Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2316/20 (B.K.)

Odluka donesena 26. 01. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravo na imovinu
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Raskid ugovora
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2316/20

Apelacija

Odluka o meritumu

26. 01. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2316/20, rješavajući apelaciju B. K., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 26. januara 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija B. K. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 190002 19 Rev 2 od 11. marta 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. B. K. (u daljnjem tekstu: apelantkinja) sa privremenim boravkom u Njemačkoj, koju zastupa Marjana Kulenović, advokat iz Banje Luka, podnijela je 9. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 190002 19 Rev 2 od 11. marta 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), te tužiteljke M. P. (u daljnjem tekstu: tužiteljka) zatraženo je 21. oktobra 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud je odgovor na apelaciju dostavio 1. novembra 2021. godine, Vrhovni sud 3. novembra 2021. godine, dok tužiteljka nije dostavila odgovor na apelaciju.

4. U skladu sa članom 23 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine i zaključkom broj SU-02-1056/21, Ustavni sud Bosne i Hercegovine je 4. januara 2022. godine apelantkinji dostavio odgovore na apelaciju radi eventualnog izjašnjenja. Apelantkinja u ostavljenom roku nije dostavila izjašnjenje.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelantkinje i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 1900002 17 P 2 od 15. decembra 2017. godine, donesenom u ponovnom postupku, odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljke kojim je tražila da se obaveže apelantkinja da joj isplati iznos 177.905,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom, te da joj naknadi troškove parničnog postupka. Istom presudom tužiteljka je obavezana da apelantkinji naknadi troškove postupka u iznosu od 7.230,00 KM.

7. U obrazloženju presude sud je naveo koje je dokaze sproveo (str. 2, 3. i 4 ), te je u daljnjem tekstu detaljno prezentovao njihov sadržaj (str. 3-10). Navedeno je da je na temelju izvedenih dokaza utvrđeno da je tužiteljka majka apelantkinje i da je bila vlasnik nekretnine u Mučićima u Republici Hrvatskoj, pobliže označene kao u obrazloženju presude, sa dijelom 1/1, koju je stekla na osnovu kupoprodajnog ugovora zaključenog 28. septembra 2002. godine (u daljnjem tekstu: kuća u Hrvatskoj). Dalje je utvrđeno da je kupoprodajnim ugovorom koji je ovjeren u Generalnom konzulatu RH u Štutgartu 1. aprila 2008. godine tužiteljka kao prodavac, koju je zastupala apelantkinja, prodala kuću u Hrvatskoj kupcima B.N i D.S. za kupoprodajnu cijenu od 94.000,00 evra radi kupovine kuće u Banjoj Luci, kako su to ugovorne strane dogovorile. Na temelju aneksa na navedeni ugovor od 12. juna 2008. godine, kojim je definisana dinamika isplate kupoprodajne cijene, tužiteljki je isplaćen iznos od 64.000,00 evra (10.000,00 evra i 54.000,00 evra u protivvrijednosti kuna na dan zaključenja ugovora, odnosno predmetnog aneksa) a da će kupci preostali iznos od 30.000,00 evra u protivvrijednosti kuna „isplatiti putem stambenog kredita [...] i to direktnom uplatom na račun opunomoćenice [apelantkinje] najkasnije do 28.6.2008. godine“. Osnovni sud je, takođe, utvrdio da je apelantkinja ovlastila tužiteljku da sve uplate na ime kupovine kuće u Banjoj Luci izvrši na njen račun otvoren u Erste banci, tako da je tužiteljka 12. juna 2008. godine na račun apelantkinje uplatila iznos od 50.000,00 evra, a 4. jula 2008. godine iznos od 214.000,00 HRK (hrvatske kune). Nadalje je utvrđeno da je apelantkinja kao kupac, postupajući u skladu sa postignutim dogovorom sa tužiteljkom, zaključila kupoprodajni ugovor sa Nenadom Kneževićem kao prodavcem iz BanjelLuke 6. maja 2008. godine, te da su predmet kupoprodaje bile nekretnine u Banjoj Luci- dvorište i stambena zgrada (u daljnjem tekstu: nekretnine u Banjoj Luci) za kupoprodajnu cijenu 55.000,00 KM, koja je isplaćena jednim dijelom danom sačinjavanja navedenog ugovora u vidu kapare u iznosu od 4.000,00 evra, a ostatak novca u iznosu od 47.176,68 KM najkasnije 15. jula 2008. godine.

8. Budući da je apelantkinja kupoprodajni ugovor o kupovini nekretnina u Banjoj Luci zaključila u svoje ime, dakle, mimo dogovorenog sa tužiteljkom, tužiteljka je predmetnim tužbenim zahtjevom tražila da se apelantkinja obaveže da joj isplati iznos od 177.905,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Ovako postavljen zahtjev tužiteljka je zasnovala na tvrdnjama da je sa apelantkinjom dogovorila da u njeno ime i za njen račun kupi kuću ili plac u Banjoj Luci, tako da apelantkinja ima gdje da bude sa svojom porodicom, a da tužiteljka ima gdje da dođe sa sinom s obzirom da živi u Švedskoj. Dakle tužiteljka tvrdi da apelantkinja nije ispunila svoju obavezu koju su postigle dogovorom, jer je tužiteljku prevarila, tj. jer je nekretnine u Banjoj Luci kupila na svoje ime, jer je staru kuću srušila i izgradila novu i, na kraju, apelantkinja je tužiteljki i njenom sinu onemogućila da priđu predmetnoj kući. U vezi s tim, Osnovni sud je ukazao na sadržaj odredbe člana 210 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te istakao da je za sticanje bez osnova kao izvora obligacionog odnosa, u smislu navedene odredbe, bitno da se imovina jednog lica (u predmetnom slučaju tužiteljke) umanjila, a da se imovina drugog lica (u predmetnom slučaju apelantkinje) uvećala, te da postoji međusobna veza između umanjenja imovine jednog lica i povećanja imovine drugog lica, odnosno da je došlo do uvećanja imovine jednog lica na račun imovine drugog lica i da ne postoji pravni osnov koji bi pravno opravdao umanjenje i uvećanje imovine lica. Stoga, Osnovni sud smatra da tek kada se kumulativno ispune svi navedeni uslovi, onda se ima smatrati da je došlo do sticanja bez osnova u smislu navedene odredbe ZOO, a da u okolnostima predmetnog slučaja nisu ispunjeni uslovi iz navedene odredbe ZOO.

9. Na temelju izvedenih dokaza, prije svega na osnovu iskaza tužiteljke potvrđenog iskazima saslušanih svjedoka, Osnovni sud je utvrdio da je između parničnih stranaka postojao usmeni dogovor da se novac od prodaje nekretnine u Republici Hrvatskoj, koja je bila upisana na ime tužiteljke sa dijelom 1/1, uplati na račun apelantkinje, te da apelantkinja preduzima sve radnje oko kupovine nekretnine u Banjoj Luci. Dalje, Osnovni sud je utvrdio da iz iskaza tužiteljke proizlazi da je 2008. godine, nakon što je došla u Banju Luku iz Švedske, izvršila uvid u ugovor o kupoprodaji nekretnine u Banjoj Luci koji joj je apelantkinja predala u ruke, na koji način je došla do saznanja da je apelantkinja kupoprodajni ugovor zaključila kao kupac u svoje ime i da se u zemljišnim knjigama upisala kao vlasnik predmetnih nekretnina. Takođe je utvrđeno da je apelantkinja na mjestu kupljene stare kuće u Banjoj Luci, koju je srušila, izgradila novi objekat bez građevinske dozvole i da je na istom placu postavila pomoćni objekat-brvnaru. Utvrđeno je da je tužiteljka za vrijeme gradnje objekta dolazila iz Švedske sa sinom Emilom, da su u to vrijeme odnosi između parničnih stranaka bili dobri, ali da su se 2009. godine poremetili, te da je nakon toga tužiteljka protiv apelantkinje pokrenula parnični postupak radi vraćanja datog iznosa. U vezi s tim je ukazano da iz spisa predmeta Osnovnog suda broj 71 0 P 066868 09 P proizilazi da je tužiteljka 21. jula 2009. godine podnijela tužbu protiv apelantkinje radi utvrđenja i isplate datog novca s tim da je taj postupak okončan rješenjem od 21. aprila 2011. godine kojim se tužba smatrala povučenom.

10. Imajući u vidu navedeno, po ocjeni Osnovnog suda, proizilazi da su parnične stranke postupale prema međusobnom usmenom dogovoru u vezi sa uplatom novca, kao i u vezi sa postupanjem apelantkinje pri kupovini predmetne nekretnine u Banjoj Luci i izgradnje novog objekta sve do momenta kada je došlo do poremećaja njihovih odnosa 2009. godine, kada je prekinuta izgradnja objekta u Banjoj Luci i kada je tužiteljka podnijela tužbu protiv apelantkinje. U vezi s tim, Osnovni sud je ukazao da je odredbom člana 213 ZOO regulisano da se ne može tražiti ono što je dato ili učinjeno na ime izvršenja neke prirodne obaveze ili neke moralne ili društvene dužnosti. Dakle, imajući u vidu rodbinske odnose između parničnih stranaka, Osnovni sud je zaključio da tužiteljki ne pripada naknada za izvršeno novčano davanje apelantkinji po osnovu sticanja bez osnova, jer je u okolnostima konkretnog slučaja tužiteljka izvršavala moralnu dužnost za koju joj, u smislu člana 213 ZOO, ne pripada naknada. Dakle, Osnovni sud je zaključio da je tužiteljka, pomažući apelantkinji kao svojoj kćerki, izvršila prirodnu, moralnu obavezu, dobrovoljno učinila korist apelantkinji prema sopstvenoj odluci i svom izboru. Stoga, Osnovni sud je ukazao da ko dobrovoljno učini korist drugom, pa se kasnije predomisli, ne može u smislu navedene odredbe ZOO, tražiti vraćanje na temelju čega je zaključio da je tužbeni zahtjev tužiteljke neosnovan. Osnovni sud smatra da u predmetnom slučaju nije ispunjen drugi uslov iz odredbe člana 210 ZOO, jer, kako je već navedeno, postojao je usmeni dogovor stranaka za prenos spornih sredstava na račun apelantkinje i usmeni dogovor u vezi sa kupovinom nekretnine u Banjoj Luci u korist apelantkinje, pa stoga na strani apelantkinje, po ocjeni suda, nema sticanja bez osnova. Osim navedenog, Osnovni sud je naveo da u konkretnom slučaju tužiteljka nije dokazala da su njena sredstva koja su prešla u imovinu apelantkinje, da taj prelaz nema osnova u nekom pravnom poslu ili zakonu, jer je između tužiteljke i apelantkinje postojao usmeni dogovor da apelantkinja za novac tužiteljke kupi nekretnine u Banjoj Luci. Takođe, iz iskaza tužiteljke proizilazi da ona apelantkinju nije opunomoćila da u njeno ime kupi nekretnine u Banjoj Luci, tako da je apelantkinja bez znanja tužiteljke zaključila ugovor o kupoprodaji kuće u Banjoj Luci u svoje ime, a što je tužiteljka saznala 2008. godine prilikom dolaska u Banju Luku i nije se tome, po ocjeni suda, usprotivila, a tužbu protiv apelantkinje je podnijela 2009. godine, što je uslijedilo nakon poremećaja njihovih odnosa. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je odlučio kao u stavu I izreke presude, dok je o troškovima postupka odlučio primjenom odredbe čl. 386, 387, a u vezi sa članom 396 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

11. Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 1900002 19 Gž 2 od 20. juna 2019. godine (koja je donesena u ponovnom postupku nakon što je njegova prethodna presuda od 14. septembra 2018. godine ukinuta i predmet vraćen na ponovno suđenje) žalbu tužiteljke uvažio i presudu Osnovnog suda od 15. decembra 2019. godine preinačio u dijelu odluke o glavnom zahtjevu i dosuđujućem dijelu odluke o troškovima postupka, tako što je obavezao apelantkinju da tužiteljki isplati iznos od 177.905,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom u iznosu od 12.510,00 KM, uplatom na tekući račun punomoćnika tužiteljke. Istom presudom je odbijen zahtjev apelantkinje da joj tužiteljka naknadi troškove sastavljanja odgovora na žalbu u iznosu od 1.512,00 KM.

12. Okružni sud je naveo da tužiteljka osporava presudu prvostepenog suda zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava, odredbe člana 213 ZOO. Naime, ispitujući presudu prvostepenog suda u smislu odredbe člana 221 ZPP, Okružni sud je žalbu tužiteljike ocijenio osnovanom. U vezi s tim je prvo konstatovao da je u ponovnom postupku radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja otvorio raspravu pred drugostepenim sudom i ponovo izveo dokaze izvedene pred prvostepenim sudom, te dokaz saslušanjem tužiteljke i apelantkinje koja nije saslušana pred prvostepenim sudom iako je bila uredno pozvana na raspravu. Okružni sud je na temelju ocjene izvedenih dokaza utvrdio da tužiteljka nije apelantkinji dala pismeno ovlašćenje da zaključi ugovor o kupoprodaji nekretnina u Banjoj Luci, jer apelantkinja nije dokazala da je između nje i tužiteljke postojao sporazum da se kupe nekretnine u Banjoj Luci, odnosno da se izgradi kuća na kupljenom placu u Banjoj Luci, „kako bi tužena imala gdje da bude sa porodicom, a tužiteljka imala gdje da dođe s obzirom da sada živi u Švedskoj sa bolesnim sinom“... Ocjenjujući izjavu tužiteljke datu pred prvostepenim sudom i Okružni sud je utvrdio da iz iskaza tužiteljke proizilazi da je njena želja bila da se vrati u Banju Luku, jer u Švedskoj gdje trenutno živi sa sinom već devet godina ne prima socijalnu pomoć iz razloga što je njen zet Ilija Kovačić (suprug apelantkinje) „poslao papire da je imala kuću u Mučićima, koju više nema, koju je ona prodala, a oni (misleći na zeta i kćerku) su te pare potrošili“. Tužiteljka je, takođe, navela da njen sin u Banjoj Luci prima invalidsku penziju u iznosu od 202,00 KM, da u Švedskoj žive od njenog rada po tuđim kućama, da je bolesna, te da nema od čega da kupi lijekove.

13. Imajući u vidu navedeno Okružni sud je primjenom odredbe člana 8 ZPP, ocjenom izvedenih dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi utvrdio da je između parničnih stranaka, tužiteljke i apelantkinje (majke i kćerke) postojao usmeni sporazum (neimenovani ugovor) da se kupe nekretnine u Banjoj Luci, odnosno izgradi kuća na kupljenom placu u Banjoj Luci. Namjera tužiteljke je bila da apelantkinja ima gdje da bude sa porodicom, a da tužiteljka ima gdje da dođe, jer u Švedskoj živi sa "bolesnim sinom čiji je staralac“. Prema tome, Okružni sud smatra da je obaveza apelantkinje prvenstveno bila da tužiteljki obezbijedi smještaj u nekretnini kupljenoj u Banjoj Luci kada dođe iz Švedske. Okružni sud je, imajući u vidu navedeno, zaključio da je tužiteljka, kada je shvatila da apelantkinja nije postupala po dogovorenom, prvenstveno jer je predmetnu nekretninu upisala na svoje ime, nakon čega joj je zabranila i pristup toj nekretnini, shvatila da apelantkinja nije postupala, niti savjesno ni pošteno, te da je tužiteljku dovela u zabludu i izigrala njeno povjerenje na način što je neovlašćeno raspolagala njenim novcem, jer je predmetnu kuću u Banjoj Luci mogla kupiti samo uz dozvolu i saglasnost tužiteljke i na njeno ime zaključiti kupoprodajni ugovor. Prema tome, kako od apelantkinje dogovor (neimenovani ugovor) nije realizovan, jer je tužiteljka ostala bez svojih nekretnina u Republici Hrvatskoj i bez novca od prodaje navedene nekretnine, Okružni sud je zaključio da je između tužiteljke i apelantkinje došlo do jednostranog raskida ugovora zbog neispunjenja dogovorenog od apelantkinje u smislu člana 124 ZOO. U vezi s tim, Okružni sud je ukazao da je navedenom odredbom ZOO regulisano pravo jedne strane kada druga strana ne ispuni svoju obavezu, a bez ostavljanja naknadnog roka, jer iz ponašanja apelantkinje i datog iskaza na raspravi proizilazi da ona svoju obavezu nije izvršila na način kako je dogovorila sa tužiteljkom. Okružni sud je, takođe, ukazao da je odredbom člana 132 stav 1 ZOO propisano da su raskidom ugovora obje strane oslobođene svojih obaveza izuzev obaveze na naknadu eventualne štete. Ako je jedna strana izvršili ugovor potpuno ili djelimično, ima pravo (kao u konkretnom slučaju) da joj se vrati ono što je dala (stav 2). Strana koja vraća novac dužna je platiti zateznu kamatu od dana kada je isplatu primila (stav 5), kao i da u slučaju raskida ugovora, postoji obaveza vraćanja protivvrijednosti plaćenog iznosa strane valute (u ovom slučaju evra i HRK) po kursu na dan isplate. Nakon sprovedene rasprave i ocjene izvedenih dokaza, Okružni sud je, suprotno zaključku prvostepenog suda, zaključio da je apelantkinja dužna tužiteljki vratiti novac koji je tužiteljka uplatila na račun apelantkinje (član 132 stav 2 ZOO), jer je došlo do jednostranog raskida obaveze zbog neispunjenja dogovorenog od apelantkinje. Prema tome, Okružni sud je odlučio kao u izreci presude, shodno odredbi člana 229 stav 1 tač. 2 i 4 ZPP. Slijedom navedenog, takođe, na osnovu odredbe člana 235 tačka 3 ZPP, a u vezi sa čl.397 stav 2 i 386. ZPP Okružni sud je preinačio presudu prvostepenog suda u dijelu odluke o troškovima postupka kao u izreci presude, dok je odbijen zahtjev apelantkinje za naknadu troškova sastavaljanja odgovora na žalbu, jer se, po ocjeni Okružnog suda, ne radi o nužnom trošku u smislu člana 387 stav 1 ZPP.

14. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 190002 19 Rev 2 od 11. marta 2020. godine revizija je odbijena, kao i zahtjev za naknadu troškova odgovora na reviziju.

15. Vrhovni sud je naveo da apelantkinja osporava presudu drugostepenog suda zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Međutim, Vrhovni sud je ocijenio ispravnim stav drugostepenog suda koji nije prihvatio činjenično utvrđenje i zaključak prvostepenog suda, pa je nakon ocjene sprovedenih dokaza, izvedenih na raspravi pred drugostepenim sudom, odlučio kao u izreci presude. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da iz presude drugostepenog suda proizilazi da je između parničnih stranaka postojao usmeni sporazum (neimenovani ugovor) da se kupe nekretnine u Banjoj Luci, odnosno izgradi kuća na kupljenom placu u Banjoj Luci, sa namjerom da apelantkinja ima gdje da bude sa porodicom, a da tužiteljka ima gdje da dođe, jer živi u Švedskoj sa bolesnim sinom čiji je staralac. Prema tome, kako je, po ocjeni Vrhovnog suda, tužiteljka ispunila svoju ugovorenu obavezu, tako što je za kupovinu placa i kuće u Banjoj Luci na račun apelantkinje uplatila iznos koji potražuje tužbenim zahtjevom, dok apelantkinja nije ispunila svoju ugovorenu obavezu, jer nije izgradila kuću od dobijenog novca i omogućila tužiteljici da boravi u toj kući, da nije postupala niti savjesno, ni pošteno, jer je tužiteljku dovela u zabludu i izigrala njeno povjerenje, na način što je neovlašćeno raspolagala njenim novcem. Stoga, Vrhovni sud je zaključio da je došlo do raskida ugovora između parničnih stranaka u smislu odredaba člana 124 ZOO a samim tim obaveza apelantkinje da, shodno odredbi člana 132 stav 2 ZOO, tužiteljki vrati uplaćena sredstva, odnosno 177.905,00 KM, koliko je tužiteljka i tražila tužbenim zahtjevom. U vezi s tim, Vrhovni sud je, takođe, ukazao na sadržaj citiranih odredaba ZOO, te istakao da je pravilan zaključak drugostepenog suda da je došlo do raskida sporazuma između parničnih stranaka, zbog čega je obavezao apelantkinju da tužiteljki vrati sredstva koja joj je uplatila na ime kupovine navedene kuće u Banjoj Luci. Ovakav zaključak se ne dovodi u pitanje revizionim prigovorima apelantkinje da je sud na osnovu subjektivnog osjećaja, a ne prava udovoljio zahtjevu tužiteljke, jer iz razloga odluke drugostepenog suda jasno proizilazi da je ona donesena tako što je taj sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.

16. Dakle, za odluku u predmetnoj pravnoj stvari je irelevantno da li tužiteljka teško živi u Švedskoj ili ne, pa su, po ocjeni Vrhovnog suda, neosnovani revizioni prigovori apelantkinje istaknuti u tom pravcu. Imajući u vidu date razloge na kojima se temelji stav Vrhovnog suda u pogledu osnovanosti zahtjeva tužiteljke, takođe je neosnovan revizioni prigovor apelantkinje da je tužiteljka učinila poklon apelantkinji, kada joj je radi kupovine kuće u Banjoj Luci doznačila određena sredstva. Kod takvog stanja stvari takođe je irelevantan revizioni prigovor apelantkinje da apelantkinja nije dokazala neblagodarnost, jer je slijedom datih razloga evidentno da između parničnih stranaka nije bio zaključen ugovor o poklonu. Kako je raskid sporazuma između parničnih stranaka prethodno pitanje u ovoj pravnoj stvari, takođe Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim revizioni prigovor apelantkinje da zahtjevom iz tužbe tužiteljka nije tražila raskid tog sporazuma i da se odlukom suda ne utvrđuje raskid sporazuma kao uslov za obavezu apelantkinje da tužiteljki isplati tražena novčana sredstva. Imajući u vidu date razloge, Vrhovni sud smatra da se revizijom apelantkinje ne dovodi u pitanje zakonitost i pravilnost odluke drugostepenog suda, pa kako ona nije zahvaćena nedostacima na koje Vrhovni sud pazi po službenoj dužnosti, to je primjenom člana 248 ZPP reviziju apelantkinje odbio.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelantkinja smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

18. Apelantkinja smatra da je u konkretnom slučaju osporenim presudama proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, jer je drugostepeni sud preinačio presudu prvostepenog suda a da pri tome nije dao jasno obrazloženje datih razloga. U vezi s tim, apelantkinja je navela da je u dogovoru sa tužiteljkom kao majkom prodala kuću u Hrvatskoj 2002. godine, te da je od novca od prodaje kuće u Hrvatskoj kupila plac i kuću u Banjoj Luci. Takođe je istakla da je staru kuću srušila i da je sagradila novu kuću na kojoj se u zemljišnim knjigama uknjižila kao vlasnica. U vezi s tim, tvrdi da joj je tužiteljka dala neograničenu punomoć, da nakon prodaje kuće u Hrvatskoj može raspolagati njenim novcem (punomoć ovjerena kod javnog bilježnika 27. marta 2007. godine). Takođe, apelantkinja tvrdi da je ona tužiteljki dala neograničenu punomoć za raspolaganje novcem na njenom računu, ovjerenu kod Generalnog konzulata Hrvatske od 2. jula 2008. godine. Dakle, apelantkinja tvrdi da je u konkretnom slučaju došlo do zaključenja usmenog ugovora o poklonu novca između tužiteljke kao poklonodavca i apelantkinje kao poklonoprimca. Dakle, smatra da nije postojao pravni osnov za raskid ugovora o poklonu od tužiteljke, jer je ispunila jedini nalog iz ugovora, tj. jer je novac utrošila za kupovinu placa i izgradnju kuće u Banjoj Luci, te jer su Vrhovni i Okružni sud propustili da pravilnom primjenom materijalnog prava utvrde volju ugovornih strana, da utvrde da se u predmetnom slučaju radilo o ugovoru o poklonu novca sa nalogom apelantkinji da od poklonjenog novca kupi kuću, već da su sudovi sve podveli pod tkz. neimenovani ugovor. Osim navedenog, apelantkinja takođe smatra da postojanje porodičnih nesuglasica nije zakonom predviđen razlog za raskid ugovora u situaciji kada je ugovor u cijelosti realizovan. Prema tome, kako osporenim odlukama nije utvrđeno kakav je ugovor zaključen između stranaka, tj. o kakvom se ugovoru radi, smatra nejasnim kako onda sud može donijeti zaključak da je tužiteljka jednostrano raskinula navedeni ugovor, jer u vezi s tim nije dato jasno obrazloženje. Osim navedenog, takođe, smatra da su osporene presude odraz unaprijed prihvaćene predrasude da je tužiteljka u teškoj materijalnoj situaciji u koju ju je navodno dovela apelantkinja. U pogledu povrede prava na imovinu, apelantkinja ističe da je osporenim odlukama sudova stavljen neprimjeren teret na nju, jer se tužiteljka kao poklonodavac predomislila u pogledu ugovora o poklonu zbog eventualnih porodičnih nesuglasica.

b)Odgovor na apelaciju

19. Shodno iznesenim razlozima u presudi Vrhovnog suda, taj sud smatra da se navodima apelantkinje ne dovodi u pitanje zakonitost odluke suda, zbog čega navode apelantkinje smatra neosnovanim i predlaže da se apelacija odbije.

20. Okružni sud navodi da ostaje pri pravnom stavu izraženom u osporenoj presudi nalazeći da pred tim sudom nisu prekršena prava apelantkinje na koja se poziva u apelaciji.

V.Relevantni propisi

21. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi:

Raskidanje ugovora zbog neispunjenja Prava jedne strane kad druga strana ne ispuni svoju obavezu Član 124 U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtevati ispunjenje obaveza ili, pod uslovima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.

Dejstvo raskida Član 132.

[…] (2) Ako je jedna strana izvršila ugovor potpuno ili djelimično, ima pravo da joj se vrati ono što je dala.

[…] (5) Strana koja vraća novac dužna je platiti zateznu kamatu od dana kad je isplatu primila.

STICANJE BEZ OSNOVA

Odsek 1 Opšte pravilo Član 210 (1) Kad je neki deo imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće - da naknadi vrednost postignutih koristi.

(2) Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao. Član 213.

Ne može se tražiti ono što je dato ili učinjeno na ime izvršenja neke prirodne obaveze ili neke moralne ili društvene dužnosti.

22. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 - OUS, 45/09 - OUS, 49/09 i 61/13) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 248.

Revizijski sud će presudom odbiti reviziju kao neosnovanu ako utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, kao ni razlog na koji pazi po službenoj dužnosti.

VI.Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 190002 19 Rev 2 od 11. marta 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporena presuda je dostavljena apelantkinji 1. juna 2020. godine, a apelacija je podnesena 9. jula 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana. VII.Meritum

26. Apelantkinja smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

28. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

29. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o posljedicama neispunjenja obaveza iz ugovornog odnosa, dakle, radi se o postupku građanskopravne prirode u kojem apelantkinja uživa garancije iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

30. U vezi sa iznesenim prigovorima kojima apelantkinja pokreće pitanje proizvoljne primjene prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

31. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava.

32. Suština apelacionih navoda o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije svodi se na tvrdnje o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Osim toga, iz apelacionih navoda proizilazi da apelantkinja smatra da je do povrede njenog prava na pravično suđenje u konkretnom slučaju došlo i zbog toga što je drugostepeni sud preinačio presudu prvostepenog suda bez jasnog obrazloženja.

33. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud na glavnoj raspravi, na temelju dokaza izvedenih u postupku pred prvostepenim sudom i dokaza izvedenih pred tim sudom, žalbu tužiteljke usvojio i presudu prvostepenog suda preinačio tako što je obavezao apelantkinju da tužiteljki isplati iznos od 177.905,00 KM, pri čemu je dao razloge zašto je odluka prvostepenog suda donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava. Navedeni stav je potvrđen presudom Vrhovnog suda kao konačnom odlukom u predmetnom postupku. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, prihvatajući stav drugostepenog suda, dao jasno i argumentovano obrazloženje da su tužiteljka i apelantkinja zaključile usmeni dogovor (neimenovani ugovor) u pogledu kupovine kuće u Banjoj Luci, da je tužiteljka dogovoreno u cijelosti ispunila i na račun apelantkinje uplatila novac za kupovinu navedene kuće. Takođe, Ustavni sud zapaža da iz činjeničnog utvrđenja redovnih sudova proizilazi da apelantkinja nije ispunila dogovoreno, jer je navedenu kuću kupila na svoje ime i za svoj račun i na njoj se u zemljišnim knjigama uknjižila kao vlasnik bez saglasnosti tužiteljke. U takvim okolnostima Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud koji je donio osporenu odluku prihvatio činjenično utvrđenje i pravne stavove drugostepenog suda, te suprotno navodima apelantkinje, dao jasno i argumentovano obrazloženje da je, u smislu odredbe člana 124 ZOO, došlo do raskida predmetnog ugovora između parničnih stranaka. Stoga je, imajući u vidu da je tužiteljka u cijelosti ispunila svoje obaveze prema apelantkinji a da apelantkinja nije ispunila dogovoreno, obrazložio da tužiteljka, shodno odredbi člana 132 stav 2 ZOO, ima pravo da zahtijeva da joj apelantkinja vrati ono što joj je dala. Imajući u vidu činjenična utvrđenja drugostepenog suda, te odredbe ZOO na kojim je utemeljena osporena odluka Vrhovnog suda, Ustavni sud smatra da dato obrazloženje sadrži jasne i detaljne razloge zašto je revizija apelantkinje neosnovana, odnosno zašto je pravilna presuda drugostepenog suda kojom je apelantkinja obavezana da tužiteljki isplati utuženi iznos. Osim navedenog, suprotno navodima apelantkinje, Ustavni sud zapaža da su i Okružni sud i Vrhovni sud u osporenoj presudi detaljno razmotrili navode apelantkinje, te dali jasno obrazloženje da se u predmetnom slučaju nije radilo o ugovoru o poklonu novca, na kojim tvrdnjama apelantkinja insistira i u apelaciji, jer apelantkinja nije dokazala da se radilo o poklonu učinjenom apelantkinji i njenoj porodici .

34. Prema tome, imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u osporenoj presudi dao detaljno i jasno obrazloženje o primjeni materijalnog prava, tj. relevantnih odredaba ZOO, na činjeničnog stanja utvrđeno u postupku pred drugostepenim sudom, koje se, suprotno navodima apelantkinje, ne doima ni u jednom segmentu proizvoljno. Stoga, u takvim okolnostima ne postoje razlozi koji bi, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud u navedenim aspektima svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje Vrhovnog suda u osporenoj odluci.

35. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom nije prekršeno pravo apelantkinje na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

36. Apelantkinja smatra da joj je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer su redovni sudovi osporenim odlukama stavili pretjeran teret na nju na način što su je obavezali da je dužna tužiteljki isplatiti utuženi iznos. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantkinja tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnovala na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su navodi apelantkinje o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom nije prekršeno pravo apelantkinje na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Vrhovni sud, polazeći od činjeničnog stanja utvrđenog pred nižestepenim sudovima, primjenom relevantnih odredaba ZOO, odbio reviziju protiv drugostepene presude, što je dovoljno jasno i argumentovano obrazložio, a dato obrazloženje ne ostavlja utisak proizvoljnosti.

38. Ustavni sud, takođe, zaključuje da osporenom odlukom nije došlo do povrede prava apelantkinje na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada apelantkinja tvrdnje o povredi tog prava zasniva na istim navodima koje je istakla u vezi sa pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je te navode ocijenio neosnovanim.

39. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2316/20 (B.K.) | Sudska praksa | Aktio