Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1881/20 (V. T.)

Odluka donesena 12. 01. 2022.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Državno vlasništvo
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građevinsko zemljište
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1881/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 01. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. siječnja 2022. godine, u predmetu broj AP 1881/20, rješavajući apelaciju Vladimirke Tešanović, na temelju članka 18. stavak (4), članka 57. stavak 2. točka a) te članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vladimirke Tešanović podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 Dn 024892 15 Gž od 14. svibnja 2020. godine i rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 065-0-Dn-15-023 134 od 2. listopada 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Vladimirka Tešanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Damir Alagić, odvjetnik iz Sarajeva, podnijela je 29. svibnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 Dn 024892 15 Gž od 14. svibnja 2020. godine i rješenja Zemljišnoknjižnog ureda Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 065-0- Dn-15-023 134 od 2. listopada 2015. godine.

2. Rješenjem Zemljišnoknjižnog ureda Općinskog suda broj 065-0-Dn-15-023 134 od 2. listopada 2015. godine, odbijen je prijedlog apelantice za brisanje državnog prava vlasništva i upisa privatnog prava vlasništva na nekretninama detaljnije navedenim u dispozitivu, uz zabilježbu odbijenog prijedloga u zemljišnoj knjizi.

3. Općinski sud je u obrazloženju naveo da je apelantica 29. rujna 2015. godine putem punomoćnika, zemljišnoknjižnom uredu dostavila zahtjev za brisanje državnog prava vlasništva i upisa privatnog prava vlasništva na određenim nekretninama upisanim detaljnije označenim u izreci rješenja, pozivajući se na odredbe čl. 338., 339. i 343. Zakona o stvarnim pravima Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZSP). Uz zahtjev je dostavljena i neovjerena kopija Katastarskog plana Općine Novo Sarajevo od 21. kolovoza 2010. godine. U svezi sa time, Općinski sud je naveo da je uvidom u zemljišnu knjigu utvrđeno da je na parceli broj 447 sagrađena stambena zgrada upisana kao zemljišnoknjižno tijelo II, vlasništvo apelantice l/l dijela, da je u C teretnom listu upisano pravo korištenja zemljišta pod zgradom i zemljišta koje služi redovnu upotrebu zgrade u smislu članka 37. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta (u daljnjem tekstu: Zakon o nacionalizaciji), te da su u A popisnom listu upisane kč.br. 2459, 2460, 2461, 2462, 2463, 2464 (nastale cijepanjem parcele broj 447), upisane kao državno vlasništvo, sa pravom korištenja na temelju čl. 38. i 39. Zakona o nacionalizaciji u korist apelantice sa 1/1 dijela.

4. U svezi sa navedenim, Općinski sud je istakao da obzirom da se u konkretnom slučaju radi o više parcela, da je na jednoj sagrađen stambeni objekt, da je na njima upisano pravo korištenja u smislu čl. 37., 38. i 39. Zakona o nacionalizaciji, pitanje pravnog sjedinjenja zemljišta i upisane zgrade regulirano je člankom 346. ZSP na način da 1) ako do stupanja na snagu ovog zakona nije uspostavljeno pravno jedinstvo zemljišta i zgrade po odredbama posebnog zakona, vlasnik zgrade stječe pravo vlasništva na zemljištu ispod zgrade i na onu površinu, koja je, po regulacijskom planu ili planu parcelacije, namijenjena da služi za redovnu upotrebu zgrade, i 2) ako regulacijskim planom ili planom parcelacije nije utvrđena površina zemljišta, koje je potrebno za redovnu upotrebu zgrade, tu površinu utvrđuje nadležni organ uprave za imovinskopravne poslove, uz prethodno mišljenje općinskog organa uprave nadležnog za poslove urbanizma. S obzirom na navedeno, Općinski sud je naveo da je postupajući u skladu sa člankom 43. stavak 2. Zakona o zemljišnim knjigama (u daljnjem tekstu: ZZK) odlučeno u dispozitivu rješenja.

5. Rješenjem Kantonalnog suda broj 09 0 Dn 024892 15 Gž od 14. svibnja 2020. godine apelantičina žalba je odbijena i potvrđeno je prvostupanjsko rješenje.

6. Kantonalni sud je naveo da je predmet upisa u ovom postupku brisanje državnog prava vlasništva i upisa privatnog prava vlasništva na spornim nekretninama. Suprotno navodima žalbe rješenje prvostupanjskog suda je pravilno i na zakonu zasnovano. Naime, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je u skladu sa navedenim odredbama ZZK i ZSP donio pobijano rješenje. Naime odredbom člana 346. ZSP određeno je da ako do stupanja na snagu toga zakona nije uspostavljeno pravno jedinstvo zemljišta i zgrade po odredbama posebnog zakona, vlasnik zgrade stječe pravo vlasništva na zemljištu ispod zgrade i na onu površinu, koja je po regulacijskom planu ili planu parcelacije, namijenjena da služi za redovnu upotrebu zgrade; a ako regulacijskim planom ili planom parcelacije nije utvrđena površina zemljišta, koje je potrebno za redovnu upotrebu zgrade, tu površinu utvrđuje nadležni organ uprave za imovinskopravne poslove, uz prethodno mišljenje općinskog organa uprave nadležnog za poslove urbanizma. Člankom 39. stavak 1. Zakona o građevinskom zemljištu (u daljnjem tekstu: ZGZ) je propisano da vlasnik zgrade ili posebnog dijela zgrade stupanjem na snagu ovog zakona stječe pravo vlasništva na zemljištu pod zgradom i na onoj površini zemljišta koje je regulacijskim planom ili planom parcelacije utvrđeno da služi za redovnu upotrebu zgrade. Kako prijedlog apelantice nije u skladu sa naprijed citiranim zakonskim propisima, pravilno je prvostupanjski sud donio sporno rješenje.

Apelacijski navodi

7. Apelantica smatra da joj je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencije) i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

8. Obrazlažući apelacijske navode, apelantica je citirala odredbe čl. 338 i 339. ZSP te je istakla da smatra, obzirom da je ona upisana na spornim nekretninama sa pravom korištenja sa dijelom 1/1, da su se stekli uvjeti da se njeno pravo korištenja po sili zakona pretvori u pravo vlasništva, na način kako to citirane zakonske odredbe i propisuju. Također, apelantica je ukazala i na sadržaja članka 341. i 343. ZSP, te smatra da je jasno je da je postupanje redovitih sudova, kada su odbili brisati državno vlasništvo i upisati privatno vlasništvo u korist apelantice, rezultat diskriminatornog ponašanja spram apelantice u selektivnoj primjeni zakona. S obzirom na navedeno, apelantica je predložila da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine osporena rješenja naloži Kantonalnom sudu i Općinskom sudu da po hitnom postupku donesu nove odluke.

Relevantni propisi

9. Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 58/02, 19/03, 54/04, 32/19 - OUS FBiH i 94/20 - Rješenje US FBiH) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 58/02, 19/03 i 54/04) sačinjen u Ustavnom sudu, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 42.

Provjera zahtjeva za upis Kod provjere zahtjeva za upis nadležni zemljišnoknjižni referent ispituje:

1) jesu li podneseni potrebiti dokumenti u propisanoj formi, 2) jesu li dokumenti (isprave) identični sa stanjem u zemljišnoj knjizi, 3) postoji li odobrenje iz članka 41. stavak 1. ovog zakona.

Članak 43. stavak (1) i stavak (2) točka 4) Odlučivanje o upisu (1) Nakon provjere zahtjeva za upis, zemljišnoknjižni referent donosi rješenje o tomu da li će zahtjev potpuno ili djelomice prihvatiti.

(2) Zemljišnoknjižni referent donosi rješenje o odbijanju zahtjeva za upis ako: 4) postoji neka druga smetnja koja sprečava upis.

10. Zakon o stvarnim pravima Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 66/13, 100/13, 32/19 - OUS FBiH i 94/20 - Rješenje US FBiH).

U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o stvarnim pravima (“Službene novine Federacije BiH”, br. 66/13 i 100/13) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 338. stavak (1) Pretvorba prava korištenja, ili upravljanja ili raspolaganja (1) Ako posebni zakonom nije određeno drugačije pravo upravljanja ili korištenja ili raspolaganja kao osnovna prava na stvarima u društvenom odnosno državnom vlasništvu koje do stupanja na snagu ovog zakona nije postalo vlasništvo druge osobe, danom stupanja na snagu ovog zakona pretvaraju se u pravo vlasništva njihovog dosadašnjeg nositelja odnosno njegovog pravnog sljednika, ako te stvari mogu biti predmet prava vlasništva.

Članak 339.

Pretvorba prava korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta Prava korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta u društvenom, sada u državnom vlasništvu, koje nije prestalo do donošenja ovoga zakona pretvara se njegovim stupanjem na snagu u pravo vlasništva dotadašnjeg nositelja tog prava ili njegovog pravnog sljednika, a upis toga prava smatra se kao upis prava vlasništva, ako posebnim zakonom nije drugačije uređeno.

Članak 341. st. (1) Presumpcije (1) Osoba, koja je u zemljišnim knjigama upisana kao nositelj prava upravljanja ili korištenja ili raspolaganja nekretninom, odnosno prava korištenja na neizgrađenom građevinskom zemljištu, smatra se vlasnikom nekretnine, ukoliko se ne dokaže suprotno a društveno vlasništvo nije pretvoreno u vlasništvo druge osobe.

Članak 343. st. (1) do (3) Upis vlasništva u koje se pretvorilo pravo korištenja na građevinskom zemljištu (1) Upis prava vlasništva nekretnine koje potječe od nekadašnjih prava korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta u društvenom, sada državnom vlasništvu provest će se po pravilima zemljišnoknjižnog prava, ako ovim zakonom nije nešto drugo propisano.

(2) Zemljišnoknjižni sud će na zahtjev osobe, koja za to ima pravni interes dopustiti brisanje društvenog, sada državnog vlasništva i prava korištenja, te će upisati pravo vlasništva u korist osobe, koja je kao nositelj prava korištenja bila upisana u zemljišnoj knjizi.

(3) Zemljišnoknjižni sud dopustit će brisanje društvenog vlasništva, te će upisati pravo vlasništva u korist osobe, koja u zemljišnim knjigama nije upisana kao nositelj prava korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta, na temelju rješenja o oduzimanju zemljišta iz posjeda prijašnjega vlasnika ili korisnika i davanju zemljišta na korištenje radi građenja ili ugovora o međusobnim pravima i obvezama, sklopljenim u skladu s uvjetima utvrđenim u rješenju o davanju na korištenje građevinskoga zemljišta.

2. Uspostava pravnog jedinstva nekretnine Članak 345.

Jedinstvenost nekretnine (1) Ovim zakonom uspostavlja se pravno jedinstvo zemljišta i zgrade ako posebnim zakonom već nije uspostavljeno.

(2) Vlasnik zgrade stječe pravo vlasništva na zemljištu u društvenom odnosno državnom vlasništvu, koje pripada zgradi.

Članak 346.

Pravno sjedinjenje zemljišta i upisane zgrade (1) Ako do stupanja na snagu ovoga zakona nije uspostavljeno pravno jedinstvo zemljišta i zgrade po odredbama posebnog zakona, vlasnik zgrade stječe pravo vlasništva na zemljištu ispod zgrade i na onu površinu, koja je, po regulacionom planu ili planu parcelacije, namijenjena da služi za redovnu uporabu zgrade.

(2) Ako regulacionim planom ili planom parcelacije nije utvrđena površina zemljišta, koje je potrebno za redovnu upotrabu zgrade, tu površinu utvrđuje nadležni organ uprave za imovinskopravne poslove, uz prethodno mišljenje općinskog organa uprave nadležnog za poslove urbanizma.

(3) Na zemljištu iz stavka 1. ovoga članka neće se uspostaviti pravno jedinstvo zemljišta i zgrade prije okončanja postupka revizije po Zakonu o građevinskom zemljištu Federacije Bosne i Hercegovine. ("Službene novine Federacije BiH" br. 25/03).

11. Zakon o građevinskom zemljištu Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 67/05, 94/18 - O.U.S. i 95/19 - Rješenje US FBiH).

U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o građevinskom zemljištu FBiH („Službene novine FBiH“ br. 67/05) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

c) Prenošenje trajnog prava korištenja u privatno vlasništvo Članak 39.

Vlasnik zgrade ili posebnog dijela zgrade stupanjem na snagu ovoga zakona stiče pravo vlasništva na zemljištu, pod zgradom i na onoj površini zemljišta koje je prostornim planom ili planom parcelizacije utvrđeno da služi za redovitu uporabu zgrade, izuzev slučajeva koji su predmet revizije sukladno čl. 87. do 92. prijelaznih odredaba ovoga zakona.

Ako prostornim planom ili planom parcelacije nije utvrđena površina zemljišta koje je potrebno za redovitu uporabu zgrade, tu površinu utvrđuje rješenjem općinsko tijelo uprave nadležno za imovinsko-pravne poslove uz pribavljeno mišljenje općinskog tijela uprave nadležnog za poslove urbanizma.

12. Zakon o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta ("Službeni list FNRJ" 52/58) u relevantnom dijelu glasi:

Član 37 Ako se na nacionalizovanoj građevinskoj parceli nalazi zgrada koja nije nacionalizovana, sopstvenik te zgrade ima pravo besplatnog korišćenja zemljišta koje pokriva zgrada i zemljišta koje služi za redovnu upotrebu te zgrade, sve dok na tom zemljištu postoji zgrada.

Član 38 Građevinsko neizgrađeno zemljište koje je nacionalizovano ostaje u posjedu ranijeg sopstvneika sve dok ga on na osnovu rešenja opštinskog narodnog odbora ne preda u posed opštini ili drugom licu, radi izgradnje zgrade ili drugog objekta ili radi izvođenja drugih radova.

Predaja zemljišta u posed opštini ili drugom korisniku ne može se izvršiti pre nego što je korisniku to potrebno radi izvršenja građevinskih ili drugih radova kojima se zemljište privodi namenjenoj svrsi.

Član 39 Raniji sopstvenik nacionalizovanog građevisnkog neizgrađenog zemljišta ima pravo to zemljište zajedno sa trajnim zasadima na njemu, sve dok je u njegovom posedu, besplatno koristiti ili za to vreme drugome dati na korišćenje uz naknadu ili bez naknade, saglasno važećim propisima o zakupu poljoprivrednog zemljišta. Pre predaje zemljišta u posed opštini ili drugom korisniku raniji sopstvenik ima pravo sa tog zemljišta skinuti usev i sabrati plodove.

Ako raniji sopstvenik nije u mogućnosti da skine usev i sabere plodove, on ima pravo od opštine odnosno lica kome predaje zemljište u posed zahtevati naknadu za usev i plodove po cenama koje su važile za vreme poslednje žetve ili berbe.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

14. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

15. Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

16. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4). Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

17. Ustavni sud ukazuje da se apelacijski navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su redoviti sudovi odlučivali od njenom zahtjevu za brisanje državnog prava vlasništva i upisa prava vlasništva apelantice na spornim nekretninama. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava svoj stav da nije, u načelu, nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovitog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redoviti sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, odluke broj U 39/01 od 5. travnja 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 25/02, i broj U 29/02 od 27. lipnja 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).

18. Na temelju činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacijskih navoda, Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi, nakon što su izvršili uvid u javne isprave utvrdili da se u konkretnom slučaju radi o više parcela, da je na jednoj (broj 447) sagrađena stambena zgrada, a da je na drugima (koje su nastale cijepanjem parcele broj 447) upisano pravo korištenja u korist apelantice u smislu čl. 38. i 39. Zakona o nacionalizaciji. U takvim okolnostima, ne može se smatrati proizvoljnim stav koji proizlazi iz obrazloženja odluka redovitih sudova, da je neophodno prvenstveno riješiti pitanje pravnog sjedinjenja zemljišta i upisane zgrade u smislu utvrđivanja vlasništva na zemljištu pod zgradom i na onoj površini zemljišta koje je regulacijskim planom ili planom parcelacije utvrđeno da služi za redovnu upotrebu zgrade što je propisano člankom 346. ZSP i člankom 39. ZGZ, da bi se u zavisnosti od toga pitanja riješilo i pitanje pretvorbe prava vlasništva neizgrađenog građevinskog zemljišta što je propisano odredbama čl. 339, 341. i 343. ZSP na koje se apelantica pozvala. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da redoviti sudovi u obrazloženjima odluke dali jasne i precizne razloge o tome zašto je neutemeljen apelantičin zahtjev. Pri tome, Ustavni sud naročito zapaža da apelantica osporenim odlukama ne gubi pravo ponovnog podnošenja zahtjeva za uknjižbu onda kada se odlukama nadležnih državnih organa utvrdi zemljište koje služi redovnoj upotrebi zgrade, a na temelju članka 39. ZGZ u svezi sa člankom 346. ZSP (vidjeti, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 994/17 od 10. siječnja 2019. godine, st. 30-32, dostupna na www.ustavnisud.ba) odnosno kada se utvrdi koje parcele se mogu smatrati neizgrađenim građevinskim zemljištem u smislu članka 339. ZSP.

19. Prema tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali tvrdnje da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u svezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, nema ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i članka 1. Protokola broj 1. uz Europsku konvenciju, očigledno (prima facie) neutemeljeni.

20. Glede apelantičinih tvrdnji da su osporene odluke rezultat diskriminatornog ponašanja prema njoj uslijed selektivne primjene zakona, iz čega proizlazi kako smatra da joj je povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz članka II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije koje apelantica dovodi u svezu sa pravom na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da apelantica, osim paušalnog navoda da je diskriminirana, nije dostavila bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kom osnovu, kako je navedeno u članku II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i članku 14 Europske konvencije, odnosno da je drugačije tretirana u odnosu na druge osobe u istoj ili sličnoj situaciji, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminacijska primjena zakona nisu očigledne. S obzirom navedeno, Ustavni sud smatra da su očigledno (prima facie) neutemeljeni i apelantičini navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi sa pravom na pravično suđenje iz članka II/3.e) i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.

21. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

22. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1881/20 (V. T.) | Sudska praksa | Aktio