Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4299/21 (O.Š.)
Odluka donesena 12. 01. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Kamata
- Materijalna šteta
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4299/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. januara 2022. godine, u predmetu broj AP-4299/21, rješavajući apelaciju koju je podnio O.Š., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio O.Š.
protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 145909 17 Gž od 4. marta 2021. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 P 145909 14 P od 25. januara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. O.Š. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Stoca, kojeg zastupa Faruk Ćupina advokat iz Advokature "Ćupina & Co" d.o.o. Mostar, podnio je 17. decembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 145909 21 Rev od 23. septembra 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 145909 17 Gž od 4. marta 2021. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 P 145909 14 P od 25. januara 2017. godine.
2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-1389/21 od 23. juna 2021. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv presude Kantonalnog suda od 4. marta 2021. godine. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 23. septembra 2021. godine apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. Presudom Općinskog suda od 25. januara 2017. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda od 4. marta 2021. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da se obaveže tuženi (Federacija Bosne i Hercegovine) da apelantu isplati iznos od 7.615,37 KM sa zakonskom zateznom kamatom.
4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je u toku postupka pred prvostepenim sudom utvrđeno da je pravosnažnom i izvršnom presudom Općinskog suda II u Mostaru broj P-837/97 od 29. oktobra 2002. godine tuženi obavezan da apelantu isplati materijalnu štetu za uništeno (mobilisano) vozilo u iznos od 5.837,50 KM, dok je odbijen apelantov zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos štete od podnošenja tužbe do isplate. Također, da je utvrđeno da je tuženi 19. januara 2012. godine isplatio iznos glavnog duga od 5.837,50 KM. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud na ovako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev koji se odnosi na isplatu zakonskih zateznih kamata na dosuđeni iznos štete za mobilisano vozilo (dosuđen presudom Općinskog suda II u Mostaru broj P-837/97 od 29. oktobra 2002. godine). U vezi s tim je naveo da se apelantovo potraživanje odnosi na ratno potraživanje, zbog čega se u konkretnom slučaju primjenjuje Zakon o utvrđivanju i ostvarivanju potraživanja nastalih za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti, jer je taj zakon lex specialis u odnosu na predmetna potraživanja, pa ne dolazi u obzir primjena odredbi Zakona o obligacionom odnosima, na koje se poziva apelant. Imajući u vidu da je apelantov tužbeni zahtjev za isplatu zateznih zakonskih kamata za period od dana podnošenja tužbe do isplate pravosnažno odbijen presudom Općinskog suda II u Mostaru broj P-837/97 od 29. oktobra 2002. godine (koja je bila izvršna isprava u postupku izvršenja), Kantonalni sud je naveo da apelantu ne pripada pravo na isplatu zakonske zatezne kamate, jer nije priznat kao titular tog imovinskog prava. U tom pogledu Kantonalni sud je istakao da su neosnovani apelantovi navodi da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, te da ima pravo na kamate od isteka paricionog roka do isplate.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi, između ostalog, da je Presuda Općinskog suda II u Mostaru broj P-837/97 od 29. oktobra 2002. godine izvršena tek 19. januara 2012. godine, te da je istekom paricionog roka od 15 dana tuženi pao u docnju u ispunjavanju svoje obaveze. Također navodi da je zakonska obaveza plaćanja zatezne kamate zbog docnje propisana čl. 277. i 278. Zakona o obligacionim odnosima.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant poziva u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-5977/18 od 12. marta 2019. godine, AP-3353/19 od 19. septembra 2019. godine, AP-3801/19 od 9. juna 2021. godine i AP-3344/21 od 16. decembra 2021. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić