Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3495/21 (S. Ž.)

Odluka donesena 12. 01. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3495/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 01. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. siječnja 2022. godine, u predmetu broj AP-3495/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Samir Žigić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Samir Žigić protiv Presude Kantonalnoga suda u Tuzli broj 126 0 I 161230 21 Gž od 9. kolovoza 2021. godine i Presude Općinskoga suda u Tuzli 126 0 I 161230 20 Mal od 10. ožujka 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Samir Žigić (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Lukavca, podnio je 13. listopada 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Tuzli (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 126 0 I 161230 21 Gž od 9. kolovoza 2021. godine i Presude Općinskoga suda u Tuzli 126 0 I 161230 20 Mal od 10. ožujka 2021. godine

2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnoga suda, obvezan je apelant da tužitelju (JP „Rad“ Lukavac) isplati određeni iznos, sa zakonskom zateznom kamatom.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da je predmetom spora zahtjev tužitelja za naplatu pruženih usluga isporuke vode i odvoza smeća u određenome razdoblju, koje nije obuhvaćeno zastarom. Naime, istakao je da je tužbeni zahtjev usvojen na temelju utvrđenja da je sukladno čl. 117. Odluke o komunalnome redu tužitelj bio dužan najmanje dva puta tjedno vršiti odvoz smeća, a da su korisnici usluga dužni da na dan odvoza smeća u propisanim posudama iznesu smeće pored puta na kojemu se kreće sabirno vozilo. Nadalje, istakao je da je tom Odlukom propisano da je tužitelj ovlašten odrediti mjesto, način i uvjete skupljanja smeća, a da su korisnici stambenih i poslovnih prostora dužni posude za smeće iznijeti do tako određenoga mjesta. Osim toga, istakao je da je apelant bio u obvezi da dokaže svoje činjenične tvrdnje, da se isporučena voda duži niz godina ne može koristiti za piće, da ne koristi usluge tužitelja za odvoz smeća, da mu tužitelj nije odvozio smeće. Kantonalni je sud istakao da neutemeljeno apelant otklanja od sebe obvezu plaćanja duga, s pozivom na činjenicu da sa tužiteljem nije zaključio ugovor o pružanju usluga, u kojemu bi se definirale sve relevantne obveze i prava za svaku stranku ponaosob. Naime, Kantonalni je sud istakao da nepostojanje ugovora nije relevantna osnova da bi se apelant oslobodio obveze plaćanja duga, jer je tužitelj osigurao vršenje predmetne usluge temeljem čl. 5. st. 1. i 2. i čl.

8. Zakona o komunalnim djelatnostima, a apelant je kao korisnik usluge dužan platiti određenu cijenu za pruženu komunalnu uslugu. Također, istakao je da su neutemeljeni navodi apelanta da tužitelj prema njemu ima diskriminatoran odnos. Naime, istakao je da bi tvrdnja apelanta o postojanju diskriminacije bila utemeljena, nije dovoljno samo pozivanje na diskriminatoran odnos tužitelja, već je neophodno da se dokaže i postojanje jednoga od osnova diskriminacije propisanih čl. 2. st. 1. Zakona o zabrani diskriminacije. Imajući u vidu navedeno, istakao je kako apelant nije tijekom postupku dokazao da se tužitelj prema njemu različito ponašao u odnosu na neke druge korisnike, što bi se eventualno moglo promatrati kao diskriminacija.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, u biti, smatra da nije trebao dokazivati općepoznate činjenice o zagađenju vode, te da tužitelj nije dokazao da je odvozio smeće apelanta. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr. pravo na život), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud jasno istakao da je tužitelj vršio usluge propisane Zakonom o komunalnim djelatnostima, a koje usluge apelant nije platio, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3495/21 (S. Ž.) | Sudska praksa | Aktio