvo (zbog povrede Krivičnog zakona).
14. Odlučujući o žalbama Okružnog tužilaštva i apelanta, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 11 0 K 021157 21 Kž 2 od 1. decembra 2021. godine kojim je žalbu Okružnog tužilaštva uvažio, Rješenje Okružnog suda broj 11 0 K 021157 21 Kv od 16. novembra 2021. godine preinačio i odbio kao neosnovan apelantov zahtjev da se kazna zatvora u trajanju od jedne godine, izrečena pravnosnažnom Presudom Okružnog suda broj 11 0 K 021157 18 K od 5. aprila 2019. godine, zamijeni novčanom kaznom.
15. Obrazlažući rješenje, Vrhovni sud je naveo da je apelant proglašen krivim Presudom Okružnog suda broj 11 0 K 021157 18 K od 5. aprila 2019. godine zbog krivičnog djela iz člana 208 stav (2) u vezi sa stavom (1) KZRS („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 64/17), koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 K 021157 19 Kž od 10. septembra 2020. godine, kada je postala pravnosnažna. Zatim je Vrhovni sud ukazao da zakon po kojem je apelantu suđeno i po kojem mu je izrečena pravnosnažna presuda nije propisivao mogućnost zamjene izrečene kazne zatvora koja ne prelazi jednu godinu novčanom kaznom. Ta mogućnost, kako je istakao Vrhovni sud, stvorena je tek 3. marta 2021. godine kada je na snagu stupio Zakon o izmjenama i dopunama KZRS („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 15/21 od 23. februara 2021. godine), koji je odredbama člana 46a. stav (3) propisao da se izrečena kazna zatvora, koja ne prelazi jednu godinu, može na zahtjev osuđenog zamijeniti novčanom kaznom, shodno odredbi člana 50 st. (2) i (3) tog zakona.
16. Budući da je apelant pravnosnažno osuđen po zakonu koji nije propisivao mogućnost zamjene kazne zatvora novčanom kaznom, Vrhovni sud je ocijenio da nije bilo osnova da se apelantov zahtjev usvoji i izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine zamijeni novčanom kaznom. Slijedom toga, Vrhovni sud je zaključio da je Okružni sud u postupku donošenja pobijanog rješenja primijenio zakon koji se ne može primijeniti i time je počinio povredu Krivičnog zakona iz 312 tačka g) ZKPRS, te je stoga uvažio žalbu Okružnog tužilaštva i prvostepeno rješenje preinačio, u skladu sa članom 337 stav (3)
ZKPRS.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
17. Apelant je u apelaciji broj AP 4177/21 naveo da mu je osporenim rješenjem Vrhovnog suda povrijeđeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6 i 7 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U tom smislu, apelant je ukazao da Evropska konvencija ima prioritet u odnosu na domaće zakone. Apelant je istakao da je do navedenih povreda došlo iz razloga što je Vrhovni sud prilikom donošenja svoje odluke „morao“ primijeniti zakon koji je blaži po učinioca, a to je zakon koji dozvoljava da se kazna zatvora do godine dana pretvori u novčanu kaznu. Pošto je apelant proglašen krivim da je počinio krivično djelo iz člana 208 stav (2) KZRS, smatra da su se stekli svi zakonski uslovi da se apelantu dozvoli pretvaranje novčane kazne u kaznu zatvora. Apelant je naveo da je Vrhovni sud preinačavajući rješenje Okružnog suda i primjenjujući stroži Krivični zakon povrijedio njegovo pravo na primjenu blažeg zakona (član 9 KZRS), te da je taj zakon pogrešno primijenjen na njegovu štetu. Dakle, Vrhovni sud je postupio suprotno odredbi člana 7 Evropske konvencije jer nije primijenio KZRS, dajući obrazloženja da KZ nije poznavao primjenu pretvaranja kazne zatvora u novčanu kaznu. Dalje, apelant je istakao da Okružni sud njemu niti njegovom braniocu nije dostavio žalbu tužioca na rješenje od 16. novembra 2021. godine na izjašnjenje, pa je stoga apelant „uskraćen“ za mogućnost da izjavi odgovor na žalbu tužioca, čime mu je „povrijeđeno njegovo pravo na odbranu“. Zatim je apelant ukazao na razloge zbog kojih smatra da treba da se usvoji privremena mjera kojom bi bio „prekinut postupak za izdržavanje kazne zatvora“ za apelanta do odluke Ustavnog suda povodom izjavljene apelacije.
18. Apelant je i u apelaciji broj AP 4379/21 ukazao na povrede prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6 i 7 Evropske konvencije. Apelant je naveo da je Vrhovni sud počinio navedene povrede jer nije primijenio zakon koji je blaži za apelanta. U tom smislu, apelant je ukazao i na praksu Ustavnog suda iz predmeta br. AP 1498/18 i AP 2732/18.
b) Odgovor na apelaciju
19. Vrhovni sud je odgovorio da pobijanim rješenjem tog suda nisu povrijeđene odredbe KZRS, ZKPRS, Ustava Bosne i Hercegovine, a slijedom toga ni Evropske konvencije, koje apelant navodi. Vrhovni sud je ukazao da se postupku po žalbi na rješenje žalba ne dostavlja protivnoj stranci i braniocu na odgovor jer odredbama člana 338 ZKPRS nije propisana shodna primjena odredbe člana 316 istog zakona o odgovoru na žalbu na presudu. Vrhovni sud je zatim istakao da je primjena blažeg zakona moguća sve do pravnosnažnosti presude, a u postupku poslije toga nije moguće revidirati pravnosnažnu presudu po tom osnovu primjenom člana 9 KZRS, kao što to apelant pogrešno smatra.
20. Okružni sud je istakao da Rješenjem tog suda broj 11 0 K 021157 21 Kv od 16. novembra 2021. godine, po njegovoj ocjeni, nisu povrijeđena prava koja se navode u apelaciji i da ostaje pri datim obrazloženjima iz rješenja koje je donio.
21. Okružno tužilaštvo je odgovorilo da su Okružni sud i Vrhovni sud „pravilno postupili te da su svoje odluke obrazložili“ pa predlaže da se apelantovi navodi odbiju kao neosnovani.
V.Relevantni propisi
22. Krivični zakonik Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 64/17, 104/18 – odluka USRS, 15/21 i 89/21). Krivični zakonik Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 64/17 i 104/18 – odluka USRS) koji je važio u vrijeme donošenja pravosnažne Presude Okružnog suda broj 11 0K021157 18 K od 5. aprila 2019. godine u relevantnom dijelu glasi:
Vremensko važenje krivičnog zakonodavstva Član 9.
(1) Na učinioca krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela. Ako je zakon izmijenjen za vrijeme izvršenja krivičnog djela, primijeniće se zakon koji je bio na snazi u vrijeme kada je djelo dovršeno.
(2) Ako je poslije izvršenja krivičnog djela, a prije donošenja pravosnažne presude, jednom ili više puta izmijenjen zakon, primijeniće se zakon koji je najblaži za učinioca.
(3) Na učinioca krivičnog djela koje je propisano zakonom sa određenim vremenskim trajanjem, primijeniće se taj zakon bez obzira na to kada mu se sudi, osim ako tim zakonom nije drugačije određeno.
(4) Pravila važenja ovog zakonika iz st. 1, 2. i 3. ovog člana važe i u odnosu na dejstvo pravnih posljedica osude.
Izvršenje novčane kazne Član 50. st. (1), (2) i (3) (1) U presudi se određuje rok plaćanja novčane kazne koji ne može biti kraći od petnaest dana, niti duži od tri mjeseca. U opravdanim slučajevima sud može dozvoliti da osuđeni novčanu kaznu plati u ratama, s tim da rok isplate ne može biti duži od jedne godine.
(2) Ako osuđeni ne plati novčanu kaznu u cijelosti ili djelimično u određenom roku, sud će narediti njeno prinudno izvršenje u postupku koji je propisan zakonom. Ako novčana kazna putem prinudnog izvršenja ne bude naplaćena u roku od jedne godine, sud će donijeti odluku o zamjeni novčane kazne kaznom zatvora, na način da se 50 KM, odnosno svaki započeti dnevni iznos novčane kazne zamijeni jednim danom kazne zatvora, s tim da kazna zatvora u tom slučaju ne može biti duža od dvije godine.
(3) Ako osuđeni isplati samo dio novčane kazne, ostatak se srazmjerno pretvara u kaznu zatvora, a ako osuđeni isplati i ostatak novčane kazne, izvršenje kazne zatvora se obustavlja.
23. Zakon o izmjenama i dopunama Krivičnog zakonika Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 15/21 od 23. februara 2021. godine): Član 10.
Poslije člana 46. dodaje se naziv člana i novi član 46a, koji glasi:
“Izuzetnost kratkotrajne kazne zatvora Član 46a.
(1) Kaznu zatvora do šest mjeseci sud može izreći samo ako posebne okolnosti djela i učinioca pokazuju da se novčanom kaznom ne može postići svrha kažnjavanja ili da se novčana kazna neće moći izvršiti.
(2) Odredba stava 1. ovog člana ne odnosi se na kaznu zatvora kao zamjenu za neplaćenu novčanu kaznu (član 50. st. 2. i 3), opozvanu uslovnu osudu (čl. 64, 65. i 66), neizvršeni rad u javnom interesu (član 70. stav 7) i kaznu oduzimanje vozačke dozvole (član 51. stav 5).
(3) Izrečena kazna zatvora koja ne prelazi jednu godinu dana, može se na zahtjev osuđenog zamijeniti novčanom kaznom, shodno odredbi člana 50. st. 2. i 3. ovog zakonika.”.
Član 66.
Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u “Službenom glasniku Republike Srpske” [3. marta 2021. godine].
24. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17, 66/18 i 15/21). U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17 i 66/18) sačinjen u Ustavnom sudu, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Vrste odluka Član 74. stav (1) (1) U krivičnom postupku odluke se donose u obliku presude, rješenja i naredbe.
Dopuštenost žalbe na rješenje Član 334. stav (1) (1)Protiv rješenja suda donesenog u prvom stepenu, stranke, branilac i lica čija su prava povrijeđena mogu izjaviti žalbu uvijek kada u ovom zakonu nije izričito određeno da žalba nije dopuštena.
Odlučivanje o žalbi na rješenje Član 337. st.(1) i (3) (1) O žalbi protiv rješenja prvostepenog suda odlučuje drugostepeni sud na sjednici vijeća, ako ovim zakonom nije drugačije određeno. O žalbi protiv rješenja donesenog u prvom stepenu pred Vrhovnim sudom odlučuje vijeće u drugom sastavu.
(3) Odlučujući o žalbi, sud može rješenjem odbaciti žalbu kao neblagovremenu ili kao nedozvoljenu, odbiti žalbu kao neosnovanu ili uvažiti žalbu i rješenje preinačiti ili ukinuti i, po potrebi, predmet uputiti na ponovno odlučivanje.
VI.Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama je Rješenje Vrhovnog suda broj 11 0 K 021157 21 Kž 2 od 1. decembra 2021. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 6. decembra 2020. godine, a apelacije su podnesene 8. i 23. decembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6 i 7 Evropske konvencije. Apelant smatra da je do povrede navedenih prava došlo zbog pogrešne primjene materijalnog prava jer Vrhovni sud nije primijenio zakon koji je blaži za njega. Osim toga, apelant ističe da se povreda navedenih prava ogleda i u činjenici što Okružni sud apelantu lično, a ni njegovom braniocu nije dostavio žalbu Okružnog tužilaštva na rješenje Okružnog suda radi izjašnjenja, po kojoj je Vrhovni sud odlučivao. Ustavni sud će prvo ispitati apelantove navode o (ne)primjeni blažeg zakona u skladu sa garancijama člana 7 Evropske konvencije.
30. Član 7 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Niko se ne smije smatrati krivim za krivično djelo izvršeno činjenjem ili nečinjenjem koje, u vrijeme kada je počinjeno, nije predstavljalo krivično djelo po unutrašnjem ili međunarodnom pravu. Isto tako, ne smije se izreći stroža kazna od one koja je bila primjenjiva u vrijeme kada je krivično djelo počinjeno.
31. Ustavni sud zapaža da je apelant pravosnažnom presudom proglašen krivim za krivično djelo omogućavanja uživanja opojnih droga iz člana 208 stav (2) u vezi sa stavom (1) KZRS, koje je počinio je 23. avgusta 2017. godine, te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine. Presuda Okružnog suda broj 11 0 K 021157 18 K od 5. aprila 2019. godine kojom je apelant proglašen krivim i osuđen na jednu godinu zatvora je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 K 021157 19 Kž od 10. septembra 2020. godine, kada je presuda Okružnog suda i postala pravosnažna.
32. Prije daljnjeg razmatranja Ustavni sud podsjeća na član 21 stav (6) Pravila Ustavnog suda kojim je propisano da je podnosilac apelacije dužan obavijestiti Ustavni sud o svim promjenama adrese, pravnog i činjeničnog stanja u vezi sa apelacijom koje su se desile nakon podnošenja apelacije Ustavnom sudu, u suprotnom, Ustavni sud će donijeti odluku prema stanju u spisu. Dakle, prema stanju spisa, odnosno informacijama koje je dobio Ustavni sud, apelant još uvijek (u vrijeme donošenja ove odluke) nije upućen na izdržavanje kazne zatvora u trajanju od jedne godine.
33. Ustavni sud ukazuje da su odredbe člana 9 st. (1) i (2) KZRS koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja krivičnog djela (23. avgusta 2017. godine) i pravosnažnosti presude kojom je apelant proglašen krivim (10. septembra 2020. godine) propisivale vremensko važenje zakona na način da je u stavu (1) propisano da će se „na učinioca krivičnog djela primijeniti zakon koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela. Ako je zakon izmijenjen za vrijeme izvršenja krivičnog djela, primijeniće se zakon koji je bio na snazi u vrijeme kada je djelo dovršeno“, dok je stavom (2) propisano: „Ako je poslije izvršenja krivičnog djela, a prije donošenja pravosnažne presude, jednom ili više puta izmijenjen zakon, primijeniće se zakon koji je najblaži za učinioca.“ Dakle, Ustavni sud konstatuje da u vrijeme počinjenja krivičnog djela, kao i u vrijeme pravosnažnosti presude kojom je apelant proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine nije postojala mogućnost da se izrečena kazna zatvora zamijeni u novčanu kaznu.
34. Međutim, mogućnost zamjene kazne zatvora novčanom kaznom je propisana donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama KZRS. Ustavni sud ukazuje da je u članu 43a. stav (3) tog zakona jasno propisano „da se izrečena kazna zatvora koja ne prelazi jednu godinu dana može na zahtjev osuđenog zamijeniti novčanom kaznom […]“. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je u prelaznim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama KZRS u članu 66 propisano da taj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u „Službenom glasniku Republike Srpske”, kao i da je objavljen u „Službenom glasniku Republike Srpske” broj 15/21 od 23. februara 2021. godine. Dakle, citirane odredbe člana 43a. stav (3) su u primjeni počev od 3. marta 2021. godine.
35. Budući da je apelant pravosnažnom presudom proglašen krivim i osuđen na jednu godinu zatvora, te da je u međuvremenu stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama KZRS, apelant je Okružnom sudu podnio zahtjev za zamjenu kazne zatvora u novčanu kaznu. Okružni sud je, odlučujući o apelantovom zahtjevu, zaključio da je zahtjev opravdan i da su ispunjeni zakonski uslovi da se izrečena kazna zatvora zamijeni u novčanu kaznu jer je ocijenio da nije neophodno da se apelant uputi na izdržavanje kazne zatvora radi postizanja posebne prevencije i da se i novčanom kaznom prema apelantu može ostvariti cilj i svrha kažnjavanja. Prilikom donošenja ove odluke Okružni sud se pozvao na odredbe člana 43a. stav (3) KZRS. Nasuprot tome, Vrhovni sud je, odlučujući o žalbi Okružnog tužilaštva, rješenje Okružnog suda preinačio tako da je apelantov zahtjev odbio, obrazloživši to stavom da je apelant pravosnažno osuđen po zakonu koji nije propisivao mogućnost zamjene kazne zatvora novčanom kaznom jer je Zakon o izmjenama i dopunama KZRS u kojem je sadržan i član 46a. stav (3) stupio na snagu tek 3. marta 2021. godine.
36. Dakle, u predmetnom slučaju je sporno pravno pitanje koje odredbe KZRS je redovni sud trebalo da primijeni, odredbe koje su bile na snazi u vrijeme počinjenja krivičnog djela i pravosnažnosti presude ili odredbe koje su na snazi prije početka izdržavanja kazne zatvora.
37. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u više svojih odluka (vidi, između ostalog, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 1498/18 od 23. aprila 2018. godine i AP 1118/18 od 19. februara 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba) zauzeo stav da se obaveza primjene blažeg zakona odnosi i na akcesorne postupke koji su integralni dio krivičnog postupka budući da se radi o „jedinstvenom postupku utvrđivanja krivične optužbe“. Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj AP 1498/18, rješavajući apelantovu apelaciju, u navedenom predmetu utvrdio da postoji kršenje člana 7 Evropske konvencije kada redovni sud nije primijenio ranije važeći KZRS, već je zaključio da se primjena odredaba člana 9 važećeg Zakonika o vremenskom važenju krivičnog zakonodavstva ograničava na krivični postupak do pravosnažnosti presude, a u konkretnom slučaju se radi o postupku izvršenja pravosnažno izrečene kazne zatvora. Pozivajući se na praksu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Del Rio Prada protiv Španije (Evropski sud, predstavka broj 42750/09 od 21. oktobra 2013. godine), kao i ukazujući na relevantne odredbe iz domaćeg zakonodavstva, Ustavni sud je u navedenom predmetu zaključio da, bez obzira na činjenicu da je pravosnažna presuda apelantu izrečena mjesec dana nakon što je stupio na snagu sada važeći zakonik, apelant je pravosnažno osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 30 dana prema odredbama ranije važećeg KZRS, što mu je, u skladu s odredbama ranije važećeg KZRS, davalo mogućnost da navedenu kaznu zatvora zamijeni novčanom kaznom. Takođe, Ustavni sud je u navedenom predmetu utvrdio da se ne može govoriti da član 33 stav 2 ranije važećeg KZRS propisuje izvršenje kazne zatvora u nekom navodno operativnom smislu, već se radi o (pod zakonom propisanim okolnostima nakon odluke suda o zahtjevu osuđenog lica) novom drugačijem obliku „kazne“, koja pogađa pravosnažno osuđeno lice. Radi se o „institutu zamjene kazne“, koju je poznavao ranije važeći KZRS, koji je licima koja su ispunjavala zakonom propisan uslov davao mogućnost da traže drugačiju kaznu od izrečene kazne zatvora, koja je za njih blaža – novčanu kaznu. S obzirom na to da sada važeći zakonik isključuje takvu mogućnost, nesporno je da novi važeći zakon utiče na lica kojima je izrečena kazna zatvora koja ne prelazi period od šest mjeseci (u Republici Srpskoj), konkretno na apelanta, te se ne radi o izvršenju kazne, već o mjeri koja utiče na samu „kaznu“, odnosno nemogućnost apelanta da kaznu zatvora zamijeni blažom i po njega očito povoljnijom novčanom kaznom.
38. Dalje, Ustavni sud ukazuje da je i u Odluci broj AP 1118/18, rješavajući apelaciju u navedenom predmetu, utvrdio da postoji kršenje člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te u tački 32 naveo: „Dakle, redovni sudovi tvrde da je institut zamjene kazne zatvora novčanom kaznom jedan od načina izvršenja kazne zatvora koji se vezuje za vrijeme kada je osuđeno lice podnijelo zahtjev za zamjenu kazne, a ne za vrijeme kada je presuda donesena, odnosno da se blaži zakon, po pravilu, obavezno primjenjuje do pravosnažnosti presude, a poslije toga samo ako povodom vanrednih pravnih sredstava dođe do ponovnog suđenja, tako da se član 5 KZFBiH ne može primijeniti na institut zamjene kazne zatvora novčanom kaznom (član 43a. KZFBiH). U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u više svojih odluka (već citirane odluke br. AP 2809/12 i AP 2402/08, kao i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1498/18 od 23. aprila 2018. godine) zauzeo stav da se obaveza primjene blažeg zakona odnosi i na akcesorne postupke koji su integralni dio krivičnog postupka budući da se radi o „jedinstvenom postupku 'utvrđivanja krivične optužbe'“. Imajući u vidu navedenu praksu, Ustavni sud smatra da je arbitraran stav redovnih sudova da, prema članu 5 KZFBiH, blaži zakon može biti primijenjen samo do donošenja pravosnažne presude, a poslije toga samo ako povodom vanrednih pravnih sredstava dođe do ponovnog suđenja. [...].“
39. Imajući u vidu navedenu praksu, koja se ima primijeniti i u konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je arbitraran stav Vrhovnog suda da, prema članu 9 KZRS, blaži zakon može biti primijenjen samo do donošenja pravosnažne presude, te da u konkretnom slučaju nije bilo osnova da se primijeni član 43a. stav (3) KZRS. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je Vrhovni sud odbijanjem apelantovog zahtjeva za zamjenu kazne zatvora u novčanu kaznu povrijedio apelantovo pravo iz člana 7 Evropske konvencije.
40. Ustavni sud smatra da je radi zaštite apelantovih ustavnih prava dovoljno ukinuti Rješenje Vrhovnog sud broj 72 0 K 053771 18 Kž od 22. novembra 2018. godine i predmet vratiti na ponovni postupak, kako je navedeno u izreci ove odluke.
Ostali navodi
41. S obzirom na zaključak o povredi apelantovog prava iz člana 7 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno ispituje i apelantove navode o povredi prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. VIII.Zaključak
42. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo iz člana 7 stav 1 Evropske konvencije jer je u konkretnom slučaju primjena KZRS, kojim je odbijen apelantov zahtjev za zamjenu kazne zatvora novčanom kaznom, bila na apelantovu štetu, te je uticala na samu „kaznu“, a ne na njeno izvršenje.
43. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
45. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić