Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2202/20 (D. P.)

Odluka donesena 26. 01. 2022.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Hipoteka
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izvršenje
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2202/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 01. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. januara 2022. godine, u predmetu broj AP-2202/20, rješavajući apelaciju Dragana Petrovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

- Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragana Petrovića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 87 0 P 021441 19 Rev od 20. maja 2020. godine, Presude Okružnog suda u Doboju broj 87 0 P 021441 19 Gž 2 od 26. juna 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću broj 87 0 P 021441 18 P 2 od 31.

decembra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dragan Petrović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, kojeg zastupa Rade Savić advokat iz Doboja, podnio je 29. juna 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 87 0 P 021441 19 Rev od 20. maja 2020. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 87 0 P 021441 19 Gž od 26. juna 2019. godine i Presude Osnovnog sud u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 87 0 P 021441 16 P od 31. decembra 2018. godine.

2. Apelant je 12. aprila 2016. godine podnio tužbu protiv tuženog „Phoenix veleprodaja lijekova“ d.o.o. Bijeljina (u daljnjem tekstu: tuženi), radi poništenja svih procesnih radnji u izvršnom postupku Osnovnog suda broj 87 0 I 014837 13 I od 3. oktobra 2013. godine (u daljnjem tekstu: sporni izvršni postupak) te obustavu izvršenja do okončanja predmetnog postupka.

3. Postupajući u ponovnom postupku, Presudom Osnovnog suda broj 87 0 P 021441 18 P 2 od 31. decembra 2018. godine odbijen je (stav I izreke presude) tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da novčani iznos od 199.968,24 KM ne predstavlja dug Zdravstvene ustanove „Apoteka Centar“ a sada „Centralna apoteka“ Teslić u spornom izvršnom postupku pa se potraživanje tražitelja izvršenja (a u konkretnom slučaju tuženog) u spornom izvršnom postupku „ima umanjiti za taj iznos pa shodno tome potraživanje tražioca izvršenja odnosno tuženog je 203.468,26 KM“. Istom presudom je odbačen kao nedopušten tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se proglasi nedopuštenim izvršenje radi naplate dijela novčanog iznosa od 199.968,24 KM u spornom izvršnom postupku, te da se ukinu sve procesne i izvršne radnje u spornom izvršnom postupku te da se „izvršni postupak u tom dijelu novčanog potraživanja tražioca izvršenja – tuženog“ obustavi.

4. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da su tuženi, s jedne strane kao povjerilac i Zdravstvena ustanova „Apoteka centar„ Teslić kao dužnik sa druge strane (u daljnjem tekstu: dužnik) 9. jula 2012. godine zaključili Ugovor o regulisanju međusobnih odnosa ugovornih strana. U uvodnom dijelu predmetnog ugovora je konstatovano da su ugovorne strane saglasne da u momentu potpisivanja ugovora, tuženi od dužnika potražuje novčana sredstva u iznosu od 153.436,50 KM na ime ranije isporučene robe i da je spreman da na ime nastavka zajedničke poslovne saradnje izvršiti deblokadu svih poslovnih računa u cilju normalizacije poslovanja dužnika, u pogledu daljnjeg snabdijevanja robom i pružanja podrške radi daljnjeg opstanka i rada na tržištu. Također navedenim ugovorom je regulisano da je tuženi saglasan da izvrši preuzimanje dugovanja dužnika prema „Heta leasingu“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: Heta leasing) u ukupnom iznosu od 181.013,79 KM, s tim što je konstatovano da će to izvršiti nakon prethodno pribavljenog dokumenta od Heta leasinga, u kojem će jasno biti naznačen iznos dugovanja, broj transakcijskog računa na koji je potrebno izvršiti uplatu. Predmetnom ugovoru je pristupio i apelant kao ugovorna strana, kao pristupilac dugu i kao hipotekarni dužnik je priznao da ukupan dug dužnika koji ima prema tuženom priznaje kao svoj dug. Naime, članom 6. predmetnog ugovora apelant se obavezao da izričito pristaje da da se u C – teretnom listu, na cijelom suvlasničkom dijelu njegovih nekretnina upisanih u z.k. k.o Teslić grad, na parceli pobliže označenoj kao u izreci presude, upiše zabilježba pristanka na neposredno prinudno izvršenje protiv svakog suvlasnika i zabilježba zabrane otuđenja i novog opterećenja bez njegove prethodne pismene saglasnosti, sve radi ukupnog obezbjeđenja potraživanja tuženog u iznosu od 403.436,50 KM. Navedenim članom ugovorne strane su se obavezale da će zaključiti Ugovor o zasnivanju hipoteke čiji predmet će biti navedena nekretnina.

5. Imajući u vidu navedeno Osnovni sud je također utvrdio da su ugovorne strane 14. septembra 2012. godine zaključile i Ugovor o zasnivanju hipoteke, kojim su ponovo konstatovale prava i obaveze po prethodno zaključenom Ugovoru o regulisanju međusobnih odnosa u pogledu zasnivanja hipoteke na nekretnini apelanta kao hipotekarnog dužnika, radi obezbjeđenja duga dužnika prema tuženom u iznosu od 403.436,50 KM, pod naprijed navedenim uslovima, s tim što je saglasnost za zasnivanje hipoteke dala i supruga apelanta Milanka Petrović. Dakle, apelant je potpisivanjem navedenog ugovora izričiti pristao da radi objezbjeđenja duga dužnika u navedenom iznosu podvrgne prinudnom izvršenju na nekretnini pobliže označenoj kao u obrazloženju presude. Dalje, Osnovni sud je utvrdio da je dužnik 5. jula 2013. godine tuženom dostavio otkaz Ugovora o regulisanju međusobnih odnosa od 9. jula 2012. godine, radi neizvršavanja obaveza od strane tuženog, nakon čega je tuženi, u predmetnom slučaju kao tražitelj izvršenja, podnio prijedlog za izvršenje 2. septembra 2013. godine protiv apelanta i dužnika radi namirenja novčanog potraživanja u iznosu od 474.463,37 KM, na osnovu izvršne isprave Ugovoru o regulisanju međusobnih odnosa od 9. jula 2012. godine. Osnovni sud je 3. oktobra 2013. godine donio rješenje o izvršenju kojim je usvojio prijedlog tuženog kao tražitelja izvršenja. Osnovni sud je rješenjem od 4. marta 2014. godine, djelimično usvojio prigovor apelanta izjavljenog protiv rješenja o izvršenju, tako što je izvršni postupak djelimično obustavio u dijelu isplate duga apelanta u iznosu od 71.026,87 KM, dok je u preostalom dijelu rješenje o izvršenju ostalo na snazi i prigovor apelanta kao izvršenika je u preostalom dijetu odbijen kao neosnovan. Također je utvrđeno da iz izvoda uplate od 22. oktobra 2012. godine i izvoda uplate od 8. oktobra 2012. godine, proizilazi da je od strane tuženog izvršeno plaćanje u korist Heta leasing.

6. Dakle, Osnovni sud je utvrdio da je navedeno rješenje o izvršenju postalo pravosnažno i da se u predmetnom parničnom postupku ne mogu otkloniti pravna dejstva pravosnažnog rješenja o izvršenju. Navedeno iz razloga što je kako je navedeno, konkretna parnica proizašla iz izvršnog postupka u kojem su kao stranke određene tuženi kao tražitelj izvršenja a apelant i dužnik kao izvršenici, što u predmetnom parničnom postupku jasno ukazuje na nedostatak aktivne legitimacije na strani apelanta kao tužitelja. U vezi s tim Osnovni sud je također ukazao, da bi u takvom postupku tužitelji kao izvršenici bili dužni dokazati osnovanost svoje tvrdnje da novčani iznos od 199.968,24 KM ne predstavlja dug dužnika, i na okolnost takvih tvrdnji provesti dokaze posebno vještačenje po vještaku finansijske struke. Iz navedenih razloga tužbeni zahtjev apelanta kao u stavu I izreke presude je odbijen kao neosnovan. Odlučujući o drugom dijelu tužbenog zahtjeva apelanta Osnovni sud je imao u vidu da se radi o izvršnom postupku u kojem je rješenje o izvršenju postalo pravosnažno, pa kako ZIP ne poznaje mogućnost podnošenja zahtjeva za pobijanje procesnih i izvršnih radnji a ni Zakon o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), to je po ocjeni Osnovnog suda nedopušten tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se proglasi nedopuštenim izvršenje radi naplate dijela novčanog iznosa od 199.968,24 KM u spornom izvršnom postupku i ukidanje svih procesnih radnji i izvršnih radnji kako je to navedeno u stavu II izreke presude.

7. Okružni sud je Presudom broj 87 0 P 021441 19 Gž 2 od 26. juna 2019. godine žalbu apelanta odbio i potvrdio presudu prvostepenog suda od 31. decembra 2018. godine.

8. Okružni sud je u obrazloženju naveo da je apelant kao hipotekarni povjerilac dao saglasnost da se radi obezbjeđenja ukupnog potraživanja tuženog od dužnika u iznosu od 403.436,50 KM, izvrši neposredno izvršenje na nekretninama apelanta navedenim u Ugovoru o hipoteci. U vezi s tim je navedeno da je apelant dug dužnika prema tuženom priznao kao svoj dug, a što je obuhvaćeno Ugovorom o regulisanju međusobnih odnosa od 9. jula 2012. godine kao i Ugovorom o zasnivanju hipoteke od 14. septembra 2012. godine, odnosno da se saglasio sa prinudnim izvršenjem na nekretninama navedenom ugovoru o hipoteci. Istaknuto je da nije sporno da apelant nije nikad ispunio svoju obavezu a da je tuženi izvršio uplatu utuženog iznosa dužnika prema Heta leasingu u iznosu od 199.968,24 KM. S obzirom na to Okružni sud je odbio kao neosnovan žalbeni prigovor apelanta da taj iznos ne predstavlja dug dužnika, u spornom izvršnom postupku, kao i da potraživanje apelanta u tom postupku iznosi 203.468,26 KM. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud smatra da je prvostepeni sud ispravno postupio kada je odlučio kao u stavu I izreke presude a što se odnosi na izvršenje u pomenutom izvršnom postupku. Također smatra da je prvostepeni sud ispravno postupio kada je u stavu II izreke presude, odbacio kao nedopušten tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se proglasi nedopuštenim izvršenje radi dijela naplate novčanog iznosa od 199.968,24 KM , da se ukinu sve procesne i izvršne radnje u spornom izvršnom postupku te da se obustavi izvršni postupak u dijelu navedenog novčanog potraživanja tuženog kao tražitelja izvršenja.

9. Presudom Vrhovnog suda broj 87 0 P 021441 19 Rev od 20. maja 2020. godine revizija apelanta je odbijena.

10. Vrhovni sud je naveo da je revizija apelanta neosnovana. U vezi s tim je ukazao na odredbu člana 139. stav 1. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP), prema kojoj hipoteka daje ovlaštenje založnom povjeriocu, da sporno potraživanje namiri iz vrijednosti založene stvari, a vlasnik stvari (založni dužnik), kakvo svojstvo ima apelant u predmetnom slučaju, je dužan da to trpi. Dakle, u konkretnom slučaju Vrhovni sud smatra da se radi o dobrovoljnom založnom pravu, koje se osniva na osnovu pravnog posla (član 146. ZSP) i jer apelant u smislu odredbe člana 52. stav 5. ZIP nije dokazao da na predmetu izvršenja ima takvo pravo koje spriječava izvršenje, zbog čega smatra da su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su odbili tužbeni zahtjev apelanta, kao u stavu I izreke presude prvostepenog suda. Iz istih razloga po ocjeni Vrhovnog suda nije bilo uslova da se udovolji tužbenom zahtjevu apelanta kao u stavu II izreke presude, zbog čega također smatra ispravnim stav prvostepenog suda koji je tužbeni zahtjev apelanta u tom dijelu odbacio kao nedopušten, a drugostepeni sud je navedeni stav prihvatio kao ispravan. S obzirom da je hipoteka zasnovana na predmetnim nekretninama apelanta, kojom je obezbjeđeno cjelokupno potraživanje tuženog kao hipotekarnog povjerioca u iznosu od 403.436,50 KM, Vrhovni sud smatra da i potraživanje iznosa od 199.968,24 KM koji je predmet spora u konkretnom predmetu, predstavlja dio duga apelanta. Dalje, Vrhovni sud je ukazao da je apelant kao hipotekarni dužnik članom 1.7. Ugovora o zasnivanju hipoteke, iznos od 403.436,50 K (u kojem je uračunat sporni iznos koji je tuženi izmirio prema Heta Leasingu), priznao kao svoj dug, to su po ocjeni Vrhovnog suda neosnovani navodi apelanta da navedeni iznos nije dug dužnika, u smislu da takvi navodi apelanta nisu od značaja na pravilnost osporene presude. S obzirom na navedene razloge sadržane u obrazloženju ove presude, Vrhovni sud smatra da ostali revizioni navodi nisu od uticaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude. Osim navedenog Vrhovni sud je ukazao kako je otkaz Ugovora o regulisanju međusobnih odnosa od 5. jula 2013. godine tuženom dat od strane dužnika, koji nije stranka u ovom postupku i koji ima svojstvo pravnog lica saglasno odredbi člana 10. stav

3. Zakona o apotekarskoj djelatnosti , to apelant nije aktivno legitimisan da se revizionim navodima poziva na otkaz i raskid navedenog ugovora, pa je revizione navode apelanta u tom dijelu odbio kao neosnovane. Imajući u vidu navedeno Vrhovni sud je primjenom odredbe člana 248. ZPP odlučio kao u izreci presude.

Apelacioni navodi

11. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, navodi hronologiju postupanja redovnih sudova u predmetnom slučaju, navodeći da se osporene presude temelje na pogrešnoj primijeni materijalnog i procesnog prava. U vezi s tim apelant posebno ukazuje da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo, odredbu člana 139. stav 1. ZSP, kojom je konstatovao da hipoteka daje ovlaštenje založnom povjeriocu, kakvo svojstvo u konkretnom slučaju ima tuženi, da svoje potraživanje namiri iz založene stvari. Ovo iz razloga što smatra da tuženi nije dokazao da na predmetu izvršenja ima takvo pravo.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

15. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. U pogledu navoda apelanta kojim osporava presudu Vrhovnog suda u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud osporenom odlukom kao konačnom u predmetnom postupku, dao jasno i razložno obrazloženje da je rješenje o izvršenju Osnovnog suda broj 87 0 P 014837 13 I od 3. oktobra 2014. godine pravosnažno, u smislu da je apelant dug dužnika u iznosu od 403.436,50 KM preuzeo kao svoj, kojim je obuhvaćen i iznos od 199.968,24 KM koji je predmet spora u konkretnom predmetu. Stoga Vrhovni sud je primjenom odredbe čl. 139. stav 1. ZSP, čl. 146. citiranog zakona te člana 52. stav 5. ZIP, zaključio da apelant nije dokazao da na predmetu izvršenja ima pravo koje spriječava izvršenje,. S obzirom na to Ustavni sud u datom obrazloženju Vrhovnog suda ne nalazi proizvoljnost u primjeni odredbe člana 139. stav 1. ZSP, prema kojoj hipoteka daje ovlaštenje založnom povjeriocu, u predmetnom slučaju tuženom, da svoje potraživanje namiri iz založene nekretnine apelanta kao hipotekarnog dužnika.

16. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

17. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u parničnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u parničnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.

18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2202/20 (D. P.) | Sudska praksa | Aktio