Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4064/21 (M.K.)
Odluka donesena 12. 01. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Zamjena nekretnina
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Dosjelost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4064/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. januara 2022. godine, u predmetu broj AP-4064/21, rješavajući apelaciju koju je podnio M. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio M. K.
protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 49 0 P 051210 21 Gž od 15. septembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. M. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kiseljaka, kojeg zastupa Zahid Hadžić advokat iz Visokog, podnio je 29. novembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 49 0 P 051210 21 Gž od 15. septembra 2021. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta da se utvrdi da je apelant dosjelošću stekao pravo vlasništva na dijelu nekretnine (pobliže označenom izrekom prvostepene presude), pa da je tuženi (Dž.B.) dužan trpjeti da se novoformirana parcela na kojoj je apelant stekao pravo vlasništva odcijepi od katastarske čestice kojoj je pripadala i uknjiži u novom zemljišno knjižnom ulošku u korist apelanta sa dijelom 1/1. Obavezan je apelant da tuženom naknadi troškove predmetnog postupka u određenom novčanom iznosu.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je ukazao da su opšte pretpostavke za zaključenje punovažnog ugovora propisane odredbama čl. 46. do 59. Zakona o obligacionim odnosima. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da apelant tvrdi da je 1996. godine njegov prednik (N.Z.), sa punomoćnikom tuženog (A.S.), zaključio usmeni ugovor o razmjeni nekretnina kojim je navodno N.Z. dao A.S. dio svoje parcele, a A.S. je po odobrenju tuženog dao N.Z. dio nekretnine koja je predmet konkretnog postupka. Međutim, shodno odredbama člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti, da bi ugovor, čiji je predmet nepokretnost, bio valjan, mora biti sačinjen u pisanom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu, pa ugovor koji je zaključen suprotno naprijed navedenim odredbama nema pravni učinak (odnosno, da bi imao pravni učinak, ugovor mora biti potpisan od strane vlasnika kao ugovorne strane ili potpisnik takvog ugovora mora imati pisanu punomoć vlasnika). Prema tome, shodno naprijed navedenim zakonskim odredbama, proizlazi da je za zaključenje valjanog ugovora o razmjeni, čiji je predmet nepokretnost, obavezna pismena forma, pa je u nedostatku takve forme ugovora o razmjeni predmetnog zemljišta Kantonalni sud zaključio da takav ugovor nije ni zaključen. Takođe, da su apelant i njegov prednik dio predmetne nekretnine držali u svom posjedu do opoziva (imajući u vidu da iz pravosnažne presude Općinskog suda u Kiseljaku od 8. februara 2019. godine, kao i iz iskaza svjedoka H.B:, proizlazi da je predmetni dio nekretnina tuženi davao apelantu i njegovom predniku N.Z. na korišćenje radi košenja trave i obrađivanja za vrijeme dok je tuženi boravio u Njemačkoj, na što se odnosi i punomoć tuženog data A.S. u tom smislu 14. maja 1996. godine). Kantonalni sud je naveo da iz prednjih utvrđenja proizlazi da je između A.S. i N.Z. navodno zaključen ugovor kojim oni u korist svojih, a na štetu parcele tuženog ugovaraju razmjenu zemljišta, bez dokaza da je na takav ugovor tuženi dao prethodnu ili naknadnu suglasnost. Nadalje, Kantonalni sud je ukazao da je odredbama člana 58. Zakona o stvarnim pravima propisano da samostalni posjednik stiče dosjelošću pravo vlasništva na nekretnini, ako mu je posjed zakonit i savjestan, a nije pribavljen silom, prijetnjom ili zloupotrebom povjerenja, protekom deset, odnosno dvadeset godina u slučaju neprekidnog savjesnog posjedovanja. Stoga, Kantonalni sud je naveo da je pravilan stav prvostepenog suda da apelant nije dokazao zakonitost i savjesnost posjeda kao valjanog pravnog osnova za sticanje vlasništva dosjelošću na dijelu nekretnine tuženog. Takođe, kako iz stanja spisa proizlazi i da predmet usmenog ugovora o razmjeni nije određen, niti odrediv i da je apelant očistio od stvari sporni dio parcele, ima se smatrati da mu je tuženi, kao vlasnik, opozvao dato odobrenje za korišćenje predmetnog dijela parcele, pa on više nema pravni osnov da se zadrži u posjedu iste. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, navodi da nije tačan zaključak redovnih sudova da u konkretnom slučaju nije postojalo odobrenje tuženog za zaključenje predmetnog usmenog ugovora iz 1996. godine, pa da zbog toga predmetni ugovor nije valjan, jer je tuženi dao A.S. punomoć od 14. maja 1996. godine. Stoga je potpuno pogrešan zaključak redovnih sudova da u konkretnom slučaju nije postojalo ovlašćenje za razmjenu predmetne nekretnine. Dalje ističe da nije bilo neophodno da se zadovolji pismena forma kao obavezan element ugovora jer se „zamjena pojavljuje kao valjan osnov za ulazak u posjed“, a pravni osnov predmetnog tužbenog zahtjeva nije ugovor o zamjeni već dosjelost za koju nije potreban pisani ugovor.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ovo posebno imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, koje navode je Kantonalni sud razmotrio prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić