Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1478/20 (S. T.)
Odluka donesena 09. 02. 2022.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Krivična optužba - utvrđivanje
- Krivični postupak
- In dubio pro reo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1478/20
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 02. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1478/20, rješavajući apelaciju Sejfudina Tokića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. februara 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Sejfudina Tokića.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 584595 19 Kž od 20. januara 2020. godine.
Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Sarajevu, koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku, u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da, u skladu s članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Sejfudin Tokić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Marsela Bajramović, advokat iz Sarajeva, podnio je 14. aprila 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 K 584595 19 Kž od 20. januara 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 K 584595 17 K od 28. novembra 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 4. maja 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju 14. maja 2021. godine, dok Kantonalno tužilaštvo nije dostavilo odgovor na apelaciju.
4. Odgovori Kantonalnog suda i Općinskog suda su 24. decembra 2021. godine proslijeđeni apelantu radi eventualnog izjašnjenja. Apelant nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Presudom Općinskog suda broj 65 0 K 584595 17 K od 28. novembra 2018. godine apelant je proglašen krivim zbog toga što je 27. oktobra 2015. godine u Ulici Augusta Brauna napao službenu osobu u obavljanju službene radnje, svjestan da se radi o službenom licu, i to, između ostalog, tako što ga je rukama uhvatio za revere uniforme i počeo da ga odguruje pesnicom u predjelu grudi, a tom prilikom je policijskom službeniku F. I. (u daljnjem tekstu: oštećeni) nanio lake tjelesne povrede (sve pobliže opisano u izreci presude), dakle, napao službenu osobu u obavljanju poslova javne sigurnosti i tom prilikom mu nanio laku tjelesnu povredu, čime je počinio krivično djelo napad na službenu osobu u obavljanju poslova sigurnosti iz člana 359. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH). Apelantu je izrečena uvjetna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci, koja se neće izvršiti ukoliko apelant u roku od dvije godine od dana pravosnažnosti presude ne učini novo krivično djelo. Oštećeni je sa imovinskopravnim zahtjevom za naknadu štete upućen na parnični postupak.
7. U obrazloženju presude Općinski sud je, između ostalog, naveo da su na glavnom pretresu provedeni dokazi optužbe, i to saslušanjem oštećenog i svjedoka I. H. i E. H., kao i saslušanjem vještaka sudske medicine, dr. H. Ž. Osim toga, provedeni su i opisani materijalni dokazi, i to uvidom u fotodokumentaciju MUP-a KS od 27. oktobra 2015. godine, medicinsku dokumentaciju na ime oštećenog od 27. oktobra 2015. godine, izvod iz kaznene evidencije na ime apelanta, zapisnik o saslušanju svjedoka I. H. od 27. oktobra 2015. godine, nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka medicinske struke, dr. H. Ž. od 28. aprila 2016. godine, naredbu za vještačenje Kantonalnog tužilaštva od 26. aprila 2016. godine, te službenu zabilješku službenika policije MUP-a KS od 27. i 28. oktobra 2015. godine.
8. Općinski sud je naveo da je, kao dokaz odbrane, izvedena reprodukcija videosnimka nadzornih kamera sa PS Centar Sarajevo od 27. oktobra 2015. godine, koji je dostavljen po naredbi Općinskog suda, zatim, da je apelant saslušan u svojstvu svjedoka, kao i da je u spis uložena krivična prijava apelanta protiv oštećenog. Općinski sud je naveo da je odbio prijedlog odbrane da se naloži MUP-u KS da iz kaznene evidencije dostavi informaciju da li oštećeni, E. H. i I. H. prolaze kroz kaznenu evidenciju, jer odbrana nije raspolagala činjenicama da su oni osuđivani za eventualno davanje lažnog iskaza, kao i prijedlog odbrane da sud naredi MUP-u KS da dostavi dokumentaciju u vezi sa disciplinskim postupkom koji se vodio protiv oštećenog, budući da je odbrani dostavljeno rješenje o ishodu disciplinskog postupka.
9. Općinski sud je naveo da je, u skladu sa principom slobodne ocjene dokaza (član 16. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH)), savjesno i pažljivo razmotrio sve dokaze pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti. Pri tome ukazao je na to šta proizlazi iz iskaza oštećenog (iskaz na strani 3. presude detaljno interpretiran), svjedoka E. H. i I. H. (iskazi na strani 3, posljednji pasus, i strani 4. presude detaljno interpretirani), zatim, iskaza, te nalaza i mišljenja vještaka sudske medicine (iskaz na strani 5. presude detaljno interpretiran), iskaza apelanta i snimka videonadzora sa nadzorne kamere koja se nalazi na objektu PS Centar od 27. oktobra 2015. godine.
10. Naime, Općinski sud je naveo da je oštećeni, pored ostalog, istakao da je apelant fotografirao raskrsnicu, policijsku kućicu, te službena vozila nakon čega je oštećeni izašao iz policijske kućice i zatražio od apelanta na uvid ličnu kartu (apelant je ličnu kartu dao na uvid tek nakon što mu je treći put zatraženo, nakon čega se počeo udaljavati). Nadalje, naveo je da je oštećeni dva puta pokušao zaustaviti apelanta, budući da je lična karta bila kod oštećenog, te da mu naredio da stane, a nakon čega je apelant rekao oštećenom da on nema naređenje da ga hapsi, da bi ga oštećeni pitao u čemu je problem. U tom momentu ga je apelant „otvorenim dlanovima uhvatio za revere policijske jakne i odgurnuo ga, te ga zakačio ramenom“ uz vrijeđanje oštećenog i izricanje psovki, zbog čega je oštećeni svojom desnom rukom skinuo apelantovu desnu ruku sa sebe i pitao: „Šta je problem?“, dok je apelant sve vrijeme upućivao uvrede. Dalje, slijedi da je oštećenom i apelantu prišao i svjedok E. H., koja je pitala šta se dešava, da je apelant nastavio psovati, nakon čega je oštećeni priveo apelanta u policijsku stanicu držeći ga za ruku, dok je E. H. bila kraj njega, te da su zajedno ušli u policijsku stanicu gdje je zamolio kolegu da apelanta odvede u Odjeljenje kriminalističke policije kako bi dao iskaz, dok je oštećeni otišao do rukovodioca smjene i obavijestio ga o predmetnom događaju, te apelantovom ponašanju. Nadalje, naveo je da je rukovodilac smjene naložio da se oštećeni i apelant „alkotestiraju“, što su i učinili, nakon čega je oštećeni ispunio knjigu lišavanja slobode, te ponudio apelantu da se potpiše, što je apelant odbio, koristeći pri tome pogrdne riječi. Potom, navedeno je da je apelant tražio telefon kako bi obavijestio porodicu da bi, nakon što mu je ustupljen službeni telefon, apelant pozvao neki broj, te, pored ostalog, rekao pozvanom licu da objavi da ga je oštećeni „bespravno lišio slobode u Ulici Augusta Brauna“, zbog čega je oštećeni od apelanta oduzeo telefon, jer nije kontaktirao sa porodicom, već je telefon zloupotrijebio. Osim toga, Općinski sud je ukazao da je oštećeni naveo da je „krim-tehnika“ fotografirala njegovu uniformu, kao i crvenilo-povredu, koju je zadobio od apelanta, a poslije čega se javio na KUM, gdje mu je ordinirajući ljekar u nalazu konstatirao lakše tjelesne povrede. Nadalje, naveo je da je oštećeni pojasnio da je 27. oktobra 2015. godine sačinio službenu zabilješku na okolnosti preduzimanja službenih radnji, a 28. oktobra 2015. godina drugu službenu zabilješku na okolnost zloupotrebe telefona od apelanta.
11. Općinski sud je naveo da je i sadržaj službenih zabilješki sačinjenih o preduzetim službenim radnjama oštećenog, kao policijskog službenika, saglasan iskazu koji je oštećeni dao na glavnom pretresu.
12. Općinski sud je dalje naveo da je svjedok E. H. predmetni događaj opisala „u bitnom saglasno“ oštećenom. Naime, navela je da je, između ostalog, pojasnila da je apelant „fizički nasrnuo na [oštećenog] ispred PS Centar, prethodno prišavši policijskoj kućici u kojoj se nalazio oštećeni, te fotografirao oštećenog unutra mobitelom“. Potom, navela je da je oštećeni izašao i razgovarao sa apelantom, ali da nije čula o čemu, nakon čega se apelant udaljio od oštećenog „i iz Ulice Augusta Brauna skrenuo u Ulicu kralja Tvrtka, iza policijske stanice na ćošak“, kao i da je oštećeni krenuo za njim, a svjedok E. H. za oštećenim, kako ne bi eventualno došlo do nekih problema. Nadalje, naveo je da se u momentu kada je svjedok E. H. Prišla, oštećeni nalazio ispred apelanta, te da je tada apelant „uhvatio kolegu [oštećenog] za revere jakne, zbog čega je ona prišla i naredila [apelantu] da ga pusti, ali da ne zna zbog čega je do toga došlo, da bi njen kolega rekao da [apelanta] vode u stanicu“, te da je krenula za njim, da su ušli kod šefa smjene, gdje je oštećeni obavijestio rukovodioca smjene o događaju koji se desio ispred stanice. Također, Općinski sud je naveo da je svjedok E. H. pojasnila da se za to vrijeme apelant obraćao svima, odnosno da je vikao, psovao, prijetio i sl.
13. U odnosu na iskaz svjedoka I. H., Općinski sud je naveo da je navedeni svjedok apelanta opisao kao histeričnog i vidno uzbuđenog, te da je naveo da je apelant sve vrijeme boravka u PS Centar prijetio svima (policiji i državi), te da je vrijeđao policijske službenike. Općinski sud je istakao da je u cijelosti poklonio vjeru svjedoku I. H., ocjenjujući da se u PS Centar kritične prilike nalazio slučajno i bio očevidac apelantovog ponašanja, kao i prijetnji koje je apelant upućivao policijskim službenicima. Općinski sud je odbio kao neosnovan prigovor odbrane istaknut u pravcu nepodudarnosti iskaza navedenog svjedoka sa glavnog pretresa i iz istrage, imajući u vidu da se navedeni svjedok na glavnom pretresu ispravio i rekao da se, zbog proteka vremena, ne može sjetiti svih detalja, kao i da je apelanta vidio tek u PS Centar kada je i bio očevidac njegovog ponašanja, te da je čuo sve prijetnje i uvrede koje je tom prilikom apelant upućivao svim prisutnim, a naročito policijskim službenicima, oštećenom i svjedoku E. H.
14. Općinski sud je dalje ukazao na činjenice koje slijede iz nalaza i mišljenja, kao i iskaza vještaka sudske medicine, dr. H. Ž., koji je sačinjen na osnovu medicinske dokumentacije izdate u Klinici za urgentnu medicinu u Sarajevu. Vještak je, svjedočeći na glavnom pretresu, prvo istakao da je sačinio svoj pismeni nalaz 28. aprila 2016. godine po naredbi Kantonalnog tužilaštva od 26. aprila 2016. godine i da mu je „ bilo naloženo da izvrši sudsko-medicinsko vještačenje na težinu tjelesnih povreda i mehanizma njihovog nastajanja kod oštećenog“ i da mu je kantonalni tužilac priložio medicinsku dokumentaciju izdatu u Klinici za urgentnu medicinu u Sarajevu, te da je pismeni nalaz sačinio nakon što ju je proučio. Nadalje je obrazloženo da je vještak, između ostalog, naveo da je nagnječina sa krvnim podlivom u predjelu grudnog koša nanesena „zamahnutom stisnutom pesnicom od povredioca“. Općinski sud je istakao da je vještaku predočena i fotodokumentacija MUP-a KS od 27. oktobra 2015. godine i da je vještak naveo da se iz fotografije na stranici 3. vidi crvenilo kože u predjelu grudnog koša, sa lijeve strane prema vratu. Općinski sud je dalje naveo da je odbrana, osporavajući nalaz i mišljenje vještaka, zahtijevala da se vještak izjasni da li se, „ako se sagleda nalaz u cjelini, u smislu same izjave pacijenta, lokalnog izgleda, može doći do zaključka da se radilo o povredi druge vrste ili o crvenilu kože za što je uzrok nešto drugo, a ne udarac“ na šta je vještak odgovorio da je u konkretnom slučaju ljekar prilikom pregleda oštećenog konstatirao crvenilo kože, nakon čega je postavio dijagnozu nagnječine sa krvnim podlivom. Dalje, naveo je da krvni podliv koji je crvene boje, zapravo, znači da je to svježiji krvni podliv, jer da je oštećeni pregledan nakon 2-3 dana, krvni podliv bio bi drugačije boje. Općinski sud je, također, naveo da je vještak na pitanje apelanta „da li je krvni podliv mogao nastati guranjem objema rukama“, odgovorio da je mogao, ali da prilikom tog guranja mora postojati udar rukama.
15. Općinski sud je dalje naveo da je odbrana ukazivala na nezakonito sačinjavanje nalaza i mišljenja vještaka u vezi sa postupanjem Kantonalnog tužilaštva, budući da je odredbom člana 122. ZKPFBiH propisano da se prilikom obavljanja vještačenja vrši i tjelesni pregled, a samo izuzetno da se vještačenje obavlja na osnovu medicinske dokumentacije, zbog čega odbrana smatra da je Kantonalno tužilaštvo bilo dužno i objektivno u mogućnosti da neposredno nakon povređivanja ili nekoliko dana kasnije angažira vještaka kako bi imali objektivan nalaz. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, ocjenjujući da je dat na najbolji mogući način, u skladu sa vještinom i pravilima struke, zasnovan na relevantnoj medicinskoj dokumentaciji i da je u cijelosti potvrđen ostalim izvedenim dokazima. Nadalje, naveo je da je imao u vidu da je vještak, dr. H. Ž. sudski vještak sa dugogodišnjim iskustvom u oblasti sudske medicine, te da njegov nalaz i mišljenje u konkretnom slučaju nisu ničim dovedeni u pitanje, a naročito ne navedenim prigovorom odbrane. Općinski sud je dalje ukazao na sadržaj odredbe člana 122. stav 1. ZKPFBiH, te je istakao da je navedeni prigovor odbio kao neosnovan, jer je izvršenim uvidom u dokumentaciju u spisu utvrdio da je vještaku naredbom Kantonalnog tužilaštva bilo naređeno da izvrši vještačenje samo na osnovu medicinske dokumentacije oštećenog, što je vještak i učinio, a što je u cijelosti u saglasnosti sa citiranom odredbom.
16. Općinski sud je naveo i da je apelant „na glavnom pretresu dao svoju odbranu u svojstvu svjedoka, gdje je iznio svoju verziju predmetnog događaja, navodeći da je kritične prilike on napadnut od oštećenog koji mu je oduzeo mobilni telefon i ličnu kartu, pogrešno mu se predstavljajući, kao i da nikakvog kontakta između njega i oštećenog nije bilo. Ovom iskazu suštinski odgovara i sadržaj krivične prijave koju je protiv policijskog službenika [oštećenog] podnio 17. decembra 2015. godine“.
17. Osim toga, Općinski sud je istakao da je na glavnom pretresu, a na prijedlog odbrane, reproduciran snimak videonadzora sa nadzorne kamere koja se nalazi na objektu PS Centar na dan 27. oktobar 2015. godine, dostavljen od PS Centar po nalogu suda. Međutim, Općinski sud je naveo da se iz snimka predmetni događaj nije mogao vidjeti, niti su se lica koja se nalaze na snimku mogla identificirati, zbog čega je odbrana naglasila da su oni striktno tražili videonadzor na dan 27. oktobar 2015. godine na kojem je zabilježen događaj opisan u predmetnoj optužnici, te da predmetni snimak ne odgovara onom koji su oni tražili, jer se iz reproduciranog snimka ne može uopće vidjeti predmetni događaj.
18. Općinski sud je naveo da je optužba, nakon što je ocijenila da izvedeni dokazi ukazuju da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici, izmijenila optužnicu na način da je precizirano da je apelant krivično djelo počinio „u Ulici Augusta Brauna“ umjesto „na raskrsnici ulica Augusta Brauna - Kralja Tvrtka“, te da je apelant fizički napao oštećenog „tako što ga je rukama uhvatio za revere uniforme i počeo da ga odguruje pesnicom u predjelu grudi“ umjesto da ga je fizički napao „na način da ga je rukama uhvatio za revere uniforme i počeo da ga gura u predjelu grudi“.
19. Općinski sud je naveo da je nakon analize izvedenih dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu zaključio da je van razumne sumnje dokazano da je apelant preduzeo radnje opisane u izreci presude. Nadalje, naveo je da predmetni događaj saglasno opisuju oštećeni, te svjedoci E. H. i I. H., kao očevici predmetnog događaja (svjedok E. H. na okolnost da je apelant uhvatio oštećenog za revere jakne, a svjedok I. H. na okolnost da je apelant prilikom privođenja u PS Centar policijske službenike vrijeđao, prijetio im i upućivao psovke, te pogrdne riječi). Općinski sud je naveo da oštećeni predmetnom događaju dodaje i bliži opis apelantovog ponašanja, dopunjen izjavama i psovkama koje mu je apelant kritične prilike upućivao. Također, naveo je da iskazi svjedoka potvrđuju da kritične prilike nije bilo sumnje u pogledu činjenice da je oštećeni policijski službenik - službeno lice u vršenju dužnosti, te da je nosio uniformu. Općinski sud je istakao da „ne nalazi da postoji motiv policijskih službenika (I. [oštećenog], H. [svjedoka E. H.]) da lažno terete optuženog [apelanta], kojeg ni prije ni poslije događaja nisu vidjeli, niti sa njim imaju bilo kakve nerazriješene odnose“. Osim toga, posebno je istakao da svjedok I. H., kao očevidac apelantovog ponašanja u PS Centar u trenutku kada se događaj dešavao, nije poznavao ni oštećenog, te da je njegov identitet tek kasnije saznao, a što ukazuje da nije postojao bilo kakav motiv za davanje neistinitog iskaza kojim bi se potkrijepio iskaz oštećenog. Dalje, naveo je da iskaz oštećenog dodatno podupire i medicinska dokumentacija o zadobivenoj povredi (laka tjelesna povreda u vidu nagnječine sa krvnim podlivom u predjelu grudnog koša sa lijeve strane). Općinski sud je naveo da je svjedok I. H. potvrdio da je apelantovo ponašanje kritične prilike bilo netipično i da je opravdavalo njegovo lišavanje slobode od policijskih službenika, nakon što se apelant „oglušio“ o sve naredbe policijskih službenika, pri tome ih vrijeđajući i ponižavajući. Nadalje, naveo je da sve navedeno upućuje na zaključak da je apelant preduzeo radnje opisane u izreci presude i na taj način napao službenu osobu u obavljanju poslova sigurnosti, pri tome mu nanijevši laku tjelesnu povredu, čime je počinio krivično djelo napad na službenu osobu u obavljanju poslova sigurnosti iz člana 359. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH.
20. Općinski sud je naveo da nije prihvatio vjerodostojnim tvrdnje odbrane da je oštećeni napao apelanta, te da ga je bez ikakvog povoda i razloga lišio slobode, jer takav zaključak, osim paušalnih tvrdnji apelanta, ne potkrepljuju drugi provedeni dokazi. Općinski sud je naveo da je imao u vidu da se predmetni događaj dešavao na javnom mjestu (ispred PS Centar), te da je o ponašanju oštećenog neko od svjedoka morao svjedočiti.
21. Također, Općinski sud je naveo da iz prezentiranih dokaza i apelantovog držanja na glavnom pretresu nije utvrdio postojanje okolnosti koje bi dovele u pitanje njegovu uračunljivost u vrijeme izvršenja krivičnog djela. Nadalje, imajući u vidu način izvršenja predmetnog krivičnog djela, Općinski sud je zaključio da je apelant na temelju općeg životnog iskustva, te ukupnog konteksta događaja bio svjestan da je oštećeni lice u uniformi i policijski službenik u vršenju službene dužnosti osiguranja PS Centar, da ga verbalno napada obraćajući mu se na neprimjeren način upućivanjem psovki, te da ga fizički napada hvatanjem za revere i odgurivanjem pesnicom u predjelu grudi. S tim u vezi, Općinski sud je zaključio da je apelant bio svjestan svog djela, njegove zabranjenosti i mogućih posljedica, ali da je, i pored toga, preduzeo radnje opisane u izreci presude, želeći da navedene posljedice proisteknu iz njegovih radnji i zaista nastupe kod oštećenog, odnosno želeći da napadne oštećenog kao službenu osobu u vršenju službene dužnosti, pri tome mu nanijevši laku tjelesnu povredu iz čega slijedi da je apelant postupao sa umišljajem.
22. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 K 584595 19 Kž od 20. januara 2020. godine odbijene su kao neosnovane žalbe apelantovog branioca i apelanta, te je prvostepena presuda potvrđena.
23. U obrazloženju presude Kantonalni sud je detaljno interpretirao žalbene prigovore apelantove braniteljice, pri čemu je, između ostalog, naveo da se žalbom nastoje dovesti u pitanje utvrđenja prvostepenog suda drugačijom ocjenom odlučnih činjenica, navodeći da sud svoju odluku temelji na iskazima svjedoka koji nisu svjedoci spornog događaja, ili su dali iskaze iz kojih ne proizlazi zaključak da je Kantonalno tužilaštvo dokazalo navode iz optužnice. Dalje, naveo je da se ocjenom izvedenih dokaza, odnosno izjave oštećenog i svjedoka optužbe, ni na koji način ne može steći uvjerenje da je apelant fizički napao oštećenog, pri čemu je posebno istaknuto da je iskaz svjedoka I. H. u cijelosti irelevantan, budući da navedeni svjedok nije bio očevidac spornog događaja. Kantonalni sud je naveo da odbrana, u odnosu na činjenice u vezi sa fizičkim napadom, ukazuje i na međusobne kontradiktornosti dokaza, uključujući i nalaz sudskog vještaka H. Ž. Dalje, naveo je da odbrana smatra da je potpuno netačno i nedokazano da je do susreta oštećenog i apelanta došlo u Ulici Augusta Brauna, te da u spisu ne postoji niti jedan dokaz kojim bi se ova tvrdnja dokazala. Kantonalni sud je, također, naveo da je stav odbrane da je nalaz vještaka neprihvatljiv i nezakonit, pri čemu je ukazivala na nepostupanje u skladu sa odredbom člana 122. ZKPFBiH. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je, po mišljenju odbrane, potpuno nejasno i nezakonito postupanje prvostepenog suda koji DVD videonadzora iz Ulice Augusta Brauna ne ocjenjuje u kontekstu svih drugih dokaza, pa i tvrdnji apelanta da nije tačno da je počinio radnje koje mu se stavljaju na teret. Dalje, naveo je da je iz navedenih razloga očigledan nejednak pristup ocjeni dokaza izvedenih tokom prvostepenog postupka, te da je sud imao zakonsku obavezu da, ukoliko postoji bilo kakva sumnja u pogledu bitnih činjenica, primijeni načelo in dubio pro reo. Također, navedeno je da odbrana smatra da je stanje spisa, a pogotovo sporni snimak pokazatelj da optužba nije u skladu sa obavezama koje nameće ZKPFBiH vodila zakonitu istragu, da nije utvrđivala činjenice koje bi razjasnile šta se desilo predmetnog dana, kao i da je Kantonalno tužilaštvo bilo dužno da istog dana od PU Centar zatraži izuzimanje snimka videonadzora i da na taj način osigura relevantne dokaze. Kantonalni sud je naveo da odbrana ukazuje da je upravo svjedok E. H. u svom iskazu pred sudom, a odgovarajući na apelantova pitanja, potvrdila da postoji videonadzor koji gleda na mjesto predmetnog događaja i da su kamere radile.
24. Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je, ispitujući žalbene prigovore koji se odnose na pitanje pravilnosti i potpunosti utvrđenog činjeničnog stanja, našao da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje. Nadalje, naveo je da je potpuno i pravilno ocijenio sve izvedene dokaze kako pojedinačno, tako i u međusobnoj vezi, te da je, dovodeći navedene dokaze u vezu sa navodima optužbe i odbrane, van svake razumne sumnje utvrdio da je apelant u vrijeme, na mjestu i na način opisan u optužnici počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Kantonalni sud je istakao da se prvostepeni sud bavio ocjenom i analizom izvedenih dokaza u smislu načela slobodne ocjene dokaza. Dalje, naveo je da je u cijelosti prihvatio kao osnovane zaključke iz prvostepene presude a koji se odnose na utvrđene odlučne činjenice, jer odgovaraju rezultatima izvedenih dokaza.
25. Kantonalni sud je naveo da su neosnovani žalbeni prigovori koji se odnose na bitnu povredu odredaba krivičnog postupka, odnosno navodi da je apelantu uskraćeno pravo na odbranu. S tim u vezi, istakao je da su odbrani omogućena sva prava u postupku kao i optužbi, a prije svega, pravo na izvođenje vlastitih dokaza. Kantonalni sud je naveo da je odbrana predložila reprodukciju snimka videonadzora sa nadzorne kamere koja se nalazi na objektu PS Centar na dan 27. oktobar 2015. godine, ali da se iz snimka nije mogao vidjeti predmetni događaj, niti su se lica koja se nalaze na snimku mogla identificirati, te da je odbrana naglasila da su oni striktno tražili videonadzor na dan 27. oktobar 2015. godine na kojem snimku je zabilježen događaj opisan u predmetnoj optužnici, kao i da predmetni snimak ne odgovara onom koji su oni tražili, jer se iz reproduciranog snimka ne može uopće vidjeti predmetni događaj.
26. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je odbrana tražila da se dostavi dokumentacija u vezi sa disciplinskim postupkom koji se vodio protiv oštećenog, a koji prijedlog je prvostepeni sud odbio iz razloga što je odbrani dostavljeno rješenje o ishodu disciplinskog postupka. U odnosu na navode kojima se ukazuje da je nezakonito sastavljen medicinski nalaz vještaka, dr. H. Ž., Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud u obrazloženju pobijane presude detaljno obrazložio zašto je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, dr. H. Ž. (Kantonalni sud je na stranici 5. presude ukazao na zaključke prvostepenog suda date s tim u vezi).
27. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud u obrazloženju pobijane presude dao konkretne i osnovane razloge i činjenice kojima se vodio prilikom ocjene dokaza. Pri tome Kantonalni sud je istakao da apelantu ni na koji način nije uskraćeno pravo na odbranu. Nadalje, naveo je da iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da izvedeni dokazi, dovedeni u međusobnu vezu, potvrđuju da se kritični događaj odvijao na način kako je opisano u izreci presude i da ne ostavljaju mjesta za sumnju da se navedeni događaj mogao desiti na bilo kakav drugi način. Kantonalni sud je istakao da je nakon analize izvedenih dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu zaključio da je van razumne sumnje dokazano da je apelant preduzeo radnje opisane u izreci prvostepene presude. S tim u vezi, istakao je da je nesporno da predmetni događaj saglasno opisuju oštećeni, kao i ostali svjedoci, odnosno policijski službenik E. H. i svjedok I. H., kao očevici predmetnog događaja. Dalje, naveo je da iskaz oštećenog i svjedoka događaja podupire i materijalni dokaz u vidu medicinske dokumentacije o zadobivenoj povredi oštećenog. Osim toga, Kantonalni sud je istakao da svjedok I. H. posrednim saznanjima o događaju koje ima potvrđuje da je apelantovo ponašanje kritične prilike bilo netipično i da je opravdavalo njegovo lišavanje slobode (obrazloženo na str. 5 i 6 presude). Pri tome istakao je da sve navedeno upućuje na zaključak da je apelant zaista preduzeo radnje opisane u izreci presude, odnosno da je napao službenu osobu u obavljanju poslova sigurnosti, pri tome mu nanijevši laku tjelesnu povredu, čime je počinio krivično djelo napad na službenu osobu u obavljanju poslova sigurnosti iz člana 359. stav 2. u vezi sa stavom
1. KZFBiH. Kantonalni sud je zaključio da je činjenično stanje iz pobijane presude pravilno i potpuno utvrđeno, te da prvostepena presuda ima sve potrebne i prihvatljive razloge u pogledu svih odlučnih činjenica, tako da se svi suprotni žalbeni prigovori odbrane ukazuju kao neosnovani.
28. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je na okolnost povrede prava na odbranu u apelantovoj žalbi navedeno da je u toku procesa na bazi izjava svjedoka utvrđeno da je cijeli događaj snimljen nadzornom kamerom PS Centar, usmjerenoj na Ulicu kralja Tvrtka, te da navedeni snimak predstavlja ključni materijalni dokaz odbrane. Također, naveo je da je Općinski sud u više navrata naredbom tražio dostavljanje navedenog snimka od MUP-a KS, koji to nije učinio uz dostavljanje kontradiktornih pismenih objašnjenja. Dalje, naveo je da apelant istovremeno ukazuje i na propuste tužioca s obzirom na to da nije blagovremeno izuzeo kao materijalni dokaz navedeni snimak od MUP-a KS, a čime je narušeno apelantovo pravo na pravično suđenje. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je, nasuprot žalbenim prigovorima, uvidom u pobijanu presudu utvrđeno da je odbrani kao ravnopravnoj stranci u postupku omogućeno da izvodi dokaze, te da je sporni videosnimak, koji je dostavljen po nalogu suda, a na prijedlog odbrane, reproduciran. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je o navedenom žalbenom prigovoru već odlučivao, te da se, ocjenjujući pravila ekonomičnosti i efikasnosti krivičnog postupka, neće ponovo baviti time, odnosno da se u svrhu izbjegavanja ponavljanja referira na obrazloženje dato u odnosu na žalbeni prigovor apelantove braniteljice.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
29. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i stav 3. tač. b) i d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant ukazuje na to da redovni sudovi nisu ocijenili sve činjenice i dokaze shodno osnovnim načelima KZFBiH i ZKPFBiH, odnosno da su odluke donijeli na osnovu dokaza koji ne ukazuju na navode optužbe da je apelant počinio opisano krivično djelo, što je kao posljedicu imalo više proizvoljnih zaključaka na štetu apelanta, pri čemu apelantu nije omogućen ravnopravan pristup izvođenju dokaza. Nadalje, smatra da se drugostepeni sud nije osvrtao na navode žalbe koji se odnose na proizvoljnu ocjenu dokaza, već da paušalno navodi da je prvostepeni sud potpuno i pravilno ocijenio sve dokaze izvedene na glavnom pretresu i na takvoj osnovi zasnovao svoje činjenične i pravne zaključke, te da je takvim postupanjem redovnih sudova prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje i zaštitu od proizvoljne primjene prava, pravo na obrazloženu odluku i pouzdane dokaze, kao i pravo na nepristrasan sud. Apelant smatra da je prvostepeni sud svoju odluku utemeljio na iskazima svjedoka koji očito nisu bili svjedoci konkretnog događaja, ili su dali iskaz iz kojeg ni na koji način ne proizlazi zaključak da je Kantonalno tužilaštvo dokazalo navode iz optužnice. Dalje, smatra da se iz iskaza oštećenog potvrđuje više ekskulpirajućih činjenica u odnosu na apelanta, te, s tim u vezi, ukazuje na činjenice koje proizlaze iz navedenog iskaza. Apelant tvrdi da je sud u konkretnom slučaju subjektivno pristupio predmetu, ne vodeći se objektivnim materijalnim dokazima i onim o čemu su svjedoci svjedočili u toku postupka. Nadalje, tvrdi da postupanje oštećenog predstavlja očigledan revolt prema apelantu (apelant smatra da oštećenom nisu odgovarale fotografije u vezi sa vozilom parkiranim do policijske kućice u kojoj se nalazio oštećeni, pri čemu se radilo o privatnom vozilu za koje nije dozvoljeno da bude tu parkirano). Apelant, također, navodi da se drugostepeni sud nije osvrtao ni na navode kojima se pobijaju razlozi kojima se vodio prvostepeni sud pri donošenju osuđujuće odluke, kao i na prigovore kojima je ukazivao na nedokazanost navoda iz izmijenjene optužnice u pogledu mjesta izvršenja krivičnog djela. Apelant smatra da je potpuno netačno i nedokazano da je do susreta apelanta i oštećenog došlo u Ulici Augusta Brauna, kako je to označeno u izmijenjenoj optužnici, odnosno izreci prvostepene presude, te navodi da se legitimiranje desilo u Ulici kralja Tvrtka. Također, apelant smatra da je pozivanje prvostepene presude na iskaz svjedoka I. H. potpuno neosnovano, budući da navedeni svjedok nema nikakvih saznanja u vezi sa dešavanjima van PU Centar, odnosno u vezi sa komunikacijom između oštećenog i apelanta na tom lokalitetu. Također, tvrdi da je sud potpuno neosnovano odbio prijedlog odbrane da se izda sudski nalog za pribavljanje izvoda iz kaznene evidencije za navedenog svjedoka u čemu se ogleda neravnopravan odnos prema strankama u postupku. Osim toga, apelant ukazuje i na iskaz svjedoka E. H. Nadalje, apelant insistira na tvrdnji da niko od svjedoka, pa ni sam oštećeni nisu naveli da je apelant udario oštećenog, da je zamahnuo stisnutom pesnicom prema njemu ili bilo šta slično, pri čemu ukazuje i na nalaz i mišljenje vještaka, dr. H. Ž. Također, smatra da je postupljeno suprotno odredbi člana 122. ZKPFBiH, budući da je prilikom obavljanja vještačenja obavezno vršenje tjelesnog pregleda oštećenog, što u konkretnom slučaju nije izvršeno, niti je vještak izvršio uvid u tužilački spis, već je nalaz uradio samo na osnovu jednog medicinskog nalaza, zbog čega je nalaz vještaka neprihvatljiv i nezakonit, te nije podložan nikakvim provjerama, čime je apelantu uskraćeno pravo na odbranu.
30. Nadalje, apelant navodi i da je odbrana insistirala da PU Centar dostavi snimak videonadzora na kojem je zabilježen događaj iz optužnice, ali da je sudu odgovoreno da više nisu u posjedu tog videonadzora da bi kasnije dostavili snimak koji su navodno naknadno pronašli. Dalje, navodi da dostavljeni snimak upravo pokazuje sva dešavanja u Ulici Augusta Brauna, te da se na snimku predmetni događaj nije mogao vidjeti. S tim u vezi, apelant navodi da je tačno da se lica koja se nalaze na snimku ne mogu identificirati, kao i da evidentno nema nikakvog ponašanja bilo kojeg lica sa snimka koje bi odgovaralo ponašanju opisanom u optužnici, odnosno da se na snimku vidi potpuno mirno i nesmetano kretanje lica, ulasci u PU Centar bez ikakve primjene sile, držanja za ruke ili slično. Pri tome apelant tvrdi da je potpuno nejasno i nezakonito postupanje redovnih sudova koji navedeni snimak nisu ocijenili u kontekstu svih drugih dokaza, pa i tvrdnji apelanta da nije počinio radnje koje mu se stavljaju na teret. Apelant smatra da je iz svih navedenih razloga nejednak pristup ocjeni dokaza izvedenih tokom prvostepenog postupka, odnosno da je očito povrijeđeno apelantovo pravo na ravnopravno postupanje, kao i da su redovni sudovi prekršili načelo in dubio pro reo. Nadalje, navodi da je stanje spisa, a pogotovo sporni snimak pokazatelj da optužba nije u skladu sa obavezama koje nameće ZKPFBiH vodila zakonitu istragu, te da nije utvrđivala činjenice koje bi razjasnile šta se desilo predmetnog dana. Osim toga, navodi da je Kantonalno tužilaštvo bilo dužno da istog dana od PU Centar zatraži izuzimanje snimka videonadzora i da na taj način osigura relevantne dokaze, te da je, zbog takvog propusta, odbrana imala priliku da godinama kasnije, nakon što je optužba okončala dokazni postupak, zatraži od suda izdavanje naredbe kojom će se tražiti od PU Centar relevantan snimak događaja. Apelant navodi i da je svjedok E. H. u svom iskazu pred sudom, a odgovarajući na apelantova pitanja, potvrdila da postoji videonadzor koji gleda na mjesto predmetnog događaja i da su kamere radile. U konačnici, apelant ističe da mu je prekršeno pravo na obrazloženu presudu s obzirom na to da se drugostepeni sud uopće nije argumentirano upuštao u ocjenu bitnih navoda žalbe, a čime je povrijeđen i član 13. Evropske konvencije.
II.Odgovor na apelaciju
31. Kantonalni sud je naveo da je u obrazloženju svoje odluke naveo sve činjenice i pravne, odnosno zakonske razloge na osnovu kojih je odlučio i donio svoju odluku. Nadalje, naveo je da u svemu ostaje pri obrazloženju osporene presude, te da smatra da njemu nisu povrijeđene važeće zakonske odredbe, kao ni apelantova prava zajamčena Ustavom Bosne i Hercegovine, a koja štiti i Evropska konvencija. Kantonalni sud je predložio da Ustavni sud predmetnu apelaciju odbije kao neosnovanu.
32. Općinski sud je ukazao na hronologiju predmetnog postupka, te je istakao da postupanjem Općinskog suda nisu povrijeđena apelantova prava ako se ima u vidu da je u konkretnom predmetu taj sud donio osuđujuću presudu, a koji zaključci su potvrđeni i presudom Kantonalnog suda od 20. januara 2020. godine.
V.Relevantni propisi
33. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine Federacije BiH” br. 36/03, 37/03 - ispravka, 21/04 - ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) U konkretnom slučaju primjenjuje se Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine Federacije BiH” br. 36/03, 37/03 - ispravka, 21/04 - ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14 i 76/14) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 359. st. (1) i (2) Napad na službenu osobu u vršenju poslova sigurnosti (1) Ko napadne ili ozbiljno prijeti da će napasti službenu osobu ili osobu koja joj pomaže u vršenju poslova javne sigurnosti ili sigurnosti Federacije ili dužnosti čuvanja javnog reda, kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine.
(2) Ako je krivičnim djelom iz stava 1. ovog člana službena osoba ili osoba koja joj pomaže lahko tjelesno ozlijeđena ili je krivično djelo iz stava 1. ovog člana učinjeno uz prijetnju upotrebom oružja, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
34. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 35/03, 37/03 - ispravka, 56/03 - ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 35/03, 37/03 - ispravka, 56/03 - ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom suda ne utvrdi njegova krivica.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 15.
Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branitelje tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.
(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 122.
Vještačenje tjelesnih povreda (1) Vještačenje tjelesnih povreda vrši se, u pravilu, pregledom povrijeđenog, a ako to nije moguće ili nije potrebno - na osnovu medicinske dokumentacije ili drugih podataka u spisima.
(2) Pošto tačno opiše povrede vještak će dati mišljenje, naročito o vrsti i težini svake pojedine povrede i njihovom ukupnom djelovanju, s obzirom na njihovu prirodu ili posebne okolnosti slučaja, kakvo djelovanje te povrede obično proizvode, a kakvo su u konkretnom slučaju proizvele i čime su povrede nanesene i na koji način.
Član 296.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
VI.Dopustivost
35. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
36. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
37. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 K 584595 19 Kž od 20. januara 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 11. marta 2020. godine (apelantova braniteljica je osporenu presudu primila 20. februara 2020. godine), a apelacija je podnesena 14. aprila 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
38. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
39. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
40. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
41. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
42. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te da stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije.
43. Apelant smatra da je u predmetnoj pravnoj stvari proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i da su izvedeni dokazi proizvoljno ocijenjeni. U tom smislu apelant osporava vjerodostojnost činjenica koje su iznosili svjedoci optužbe (oštećeni, E.H. i I.H.). Tvrdi da način na koji su svjedoci (oštećeni i E.H.) opisali da je došlo do spornog događaja pun kontradiktornosti, da nije potkrijepljen objektivnim dokazom – videonadzorom, te konačno da nije doveden u vezu sa njegovim iskazom koji je dao u svojstvu svjedoka, slijedom čega nije zadovoljen standard obrazložene odluke a samim tim i da je povrijeđeno načelo in dubio pro reo. U tom smislu apelant naročito ukazuje da u osporenoj drugostepenoj presudi nisu dati razlozi o istaknutim žalbenim prigovorima, već da se u obrazloženju odluke ponavljaju zaključci iz prvostepene presude. Osim toga, apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na odbranu, te da je prekršen princip jednakosti i ravnopravnosti stranaka u postupku.
44. U vezi sa apelantovim navodima, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivnopravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
45. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 26. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78. i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/05). U brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
46. Ustavni sud ukazuje i na stav iz presude Evropskog suda García Ruiz protiv Španije [Vv], br. 30544/96, presuda od 21. januara 1999. godine, u kojoj je navedeno: „26. Sud ponavlja da prema njegovoj dobro ustaljenoj praksi koja odražava načelo vezano uz pravilnu administraciju pravde, sudske presude moraju sadržavati razloge na kojima se temelje. Opseg ove dužnosti davanja 1 http://hudoc.ech.coe.int obrazloženja može varirati zavisno od prirode odluke i mora se odrediti u svjetlu činjenica svakog pojedinog slučaja (vidi presude Ruiz Torija protiv Španije i Hiro Balani protiv Španije od 9. decembra 1994., Serija A br. 303-A i 303-B, str. 12, stav 29, i str. 29-30, stav 27, i presudu Higgins i ostali protiv Francuske od 19. februara 1998., Reports of Judgments and Decisions 1998-I, str. 60, stav 42) [...].“
47. Također, Ustavni sud je u svojoj praksi iskazao stav da, zbog primjene principa in dubio pro reo, činjenice koje idu na teret optuženog moraju biti sa sigurnošću utvrđene za razliku od činjenica koje idu u korist okrivljenog, a koje se uzimaju kao utvrđene čak i onda kada su samo vjerovatne, to jest kada postoji sumnja u njihovo postojanje (vidi, npr., Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, AP 1603/05 od 21. decembra 2006. godine, tačka 41, i AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud podsjeća da princip in dubio pro reo u konvencijskom smislu konstituira poseban izraz presumpcije nevinosti (vidi, Evropski sud, Vassilios Stavropoulos protiv Grčke, broj predstavke 35522/04, stav 39, i Cleve protiv Njemačke, presuda od 15. januara 2015. godine, broj predstavke 48144/09, stav 52), te korespondira sa jednim od osnovnih zahtjeva krivičnog pravosuđa da tužitelj mora izvan razumne sumnje dokazati optužbu, odnosno načelom in dubio pro reo kojim je krivični sud vezan (vidi, Evropski sud, Melich i Beck protiv Češke Republike, broj predstavke 35450/04, presuda od 24. jula 2008. godine, stav 49). Prema mišljenju Ustavnog suda, načelo in dubio pro reo može biti dovedeno u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. Shodno ovom načelu, sud će donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je dokazana nevinost optuženog već i onda kad nije dokazana krivica optuženog. U tom smislu Ustavni sud ukazuje na to da je jedno od osnovnih načela i ZKPFBiH da su sud i drugi organi gonjenja dužni istinito i potpuno utvrditi kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje idu u njegovu korist. Dakle, u ZKPFBiH je propisana pretpostavka nevinosti zbog čega je optuženi oslobođen tereta dokazivanja, a pretpostavka nevinosti ne odnosi se samo na krivicu već i na sve druge elemente koji su u međusobnoj vezi u pojmu krivičnog djela (radnja izvršenja, protivpravnost ili kažnjivost). Osim toga, i prema praksi Evropskog suda, pretpostavka nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, nije dužan dokazivati svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. Dakle, pravilo in dubio pro reo nije dokazno pravilo. Ono podrazumijeva da sud u krivičnom postupku odlučuje presudom na način koji je povoljniji za okrivljenog ako se i nakon savjesne ocjene dokaza, pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, ne daju otkloniti sumnje o postojanju, odnosno nepostojanju nekih činjenica koje tvore obilježja krivičnog djela, ili od kojih zavisi primjena neke druge odredbe krivičnog zakonodavstva, a ne sadrži mjerila prema kojima bi prvostepeni sud bio dužan uzeti da su određene činjenice dokazane s određenim stepenom izvjesnosti, a druge nisu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu ni u njegovu nevinost (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 639/17 od 10. januara 2019. godine, st. 50. i 51).
48. Na kraju, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u predmetu Ajdarić protiv Hrvatske zaključio: „Sud nalazi da u ovome predmetu odluke do kojih su došli domaći sudovi nisu bile odgovarajuće obrazložene. Stoga, očigledna nepodudarnost u iskazima svjedoka, kao i medicinsko stanje S.Š. nisu bili uopće ili dovoljno rješavani. U takvim okolnostima može se reći da odluke domaćih sudova nisu poštovale osnovni zahtjev krivičnog pravosuđa, da tužitelj mora izvan razumne sumnje dokazati optužbu, te nisu bile u skladu s jednim od osnovnih načela krivičnog prava, i to načelom in dubio pro reo“ (vidi, Evropski sud, Ajdarić protiv Hrvatske, presuda od 13. decembra 2011. godine, aplikacija broj 20883/09, stav 51).
49. Dovodeći u vezu činjenice iz osporenih presuda sa apelantovim navodima i principima navedenim u prethodnom dijelu odluke, Ustavni sud će ispitati da li iz obrazloženja osporenih presuda redovnih sudova proizlazi da je Kantonalno tužilaštvo van razumne sumnje dokazalo da je apelant počinio krivično djelo iz člana 359. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, na način da je oštećenog – napao u Ulici Augusta Brauna, te da mu je tom prilikom nanio laku tjelesnu povredu, te da li je slijedom toga ispoštovan princip in dubio pro reo.
50. Dakle, apelant je proglašen krivim zbog krivičnog djela napad na službenu osobu u vršenju poslova sigurnosti iz člana 359. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, zato što je 27. oktobra 2015. godine u Ulici Augusta Brauna napao službenu osobu u obavljanju poslova javne sigurnosti i tom prilikom joj nanio laku tjelesnu povredu. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostepene presude, koja je potvrđena odlukom drugostepenog suda, slijedi da je prvostepeni sud svoju odluku zasnovao na iskazu oštećenog, službenim zabilješkama sačinjenim o preduzetim službenim radnjama oštećenog, potom iskazima svjedoka E. H. i I. H., zatim, na iskazu, te nalazu i mišljenju vještaka sudske medicine, koji je sačinjen na osnovu medicinske dokumentacije izdate u Klinici za urgentnu medicinu u Sarajevu (vještaku je predočena i fotodokumentacija MUP-a KS, Sektor kriminalističke policije, Odjeljenje za kriminalističku tehniku, forenziku i KDZ). Zatim, Ustavni sud zapaža da iz osporenih presuda proizlazi da je Kantonalno tužilaštvo na glavnom pretresu provelo više dokaza (vidi činjenično stanje ove odluke), kojim je, kako su redovni sudovi zaključili, van razumne sumnje dokazana apelantova krivica za krivično djelo za koje je optužen. Naime, u konkretnom slučaju apelantu je izmijenjenom optužnicom stavljeno na teret da je predmetno krivično djelo izvršio u Ulici Augusta Brauna na način da je oštećenog rukama uhvatio za revere uniforme i počeo da ga odguruje pesnicom u predjelu grudi, kojom prilikom je oštećenom nanio lake tjelesne povrede.
51. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da iz odredaba člana 359. stav 1. KZFBiH slijedi da je za biće navedenog krivičnog djela potrebno da učinilac napadne ili ozbiljno prijeti da će napasti službenu osobu ili osobu koja joj pomaže u vršenju poslova javne sigurnosti ili sigurnosti Federacije ili dužnosti čuvanja javnog reda, dok je stavom 2. istog člana propisan kvalifikatorni oblik navedenog krivičnog djela za koji je potrebno da je krivičnim djelom iz stava 1. službena osoba ili osoba koja joj pomaže lako tjelesno ozlijeđena, ili da je krivično djelo iz stava 1. učinjeno uz prijetnju upotrebom oružja. Stoga će Ustavni sud, u skladu sa zadatkom koji je sebi dao u prethodnom dijelu ove odluke, ispitati da li iz obrazloženja osporenih presuda redovnih sudova proizlazi da je u predmetnom krivičnom postupku Kantonalno tužilaštvo van razumne sumnje dokazalo optužbu da je apelant počinio krivično djelo za koje je optužen i proglašen krivim, budući da apelant osporava kako mjesto, tako i način počinjenja predmetnog krivičnog djela.
52. U vezi sa načinom počinjenja predmetnog krivičnog djela, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud naveo da apelant nije negirao da je došlo do verbalnog sukoba između njega i oštećenog, ali da je negirao da je uopće došlo do fizičkog kontakta sa oštećenim. Nasuprot tome, Općinski sud je naveo da je oštećeni u svom iskazu svjedočio da je do „fizičkog kontakta“ između njega i apelanta došlo na način da ga je apelant „otvorenim dlanovima uhvatio za revere policijske jakne i odgurnuo ga, te ga zakačio ramenom“, dok je svjedok E. H. navela da se oštećeni nalazio ispred apelanta i da je apelant „uhvatio [oštećenog] za revere jakne“. Dakle, iz navedenih iskaza Općinski sud je zaključio da je apelant „napao“ oštećenog – službenu osobu, te da su se u apelantovim radnjama stekli elementi bića krivičnog djela iz člana 359. stav 1. KZFBiH.
53. Ustavni sud, također, primjećuje da je Općinski sud naveo kako je i iz nalaza i mišljenja, te iskaza vještaka sudske medicine utvrdio da je apelant počinio predmetno krivično djelo, jer je u medicinskoj dokumentaciji konstatirano da kod oštećenog postoji „nagnječina sa krvnim podlivom u predjelu grudnog koša“ koja je nanesena „zamahnutom stisnutom pesnicom od povredioca“. Osim toga, primjećuje da je vještak na pitanje apelanta „da li je krvni podliv mogao nastati guranjem objema rukama“, odgovorio da može, ali da prilikom tog guranja mora postojati udar rukama. Prema navedenom nalazu i mišljenju, te iskazu vještaka sudske medicine, povreda oštećenog nanesena je „zamahnutom stisnutom pesnicom“ od povredioca, odnosno mogla je nastati i guranjem, ali je prilikom tog guranja morao postojati udar rukama. Ustavni sud primjećuje da iz tri iskaza (apelant, oštećeni i svjedok E. H.) nesporno proizlazi da je između apelanta i oštećenog došlo do verbalnog sukoba, ali ne i da je u konkretnom slučaju postojao „udar rukama“, odnosno da se radilo o udaru „zamahnutom stisnutom pesnicom“ od apelanta usmjerenog ka oštećenom, što je, prema nalazu i mišljenju vještaka, uzrok nastanka lake tjelesne povrede kod oštećenog. Proizlazi da u konkretnom slučaju nesporno postoje nepodudarnosti u dokazima na osnovu kojih je zaključeno da je apelant počinio predmetno krivično djelo. Naime, iz iskaza oštećenog, apelanta i svjedoka E.H. ne proizlazi ono što proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke.
54. Dalje, u vezi sa nalazom vještaka, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporenih presuda slijedi da je vještaku naredbom Kantonalnog tužilaštva od 26. aprila 2016. godine bilo naređeno da izvrši vještačenje povreda oštećenog samo na osnovu medicinske dokumentacije, što je vještak i učinio, što je, prema stavu redovnih sudova, u cijelosti u saglasnosti sa odredbama člana
122. ZKPFBiH. Uzevši u obzir da je vještačenje tjelesnih povreda oštećenog urađeno šest mjeseci nakon inkriminiranog događaja, te s obzirom na vrstu povreda za koje je oštećeni tvrdio da ih je zadobio od apelanta, Ustavni sud smatra da je vještak vještačenje mogao obaviti jedino na osnovu medicinske dokumentacije i u tom segmentu su navodi apelanta kojim osporava pravnu valjanost nalaza neosnovani. Međutim, Ustavni sud zapaža da redovni sud, prilikom ocjene nalaza vještaka, nije uzeo u obzir da je postupajući tužilac u konkretnom predmetu izdao naredbu za vještačenje medicinske dokumentacije 26. aprila 2016. godine, odnosno šest mjeseci nakon što se desio sporni događaj, te da nije obrazložio nepodudarnosti vezane za uzrok nastanka povrede koje proizlaze iz nalaza vještaka u odnosu na iskaze oštećenog, apelanta i E.H.
55. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, u prilog svojoj odluci da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, naveo i iskaz svjedoka I. H., mada taj svjedok, kako to proizlazi iz obrazloženja prvostepene presude, nije vidio sporni događaj, odnosno da je svjedočio isključivo na okolnost ponašanja apelanta (vrijeđanje, prijetnje i psovanje policijskim službenicima) u PS Centar, koje se desilo poslije inkriminiranog događaja. Budući da je apelant osuđen za krivično djelo napad na službenu osobu u vršenju poslova sigurnosti iz člana 359. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH zato što je u Ulici Augusta Brauna (ispred PS Centar) napao oštećenog i tom prilikom mu nanio laku tjelesnu povredu, Ustavni sud smatra da je opravdan navod apelanta da svjedok I. H. nema nikakvih saznanja u vezi sa dešavanjima van prostorija PS Centar vezano za komunikaciju između oštećenog i apelanta na tom lokalitetu, odnosno da je neosnovano pozivanje na njegov iskaz u kontekstu spornog događaja.
56. Dalje, Ustavni sud uočava da iz obrazloženja odluka redovnih sudova slijedi da je odbrana predložila reprodukciju snimka videonadzora sa nadzorne kamere koja se nalazi na objektu PS Centar na dan 27. oktobra 2015. godine, ali da se iz snimka nije mogao vidjeti predmetni događaj, niti su se lica koja se nalaze na snimku mogla identificirati. Osim toga, navedeno je da je odbrana naglasila da su oni striktno tražili videonadzor na dan 27. oktobar 2015. godine na kojem snimku je zabilježen događaj opisan u predmetnoj optužnici, kao i da predmetni snimak ne odgovara onom koji su oni tražili, jer se iz reproduciranog snimka ne može uopće vidjeti predmetni događaj. Međutim, redovni sudovi nisu odgovorili na apelantov prigovor da predmetni snimak ne odgovara onom koji su oni tražili.
57. Ustavni sud zapaža i da apelant, također, smatra da nije dokazano da je do susreta apelanta i oštećenog došlo u Ulici Augusta Brauna. S tim u vezi, Ustavni sud konstatira da iz obrazloženja prvostepene presude slijedi da se oštećeni nije eksplicitno izjašnjavao u pogledu mjesta izvršenja predmetnog krivičnog djela, da iz iskaza svjedoka E. H. slijedi da se apelant, prije navodnog fizičkog napada na oštećenog, udaljio od oštećenog „i iz Ulice Augusta Brauna skrenuo u Ulicu kralja Tvrtka“, kao i da je oštećeni krenuo za njim, a svjedok E. H. za oštećenim. Ustavni sud, također, zapaža da iz obrazloženja odluka redovnih sudova proizlazi da se iz snimka videonadzora sa nadzorne kamere koja se nalazi na objektu PS Centar od 27. oktobra 2015. godine predmetni događaj nije mogao vidjeti, niti su se lica koja se nalaze na snimku mogla identificirati. Dakle, Ustavni sud nalazi da se ne može zaključiti na osnovu čega je izveden zaključak da je predmetno krivično djelo izvršeno u Ulici Augusta Brauna. Ustavni sud dalje zapaža da je apelant u žalbi naveo da je upravo svjedok E. H. u svom iskazu pred sudom, a odgovarajući na apelantova pitanja, potvrdila da postoji videonadzor koji gleda na mjesto predmetnog događaja i da su kamere radile.
58. Konačno, Ustavni sud smatra da u datim okolnostima redovni sud osnovanost optužbe protiv apelanta nije mogao pravdati stavom da „ne nalazi da postoji motiv policijskih službenika (I. [oštećenog], H. [svjedoka E. H.]) da lažno terete optuženog [apelanta], kojeg ni prije ni poslije događaja nisu vidjeli, niti sa njim imaju bilo kakve nerazriješene odnose“. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je apelant ukazivao koje radnje je preduzeo prije „susreta sa oštećenim“, zašto je protiv oštećenog – policijskog službenika podnio krivičnu prijavu (zbog njegovog ponašanja inkriminiranog dana), kao i da je ukazivao da je svjedok E.H. radna kolegica oštećenog. Ustavni sud naročito zapaža da u obrazloženju osporenih presuda nije detaljno interpretiran apelantov iskaz na osnovu kojeg bi se trebale utvrditi navedene relevantne činjenice. Štaviše, Općinski sud je u svojoj presudi veoma detaljno interpretirao iskaze svjedoka optužbe, dok to isto nije uradio prilikom navođenja iskaza apelanta iz kojeg proizlazi, između ostalog, da je apelant detaljno opisao da postoji „motiv oštećenog i svjedoka E. H. da lažno terete apelanta“. Prema mišljenju Ustavnog suda, samo paušalan navod Općinskog suda da ne postoji motiv oštećenog i svjedoka E. H. da terete apelanta nije doveden ne samo u logičnu vezu nego nije uopće doveden u vezu sa iskazom apelanta, koji je tvrdio suprotno.
59. Ustavni sud smatra da navedene propuste Općinskog suda nije ispravio ni Kantonalni sud, mada je u presudi koju je donio prilikom odlučivanja o žalbi apelanta veoma detaljno interpretirao sadržaj apelantove žalbe, ali se nije detaljnije upuštao u osnovanost istaknutih navoda, što je bila zadaća tog suda s obzirom na narav prvostepene odluke i u svjetlu činjenica konkretnog predmeta. Stoga, imajući u vidu sve navedeno (nepodudarnost iskaza u pogledu mjesta i načina izvršenja radnje predmetnog krivičnog djela, propusta Kantonalnog tužilaštva vezanog za izuzimanje videosnimka nadzorne kamere, te samim tim i nepostojanje tog dokaza, kao i neblagovremeno izdavanje naredbe za vještačenje tjelesnih povreda oštećenog), Ustavni sud smatra da Kantonalno tužilaštvo nije van razumne sumnje dokazalo da je apelant počinio krivično djelo za koje je optužen. Naime, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju redovni sud, nakon ocjene provedenih dokaza, pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima nije otklonio sumnje o postojanju, odnosno nepostojanju činjenica koje čine obilježja krivičnog djela za koje je apelant proglašen krivim, jer činjenice koje su u presudi navedene kao dokazane van razumne sumnje, prema mišljenju Ustavnog suda, to nisu pogotovo činjenice koje se tiču mjesta izvršenja i načina izvršenja krivičnog djela za koje je apelant proglašen krivim. Konačno, Ustavni sud smatra da u situaciji kada je moguće da redovni sud izvede zaključak iz činjenica koje su proizašle iz direktnih ili indirektnih dokaza, princip in dubio pro reo nalaže da se mora razmotriti da li je takav zaključak, koji je moguć na osnovu utvrđenih činjenica, nedosljedan sa krivicom apelanta kao optuženog, odnosno zahtjeva da se usvoji zaključak koji pogoduje apelantu. Ustavni sud nalazi da u ovom predmetu, imajući u vidu sve navedeno, presude Općinskog suda i Kantonalnog suda nisu bile obrazložene na način koji bi otklonio sumnju u krivicu apelanta. Stoga, ,Ustavni sud smatra da te presude nisu ispunile osnovni zahtjev krivičnog postupka da tužitelj mora van sumnje dokazati optužbu, odnosno nisu bile u skladu s jednim od osnovnih pravila krivičnog procesnog prava tj. pravilom in dubio pro reo.
60. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi
61. Budući da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke već utvrdio da je osporenim odlukama povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati ostale apelantove prigovore koji se tiču prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
62. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u predmetnom postupku nije poštovan osnovni zahtjev krivičnog pravosuđa da tužitelj mora van razumne sumnje dokazati optužbu, te kada u postupku posmatranom u cjelini nije otklonjena sumnja o postojanju određenih odlučnih činjenica jer nije izvršena odgovarajuća analiza i ocjena svih izvedenih dokaza njihovim dovođenjem u uzajamnu logičnu vezu i obrazloženje o njihovoj saglasnosti ili protivrječnosti na način koji je povoljniji za apelanta, čime je povrijeđeno načelo in dubio pro reo.
63. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
64. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić