Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3305/21 (J.V.K.)
Odluka donesena 12. 01. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Radni spor
- Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3305/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. siječnja 2022. godine, u predmetu broj AP-3305/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela J. V. K., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela J. V.
K. protiv Presude Okružnoga suda u Banjaluci broj 72 0 P 076912 21 Gž od 14. lipnja 2021. godine, u dijelu u kojemu je odbijen priziv apelantice izjavljen protiv Presude Osnovnoga suda u Gradišci broj 72 0 P 076912 19 P od 25. rujna 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. J. V. K. (u daljnjemu tekstu: apelantica) iz Novoga Sada, Republika Srbija, koju zastupa Saša Topić, odvjetnik iz Banjaluke, podnijela je 17. rujna 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnoga suda u Banjaluci (u daljnjemu tekstu: Okružni sud) broj 72 0 P 076912 21 Gž od 14. lipnja 2021. godine, u dijelu u kojemu je odbijen priziv apelantice izjavljen protiv Presude Osnovnoga suda u Gradišci (u daljnjemu tekstu: Osnovni sud) broj 72 0 P 076912 19 P od 25. rujna 2020. godine.
2. Presudom Osnovnoga od 25. rujna 2020. godine utvrđeno je da je 15. svibnja 2018. godine raskinut Ugovor o specijalizaciji (u daljnjemu tekstu: Ugovor), zaključen 30. siječnja 2012. godine, između tužiteljice (JZU „Opća bolnica“ Gradiška) kao ustanove i apelantice kao specijalizantice (stavak I izreke). Obvezana je apelantica da tužiteljici na ime bruto naknada i primanja za vrijeme trajanja specijalističkoga staža, naknade Medicinskome fakultetu, naknade za specijalistički staž na VMA u Beogradu, isplati određeni iznos, sa zakonskom zateznom kamatom (stavak II izreke). Obvezana je apelantica da tužiteljici naknadi troškove parničnoga postupka u određenome iznosu (stavak III izreke). Odbijen je preostali dio tužbenoga zahtjeva tužiteljice i zahtjev za naknadu troškova postupka preko dosuđenih iznosa (stavak IV izreke). Odbijeni su protutužbeni zahtjevi apelantice, kojim je tražila da se poništi odluka tužiteljice o prestanku radnoga odnosa od 6. ožujka 2019. godine, da se obveže tužiteljica da apelantici isplati naknadu štete u iznosu od 12 plaća u određenome iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom, te da se utvrdi da je ništavan članak 6. Ugovora (stavak V izreke).
3. Presudom Okružnoga suda od 14. lipnja 2021. godine priziv apelantice je djelomično uvažen, te je presuda Osnovnoga suda od 25. rujna 2020. godine, u dijelu kojim su usvojeni tužbeni zahtjevi tužiteljice i u dijelu kojim su odbijeni protutužbeni zahtjevi apelantice za poništenje odluke o prestanku radnoga odnosa i za isplatu 12 plaća na ime naknade štete, sa zakonskom zateznom kamatom, ukinuta, kao i u dijelu u kojemu je usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnoga postupka i u kojemu je odbijen zahtjev apelantice za naknadu troškova parničnoga postupka, i predmet je u tomu dijelu vraćen prvostupanjskome sudu na ponovno suđenje (stavak I izreke). Priziv apelantice u preostalome dijelu je odbijen, te je potvrđena presuda Osnovnoga suda od 25. rujna 2020. godine u preostalome dijelu, u kojemu je odbijen protutužbeni zahtjev apelantice za poništenje čl. 6. Ugovora.
4. U obrazloženju osporene odluke Okružni je sud istakao da je apelantica prema činjeničnim navodima protutužbe tvrdila da je čl. 6. Ugovora ništavan, jer je suprotan odredbi čl. 120. st. 2. Zakona o radu (u daljnjemu tekstu: ZOR), kojim je propisano pravo na jednaku plaću za jednak rad. Nadalje, istakao je da je spornom odredbom čl. 6. Ugovora ugovoreno da je specijalizant obvezan vratiti cjelokupan iznos plaće, naknade za topli obrok, terenski dodatak, ostale troškove specijalizacije, kao i ostala novčana i materijalna primanja u bruto i revaloriziranome iznosu uz obračun važećih kamata, a koje je primio boraveći na specijalizaciji van ustanove ako: 1. na temelju sopstvenoga zahtjeva sporazumno prestane ugovor o radu sa ustanovom, 2. samovoljno prekine sa obavljanjem specijalizacije; 3. nakon propisanoga roka ne pristupi polaganju specijalističkoga ispita i 4. prekine sa radom kao specijalista prije isteka roka određenoga čl. 4. ugovora. Nadalje, istakao je da je čl. 4. ugovora ugovoreno da je specijalizant nakon specijalističkoga ispita obvezan provesti u radnome odnosu kao specijalista u ustanovi, najmanje u dvostrukome razdoblju koliko je trajala njegova specijalizacija, tj. 96 mjeseci. Okružni je sud istakao da je ugovor o specijalizaciji posebna vrsta obligacionopravnoga ugovora, koji je neimenovani ugovor, jer nije reguliran odredbama Zakona o obligacinim odnosima (u daljnjemu tekstu: ZOO), ali se na njega primjenjuju odredbe ZOO, u smislu čl. 25. i 10. ZOO, kojim je regulirana sloboda ugovaranja i da se na ugovorne strane primjenjuju odredbe ZOO. Nadalje, istakao je da je čl. 26. ZOR propisano da poslodavatelj može radnika uputiti na određene oblike stručnoga osposobljavanja i usavršavanja, sukladno zahtjevima i potrebama radnoga mjesta djelatnika, a osobito kada dođe do usvajanja i primjene novih metoda u organizaciji i tehnologiji rada. Nadalje, istakao je da je čl. 53. Općega kolektivnoga ugovora u st. 1. alineja 4. propisano da ako zakonom nije drukčije određeno, poslodavatelj je dužan da djelatniku osigura naknadu plaće u visini od 100% u slučaju stručnoga osposobljavanja i usavršavanja radi potrebe procesa rada kod poslodavatelja. Okružni je sud istakao i da je Posebnim kolektivnim ugovorom za zaposlene u oblasti zdravstva, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora, u čl. 6. st. 3. propisano da se stručno osposobljavanje i usavršavanje može obavljati neposredno kod poslodavatelja ili u specijaliziranim ustanovama i školama, te da za to vrijeme djelatnik ima pravo na punu plaću, koju bi primio da je bio na radu. Dakle, istakao je da to znači da djelatnik ima pravo na naknadu plaće samo ako je upućen na specijalizaciju ili drugi vid usavršavanja, odnosno ako se to usavršavanje provodi u cilju poboljšanja djelatnikovih sposobnosti za radno mjesto kod poslodavatelja, a ne za usavršavanje radi potreba drugoga poslodavatelja. Naime, istakao je da bi u protivnome se postavljalo pitanje interesa poslodavatelja za slanje djelatnika na usavršavanje i isplatu naknade plaće za vrijeme toga usavršavanja, dok djelatnik ne obavlja rad kod poslodavatelja. Imajući u vidu navedeno, istakao je kako je odredbom čl. 6. Ugovora poslodavatelj upravo štitio svoje interese i potrebe kada je za točno određene slučajeve, između ostaloga za slučaj neobavljanja rada kod poslodavatelja nakon specijalizacije, predvidio vraćanje plaća i drugih isplaćenih naknada i troškova. Dakle, istakao je da takva odredba čl. 6. Ugovora nije protivna načelu jednake vrijednosti davanja iz odredbe čl. 15. ZOO, te nije protivna odredbama ZOR, kojim je propisano pravo na naknadu plaće, pa da stoga nisu ispunjeni uvjeti da se utvrdi ništavnost navedene odredbe Ugovora.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te prava na pravednu plaću i jednaku naknadu za rad iz članka 7. Međunarodnoga pakta o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima. Apelantica, u biti, navodi kako se presuda Okružnoga suda uopće ne bavi razlozima i navodima priziva da je čl. 6. Ugovora protivan Zakonu o zdravstvenoj zaštiti, Pravilniku o specijalizacijama i „aktu ministra“, dakle, da postoji nedostatak obrazloženja glede tih navoda.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelantica mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelantica navodi, tj. ako apelantica nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelantica nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP- 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje. Naime, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud dao jasne razloge zbog čega predmetni članak Ugovora nije ništavan, i pri tomu se pozvao na relevantne zakonske odredbe, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić