Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3992/21 („Vrhbosanska nadbiskupija“ Sarajevo)
Odluka donesena 12. 01. 2022.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3992/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. siječnja 2022. godine, u predmetu broj AP 3992/21, rješavajući apelaciju „Vrhbosanske nadbiskupije“ Sarajevo, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka m), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Vrhbosanske nadbiskupije“ Sarajevo podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 211156 21 Rev od 22. rujna 2021. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. „Vrhbosanska nadbiskupija“ Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelantica) koju zastupa Amar Mutapčić, odvjetnik iz Sarajeva, podnijela je 24. studenog 2021. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 211156 21 Rev od 22. rujna 2021. godine i presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) 65 0 P 211156 19 Gž 3 od 19. veljače 2021. godine.
2. Istovremeno, apelantica je zatražila donošenje privremene mjere kojom bi se odložilo provođenje rješenja o ovrsi u predmetu Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 I 908016 21 I od 8. lipnja 2021. godine i odložilo provođenje rješenja Zemljišnoknjižnog ureda Općinskog suda broj 065-0-DN-21-012 420 od 1. lipnja 2021. godine, do donošenja konačne odluke Ustavnog suda. Također, podneskom od 27. prosinca 2021. godine apelantica je ponovila zahtjev za donošenje privremene mjere.
Činjenično stanje
3. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 211156 17 P 4 od 13. lipnja 2019. godine utvrđeno je da tužitelju Ž.K. iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: tužitelj) kao članu obiteljskog domaćinstva pripada pravo na otkup četverosobnog stana u Sarajevu sa podacima detaljnije navedenim u izreci, pa se obvezuju tužene Općina Centar Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvotužena) i apelantica da sa tužiteljem zaključe ugovor o prodaji tog stana za iznos kupovne cijene od. 25.214,40 KM, plativo u certifikatima, a u protivnom će takav ugovor u svemu zamijeniti ova presuda, te su dužne trpjeti da se tužitelj na osnovu ugovora o prodaji stana ili presude uknjiži na stan u zemljišnoj knjizi. Tužene su obvezane da solidarno naknade tužitelju troškove parničnog postupka. Također, navedenom presudom odbijen je alternativni tužbeni zahtjev tužitelja da mu tužene solidarno isplate iznos od 118.469,25 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe 14. lipnja 1999. godine, ili da mu prenesu u posjed stan koji po svojim osnovnim karakteristikama odgovara predmetnom stanu, te da tužitelju naknade troškove parničnog postupka, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0P211156 19GŽ3 od 19. veljače 2021. godine žalba prvotužene je odbijena i prvostupanjska presuda u odnosu na prvotuženu potvrđena, a žalba apelantice je djelomično uvažena i prvostupanjska presuda preinačena tako što je utvrđeno da tužitelju pripada pravo na otkup spornog stana, te je obvezana prvotužena da sa tužiteljem zaključi ugovor o prodaji odnosno kupnji tog stana za iznos kupovne cijene od 25.214,40 KM, plativo u certifikatima, u protivnom će takav ugovor u svemu zamijeniti ova presuda. Također, navedenom presudom određeno je da su prvotužena i apelantica dužne trpjeti da se tužitelj na temelju ugovora o prodaji stana, ili na temelju presude, uknjiži kao vlasnik stana u zemljišnoj knjizi. Također, navedenom presudom žalba tužitelja je djelomično uvažena i prvostupanjska presuda preinačena u dijelu odluke o troškovima postupka tako što su tužene solidarno obvezane da tužitelju naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 21.218,80 KM.
5. Apelantica je prethodno 20. travnja 2021. godine Ustavnom sudu bila podnijela apelaciju protiv presude Kantonalnog suda broj 65 0 P 211156 19 Gž 3 od 19. veljače 2021. godine. U apelaciji je osporavala odluku redovitih sudova kojima je bila obvezana na solidarno plaćanje troškova postupka, te je ukazivala da joj je zbog duljine trajanja postupka povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku. Navedena apelacija je registrirana pod brojem AP 1293/21.
6. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 1293/21 od 3. studenog 2021. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), između ostalog djelomično usvojio apelantičinu apelaciju i utvrdio povredu prava na suđenje u razumnom roku iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) te je naložio Vrhovnom sudu da odmah poduzme mjere na okončanju postupka i da o tome obavijesti Ustavni sud. Također, navedenom odlukom odbačena je kao nedopuštena apelantičina apelacija podnesena protiv presude Kantonalnog suda broj 65 0 P 211156 19 Gž 3 od 19. veljače 2021. godine, zato što je preuranjena. Naime, utvrđeno je da je apelantica protiv presude Kantonalnog suda izjavila reviziju Vrhovnom sudu, koji još nije donio odluku o reviziji, te je konstatirano da nakon donošenja odluke o reviziji, neovisno o vrsti te odluke, apelantica ima mogućnost ponovo podnijeti apelaciju, u kojoj su dužni na propisanom obrascu apelacije, pod točkom 8.a) Ostale odluke, navesti i ovu odluku Ustavnog suda (vidjeti, AP 1293/21, st. 46).
7. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 211156 21 Rev od 22. rujna 2021. godine revizija prvotužene je odbijena a revizija apelantice je odbačena.
8. Odlučujući o dopustivosti apelantičine revizije Vrhovni sud je najprije naveo da je odredbom članka 237. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 30.000,00 KM a u privrednim sporovima 50.000,00 KM. U tužbi od 14. lipnja 1999. godine, kojom je pokrenut ovaj postupak, tužbeni zahtjev se nije odnosio na novčani iznos, a tužitelj je kao vrijednost spora označio 5.000,00 KM. Međutim, tužitelj je nakon toga nekoliko puta preinačavao tužbu, zbog čega se mijenjala i vrijednost spora, koja je konačno utvrđena rješenjem suda na pripremnom ročištu održanom dana 11. veljače 2013. godine, u iznosu od 118.469,25 KM. Kako pobijani dio pravomoćne presude u obje revizije prelazi 30.000,00 KM, nisu osnovani navodi tužitelja da su revizije nedozvoljene zbog neostvarenog imovinskog cenzusa.
9. Nadalje, Vrhovni sud je zaključio da apelantičina revizija nije dozvoljena, iz razloga što nije podnesena od strane ovlaštene osobe iz članka 301.b stavak 2. ZPP. Naime, drugotužena je nakon donošenja drugostupanjske presude otkazala punomoć odvjetniku koji ju je zastupao, i sama podnijela reviziju. Sukladno citiranoj zakonskoj odredbi, stranka može sama podnijeti reviziju samo ako ima položen pravosudni ispit, odnosno za nju može reviziju podnijeti kao punomoćnik osoba koja je prema odredbama zakona ovlaštena zastupati je u tom svojstvu iako nije odvjetnik, ako ima položen pravosudni ispit. Apelantica je na poziv suda da dostavi uvjerenje o položenom pravosudnom ispitu podnositelja revizije, dostavila dokaze da je reviziju izradio odvjetnik. Kako činjenica da je reviziju izradila osoba koja ima pravosudni ispit nije od značaja za primjenu odredbe članka 301.b ZPP, a sudu nije dostavljeno uvjerenje o položenom pravosudnom ispitu podnositelja revizije (potpisnik revizije je Vinko kardinal Puljić, nadbiskup vrhbosanski), reviziju drugotužene je valjalo odbaciti kao nedozvoljenu primjenom odredbe članka 247. stav 1. i 2. ZPP. Apelacijski navodi
10. Apelantica smatra da su joj osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1. uz Europsku konvenciju.
11. Apelantica prvenstveno osporava zaključak Vrhovnog suda o nedopuštenost revizije, pri čemu tvrdi da je pogrešan zaključak toga suda da je reviziju izradio odvjetnik jer je revizija sačinjena na temelju ugovora o djelu koji je zaključen 18. ožujka 2021. godine između apelantice kao naručitelja i Amar Mutapčića diplomiranog pravnika sa položenim pravosudnim ispitom, kao izvođača, radi izrade revizije protiv drugostupanjske presude. Apelantica tvrdi da je taj ugovor dopušten pravni posao te je reviziju na temelju takvog pravnog posla potpisao Vinko kardinal Puljić, nadbiskup vrhbosanski, s obzirom na to da iz javnog registra u koji je upisana drugotužena jasno i nedvosmisleno proizlazi da on predstavlja i zastupa apelanticu. Imajući u vidu navedeno, apelantica smatra da je revizijska odluka u tom dijelu proizvoljna, jer je prema mišljenju apelantice kontradiktorno to što revizijski sud odbacuje njenu reviziju kao nedozvoljenu, a u meritornom dijelu revizijske presude je tretira kao suparničara.
12. Također apelantica smatra da je pogrešan zaključak drugostupanjske i revizijske presude da tužitelj ima stečeno pravo u konkretnom slučaju. Naime, apelantica smatra da razlozi pravne sigurnosti zahtijevaju da se izbjegava svako narušavanje već utvrđenih subjektivnih prava, pri čemu smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o narušavanju već utvrđenog subjektivnog prava iz Zakona o stambenim odnosima, imajući u vidu izvršenu transformaciju stvarnog prava prije donošenja osporenih presuda, prema kojoj je apelantica stekla pravo vlasništva na spornoj nekretnini na temelju članka 338. Zakona o stvarnim pravim FBiH. Zbog toga, apelantica smatra da su osporene odluke u suprotnosti sa načelom povjerenja u zemljišne knjige koje je jače od prava tužitelja koje nije bilo upisano u zemljišnim knjigama. Osim toga, apelantica ističe da majci tužitelja nikada nije dodijeljen sporni stan nego joj je dat nužni smještaj, koji nikada nije službenim putem u propisanoj zakonskoj proceduri pretvoren u stan karakteristika koje su pogrešno navedene u izreci presude Kantonalnog suda. Također, apelantica navodi da tužitelj nije ni proveo procedure iz Zakona o stambenim odnosima za prijenos stanarskog prava. Prema stavu apelantice, Kantonalni sud je tužitelju dosudio nešto što mu ne pripada, pri čemu je oštetio apelanticu koju je spriječio da svoju kuću u kojoj se nalazi sporni stan privede svrsi njenog postojanja putem investicijskih ulaganja u smislu ostvarivanja Zakona o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (1) i stavak (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda.
14. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
15. Članak 18. stavak (1) i stavak (3) točka m) Pravila Ustavnog suda glasi:
(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitome pravnome lijeku koji je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu.
16. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestupanjsku odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to je li riječ o redovitom ili izvanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije poštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP 283/03 od 14. listopada 2004. godine i AP 106/04 od 18. siječnja 2005. godine).
17. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelantica propustila da postupi u skladu sa odredbama članka 237. stavak (1) u vezi sa člankom 301b. ZPP, zbog čega je njena revizija odbačena. Naime, Ustavni sud ukazuje da je u konkretnom slučaju nesporno da je u smislu članka 237. stavak 2. ZPP bio ostvaren imovinski cenzus za podnošenje revizije, te da je apelantica, sukladno navedenim zakonskim odredbama koristila mogućnost da protiv drugostupanjske presude izjavi reviziju. Međutim, revizija apelantice je odbačena zato što je u konkretnom slučaju reviziju izjavila osoba koja nije imala ovlaštenje za podnošenje. Ustavni sud ukazuje da je dakle, apelantičina revizija odbačena iz formalnih razloga, s obzirom da apelantica nije postupila u skladu sa navedenim zakonskim odredbama odnosno apelantica nije poštovala formalne zahtjeve pravnog lijeka, čime je propustila da iscrpi djelotvorne pravne lijekove (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2930/18 od 19. veljače 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ovo osobito jer iz činjeničnog stanja predmeta proizlazi da je osporenom presudom Vrhovnog suda meritorno razmatrana revizija prvotužene. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već zaključio da zakonskim ograničenjem propisanim odredbom članka 247. stavak (2) ZPP nije dovedeno u pitanje pravo na pristup sudu kao segment prava na pravično suđenje (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu, broj AP 382/17 od 10. svibnja 2017. godine, dostupna na Internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U tom pogledu, ukazuju se neutemeljenim i apelantičine tvrdnje da je reviziju sačinio odvjetnik na temelju ugovora o djelu, obzirom da te okolnosti nisu relevantne u smislu članka 301.b ZPP kojom je propisano da reviziju mora podnijeti odvjetnik, odnosno stranka ako ima položen pravosudni ispit.
18. Ustavni sud napominje da je prilikom donošenja odluke imao u vidu i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1293/21 (naprijed citirana), kojom je apelantičina apelacija protiv presude Kantonalnog suda od 19. veljače 2021. godine, odbačena kao preuranjena. Međutim, Ustavni sud zapaža da navedena odluka nije mogla biti od utjecaja na odluku o dopustivosti u konkretnom slučaju. Naime, apelantica u toj apelaciji osporavala samo odluku o troškovima postupka, odnosno uopće nije osporavala sadržaj odlučenja redovitih sudova koji se odnose na meritum tužbenog zahtjeva tužitelja što isključivo osporava u konkretnom slučaju ne navodeći bilo što u odnosu na odluku o troškovima postupka, pa se kod takvog stanja konkretna apelacija promatra potpuno odvojeno od prethodno izjavljene u smislu djelotvornosti korištenih pravnih lijekova. Stoga, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
19. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka m) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantičine zahtjeve za donošenje privremene mjere.
21. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić