Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2867/21 (S. R., E. R. i E. R.)

Odluka donesena 12. 01. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Služnost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2867/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 01. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. siječnja 2022. godine, u predmetu broj AP-2867/21, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Salid Ramić i drugi, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Salid Ramić, Edin Ramić i Ekrem Ramić protiv Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu broj 65 0 P 382926 18 Gž od 15. lipnja 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Salid Ramić, Edin Ramić i Ekrem Ramić (u daljnjemu tekstu: prvoapelant, drugoapelant i trećeapelant i/ili apelanti) svi iz Ilijaša, koje zastupa Asif Plećan, odvjetnik iz Sarajeva, podnijeli su 9. kolovoza 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 382926 18 Gž od 15. lipnja 2021. godine.

2. Presudom Općinskoga suda u Sarajevu od 29. ožujka 2018. godine ustanovljeno je pravo stvarne služnosti pješaka, putničkih i teretnih vozila u širini od 4 metra preko poslužne nekretnine u vlasništvu tuženika (S. K., M. Č. i L.Z.), predmetna nekretnina bliže označena u izreci odluke, u korist povlasnih nekretnina, u vlasništvu apelanata, bliže označene u izreci odluke.

3. Presudom Kantonalnoga suda od 15. lipnja 2021. godine priziv tuženika je uvažen i prvostupanjska presuda preinačena tako da je odbijen tužbeni zahtjev apelanata.

4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da je na temelju neposredno izvedenih dokaza i drukčijom ocjenom izvedenih dokaza utvrdio drukčije činjenično stanje. Naime, istakao je da je taj sud utvrdio da je prvoapelant vlasnik nekretnine, bliže označene u obrazloženju osporene odluke, te da iz skice lica mjesta, nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke proistječe da prvoapelant ima pristupni put do svoje nekretnine. Nadalje, istakao je da je utvrdio da su drugoapelant i trećeapelant vlasnici nekretnina, bliže označenih u obrazloženju osporene odluke, te da je iz nalaza i mišljenja vještaka taj sud utvrdio da i drugoapelant i trećeapelant imaju pristupni put prema svojim nekretninama. Kantonalni je sud istakao da je čl. 55. st. 1. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima (u daljnjemu tekstu: Zakon) propisano da je stvarna služnost pravo vlasnika jedne nekretnine (povlasna nekretnina) da za potrebe te nekretnine vrši određene radnje na nekretnini drugoga vlasnika (poslužna nekretnina) ili da zahtijeva od vlasnika poslužne nekretnine da se uzdržava od vršenja određenih radnji, koje bi inače imao pravo vršiti na svojoj nekretnini, te da se stvarna služnost može ustanoviti na određeno vrijeme ili za određeno doba godine. Također, istakao je da je čl. 56. Zakona propisano da stvarna služnost se vrši na način kojim se najmanje opterećuje poslužna nekretnina, odnosno čl. 59. da se odlukom suda ili drugoga nadležnoga organa, stvarna služnost ustanovljava kada se povlasna nekretnina u cijelosti ili djelomične ne može koristiti bez odgovarajućega korištenja poslužne nekretnine, kao i u drugim zakonom određenim slučajevima. Kantonalni je sud istakao da apelanti, na kojima je bio teret dokazivanja, nisu dokazali da svoje nekretnine ne mogu koristiti bez odgovarajućega korištenja poslužne nekretnine (sukladno čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku). Naime, istakao je da prvoapelant do svoje parcele pored pristupnoga puta za koje se traži utvrđenje prava služnosti ima pristupni asfaltni put, da drugoapelant do svoje prve parcele nema pristupa sa parcele za koju se traži utvrđenje prava služnosti, a da do svoje druge parcele, pored pristupnoga puta za koje se traži utvrđenje prava služnosti, ima i pristup preko parcele bliže označene u obrazloženju osporene odluke. Također, istakao je da trećeapelant do svoje parcele također ima i pristupni put kao i drugoapelant. Imajući u vidu navedeno, istakao je kako je pogrešan zaključak prvostupanjskoga suda da apelanti nemaju drugoga prilaznoga puta do svojih nekretnina i da su ispunjeni uvjeti za primjenu čl. 55., 59. st. 1. i čl. 61. Zakona, jer navedene odredbe ne daju pravo apelantima da po svojemu izboru izvrše odabir nekretnine koja će se koristiti kao poslužno dobro i da na istoj utvrde pravo služnosti. Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti, u biti navode kako su dokazali da je jedini prilazni put do njihovih nekretnina onaj koji je u vlasništvu tuženika, kako to proistječe iz nalaza i mišljenja vještaka.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelanti moraju navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelanti navode, tj. ako apelanti nemaju „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP- 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud jasno istakao da apelanti, na kojima je teret dokazivanja, nisu dokazali da svoje nekretnine mogu koristiti isključivo putem poslužne nekretnine tuženika. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2867/21 (S. R., E. R. i E. R.) | Sudska praksa | Aktio