Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2683/20 (G. B.)

Odluka donesena 26. 01. 2022.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Invalidnina
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2683/20

Apelacija

Odluka o meritumu

26. 01. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2683/20, rješavajući apelaciju Gorana Brnadića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3), članka 72. stavak (5) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 26. siječnja 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija Gorana Brnadića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.

(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 001918 18 U 3 od 19. studenog 2019. godine.

Na temelju članka 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da apelantu Goranu Brnadiću u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obvezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na temelju članka 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neutemeljena apelacija Gorana Brnadića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 001918 18 U 3 od 19. studenog 2019. godine i Rješenja Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida Obrambeno-oslobodilačkog rata Sarajevo broj UP-I-03-41-ZKZ- 2285/15 od 20. lipnja 2016. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te prava na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Goran Brnadić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gruda, kojeg zastupa Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškog, podnio je 30. srpnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 001918 20 Uvp od 8. travnja 2020. godine, Presude Vrhovnog suda broj 70 0 U 001918 18 U 3 od 19. studenog 2019. godine i Rješenja Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida Obrambeno-oslobodilačkog rata Sarajevo (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) broj UP-I-03-41-ZKZ-2285/15 od 20. lipnja 2016. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP 691/20 od 26. ožujka 2020. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv Presude Vrhovnog suda broj 70 0 U 001918 18 U 3 od 19. studenog 2019. godine jer je postupak po apelantovom zahtjevu za izvanredno preispitivanje navedene presude Vrhovnog suda bio u tijeku pred Vrhovnim sudom, o kojem u vrijeme rješavanja o podnesenoj apelaciji nije bila donesena konačna odluka. U obrazloženju odluke Ustavni sud je konstatirao da, nakon njezinog donošenja, neovisno o vrsti te odluke, apelant ima mogućnost ponovno podnijeti apelaciju u kojoj je dužan na propisanom obrascu apelacije pod točkom 8.a) Ostale odluke navesti i ovu odluku Ustavnog suda.

3. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Federalnog ministarstva zatraženo je 6. prosinca 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Vrhovni sud je dostavio odgovore na apelaciju 8. i 9. prosinca 2021. godine, a Federalno ministarstvo 31. prosinca 2021. godine.

5. Odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantovom zastupniku radi eventualnog izjašnjenja 5. siječnja 2022. godine.

6. Apelantov zastupnik nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

8. Rješenjem Službe za branitelje iz Domovinskog rata Općine Grude (u daljnjem tekstu: Služba) broj 10-02-41-364/06 od 27. srpnja 2006. godine apelantu je priznato svojstvo ratnog vojnog invalida V. grupe sa 70% vojnog invaliditeta, trajno, po osnovi povreda i oboljenja počevši od 1. srpnja 2007. godine pa dok postoje Zakonom o pravima branitelja i članova njihovih obitelji (u daljnjem tekstu: Zakon o pravima branitelja) propisani uvjeti za korištenje prava i pravo na osobnu invalidninu u određenom mjesečnom novčanom iznosu.

Postupak u kojem je donesena osporena odluka

9. Federalno ministarstvo, po službenoj dužnosti u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu, donijelo je Rješenje broj UP-I-03-41-ZKZ-824/11 od 19. prosinca 2011. godine kojim je ukinuto konačno rješenje Službe od 27. srpnja 2006. godine, pravne i materijalne posljedice koje je rješenje proizvelo od dana donošenja i upravna stvar riješena tako što je apelantu prestalo svojstvo ratnog vojnog invalida i pravo na osobnu invalidninu sa 19. prosincem 2011. godine.

10. Presudom Vrhovnog suda broj 70 0 U 001918 12 U od 30. siječnja 2014. godine uvažena je apelantova tužba, poništeno je rješenje Federalnog ministarstva od 19. prosinca 2011. godine i predmet vraćen na ponovni postupak.

11. Rješenjem Federalnog ministarstva broj UP-I-03-41-ZKZ-2533/14 od 8. svibnja 2014. godine ukinuto je konačno rješenje Službe od 27. srpnja 2006. godine, pravne i materijalne posljedice koje je rješenje proizvelo od dana donošenja i upravna stvar riješena tako što je apelantu prestalo svojstvo ratnog vojnog invalida i pravo na osobnu invalidninu sa 19. prosincem 2011. godine.

12. Presudom Vrhovnog suda broj 70 0 U 001918 14 U 2 od 2. travnja 2015. uvažena je apelantova tužba, poništeno je rješenje Federalnog ministarstva od 8. svibnja 2014. godine i predmet vraćen na ponovni postupak.

13. Rješenjem Federalnog ministarstva broj UP-I-03-41-ZKZ-2285/15 od 20. lipnja 2016. godine ukinuto je konačno rješenje Službe od 27. srpnja 2006. godine i upravna stvar je riješena tako što je apelantu prestalo svojstvo ratnog vojnog invalida i pravo na osobnu invalidninu zaključno sa 19. prosincem 2011. godine.

14. U obrazloženju rješenja Federalno ministarstvo je navelo da je postupajući po presudi Vrhovnog suda od 2. travnja 2015. godine zajedno sa apelantovom izjavom ponovno uputilo predmet osobne invalidnine Liječničkoj komisiji Kantonalnog odjeljenja Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja u Mostaru radi revizije nalaza i mišljenja liječničkih komisija izdanih u postupku priznavanja svojstva ratnog vojnog invalida po Zakonu o pravima branitelja. Dalje, da je navedena liječnička komisija nalazom i mišljenjem od 14. prosinca 2015. godine utvrdila da invaliditet kod apelanta iznosi ispod 20% trajno. Zatim, da je apelant u skladu sa člankom 4. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o radu liječničkih komisija u postupku po Zakonu o pravima branitelja (u daljnjem tekstu: Pravilnik o radu liječničkih komisija) izjavio prigovor na nalaz i mišljenje od 14. prosinca 2015. godine. U svezi s tim, da je Liječnička komisija za medicinsko vještačenje u postupku po Zakonu o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite (u daljnjem tekstu: Zakon o provođenju kontrole) u postupku kontrole po prigovoru donijela novi nalaz i mišljenje 17. veljače 2016. godine kojim je potvrđen invaliditeta kod apelanta ispod 20% trajno, utvrđen nalazom i mišljenjem Liječničke komisije od 14. prosinca 2015. godine.

15. Federalno ministarstvo je navelo da je nalaz i mišljenje nadležne liječničke komisije dan na temelju postojeće medicinske dokumentacije o liječenju (na temelju koje je u ranijem postupku cijenjen), kao i na temelju neposrednog pregleda apelanta koji se na poziv Liječničke komisije odazvao pregledu, te je na taj način sudjelovao u postupku utvrđivanja procenta invaliditeta po osnovi oštećenja organizma, a u skladu s važećom legislativom. Zatim je ukazalo da je odredbama članka 3. Zakona o pravima branitelja propisano da je ratni vojni invalid osoba koja je vršeći vojne dužnosti u Oružanim snagama pod uvjetima i okolnostima iz članka 2. stavak 1. Zakona zadobila ranu, povredu, bolest ili pogoršanje bolesti zbog čega je nastupilo oštećenje njezinog organizma najmanje za 20%. Federalno ministarstvo je obrazložilo da je nadležna liječnička komisija ocjenu apelantovog vojnog invaliditeta dala u skladu s odredbama Pravilnika o radu liječničkih komisija i Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta sa Listom procenata, te na temelju medicinske dokumentacije i pregleda apelanta i utvrdila da je invaliditet ispod 20% trajno, te da nisu ispunjeni uvjeti iz članka 7. stavak 3. Zakona o provođenju kontrole i čl. 3. i 10. Zakona o pravima branitelja. Federalno ministarstvo je ukazalo da je nalaz i mišljenje od 17. veljače 2016. godine potpun, jasan i dovoljno obrazložen, te da sadrži sve činjenice i okolnosti koje su sa medicinskog stanovišta od značaja za donošenje pravilnog i zakonitog rješenja. Shodno navedenom, Federalno ministarstvo je ukazalo da je pravno djelovanje ovog rješenja određeno u skladu sa člankom 7. stavak 3. Zakona o provođenju kontrole.

16. Presudom Vrhovnog suda broj 70 0 U 001918 18 U 3 od 19. studenog 2019. godine uvažena je apelantova tužba, te je osporeno rješenje Federalnog ministarstva od 20. lipnja 2016. godine preinačeno u dijelu točke 2. dispozitiva tako što apelantu svojstvo ratnog vojnog invalida i pravo na osobnu invalidninu prestaje zaključno sa 20. lipnjem 2016. godine, umjesto zaključno sa 19. prosincem 2011. godine, dok je u preostalom dijelu osporeno rješenje ostalo neizmijenjeno.

17. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je primjenom članka 28. stavak 2. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS) zakazao i održao javnu raspravu 19. studenog 2019. godine u prisutnosti apelantovog punomoćnika, a u odsutnosti uredno obaviještenog zakonskog zastupnika tuženog organa (Federalno ministarstvo) u skladu sa člankom 31. stavak 1. ZUS-a. Dalje je naveo da je apelantov punomoćnik u tužbi, koja je pročitana na javnoj raspravi, predložio da se osporeno rješenje poništi, kao i nalazi i mišljenja liječničkih komisija i naloži Federalnom ministarstvu da Službi dostavi prvostupanjsko rješenje od 27. srpnja 2006. godine (omaškom suda navedeno 2007. godine) radi izvršenja u skladu sa člankom 39. Zakona o pravima branitelja.

18. Vrhovni sud je naveo da je Federalno ministarstvo iz suglasnih nalaza i mišljenja nadležnih liječničkih komisija pravilno utvrdilo procent vojnog invaliditeta kod apelanta ispod 20%. Dalje je istaknuo da su navedeni nalazi nadležnih liječničkih komisija kao stručnih organa vještačenja u ovoj oblasti suglasni da ukupni vojni invaliditet kod apelanta, u skladu sa Pravilnikom o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta, iznosi ispod 20%, te su oni jasni, potpuni, te dovoljno i detaljno obrazloženi, s danim opisom, koji su s medicinskog stanovišta od značaja za donošenje pravilnog rješenja, kako je to i propisano čl. 8. i 31.a stavak 4. Pravilnika o radu liječničkih komisija. Također je naveo da je postupak u ovom upravnom predmetu proveden u skladu sa Zakonom o provođenju kontrole, čije odredbe nisu proglašene neustavnim.

19. Međutim, Vrhovni sud je ukazao da je Federalno ministarstvo osporeno rješenje donijelo uz pogrešnu primjenu odredbe iz članka 7. stavak 3. Zakona o provođenju kontrole budući da je Federalno ministarstvo u ponovnom postupku utvrdilo vojni invaliditet manji od 20%, to je primjenom navedene odredbe, nakon ukidanja konačnog rješenja od 27. srpnja 2006. godine, prestanak svojstva ratnog vojnog invalida i prava na osobnu invalidninu apelantu trebalo utvrditi sa danom donošenja rješenja, a ne sa danom donošenja prethodnog rješenje koje je ovaj sud svojom ranijom presudom poništio jer su poništene i sve pravne posljedice koje je takvo rješenje proizvelo od momenta njegovog donošenja, što se u tužbi utemeljeno navodi. Nadalje, Vrhovni sud je istaknuo da je odbio prijedlog da se provede dokaz vještačenjem po vještaku medicinske struke koji će utvrditi stupanj apelantovog vojnog invaliditeta (koji prijedlog je apelantov punomoćnik predložio u tužbi), jer takav vid vještačenja ne poznaje Zakon o provođenju kontrole, te da poslove medicinskog vještačenja liječničkih komisija obavlja Institut za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja.

20. Rješenjem Vrhovnog suda broj 70 0 U 001918 20 Uvp od 8. travnja 2020. godine odbačen je apelantov zahtjev za izvanredno preispitivanje sudske odluke.

21. Vrhovni sud je ukazao na sadržaj članka 41. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS), te naveo da jasno proizlazi da se zahtjev za izvanredno preispitivanje sudske odluke može podnijeti samo protiv pravomoćne odluke kantonalnog suda donesene u upravnom sporu, dok mogućnost podnošenja zahtjeva za izvanredno preispitivanje protiv odluke Vrhovnog suda uopće nije propisana. Dalje je naveo da je, stoga, u konkretnom slučaju apelantov zahtjev za izvanredno preispitivanje sudske odluke, podnesen protiv presude Vrhovnog suda od 19. studenog 2019. godine, nedozvoljen (nisu ispunjeni procesni uvjeti za njegovo podnošenje propisani u članku 41. navedenog zakona).

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

22. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku i pravo na pristup sudu, prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te prava na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Apelant je ukazao na članak 41. ZUS-a, te naveo da Vrhovni sud nije mogao odbaciti zahtjev za izvanredno preispitivanje sudske odluke kao nedozvoljen jer je imao mogućnost pokrenuti upravni spor samo putem podnesene tužbe pred Vrhovnim sudom, a ne i pred drugostupanjskim sudom. Nadalje, apelant, između ostalog, osporava nalaze i mišljenja nadležne liječničke komisije i navodi da se postavlja pitanje odakle ovoliko odstupanje od ranije ocjene komisije, te odluku Vrhovnog suda u dijelu u kojem je odbijen njegov prijedlog da se izvrši vještačenje po neovisnom vještaku medicinske struke. Apelant smatra da bi Vrhovni sud, da je proveo predloženo medicinsko vještačenje, dokazao da Liječnička komisija nakon pregleda apelanta nije postupila po Pravilniku o radu liječničkih komisija, te da je vidljivo da stavovi liječnika nisu valjano obrazloženi. Dalje je naveo da se nameće zaključak da je ocjena vojnog invaliditeta ispod 20% potpuno nerealna i nije utemeljena na objektivno utvrđenim medicinskim činjenicama u priloženoj dokumentaciji i u suprotnosti je sa Pravilnikom o utvrđivanju postotka vojnog invaliditeta. Apelant je naveo da je iz obrazloženja pobijanog rješenja vidljivo da je dodatno obrazloženje dala samo Liječnička komisija umjesto Federalnog ministarstva koji je trebao dati pravno obrazloženje iz kojih razloga je prihvatio takav stav Liječničke komisije, a ne ostale nalaze. Apelant navodi da uvidom u cijeli postupak jasno proizlazi da su povrijeđena načela ZUP-a (načela ocjene dokaza, ravnopravnosti stranaka, dvostupnosti), između ostalog, jer mu je predmetni nalaz i mišljenje dostavljen zajedno s pobijanim rješenjem, te da je time proizvoljno primijenjeno procesno pravo (članak 8. u svezi sa člankom 141. stavak 3. ZUP-a prema kojem se stranci mora pružiti pravo da se izjasni o činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja). Također je naveo da se predmetno rješenje temelji na članku 3. i članku 7. stavak 3. Zakona o provođenju kontrole koji su ocijenjeni da nisu u suglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Apelant istodobno navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i zbog nerazumno dugog trajanja postupka, i to devet godina, zbog čega traži naknadu nematerijalne štete. II.Odgovor na apelaciju

23. Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije budući da osporenim rješenjem nisu povrijeđena prava na koja se pozvao apelant, te da je osporena presuda donesena u skladu sa dokumentacijom koja se nalazi u spisu i važećim propisima, te u roku koji je bio moguć s obzirom na broj predmeta koji se nalaze na rješavanju kod tog suda.

24. Federalno ministarstvo je navelo da je provelo sve potrebne radnje u rješavanju predmetne pravne stvari. Zatim, da nije došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku jer je na duljinu trajanja postupka utjecao broj poduzetih radnji, te veliki broj predmeta kod Federalnog ministarstva i kod sudskih organa Federacije BiH. U svezi s tim, Federalno ministarstvo je navelo kronologiju predmetnog postupka, ukazalo da nisu utemeljeni apelacijski navodi, te je predložilo da se apelacija odbije kao neutemeljena.

V.Relevantni propisi

25. Zakon o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite („Službene novine Federacije BiH“ br. 82/09, 11/10 – ispravak, 4/13 – odluka USFBiH, 24/13 – odluka USFBiH i 103/21).

26. U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite („Službene novine Federacije BiH“ br. 82/09, 11/10 – ispravak, 4/13 – odluka USFBiH i 24/13 – odluka USFBiH) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

III. REVIZIJA UVJERENJA

Članak 3.

(Revizija uvjerenja) Revizija uvjerenja, u smislu ovoga zakona, obuhvaća provjeru izdatih uvjerenja korisnika prava Oružanih snaga BiH (Armija RBiH, HVO i MUP).

Članak 7. stavak (3) (Revizija rješenja kojima su priznata prava) (3) U slučajevima iz članka 6. stavak 7. ovoga zakona kada mjerodavno povjerenstvo Instituta utvrdi manji ili veći procenat vojnog invaliditeta u odnosu na ranije utvrđeni procenat vojnog invaliditeta ili utvrdi vojni invaliditet ispod 20%, ili manji ili viši stupanj ortopedskog dodatka ili dodatka za tuđu njegu i pomoć od druge osobe, Federalno ministarstvo će u postupku revizije ukinuti rješenje s danom donošenja novoga rješenja i samo riješiti upravnu stvar, bez pozivanja korisnika prava po bilo kojoj osnovi.

NAPOMENA:

Presudom Ustavnog suda Federacije BiH, broj U-17/12 od 7. veljače 2013.

godine objavljenom u "Službenim novinama Federacije BiH", broj 24/13 od 27.3.2013. godine utvrđuje se da članak 7. st. 2. i 3. u dijelu koji glasi: "i samo riješiti upravnu stvar bez pozivanja korisnika prava na bilo kojem temelju" Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite ("Službene novine Federacije BiH", broj 82/09) nisu u suglasnosti s člankom 6. stavak 1. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda.

27. Zakon o pravima branitelja i članova njihovih obitelji („Službene novine Federacije BiH“ br. 33/04, 56/05 – ispravak, 70/07, 9/10, 95/13 – odluka USFBiH i 90/17). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o pravima branitelja i članova njihovih obitelji („Službene novine Federacije BiH“ br. 33/04, 56/05 – ispravak, 70/07, 9/10 i 95/13 – odluka USFBiH) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 3. stavak (1) Ratni vojni invalid je državljanin Bosne i Hercegovine koji je obavljajući vojne dužnosti, druge dužnosti za ciljeve obrane u sastavu Oružanih snaga, sudjelujući u obrani Bosne i Hercegovine u vremenu i pod uvjetima i okolnostima iz članka 2. stavak 1. ovoga Zakona, zadobio ranu, ozljedu, bolest ili pogoršanje bolesti, pa je uslijed toga nastupilo oštećenje njegova organizma najmanje za 20%.

28. Zakon o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98 i 48/99) u relevantnom dijelu glasi:

6. Načelo efikasnosti Članak 6.

Kad organi i institucije koje imaju javne ovlasti rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, poduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih osoba, što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova od strane organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari.

8. Načelo saslušanja stranke Članak 8. stavak (1) (1) Prije donošenja rješenja stranci se mora pružiti mogućnost da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja.

14. Ekonomičnost postupka Članak 14.

Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.

Članak 141. stavak (3) (3) Službena osoba koja vodi postupak dužna je da pruži mogućnost stranci: da se izjasni o svim okolnostima i činjenicama koje su iznesene u ispitnom postupku, o prijedlozima i ponuđenim dokazima, da učestvuje u izvođenju dokaza i da postavlja pitanja drugim strankama, svjedocima i vještacima preko službene osobe koja vodi postupak, a s njenom dozvolom i neposredno, kao i da se upozna s rezultatom izvođenja dokaza i da se o tome izjasni. Nadležni organ ne može donijeti rješenje prije nego što stranci pruži mogućnost da se izjasni o činjenicama i okolnostima na kojima treba da se zasniva rješenje, a o kojima stranci nije bila data mogućnost da se izjasni.

29. Zakon o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH“ broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 28.

O upravnim sporovima sud rješava nejavno, po sucu pojedincu ili u sjednici.

Ako stranka u sporu zatraži da nazoči nejavnome rješavanju ili da se u predmetu održi javna rasprava, sud je dužan izvijestiti stranke i zainteresirane osobe, ako ih ima, o datumu nejavnoga rješavanja i njihovu pravu da tome rješavanju nazoče, odnosno održati usmenu raspravu javno (u daljnjem tekstu: rasprava).

Članak 55.

Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.

30. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Članak 10.

(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njezinim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI.Dopustivost

31. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

32. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

33. Ispitujući dopustivost apelacije u smislu članka 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud ukazuje na to da je Odlukom o dopustivosti broj AP 691/20 od 26. ožujka 2020. godine odbacio kao preuranjenu apelantovu apelaciju podnesenu protiv Presude Vrhovnog suda broj 70 0 U 001918 18 U 3 od 19. studenog 2019. godine jer je pred Vrhovnim sudom bio u tijeku postupak po apelantovom zahtjevu za izvanredno preispitivanje navedene presude. S obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 70 0 U 001918 20 Uvp od 8. travnja 2020. godine (koje je apelant primio 15. lipnja 2020. godine) zahtjev za izvanredno preispitivanje odbačen kao nedopušten zbog formalnih razloga, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Presuda Vrhovnog suda 70 0 U 001918 18 U 3 od 19. studenog 2019. godine. Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. siječnja 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je osporena presuda Vrhovnog suda dostavljena apelantu 23. prosinca 2019. godine, a apelacija u predmetu broj AP 691/20 je podnesena 18. veljače 2020. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, čime je ispunjen ovaj uvjet dopustivosti predmetne apelacije. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

34. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

35. Apelant tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije.

36. Iako apelant osporava i rješenje Vrhovnog suda, Ustavni sud naglašava da će, budući da je zahtjev za izvanredno preispitivanje bio neefektivan pravni lijek, apelantove navode ispitati isključivo u svezi sa osporenom presudom Vrhovnog suda i osporenim rješenjem Federalnog ministarstva.

Pravo na pravično suđenje

37. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga pra-va vezana za krivične postupke.

38. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

39. Ustavni sud ukazuje da se radi o postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu po službenoj dužnosti, dakle, nesporno je da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

U odnosu na osporene odluke

40. Ustavni sud zapaža da se suština apelacijskih navoda u pogledu povrede prava na pravično suđenje u odnosu na osporene odluke svodi isključivo na način na koji je u predmetnom postupku utvrđeno činjenično stanje, ocijenjeni dokazi i primijenjeni pozitivnopravni propisi, te da apelant nije imao pristup sudu.

41. U svezi s navodima da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu, Ustavni sud podsjeća da sama činjenica da je apelant ishodio da redovni sud donese odluku kojima je odlučivano o meritumu predmeta nepobitno potvrđuje da je apelantovo pravo na pristup sudu u konkretnom slučaju ostvareno, što, samo po sebi, isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 218/02 od 23. srpnja 2004. godine i AP 1521/16 od 17. srpnja 2018. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

42. U odnosu na apelacijske navode koji se odnose na tvrdnje o proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivnopravnih propisa (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

43. Ustavni sud zapaža da je osporenom presudom Vrhovnog suda uvažena apelantova tužba, te je osporeno rješenje Federalnog ministarstva od 20. lipnja 2016. godine preinačeno u dijelu točke 2. dispozitiva tako što apelantu svojstvo ratnog vojnog invalida i pravo na osobnu invalidninu prestaje zaključno sa 20. lipnjem 2016. godine, umjesto zaključno sa 19. prosincem 2011. godine, dok je u preostalom dijelu osporeno rješenje ostalo neizmijenjeno.

44. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude naveo da je Federalno ministarstvo pravilno utvrdilo procent vojnog invaliditeta kod apelanta ispod 20%, te istaknuo da su navedeni nalazi nadležnih liječničkih komisija kao stručnih organa vještačenja u ovoj oblasti suglasni da ukupni vojni invaliditet kod apelanta, u skladu sa Pravilnikom o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta, iznosi ispod 20%, te su oni jasni, potpuni, te dovoljno i detaljno obrazloženi, sa danim opisom, koji su sa medicinskog stanovišta od značaja za donošenje pravilnog rješenja, kako je to i propisano čl. 8. i 31.a stavak 4. Pravilnika o radu liječničkih komisija. Također, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude slijedi da je Vrhovni sud istaknuo da je odbio prijedlog da se provede dokaz vještačenjem po vještaku medicinske struke koji će utvrditi stupanj apelantovog vojnog invaliditeta (koji prijedlog je apelantov punomoćnik predložio u tužbi), jer takav vid vještačenja ne poznaje Zakon o provođenju kontrole, te da poslove medicinskog vještačenja liječničkih komisija obavlja Institut za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja. Dakle, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, nasuprot apelantovim navodima, dao jasne i precizne razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i primjene relevantnih zakonskih odredaba, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost.

45. Dalje, Ustavni sud zapaža da je apelant ukazao da je u postupku arbitrarno primijenjena odredba članka 8. u svezi sa člankom 141. stavak 3. ZUP-a. U svezi s tim, Ustavni sud nalazi da je odredbama članka 8. ZUP-a, između ostalog, propisano da se prije donošenja rješenja stranci mora pružiti mogućnost da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja. Zatim da je odredbama članka 141. stavak 3. ZUP-a, između ostalog, propisano: „Službena osoba koja vodi postupak dužna je da pruži mogućnost stranci: da se izjasni o svim okolnostima i činjenicama koje su iznesene u ispitnom postupku, o prijedlozima i ponuđenim dokazima, da sudjeluje u izvođenju dokaza i da postavlja pitanja drugim strankama, svjedocima i vještacima preko službene osobe koja vodi postupak, a s njezinom dozvolom i neposredno, kao i da se upozna s rezultatom izvođenja dokaza i da se o tome izjasni“. Ustavni sud dalje nalazi da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda proizlazi da je Vrhovni sud u skladu sa člankom 28. stavak 2. ZUS-a zakazao i održao javnu raspravu, na koju nije pristupio tuženi (Federalno ministarstvo) koji je bio uredno obaviješten i na kojoj je apelantov punomoćnik predložio da se udovolji zahtjevu iz tužbe koja je pročitana na javnoj raspravi. Nadalje, da je u ponovnom postupku pred Federalnim ministarstvom donesen novi nalaz i mišljenje Liječničke komisije od 14. prosinca 2015. godine, te da je apelant iskoristio pravo i izjavio prigovor na navedeni nalaz i mišljenje, po kojem je Liječnička komisija donijela novi nalaz i mišljenje od 17. veljače 2016. godine, tj. da je Liječnička komisija nalazom i mišljenjem od 17. veljače 2016. godine dala potpunu, jasnu i dovoljno obrazloženu ocjenu vojnog invaliditeta u skladu sa relevantnim odredbama, na temelju postojeće medicinske dokumentacije i na temelju neposrednog pregleda apelanta, koji je na taj način sudjelovao u postupku. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud ove apelantove navode ocjenjuje neutemeljenim.

46. Nadalje, Ustavni sud nalazi da je apelant ukazao da se predmetno rješenje temelji na čl. 3. i 7. stavak 3. Zakona o provođenju kontrole koji su ocijenjeni da nisu u suglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. U svezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je odredbama članka 3. Zakona o provođenju kontrole propisano da revizija uvjerenja, u smislu ovog Zakona, obuhvaća provjeru izdanih uvjerenja korisnika prava Oružanih snaga BiH (Armija RBiH, HVO i MUP), a da je Ustavni sud FBiH Presudom broj U-7/12 od 20. studenog 2012. godine ocjenjivao ustavnost čl. 1., 2., 3., 5., 7. st. od 1. do 8., te čl. 9., 10. i 12. navedenog Zakona, te da je u točki 7. a) obrazloženja, između ostalog, naveo: „Iz navedenih razloga, Ustavni sud Federacije je ocijenio da osporenim člancima 1., 2., 3., 5., 7. st. od 1. do 8. i čl. 10. i 12. Zakona nisu povrijeđene odredbe članka II.A.2.(1) c) d) i k) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, kojim je propisano pravo na jednakost pred zakonom, zabrana diskriminacije i pravo na imovinu“. Nadalje, Ustavni sud nalazi da je odredbama članka 7. stavak 3. navedenog Zakona, između ostalog, propisana nadležnost Federalnog ministarstva da u postupku revizije ukine rješenje, a da je Presudom Ustavnog suda FBiH broj U-17/12 od 7. veljače 2013. godine, između ostalog, utvrđeno da samo dio odredbe članka 7. stavak 3. koji glasi „i samo riješiti upravnu stvar bez pozivanja korisnika prava po bilo kojoj osnovi“ nije u suglasnosti sa člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. Dakle, proizlazi da su apelantovi navodi neutemeljeni.

47. Shodno tome, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, u ovom dijelu, neutemeljeni.

U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela

48. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38.). Razdoblje koje se uzima u obzir

49. Ustavni sud zapaža da je Federalno ministarstvo po službenoj dužnosti u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu donijelo rješenje od 19. prosinca 2011. godine, a da je Vrhovni sud odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku donio 19. prosinca 2019. godine. Dakle, postupak je trajao sedam godina i 11 mjeseci, što je razdoblje koje će ispitati Ustavni sud.

Analiza duljine trajanja postupka

50. U konkretnom slučaju radi se o postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu po službenoj dužnosti. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u predmetnoj pravnoj stvari trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radilo o jednostavnom predmetu. Također, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak značajan za apelanta jer je o ishodu tog postupka ovisio apelantov status ratnog vojnog invalida i pravo na osobnu invalidninu koju je po toj osnovi primao. Iz činjenica predmeta ne proizlazi da je apelant na bilo koji način utjecao na duljinu trajanja postupka.

51. Ustavni sud zapaža da je rješenjem Federalnog ministarstva od 19. prosinca 2011. godine, po službenoj dužnosti, ukinuto rješenje Službe od 27. srpnja 2006. godine i upravna stvar riješena tako što je apelantu prestalo svojstvo ratnog vojnog invalida i pravo na osobnu invalidninu. Zatim, odlučujući o apelantovoj tužbi, Vrhovni sud je nakon dvije godine i oko dva mjeseca (računajući od datuma donošenja rješenja Federalnog ministarstva) donio presudu kojom je uvažio tužbu i predmet vratio na ponovni postupak. Nadalje, Federalno ministarstvo je u ponovnom postupku donijelo rješenje nakon četiri mjeseca (računajući od datuma donošenja presude Vrhovnog suda). Nakon toga, Vrhovni sud je u roku od oko 11 mjeseci odlučio po apelantovoj tužbi, odnosno donio presudu kojom je uvažio tužbu i predmet opet vratio na ponovni postupak. Zatim da je Federalno ministarstvo donijelo rješenje nakon jedne godine i oko dva mjeseca, a Vrhovnom sudu su bile potrebne tri godine i oko pet mjeseci da donese presudu po apelantovoj tužbi, na koji način je okončan predmetni postupak. Shodno navedenom, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u dva navrata poništavao rješenja Federalnog ministarstva i predmet vraćao na ponovni postupak. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci ostvare i realiziraju svoja prava jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, kao i gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sustav. Također, Ustavni sud podsjeća da članak 6. stavak 1. Europske konvencije nameće dužnost državi da organizira svoj pravni sustav na takav način da njezini sudovi mogu ispuniti svaki od njegovih zahtjeva, uključujući i obvezu da postupa u predmetima u razumnom roku (vidi Europski sud, Sürmeli protiv Njemačke, presuda od 8. lipnja 2006. godine, broj aplikacije 75529/01, stavak 129.). Zatim, Ustavni sud zapaža pasivnost u radu Vrhovnog suda jer su mu u tijeku predmetnog postupka bile potrebne dvije godine i oko dva mjeseca, zatim 11 mjeseci, odnosno tri godine i pet mjeseci da donese odluke po apelantovim tužbama. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju naveo da je osporena presuda donesena u roku koji je bio moguć s obzirom na broj predmeta koji se nalaze na rješavanju kod tog suda. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da duljina predmetnog postupka u cjelini ne zadovoljava kriterij prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, imajući u vidu da je postupak koji je značajan za apelanta i koji nije složen trajao sedam godina i 11 mjeseci, da je predmet dva puta vraćan na ponovni postupak, te pasivnost u postupanju Vrhovnog suda, pri čemu se Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju nije dao objektivno prihvatljive razloge u odnosu na navode o duljini trajanja postupka.

52. Stoga, Ustavni sud zaključuje da duljina trajanja konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev razumnog roka iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, tako da u konkretnom slučaju postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

53. Ustavni sud podsjeća da, prema članku 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može da odredi naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članku 74. stavak (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

54. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Europskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. studenog 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. lipnja 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. siječnja 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članku 74. Pravila, odnosno članku 41. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da apelantu u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku treba isplatiti ukupan iznos od 500,00 KM.

55. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Federacije Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

56. Ustavni sud, također, zapaža da apelant ukazuje i na povredu prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantove tvrdnje o kršenju ovog prava, u biti, temelje na istim navodima koje je apelant istaknuo u svezi sa pravom na pravično suđenje (proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava), koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim točkama ove odluke i za koje je zaključio da su neutemeljeni. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

57. U svezi s navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, Ustavni sud ukazuje da, iako to apelant nije eksplicitno naveo, proizlazi da ukazuje na povredu ovog prava u odnosu na pravo na pravično suđenje. Ustavni sud nalazi da je apelant imao i koristio pravo na pokretanje upravnog spora. Činjenica da korištenje navedenog pravnog lijeka nije rezultiralo odlukom kojom je apelant zadovoljan ne dovodi ni na koji način u pitanje njegovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja prema članu 13. Europske konvencije u svezi sa člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. Stoga su i ovi apelacijski navodi neutemeljeni.

VIII.Zaključak

58. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije budući da je postupak kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu trajao sedam godina i 11 mjeseci, čemu je u najvećoj mjeri doprinijelo vraćanje predmeta Federalnom ministarstvu na ponovni postupak, kao i duljina postupka pred Vrhovnim sudom, za što u odgovoru na apelaciju Vrhovni sud nije dao objektivno prihvatljive razloge u odnosu na navode o duljini trajanja postupka.

59. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale aspekte ovog prava i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju u situaciji kada je Vrhovni sud dao jasne i precizne razloge za svoju odluku, u čemu Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti.

60. Nema kršenja ni prava na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije kada je apelant imao mogućnost i koristio zakonom propisani pravni lijek, a činjenica da taj pravni lijek nije rezultirao apelantovim uspjehom u predmetnom postupku per se ne pokreće pitanje povrede navedenog prava.

61. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

62. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2683/20 (G. B.) | Sudska praksa | Aktio