Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4011/20 (N. D.)

Odluka donesena 12. 01. 2022.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pristup sudu
  • Propisano zakonom
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Zastara
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Isplata duga
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4011/20

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 01. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4011/20, rješavajući apelaciju Nade Džajić, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3), članka 72. stavak (5) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 12. siječnja 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija Nade Džajić.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.

(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 127333 20 Rev od 8. rujna 2020. godine.

Na temelju članka 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da apelantici Nadi Džajić u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 300,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obvezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na temelju članka 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neutemeljena apelacija Nade Džajić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 127333 20 Rev od 8. rujna 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 127333 15 Gž od 17. listopada 2019.

godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 P 127333 13 P od 5. lipnja 2015. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6.

stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Nada Džajić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Ljubuškog, koju zastupa Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškog, podnijela je 7. studenog 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 127333 20 Rev od 8. rujna 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 127333 15 Gž od 17. listopada 2019. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 127333 13 P od 5. lipnja 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda zatraženo je 26. srpnja 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju, a od punomoćnika tužiteljice „UniCredit banke“ d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tužiteljica) 23. srpnja 2021. godine (dopis vraćen Ustavnom sudu sa naznakom „otputovao“). Nakon toga, ponovo je od tužiteljičinog punomoćnika 9. prosinca 2021. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju u razdoblju od 30. srpnja do 5. rujna 2021. godine. Tužiteljica nije dostavila odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.

4. Odgovori na apelaciju su 28. prosinca 2021. godine dostavljeni apelantičinom zastupniku.

5. Apelantičin zastupnik nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacijskih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Tužiteljica je 28. veljače 2013. godine podnijela tužbu protiv apelantice, te Lj. J. i D. Š. (u daljnjem tekstu: prvotužena i drugotužena ili tužene) radi isplate duga.

8. Općinski sud je 3. svibnja 2013. godine apelantici dostavio tužbu na odgovor.

9. Općinski sud je pripremno ročište održao 18. veljače 2015. godine, glavnu raspravu 27. travnja 2015. godine, a nastavak glavne rasprave 26. svibnja 2015. godine.

10. Presudom (i presudom zbog propuštanja) Općinskog suda broj 58 0 P 127333 13 P od 6. lipnja 2015. godine obvezane su apelantica i tužene da tužiteljici solidarno isplate dug u novčanom iznosu bliže navedenom u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe, te da joj nadoknade troškove parničnog postupka. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate preko dosuđenog iznosa i preko utvrđenog datuma.

11. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da prvotužena nije dostavila odgovor na tužbu u zakonskom roku od 30 dana iako joj je tužba uredno dostavljena na odgovor. Dalje, da iz tužbe i priloga proizlazi da tužbeni zahtjev nije očito neutemeljen, pa su u odnosu na prvotuženu ispunjeni uvjeti iz članka 182. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) za donošenje presude zbog propuštanja. Općinski sud je naveo dokaze koji su provedeni tijekom postupka (provedeno vještačenje po vještaku financijske struke, saslušan vještak, te je izvršen uvid u određenu materijalnu dokumentaciju). U svezi s tim da su tužiteljica i prvotužena 29. studenog 2005. godine zaključile Ugovor o gotovinskom nenamjenskom kreditu (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu) kojim se tužiteljica obvezala isplatiti prvotuženoj kredit u određenom novčanom iznosu, dok se prvotužena obvezala vratiti primljeni iznos u 84 jednaka mjesečna anuiteta uz redovnu promjenjivu godišnju kamatu. U svezi s tim, da iz Ugovora o kreditu proizlazi da su tužiteljica i prvotužena zasnovale ugovorni odnos iz članka 1065. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Nadalje, da su apelantica i drugotužena kao jamci potpisale Ugovor o kreditu s tužiteljicom i dale suglasnost o zapljeni i s tužiteljicom zasnovale odnos iz članka 997. ZOO, te je tužiteljica na taj način stekla pravo da u skladu sa člankom 1004. stavak 3. ZOO od njih potražuje plaćanje duga prvotužene kao korisnika kredita. Općinski sud je ukazao da su se apelantica i drugotužena obvezale prema tužiteljici kao solidarni dužnici, odnosno jamci platci, pa tužiteljica ima pravo zahtijevati ispunjenje cijele obveze bilo od glavnog dužnika, bilo od jamaca ili od svih u isto vrijeme. Potom, da je tužiteljica ispunila svoju obvezu prema prvotuženoj (stavila na raspolaganje odobreni novčani iznos). Nadalje, da iz otkaznog pisma za dužnika od 6. srpnja 2011. godine proizlazi da je zbog neispunjenja ugovorenih obveza tužiteljica otkazala Ugovor o kreditu i pozvala glavnog dužnika (prvotužena) i jamce (apelantica i drugotužena) da u roku od 15 dana izmire dugovanje u novčanom iznosu bliže navedenom u obrazloženju presude, a da će u protivnom pokrenuti sudski postupak. Općinski sud je naveo da iz dostavnice o prijemu otkaznog pisma proizlazi da je drugotužena primila otkazno pismo 9. srpnja 2011. godine, dok je za apelanticu dostavnica nečitka. U svezi s tim, da je člankom 11. Ugovora o kreditu (ostali elementi ugovora) propisano da kreditor ima pravo otkazati kredit ako se korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe Ugovora o kreditu, da cjelokupna tražbina kreditora dospijeva u slučaju otkaza korisniku kredita i da se danom dostave otkaza smatra dan kada kreditor preporučenom poštom uputi pismenu obavijest o otkazu kredita na adresu naznačenu u ugovoru ili adresu o kojoj je korisnik kredita pismeno obavijestio kreditora. Općinski sud je naveo da iz citirane odredbe proizlazi da onog momenta kada je otkaz upućen korisniku kredita na poznatu adresu kredit se smatra dospjelim u odnosu na sve koji su se obvezali isplatiti tražbinu. Općinski sud je naveo da nije utemeljen prigovor apelantice i drugotužene da nikada nisu primile otkazno pismo.

12. S obzirom na to da prvotužena kao glavni dužnik nije ispunila obvezu ni nakon otkaza Ugovora o kreditu, Općinski sud je naveo da tužiteljica ima pravo tražiti isplatu duga kako od prvotužene tako i od jamaca (apelantica i drugotužena) jer je cjelokupan dug dospio na isplatu. Potom, da je visina duga utvrđena na temelju nalaza i mišljenja, dopune nalaza i iskaza vještaka financijske struke (utvrđene ukupne obveze po kreditu, odnosno iznos dospjele glavnice, redovne kamate i zatezne kamate). Općinski sud je ukazao da je vještak financijske struke u nalazu naveo da je posljednja uplata bila 19. prosinca 2011. godine. Dalje, da je apelantica na glavnoj raspravi tražila da se izvrši uvid u zadnju uplatu jer je prvi put upoznata s tom uplatom i predložila da se provede grafološko vještačenje potpisa na konkretnoj uplatnici jer smatra da uplata nije učinjena od strane apelantice i tuženih, već od strane trećih osoba s namjerom da se prekine zastara i omogući tužiteljici naplata zastarjelog potraživanja. Općinski sud je naveo da je odbio prijedlog da se provede grafološko vještačenje s obzirom na to da je takav prijedlog, kojem se protivila tužiteljica, dan na glavnoj raspravi, a u suprotnosti je i s odredbama članka 81. stavak 1. ZPP. Općinski sud je naveo da je dopustio da vještak financijske struke dopuni nalaz na način da utvrdi tko je 19. prosinca 2011. godine izvršio uplatu. U svezi s tim da je vještak financijske struke, uvidom u tužiteljičinu financijsku dokumentaciju, utvrdio da je uplata od 19. prosinca 2011. godine izvršena na ime prvotužene (broj računa i oznaka blagajne na kojoj je evidentirana uplata bliže navedeni u obrazloženju presude). Općinski sud je naveo da na kopiji uplatnice, koju je uz dopunu nalaza dostavio vještak financijske struke, stoji i broj osobne iskaznice prvotužene, iz čega proizlazi da je konkretnu uplatu izvršila prvotužena kao korisnik kredita, a ne netko treći. Općinski sud je ukazao da je nalaz i mišljenje, te dopunu nalaza vještaka financijske struke prihvatio kao stručan, sačinjen u skladu s financijskim standardima, na temelju dokumentacije tužiteljice i dokumentacije u spisu. Dalje, da je odredbama članka 372. ZOO propisano da potraživanje povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremena zastarijeva za tri godine, što važi i za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuje glavnica i kamate. Općinski sud je naveo da nije utemeljen prigovor zastare potraživanja od strane apelantice i tuženih zato što je posljednja uplata bila 19. prosinca 2011. godine, a tužba je podnesena 28. veljače 2013. godine, dakle unutar zastarnog roka predviđenog odredbama članka 372. ZOO.

13. Apelantica je 11. srpnja 2015. godine podnijela žalbu protiv prvostupanjske presude.

14. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 127333 15 Gž od 17. listopada 2019. godine odbijene su žalbe apelantice i drugotužene i prvostupanjska presuda u cijelosti potvrđena.

15. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ponovio činjenično utvrđenje prvostupanjskog suda, te ukazao da otkaz ugovora korisniku kredita (prvotužena) čini dospjelim tražbinu tužiteljice i prema sudužniku i jamcima. Kantonalni sud je naveo da su potpisivanjem Ugovora o kreditu apelantica i drugotužena dale pristanak da kao solidarni jamci, u slučaju neispunjenja obveze od strane prvotužene (glavni dužnik), preuzmu obvezu otplate kredita uz uvjete i na način kao prvotužena. Također, da su apelantica i drugotužena kao jamci dale suglasnost o zapljeni koja je potpisana i ovjerena kod nadležnog organa i u kojoj je označeno o kojem iznosu kredita se radi, te da potpisivanjem te suglasnosti potvrđuju poznavanje odredbi Ugovora o kreditu i obveza koje iz njega proizlaze. Kantonalni sud je citirao sadržaj odredbi čl. 997., 998. i 1004. stavak 3. ZOO, te ukazao da je prvostupanjski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo i u obrazloženju prvostupanjske odluke dao potpune i pravilne razloge za usvajanje tužbenog zahtjeva. Kantonalni sud je naveo da u slučaju da stranke nisu ugovorile da se otkaz ugovora o kreditu smatra dan kada kreditor preporučenom poštom uputi pismenu obavijest o otkazu kredita, da je to učinjeno tijekom postupka dostavom tužbe s prilozima na odgovor (apelantici je tužba s prilozima na odgovor dostavljena 3. svibnja 2013. godine). Kantonalni sud je ukazao da je navedeno stajalište izraženo u Odluci Vrhovnog suda broj 58 0 P 003133 08 Rev od 17. prosinca 2009. godine. Nadalje, da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je odbio apelantičin zahtjev da se provede grafološko vještačenje potpisa na uplatnici iz prosinca 2011. godine s potpisom na Ugovoru o kreditu i punomoći, za što je prvostupanjski sud dao iscrpno obrazloženje. Nadalje, da je prvostupanjski sud pravilno odbio istaknuti prigovor zastare potraživanja s obzirom na datum posljednje uplate i datum podnošenja tužbe (28. veljače 2013. godine).

16. Apelantica je 11. studenog 2019. godine izjavila reviziju protiv drugostupanjske presude.

17. Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 P 127333 20 Rev od 8. rujna 2020. godine odbijena je revizija koju su protiv drugostupanjske presude izjavile apelantica i drugotužena, kao i apelantičin zahtjev za naknadu troškova revizijskog postupka.

18. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je paušalan i neprihvatljiv prigovor da su nižestupanjski sudovi postupali suprotno odredbama čl. 5., 81. i 102. ZPP. U svezi s tim, da apelantica u odgovoru na tužbu, ni na pripremnom ročištu nije predlagala nikakve dokaze, niti je osporila predložene dokaze tužiteljice iako je već tada bila upoznata s dokazima koji su predloženi. Potom, da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je na glavnoj raspravi odbio apelantičin prijedlog da se kao dokaz provede vještačenje po vještaku grafološke struke, kao i da je vještak financijske struke u dopuni nalaza i mišljenja utvrdio da je uplata od 19. prosinca 2011. godine izvršena na ime prvotužene na isti način kao i ranije izvršene uplate i da se, kao i ostale uplate, odnosila na uplatu glavnice kredita, a što proizlazi iz fotokopija uplatnica koje se nalaze u spisu. Vrhovni sud je naveo da apelantica u reviziji daje svoju ocjenu pojedinih dokaza, te je ukazao da slobodnoj ocjeni dokaza od strane suda stranka ne može s uspjehom suprotstaviti svoju ocjenu tih dokaza, što apelantica upravo čini. Vrhovni sud je ukazao da navedeno uključuje u sebi i prigovore činjenične prirode, koji u revizijskom postupku nisu relevantni (članak 240. stavak 2. ZPP). Nadalje, da to što se apelantica ne slaže sa zaključcima drugostupanjskog suda o pravilnosti i zakonitosti prvostupanjske presude i što nije zadovoljna donesenom odlukom, ne čini zbog toga pobijanu presudu nezakonitom.

19. Vrhovni sud je naveo da obrazloženje drugostupanjske presude po svom sadržaju odgovara zahtjevu i standardu koji je postavljen odredbom članka 191. stavak 4. ZPP, te shodno tome nije utemeljen prigovor kojim se tvrdi suprotno. Također, da drugostupanjski sud nije postupio protivno članku 231. ZPP iz razloga što je o žalbenim navodima, koji su od odlučnog značaja, dao valjano i zakonito obrazloženje. Potom, da drugostupanjski sud nije dužan u obrazloženju svoje odluke ocijeniti sve žalbene navode ili one za koje žalitelj smatra da su od odlučnog značaja. Nadalje, da apelantica, osim paušalnog i neobrazloženog pozivanja na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, u reviziji ne navodi koje konkretne odredbe materijalnog prava su nižestupanjski sudovi eventualno pogrešno primijenili ili ih nisu primijenili. Vrhovni sud je naveo da su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili relevantne odredbe materijalnog prava (ZOO) koje uređuju pitanja koja su predmet spora, a što nije dovedeno u sumnju revizijskim prigovorom o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Vrhovni sud je ukazao da je pogrešno pozivanje na Presudu Vrhovnog suda broj 43 0 P 018817 16 Rev od 17. listopada 2017. godine jer činjenice i dokazi u tom predmetu i konkretnom predmetu nisu identični, pa takve ne mogu biti ni odluke suda. Vrhovni sud je naveo da je u presudi, na koju se revizija neutemeljeno poziva, visina duga dokazivana jedino izvodom iz poslovnih knjiga (analitička kartica) i to je bio razlog za odbijanje tužbenog zahtjeva, dok je u konkretnom predmetu visina duga dokazana provedenim vještačenjem po vještaku financijske struke.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

20. Apelantica je navela da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), uključujući pravo na pristup sudu i pravo na suđenje u razumnom roku kao elemente prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

21. Apelantica je navela da dokazni supstrat nije pozorno analiziran, te da njezini navodi i dokazi nisu podvrgnuti analizi, niti pravnoj kritici. Dalje, da je tužiteljica na ime utvrđivanja visine duga dostavila samo izvod iz poslovnih knjiga tužiteljice i otkazna pisma s dostavnicama. Potom, da je tužbeni zahtjev u cijelosti prihvaćen unatoč činjenici da tužiteljica uopće nije dokazivala niti je dokazala visinu duga. Nadalje, da je tražila dopunu nalaza i grafološko vještačenje potpisa kako bi se utvrdilo je li netko od tuženih vršio uplate, a da je prvostupanjski sud pogrešnom primjenom odredbi ZPP odbio njezin prijedlog. Apelantica je ukazala da je očito tužiteljica sama sebi uplatila određene iznose kako bi prekinula zastaru potraživanja. Također, da je uvidom u „transakcije blagajne”, pa i bez vršenja grafološkog vještačenja, usporedbom potpisa na Ugovoru o kreditu (jamstvima) vidljivo da potpisi sa platnih naloga iz 2011. godine na iznos spornog kredita nisu potpisi apelantice. Dalje, da nije primila otkazno pismo od 6. srpnja 2011. godine. Dalje, da drugostupanjski sud nije cijenio žalbene navode koji su od odlučnog značaja. Apelantica je navela da je Vrhovni sud izveo pogrešan zaključak u odnosu na njezino pozivanje na Presudu tog suda broj 43 0 P 018817 16 Rev od 17. listopada 2017. godine.

22. U odnosu na navode o duljini trajanja postupka, apelantica je navela da je tužba podnesena 28. veljače 2013. godine, te je navela datume kada su donesene presude redovnih sudova. Apelantica je ukazala da se u konkretnom predmetu radi o običnoj isplati, te traži da joj se na ime duljine trajanja parničnog postupka i štete isplati iznos od 5.000,00 KM.

II.Odgovori na apelaciju

23. Vrhovni sud je naveo da je jasno i detaljno obrazložio zbog čega je odbijena revizija, te da je o svim aspektima predmeta spora dao detaljna i pravilna obrazloženja. Vrhovni sud je naveo da je apelacija u cijelosti neutemeljena, te je predložio da se odbaci ili odbije kao neutemeljena.

24. Kantonalni sud je naveo da drugostupanjskom presudom nisu povrijeđena prava na koja se apelantica pozvala u apelaciji, te je, također, predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena.

25. Općinski sud je naveo da je prvostupanjska odluka donesena pravilnom primjenom materijalnog prava bez povrede odredbi parničnog postupka. Općinski sud je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena.

V.Relevantni propisi

26. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Članak 10.

(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njezinim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.

27. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 997.

Ugovorom o jemstvu se jemac obavezuje prema poveriocu da će ispuniti punovažnu i dospelu obavezu dužnika, ako to ovaj ne učini.

Oblici jemstva Član 1004. stav (3) (3) Ako se jemac obavezao kao jemac platac, odgovara poveriocu kao glavni dužnik za celu obavezu i poverilac može zahtevati njeno ispunjenje bilo od glavnog dužnika bilo od jemca ili od obojice u isto vreme (solidarno jemstvo).

VI.Dopustivost

28. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.

30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 P 127333 20 Rev od 8. rujna 2020. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu Vrhovnog suda apelantica je primila 25. rujna 2020. godine, a apelacija je podnesena 7. studenog 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

31. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.

VII.Meritum

32. Apelantica je navela da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku, kao elementa prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

33. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

34. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

35. Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak odnosi na isplatu duga, dakle, predmet je građansko-pravne naravi, iz čega proizlazi da apelantica u konkretnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

U odnosu na osporene odluke

36. Ustavni sud zapaža da se suština apelantičinih navoda o povredi prava na pravično suđenje, u ovom dijelu, uključujući i pravo na pristup sudu, svodi na tvrdnje o proizvoljnoj ocjeni dokaza, proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

37. U svezi s navodima da joj je povrijeđeno pravo na pristup sudu, Ustavni sud, najprije zapaža da apelantica ove navode nije posebno obrazlagala već ih dovodi u vezu s ocjenom dokaza, utvrđenim činjeničnim stanjem i primjenom pozitivno-pravnih propisa u konkretnom slučaju. Ustavni sud primjećuje da je iz činjenica predmeta evidentno da su redovni sudovi u konkretnom slučaju na tri sudske instance raspravljali i odlučivali o meritumu predmeta, što, samo po sebi, isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, koja korespondira odredbi članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 218/02 od 23. srpnja 2004. godine i AP 1521/16 od 17. srpnja 2018. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da se apelacijski navodi istaknuti u tom pravcu pokazuju neutemeljenim.

38. Dalje, u odnosu na apelacijske navode kojima je apelantica ukazala na proizvoljnu ocjenu dokaza, proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

39. Ustavni sud podsjeća na to da je izvan njegove nadležnosti procjenjivati kvalitetu zaključaka sudova glede procjene dokaza ako se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokazanu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na temelju slobodne sudačke procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. studenog 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Europski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvješćima broj 1996-II, stavak 78.).

40. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža, da su u konkretnom slučaju apelantica i tužene obvezane tužiteljici solidarno isplatiti određeni novčani iznos na ime duga. U svezi s tim, da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su na temelju provedenih dokaza utvrđene činjenice koje su relevantne za odlučenje u predmetnoj pravnoj stvari. Naime, da su tužiteljica i prvotužena zaključile Ugovor o kreditu, dok se apelantica obvezala da kao jamac solidarno odgovara za naplatu dospjelog duga ako to ne učini prvotužena (nesporno utvrđeno da prvotužena nije u cijelosti ispunila svoju obvezu po Ugovoru o kreditu). Shodno tome da je tužiteljica otkazala Ugovor o kreditu (otkazno pismo), pa je na taj način predmetna tražbina dospjela i prema apelantici kao jamcu. Dalje, da je visina predmetnog duga utvrđena na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke, kao i to da je posljednju uplatu po Ugovoru o kreditu izvršila prvotužena. U svezi s tim, da je prije svega prvostupanjski sud obrazložio na temelju čega je utvrđeno da je upravo prvotužena izvršila posljednju uplatu, a ne netko treći, kako to apelantica tvrdi i zbog čega je tražila da se provede grafološko vještačenje potpisa na uplatnici. Shodno utvrđenom činjeničnom stanju, redovni sudovi su primijenili relevantne odredbe materijalnog prava, te su ukazali da je tužiteljica, u skladu sa člankom 1004. stavak 3. ZOO, mogla tražiti ispunjenje obveze bilo od prvotužene bilo od apelantice (s drugotuženom) kao jamca ili od svih njih istodobno. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi razmotrili i apelantičine prigovore u svezi s prijemom otkaznog pisma i zastarom potraživanja, te da su u svezi s tim istaknuli da takvi prigovori nisu utemeljeni, te su obrazložili zbog čega ne mogu utjecati na drugačije odlučenje u predmetnoj pravnoj stvari. Također, da je Vrhovni sud istaknuo da nije utemeljeno apelantičino pozivanje na Presudu Vrhovnog suda broj 43 0 P 018817 16 Rev od 17. listopada 2017. godine, na koju je ukazala i u apelaciji (navedena odluka nije dostavljena uz apelaciju), iz razloga što se, nasuprot apelantičinim tvrdnjama, ne radi o identičnim predmetima.

41. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih presuda dali jasne i detaljne razloge, kako u pogledu ocjene provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih odredbi ZPP i ZOO na predmetnu situaciju, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost.

42. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u ovom dijelu neutemeljeni.

U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela

43. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38.). Razdoblje koje se uzima u obzir

44. Ustavni sud zapaža da je tužiteljica predmetni parnični postupak pokrenula tužbom od 28. veljače 2013. godine, a da je postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 8. rujna 2020. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao sedam godina i oko šest mjeseci, što je razdoblje koje će ispitati Ustavni sud.

Analiza duljine trajanja postupka

45. Imajući u vidu činjenična i pravna pitanja koja je trebalo raspraviti u predmetnom postupku koji se odnosio na tužbeni zahtjev za isplatu duga, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o složenom predmetu.

46. Ocjenjujući apelantičino ponašanje, Ustavni sud zapaža da iz stanja u spisu ne proizlazi da je apelantica utjecala na duljinu trajanja postupka. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je prvostupanjska presuda donesena nakon dvije godine i tri mjeseca od dana podnošenja tužbe u kojem razdoblju je prvostupanjski sud održao pripremno ročište, ročište za glavnu raspravu i nastavak ročišta za glavnu raspravu. Potom, da su drugostupanjskom sudu, u žalbenom postupku, bile potrebne četiri godine i tri mjeseca da donese drugostupanjsku presudu (računajući od dana podnošenja žalbe). Dalje, parnični postupak je okončan presudom Vrhovnog suda koja je donesena u razdoblju od deset mjeseci (računajući od dana izjavljene revizije). Ustavni sud nalazi da se duljina postupka pred prvostupanjskim sudom može smatrati razumnim rokom za provođenje prvostupanjskog postupka s obzirom na to da se pred tim sudom provodi dokazni postupak na temelju kojeg se utvrđuje činjenično stanje koje služi kao osnova za donošenje sudske odluke. S druge strane, Ustavni sud ukazuje da duljina postupka pred sudovima više instance, shodno praksi Europskog suda, treba trajati kraće u odnosu na prvostupanjski postupak, s obzirom na samu prirodu postupka odlučivanja o pravnim lijekovima (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5443/18 od 4. lipnja 2020. godine, točka 34., odluka dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Shodno tome, Ustavni sud smatra da je postupak pred Vrhovnim sudom okončan u razumnom roku. Nasuprot tome, Ustavni sud smatra da se odgovornost za duljinu trajanja predmetnog postupka u odlučujućoj mjeri može pripisati Kantonalnom sudu, kojem su u žalbenom postupku bile potrebne četiri godine i tri mjeseca da donese odluku, pri čemu se u odgovoru na apelaciju taj sud nije izjasnio u odnosu na navode o duljini trajanja parničnog postupka. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da se duljina trajanja postupka pred Kantonalnim sudom može okarakterizirati kao neadekvatno administriranje pravde, suprotno standardima prava na pravično suđenje.

47. Stoga, Ustavni sud zaključuje da duljina trajanja konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev razumnog roka iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, tako da u konkretnom slučaju postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete

48. Ustavni sud podsjeća da, prema članku 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članku 74. stavak (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će ju na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

49. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Europskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. studenog 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. lipnja 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. siječnja 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članku 74. Pravila, odnosno članku 41. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da apelantici u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku treba isplatiti iznos od 300,00 KM.

50. Navedenu naknadu dužna je platiti Vlada Hercegovačko-neretvanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Ostali navodi

51. Apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava temelje na istim tvrdnjama kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje (ocjena dokaza, utvrđeno činjenično stanje i primjena prava), koje je Ustavni već razmatrao u prethodnim točkama ove odluke i za koje je zaključio da su neutemeljeni. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni. VIII.Zaključak

52. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je postupak, koji nije složan, trajao sedam godina i oko šest mjeseci, pri čemu odgovornost za duljinu trajanja postupka snosi Kantonalni sud, koji je odluku o žalbi donio nakon četiri godine i tri mjeseca, a u odgovoru na apelaciju se nije izjasnio glede navoda o duljini trajanja postupka.

53. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale aspekte kada su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih presuda dali jasne razloge kako u odnosu na ocjenu dokaza i utvrđeno činjenično stanje, tako i u odnosu na primjenu relevantnih odredbi ZPP i ZOO, te kada nisu utemeljeni apelantičini navodi o povredi prava na pristup sudu.

54. Ustavni sud, također, zaključuje da u konkretnom slučaju nema povrede prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada apelantica povredu ovog prava dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje (ocjena dokaza, utvrđeno činjenično stanje i primjena prava), za koje navode je Ustavni sud zaključio da su neutemeljeni.

55. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

56. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4011/20 (N. D.) | Sudska praksa | Aktio