Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1961/21 (S. R.)
Odluka donesena 12. 01. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Radni spor
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1961/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. siječnja 2022. godine, u predmetu broj AP-1961/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Stjepan Rudeš, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Stjepan Rudeš protiv Presude Kantonalnoga suda u Mostaru broj 58 0 Rs 140708 17 Rsž od 25. veljače 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Stjepan Rudeš (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Gruda, kojega zastupa Odvjetničko društvo "Palameta i Palameta" d.o.o. Mostar, podnio je 1. lipnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Mostaru (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Rs 140708 17 Rsž od 25. veljače 2021. godine.
2. Presudom Općinskoga suda u Mostaru od 24. veljače 2017. godine obvezan je tuženik (JP „Elektroprivreda HZHB“ d.d. Mostar) da apelantu za vremensko razdoblje od 23. prosinca 2011. godine do 12. siječnja 2015. godine na ime razlike neisplaćenih plaća isplati određeni iznos, sa zakonskom zateznom kamatom. Obvezan je tuženik da apelantu za isto vremensko razdoblje isplati određeni iznos na ime razlike neisplaćenoga minuloga rada. Obvezan je tuženik da za isto vremensko razdoblje uplati razliku neuplaćenih doprinosa za invalidsko i mirovinsko osiguranje (u daljnjemu tekstu: MIO).
3. U obrazloženju odluke Općinski je sud istakao da kako je među parničnim strankama sporan način na koji je apelantu obračunavana plaća, vještak gospodarske struke je nalaz i mišljenje od 11. siječnja 2017. godine sačinila na način da je radila dvije varijante izračuna primjenom različitih koeficijenata preračuna neto plaće u bruto plaću, bliže označeno u obrazloženju odluke. Općinski je sud istakao da je punomoćnik tuženika prigovorio nalazu i mišljenju vještaka prvenstveno jer je izašao izvan okvira na koje je predloženo vještačenje, osporavajući drugu varijantu nalaza i mišljenja. Općinski je sud istakao da je taj prigovor odbijen kao neutemeljen, cijeneći da je vještak svoj nalaz sačinila sukladno pravilima struke, na način kako je predložio apelant, uvidom u dokumentaciju kako u spisu tako i kod tuženika, i sve ostale zakonske i podzakonske akte. Dakle, Općinski je sud istakao da kako je vještak u svom nalazu i mišljenju i pojašnjenju istoga navela da je apelantu neto satnica množena sa pogrešnim koeficijentom preračuna, taj sud cijeni da je tužbeni zahtjev apelanta u cijelosti osnovan.
4. Presudom Kantonalnoga suda od 25. veljače 2021. godine priziv tuženika je uvažen pa je prvostupanjska presuda preinačena tako da je odbijen tužbeni zahtjev apelanta u cijelosti.
5. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da je u predmetnome postupku nesporno da je apelant djelatnikom tuženika i da je u spornome razdoblju obavljao poslove savjetnika izvršnoga ravnatelja, ali da je sporno da li je tuženik pravilno preračunavao neto u bruto plaću i time apelantu uskratio visinu plaće koja mu po zakonu pripada, te time i visinu minuloga rada i doprinosa za MIO. Nadalje, istakao je da ugovorom o radu od 23. prosinca 2011. godine plaća apelanta nije određena, ali je odrediva, sukladno čl. 21. st. 1. toč. 8. u svezi sa st. 2. Zakona o radu. Nadalje, istakao je da je čl. 9. toga ugovora propisano da će tuženik plaću i naknadu plaće isplaćivati sukladno Kolektivnome ugovoru elektroprivredne djelatnosti u F BiH i Pravilniku o plaćama (u daljnjemu tekstu: Pravilnik). Kantonalni je sud istakao da je Pravilnikom iz 2010. godine u čl. 10. st. 4. i 5. propisano da se plaće i druga materijalna prava savjetnika izvršnoga ravnatelja uređuje ugovorom o radu, a da se osnovna plaća utvrđuje na temelju koeficijenata, pri čemu koeficijent 1 predstavlja prosječnu mjesečnu neto plaću isplaćenu u F BiH u prethodna tri mjeseca, prema posljednjem objavljenom podatku Federalnoga zavoda za statistiku. Nadalje, naveo je da je čl. 3. st. 3. Pravilnika propisano da se plaća obračunava u bruto iznosu, te da se plaća sastoji od osnovne plaće, dodatka na plaću, naknade plaće i stimulacijskoga dijela plaće, te da poreze na dohodak i doprinose iz plaće obračunava tuženik, a isplaćuje se na teret plaće djelatnika, te da doprinose na plaću obračunava tuženik, a isplaćuju se na teret tuženika kao poslodavatelja (čl. 3. st. 3-6. Pravilnika). Nadalje, istakao je da je od 1. siječnja 2009. godine u primjeni novi Zakon o porezu na dohodak (u daljnjemu tekstu: Zakon), kada dolazi do izmjena glede načina obračuna plaće, te da je čl. 49. toga Zakona propisano da su svi poslodavatelji dužni do dana stupanja na snagu, odnosno najkasnije sa nadnevkom početka primjene toga Zakona mjesečne plaće svojim djelatnicima obračunavati u poreznim evidencijama i u izvješćima iskazivati u bruto iznosima (čl.
49. Zakona). Nadalje, da je tim Zakonom propisano da poslodavatelji koji do početka primjene toga Zakona ne pređu na utvrđivanje plača svojih djelatnika u bruto iznosu, dužni su obračun doprinosa i poreza na plaću vršiti na temelju bruto iznosa plaće, koji bi se utvrdio preračunavanjem postojeće ugovorene neto plaće u bruto plaću. Kantonalni je sud istakao da je na okolnosti izračuna razlike plaće, minuloga rada i doprinosa, provedeno financijsko vještačenje od strane tvrtke Vještak d.o.o. Mostar, pri čemu je apelant odredio predmet i obujam vještačenja na način da visinu razlike u utuženome razdoblju vještak utvrdi po mjesecima preračunavanjem neto plaće u bruto plaću, primjenom čl. 49. Zakona. Nadalje, istakao je da je nalaz i mišljenje urađen u dvije varijante, i to u prvoj varijanti preračunavanjem neto u bruto plaću primjenom čl. 49. Zakona, te da razlika plaće po navedenome obračunu iznosi 4.529,70 KM, te razlika minuloga rada i doprinosa u određenim iznosima. Nadalje, istakao je da je druga varijanta urađena uzevši u obzir zakonske propise, pa je u toj varijanti cijenjeno da ako je tuženik nakon 1. siječnja 2009. godine ugovorio neto plaću za neko radno mjesto (kao u konkretnome slučaju), onda krajnja isplata za djelatnika treba biti ugovoreni neto iznos bez obzira na visinu njegovoga osobnoga odbitka. Naime, istakao je da se preračun bruto u neto plaću za tužitelja u predmetnome slučaju prema mišljenju vještaka treba obračunati prema formuli sukladno čl. 20. Pravilnika o načinu obračunavanja i uplate doprinosa, pa je sukladno toj formuli dan pregled plaća tužitelja koje se dobivaju preračunavanjem neto u bruto satnicu, te isti po ovome obračunu iznose na ime razlike plaća 7.285,18 KM, na ime minuloga rada 2.698,21 KM i na ime doprinosa za MIO iznos od 324,72 KM, koju varijantu je prihvatio prvostupanjski sud i apelantu dosudio navedene iznose. Kantonalni je sud istakao da i taj sud smatra da je pravilan stav vještaka da se na plaću tužitelja koja je ugovorena u neto iznosu ne može primijeniti preračun po koeficijentu koji je utvrđen primjenom formule iz čl. 49. Zakona, kako je to tražio apelant, već se treba primijeniti čl. 20. Pravilnika o načinu obračunavanja i uplate doprinosa, ali da su kod toga obračuna u nalazu i mišljenju vještaka sporni usporedni parametri. Naime, istakao je da bi se utvrdilo u ovome postupku da li je tuženik kao poslodavatelj pravilno isplaćivao plaću apelantu nakon što je stupio na snagu Zakon, uz primjenu Pravilnika o načinu obračunavanja i uplate doprinosa, bilo je potrebno uspoređivati neto plaću iz njegovoga ugovora o radu i neto iznos plaće koju je apelant primao u utuženome razdoblju (na što ukazuje odredba čl. 20. navedenoga Pravilnika), kao jedina dva usporediva parametra, što apelant nije tražio tužbom niti tijekom postupka, niti je vještak obračunavao ni u jednoj od varijanti, a sud se mora kretati u okvirima postavljenoga tužbenoga zahtjeva. Dakle, istakao je da koeficijent koji je predložio apelant i prema njemu postavio predmet i obujam vještačenja, kao i koeficijent koji je primijenio vještak, nisu adekvatni za utvrđivanje eventualne razlike. Kantonalni je sud naveo da je u okolnostima konkretnoga slučaja trebalo utvrditi da li je neto plaća u utuženome razdoblju isplaćivana u manjemu iznosu od plaće koja je ugovorena, a tabelama vještaka u obje varijante nalaza i mišljenja to nije potvrđeno. Imajući u vidu navedeno, istakao je da su utemeljeni prizivni navodi tuženika da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo kada je našao utemeljenih tužbeni zahtjev apelanta, jer nijedna varijanta ne predstavlja pravilan obračun za konkretnu situaciju.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da je drugostupanjski sud pogrešno zaključio da apelant nije dokazao koliko iznosi razlika plaće koja mu se trebala isplatiti, jer je to jasno vidljivo iz dokaza, osobito nalaza i mišljenja vještaka financijske struke, koju je razliku, koja se dobije primjenom čl. 20. Pravilnika o načinu obračunavanja i uplate doprinosa, jasno naveo u svojemu nalazu i mišljenju.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP- 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tomu pogledu. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud jasno istakao da bi u okolnostima konkretnoga slučaja pravilno bilo uspoređivati neto plaću apelanta iz ugovora o radu i neto iznos plaće koju je apelant primao, kao jedina dva usporediva parametra u konkretnoj situaciji, što apelant nije tražio niti tužbom niti tijekom postupka, niti je to vještak obračunavao ni u jednoj od varijanti svojega nalaza i mišljenja, slijedom čega je odbio apelantov tužbeni zahtjev. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić