Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4638/20 (I.K.)
Odluka donesena 12. 01. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravo na odbranu
- Dokazni postupak
- Minimalna prava optuženog - pravo da mu se postavi advokat
- Krivični postupak
- Dokaz
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o dopuni kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4638/20
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 01. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4638/20, rješavajući apelaciju I. K., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 12. siječnja 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija I.K. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 K 051549 20 Kž 3 od 23. listopada 2020. godine i Presude Općinskog suda u Orašju broj 25 0 K 051549 20 K od 10. kolovoza 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. I. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Orašja, kojeg zastupa Dino Dabić, odvjetnik iz Orašja, podnio je 17. prosinca 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 0 K 051549 20 Kž 3 od 23. listopada 2020. godine i Presude Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 25 0 K 051549 20 K od 10. kolovoza 2020. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužiteljstva Posavskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je 1. srpnja 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Sudionici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 8. do 19. srpnja 2021. godine.
4. Odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu radi eventualnog izjašnjenja 31. prosinca 2021. godine. Apelant nije dostavio izjašnjenje na odgovore.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Presudom Općinskog suda broj 25 0 K 051549 20 K od 10. kolovoza 2020. godine apelant je proglašen krivim da je u vrijeme i na način opisan u izreci presude (u toč. 1. do 5) počinio produljeno kazneno djelo teška krađa iz članka 287. stavak 1. točka a) Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca u koju mu se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru počev od 8. svibnja do 10. kolovoza 2020. godine.
7. U obrazloženju presude je navedeno: optužnicom Tužiteljstva od 26. lipnja 2020. godine apelantu je stavljeno na teret izvršenje produljenog kaznenog djela teška krađa; 16. srpnja 2020. godine apelant je porekao krivnju za predmetno kazneno djelo; apelant je 10. kolovoza 2020. godine u nazočnosti svog branitelja sa Tužiteljstvom zaključio sporazum o priznanju krivnje (u daljnjem tekstu: sporazum) za predmetno kazneno djelo; u zaključenom sporazumu apelant je priznao krivnju za počinjenje kaznenih djela opisanih u izreci presude (vrijeme i način izvršenja); apelant je pritom prihvatio sankciju, konkretno kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca; sporazum je razmotren na ročištu 10. kolovoza 2020. godine i prihvaćen od suda; prilikom razmatranja sporazuma je utvrđeno da ga je apelant zaključio dragovoljno, svjesno i s razumijevanjem; apelant je upoznat s posljedicama vezanim za izricanje mjere sigurnosti oduzimanja predmeta izvršenja kaznenog djela i plaćanja troškova kaznenog postupka; zaključenim sporazumom apelant se odrekao prava na suđenje i prava na žalbu u pogledu sankcije koja će mu biti izrečena.
8. U nastavku je navedeno da je Tužiteljstvo prezentiralo dokaze o apelantovoj krivnji (pobrojani na str. 3. do 5. obrazloženja presude) koji su ocijenjeni u vezi sa apelantovim priznanjem krivnje za počinjenje kaznenih djela iz izreke presude. Stoga je sa sigurnošću izveden zaključak o dokazanosti činjeničnih navoda iz optužnice. U tom pravcu je, osim pobrojanih materijalnih dokaza, Općinski sud imao u vidu iskaze saslušanih svjedoka (str. 5. i 6. obrazloženja presude) nakon čega je prihvaćanjem sporazuma prihvaćena i predložena sankcija – kazna zatvora u trajanju od četiri mjeseca.
9. Presudom Kantonalnog suda broj 25 0 K 051549 20 Kž 3 od 23. listopada 2020. godine odbijena je kao neutemeljena apelantova žalba i potvrđena prvostupanjska presuda. U obrazloženju su navedeni žalbeni razlozi kojima je ukazano na bitne povrede odredaba kaznenog postupka. Tužiteljstvo je u odgovoru na žalbu ukazalo da je presuda donesena nakon što je apelant prihvatio sporazum, te da je žalba u potpunosti neutemeljena.
10. S tim u vezi je Kantonalni sud ukazao na ključne dijelove prvostupanjske presude, sadržaj zaključenogporazuma i izvedene dokaze na koje, prilikom izvođenja, nije bilo primjedaba od apelantovog branitelja, osim što je ostao kod prigovora u pogledu zakonitosti pri prikupljanju dokaza, konkretno pri sačinjavanju zapisnika o ispitivanju apelanta od 8. svibnja 2020. godine. S druge strane, apelant je na ročištu na kom je razmotren predloženi sporazum izjavio da nema primjedaba na izvedene dokaze. Nakon toga je prvostupanjski sud, po ocjeni Kantonalnog suda, pravilno konstatirao da ima dovoljno dokaza o apelantovoj krivnji i rješenjem prihvatio sporazum od 10. kolovoza 2020. godine, te je nastavljena rasprava za izricanje kaznenopravne sankcije.
11. Kantonalni sud je u nastavku istakao da se predmetnom žalbom suštinski ukazuje na nezakonitost u prikupljanju dokaza, i to zapisnika o ispitivanju apelanta od 8. svibnja 2020. godine tvrdnjom da je izjavu na zapisnik dao bez nazočnosti branitelja a nije se izričito odrekao prava na branitelja. U tom pravcu je Kantonalni sud naveo sadržaj spomenutog zapisnika interpretirajući ključne dijelove iz kojih, kako je zaključeno, ne proizlazi da je u pitanju nezakonito pribavljen dokaz. S tim u vezi je ukazano na odredbe čl. 59. i 60. Zakona o kaznenom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP) kojima je propisano u kojim situacijama optužena osoba mora imati branitelja - ako je nijem ili gluh ili ako je osumnjičen za kazneno djelo za koje se može izreći kazna dugotrajnog zatvora. U konkretnom slučaju apelant nije ispunio niti jedan od navedenih uvjeta pa su, po mišljenju Kantonalnog suda, neprihvatljivi žalbeni navodi da se apelant morao izričito odreći prava da mu se postavi branitelj. U tom pravcu je navedeno da je apelant u cijelosti pravilno poučen o svojim pravima prilikom uzimanja izjave, poučen je da ima pravo da uzme branitelja i da će mu se to omogućiti. Međutim, apelant nije postavio zahtjev da mu se zbog slabog imovnog stanja postavi branitelj. Apelantova izjava prema kojoj, zbog financijske situacije, ne može angažirati branitelja i odmah zatim pristane da iznese svoju obranu i da odgovara na postavljena pitanja, ne znači, po mišljenju Kantonalnog suda, da je nekom prijevarnom radnjom, obmanom ili uz primjenu sile, natjeran da iznese svoju obranu i da dā izjavu, što nije suprotno odredbama članka 93. ZKP. Ovo sve iz razloga što je apelant jasno u svojoj izjavi istakao da izjavu potpisuje bez primjedaba i da je počinio sva navedena djela zajedno sa svojim bratom i da želi surađivati tako što će pokazati mjesta gdje je sakrio predmete koji potječu iz navedenih djela. Kasnije je na ročištu za izjašnjenje o krivnji porekao krivnju a u daljem tijeku postupka je zajedno sa svojim braniteljem po službenoj dužnosti i Tužiteljstvom sačinjen sporazum. Stoga su neutemeljenim ocijenjene žalbene tvrdnje da su nezakoniti dokazi koji su prikupljeni nakon priznanja krivnje (kao plodovi otrovne voćke). Prvostupanjski sud je, kako je zaključio Kantonalni sud, u presudi valjano obrazložio razloge zašto je iz prikupljenih dokaza i apelantovog priznanja na ročištu za razmatranje sporazuma sa sigurnošću izveo zaključak o dokazanosti činjeničnih navoda iz toč 1. do 5. optužnice, uz razloge koje je kao svoje prihvatio Kantonalni sud.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija).
13. Apelacijom se ukazuje da su osporene presude nezakonite iako je apelant prihvatio sporazum (o priznanju krivnje) jer uz priznanje uvijek mora postojati dovoljno drugih zakonitih dokaza na temelju kojih se može izvesti zaključak o krivnji. Krivnja se, kako je navedeno, temelji na nezakonitim dokazima. Ističe se da je tijekom postupka – u fazi pritvora i dalje, istican prigovor nezakonitosti u prikupljanju dokaza, ali da redovni sudovi taj prigovor nisu razmatrali jer je bio izvan okvira uvjeta za određivanje pritvora. Sporazum je ponuđen nakon što je već bio tri mjeseca u pritvoru zbog čega je praktično imao jedinu mogućnost da prizna krivnju i prihvati kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca. Međutim, to što na samom početku nije imao branitelja je u kasnijem postupku dovelo do nepravične pozicije u kojoj mu je preostala samo mogućnost da prizna djelo. Pri tome za odricanje od prava na branitelja prilikom prvog saslušanja nije dao izričitu izjavu čime je dovedeno u pitanje pravo na obranu. Osnovana sumnja se, prema navodima apelacije, stoga temelji na nezakonitom dokazu – iskazu koji je dan bez nazočnosti branitelja. U nastavku je apelantu omogućeno pravo na branitelja ali je pod „pritiskom“ sveukupne situacije priznao kazneno djelo. Posljedično tome, apelantu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo da se brani uz pomoć branitelja, dok „sama obrazloženja“ osporenih odluka ne sadrže jasne i određene razloge u pogledu izvedenih dokaza, odnosno ne zadovoljavaju standarde pravičnog suđenja. Pri tome apelant navodi da su redovni sudovi presudili potpuno suprotno izvedenim dokazima, da su iskazi svjedoka pogrešno protumačeni i da se osporene presude praktično zasnivaju na priznanju koje je dao, što presude čini nerazumljivim i proturječnim.
II.Odgovor na apelaciju
14. Kantonalni sud je naveo da apelant u apelaciji uglavnom ponavlja navode koji su bili navedeni u žalbi na osporenu prvostupanjsku presudu, te su stoga neutemeljeni. Obzirom da je prvostupanjska presuda kojom je apelant proglašen krivim i osuđen na četiri mjeseca zatvora potvrđena, pri čemu je presuda donesena uz sve garancije koje osigurava pravično suđenje, predloženo je da se apelacija odbije.
15. Općinski sud je naveo da je u prvostupanjskoj presudi ocijenjen zapisnik sa apelantovim iskazom i da je s tim u vezi zaključeno da nije nezakonit dokaz jer je apelant o svojim pravima prilikom prvog ispitivanja poučen u smislu relevantnih zakonskih odredaba. Pri tome nije imao zahtjev za postavljanje branitelja. Stoga je neutemeljena tvrdnja da se odluka suda uglavnom zasniva na apelantovom iskazu i da je suprotna izvedenim dokazima. U presudi su analizirani svi izvedeni dokazi uz dokaz o priznanju krivnje povodom koje je zaključen sporazum. Pri tome je u postupku utvrđeno da je izjava o priznanju krivnje dana dragovoljno, svjesno i sa razumijevanjem. Predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neutemeljena.
16. Tužiteljstvo smatra da je apelacija neutemeljena, te je predloženo da se kao takva odbije. V.Relevantni propisi
17. Kazneni zakon Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine FBiH” br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Članak 55.
Produljeno kazneno djelo (1) Odredbe ovog zakona o stjecaju kaznenih djela neće se primijeniti kad učinitelj učini produljeno kazneno djelo.
(2) Produljeno kazneno djelo je učinjeno kad je učinitelj s namjerom učinio više istih ili istovrsnih kaznenih djela koja, s obzirom na način učinjenja, njihovu vremensku povezanost i druge stvarne okolnosti koje ih povezuju čine jedinstvenu cjelinu.
(3) Kad se radi o produljenom kaznenom djelu istih zakonskih obilježja, sud će izabrati vrstu i mjeru kazne koja je propisana za to kazneno djelo. Ako se radi o istovrsnim kaznenim djelima sud će izabrati vrstu i mjeru kazne koja je propisana za najteže od tih djela.
Članak 57.
Uračunavanje pritvora i ranije kazne (1) Vrijeme provedeno u pritvoru i svako lišenje slobode u vezi sa kaznenim djelom, uračunava se u izrečenu kaznu zatvora, kaznu dugotrajnog zatvora, kaznu maloljetničkog zatvora ili novčanu kaznu.
(…) Članak 287. stavak (1) točka a) Teška krađa (1) Kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina kaznit će se tko krađu (članak
286. Krađa, stavak 1.) učini:
obijanjem, provaljivanjem ili drugim savladavanjem većih prepreka da dođe do tvari iz zatvorenih zgrada, soba, blagajni, ormara ili drugih zatvorenih prostorija ili prostora;
18. Zakon o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 35/03, 37/03 ispravke, 56/03 ispravke, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Članak 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužitelja i drugih organa koji sudjeluju u kaznenom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Članak 59.
Kada osumnjičeni odnosno optuženi mora imati branitelja (1) Osumnjičeni mora imati branitelja već prilikom prvog ispitivanja ako je nijem ili gluv ili ako je osumnjičen za kazneno djelo za koje se može izreći kazna dugotrajnog zatvora.
(...)
Članak 60.
Postavljanje branitelja zbog slabog imovnog stanja (1) Kad ne postoje uvjeti za obveznu obranu, a postupak se vodi za kazneno djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna ili kada to zahtijevaju interesi pravednosti, bez obzira na propisanu kaznu, osumnjičenom odnosno optuženom će se, na njegov zahtjev, postaviti branitelj, ako prema svom imovnom stanju ne može snositi troškove obrane.
(...)
Članak 93.
Način ispitivanja osumnjičenog (1) O svakom ispitivanju osumnjičenog sastavlja se zapisnik. Bitni dijelovi iskaza unijet će se doslovno u zapisnik. Nakon što je zapisnik sastavljen, osumnjičenom će se pročitati zapisnik i predati kopija zapisnika.
(2) Ispitivanje osumnjičenog, u pravilu, se snima na audio ili videotraku, pod sljedećim uvjetima:
a) da je osumnjičeni obaviješten na jeziku koji govori i razumije da se ispitivanje snima na audio ili videotraku,
b) u slučaju prekida ispitivanja, razlog i vrijeme prekida će se naznačiti u snimku, kao i vrijeme nastavljanja i zaključenja ispitivanja,
c) na koncu ispitivanja osumnjičeni će dobiti mogućnost da pojasni sve što je rekao i da doda sve što želi,
d) zapis s trake će se prepisati nakon završetka ispitivanja, a kopija prepisa predat će se osumnjičenom zajedno s kopijom snimljene trake ili ako je korištena aparatura za istodobno pravljenje većeg broja snimaka, predat će mu se jedna od izvorno snimljenih traka,
e) pošto se napravi kopija originalne trake u svrhu prijepisa, izvorno snimljena traka ili jedna od izvorno snimljenih traka će se zapečatiti u nazočnosti osumnjičenog, s ovjerom potpisa organa kaznenog postupka i osumnjičenog.
Članak 246.
Pregovaranje o krivnji (1) Osumnjičeni, odnosno optuženi i njegov branitelj mogu do završetka glavne rasprave, odnosno rasprave pred žalbenim vijećem pregovarati sa tužiteljem o uvjetima priznavanja krivnje za djelo za koje se osumnjičeni, odnosno optuženi tereti.
(2) Sporazum o priznanju krivnje ne može se zaključiti ako se optuženi na ročištu za izjašnjenje o krivnji izjasnio da je kriv.
(3) Prilikom pregovaranja sa osumnjičenim, odnosno optuženim i braniteljem o priznanju krivnje u skladu sa stavkom (1) ovog članka, tužitelj može predložiti izricanje kazne ispod zakonom određenog minimuma kazne zatvora za to kazneno djelo, odnosno blažu sankciju za osumnjičenog, odnosno optuženog u skladu sa kaznenim zakonom.
(4) Sporazum o priznanju krivnje sačinjava se u pisanom obliku i uz optužnicu se dostavlja sucu za prethodno saslušanje, sucu, odnosno vijeću. Nakon potvrđivanja optužnice sporazum o priznanju krivnje razmatra i izriče kaznenopravnu sankciju predviđenu sporazumom sudac za prethodno saslušanje sve do dostavljanja predmeta sucu, odnosno vijeću radi zakazivanja glavne rasprave. Nakon dostavljanja predmeta radi zakazivanja glavne rasprave o sporazumu odlučuje sudac, odnosno vijeće.
(5) Sudac za prethodno saslušanje, sudac, odnosno vijeće sporazum mogu prihvatiti ili odbaciti.
(6) Prilikom razmatranja sporazuma o priznanju krivnje sud provjerava:
a) da li je do sporazuma o priznanju krivnje došlo dragovoljno, svjesno i sa razumijevanjem, kao i nakon upoznavanja sa mogućim posljedicama, uključujući i posljedice vezane uz imovinsko-pravni zahtjev, oduzimanje imovinske koristi pribavljene kaznenim djelom i troškove kaznenog postupka,
b) da li postoji dovoljno dokaza o krivnji optuženog,
c) da li optuženi razumije da se sporazumom o priznanju krivnje odriče prava na suđenje i da ne može uložiti žalbu na kaznenopravnu sankciju koja će mu se izreći,
d) da li je izrečena kaznenopravna sankcija u skladu sa stavkom (3) ovog članka,
e) da li je oštećenom pružena mogućnost da se pred tužiteljem izjasni o imovinsko-pravnom zahtjevu.
(7) Ako sud prihvati sporazum o priznanju krivnje, izjava optuženog će se unijeti u zapisnik i nastaviti sa raspravom za izricanje kaznenopravne sankcije predviđene sporazumom.
(8) Ako sud odbaci sporazum o priznanju krivnje, to će priopćiti strankama i branitelju i konstatirati u zapisniku. Istodobno će se odrediti datum održavanja glavne rasprave. Glavna rasprava će se zakazati u roku od 30 dana. Priznanje iz ovog sporazuma ne može se koristiti kao dokaz u kaznenom postupku.
(9) O rezultatima pregovaranja o krivnji sud će obavijestiti oštećenog.
VI.Dopustivost
19. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 25 0 K 051549 20 Kž 3 od 23. listopada 2020. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 12. studenog 2020. godine a apelacija je podnesena 17. prosinca 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
22. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
23. Apelant smatra da je u kaznenom postupku koji je rezultirao osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 3.c) Europske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
24. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke.
25. Članak 6. st. 1. i 3.c) Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.
[...]
3. Svatko tko je optužen za kazneno djelo ima sljedeća minimalna prava:
c) da se brani osobno ili posredstvom branitelja po vlastitom izboru ili da, ako nema dovoljno sredstava da plati pravnu pomoć, besplatno dobije branitelja kada to zahtijevaju interesi pravde;
26. U konkretnom slučaju radi se o kaznenom postupku u kojem je apelant proglašen krivim i osuđen za kazneno djelo propisano zakonom. U postupku se utvrđivala „utemeljenost bilo kakve kaznene optužbe“ protiv apelanta, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) i članka 6. Europske konvencije. Također, Ustavni sud ukazuje da, iako je osnovna svrha članka 6. Europske konvencije, kada je riječ o kaznenom postupku, da osigura pošteno suđenje na „sudu“ koji je nadležan da rješava o „svakoj kaznenoj optužbi“, to ne znači da se taj članak ne primjenjuje i na pretkazneni postupak. Prema tome, članak 6. može biti mjerodavan prije nego što predmet dođe u fazu suđenja (pred sud) ako i u mjeri u kojoj postoji vjerojatnost da će pravičnost suđenja biti ozbiljno narušena inicijalnim nepoštovanjem odredaba tog članka (vidi, Europski sud za ljudska prava, u daljnjem tekstu: Europski sud, Imbrioscia protiv Švicarske, presuda od 24. studenog 1993. godine, stavak 36, Serija A broj 275, te Salduz protiv Turske, presuda od 27. studenog 2008. godine [GC], broj 36391/02, stavak 50).
27. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant u suštini ponavlja navode koji su isticani u postupku pred redovnim sudovima i to da prilikom prvog saslušanja nije imao branitelja, a o odricanju prava na branitelja nije dao izričitu izjavu. Smatra da je zapisnik o njegovom saslušanju nezakonit dokaz a stoga i svi ostali dokazi koji su se oslanjali na ovaj dokaz (iskaz), te da mu je uskraćeno pravo na obranu. Ustavni sud u vezi s tim treba ispitati da li je u predmetnom postupku došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje na način na koji tvrdi, odnosno jesu li organi javne vlasti, te redovni sudovi prilikom donošenja osporenih odluka u kaznenom postupku postupali proizvoljno u osiguravanju garancija u okviru članka 6. Europske konvencije primjenjujući kako relevantne materijalnopravne, tako i procesnopravne norme.
28. U tom kontekstu Ustavni sud, prije svega, zapaža da je apelant, u svjetlu navoda o povredi prava na obranu, ukazao na uskraćivanje prava na branitelja prilikom prvog saslušanja u istrazi. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da ovi navodi pokreću pitanje garancija obuhvaćenih člankom 6. st. 1. i 3.c) Europske konvencije. Naime, pravo utvrđeno člankom 6. stavak 3.c) Europske konvencije jedan je od elemenata koncepta pravičnog suđenja u kaznenom postupku sadržanog u članku 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi, Dvorski protiv Hrvatske [VV], broj predstavke 25703/11, stavak 76, ECHR od 2015. godine, i Almaši protiv Srbije, broj predstavke 21388/15, presuda od 8. listopada 2019. godine, stavak 102). Da bi iskoristio svoje pravo na obranu, optuženom se obično treba omogućiti da efektivno koristi pomoć odvjetnika još od početnih faza postupka jer po nacionalnim propisima mogu da nastanu posljedice na temelju stava optuženog u početnim fazama policijskog ispitivanja koje su presudne za izglede obrane u kaznenom postupku koji slijedi (vidi, ibid., Salduz, stavak 52). U takvim okolnostima smatra se da je od početnih faza postupka značajno da osoba optužena za kazneno djelo koja ne želi da se samostalno brani mora imati mogućnost da koristi pravnu pomoć po vlastitom izboru (za detaljnije obrazloženje vidi Martin protiv Estonije, broj predstavke 35985/09, presuda od 30. svibnja 2013. godine, st. 90. i 93). To proizlazi iz same formulacije članka 6. stavak 3.c) Europske konvencije, koji garantira da „svatko tko je optužen za kazneno djelo ima sljedeća minimalna prava: [...] da se brani [...] posredstvom branitelja po vlastitom izboru [...]“ (vidi, ibid., Dvorski, stavak 78). Međutim, Ustavni sud napominje da bez obzira na značaj odnosa povjerenja između odvjetnika i njegovog klijenta, ovo pravo nije apsolutno, odnosno podređeno je određenim ograničenjima u svjetlu posebnih okolnosti svakog pojedinačnog slučaja, a koja podrazumijevaju postojanje relevantnih i dovoljnih, odnosno valjanih razloga da se to pravo ograniči (vidi, ibid., Dvorski, stavak 79. uz daljnje upućivanje u vezi sa tim). Ako nedostaju takvi razlozi, ograničenje slobodnog izbora branitelja podrazumijevalo bi povredu članka 6. stavak 1, zajedno sa stavkom 3.c) Europske konvencije, ako bi negativno utjecalo na obranu optuženog. Konačno, Ustavni sud podsjeća da članak 6. stavak 3. c) Europske konvencije ne određuje pobliže način na koji bi ovo pravo trebalo biti iskorišteno. Stoga, on prepušta državama potpisnicama da izaberu način na koji će u svojim pravosudnim siustavima osigurati to pravo.
29. U svjetlu navedenih standarda i činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je prigovor nezakonitosti u pribavljanju dokaza – apelantovog iskaza u fazi istrage, bio predmet ocjene Kantonalnog suda koji je zaključio da je prigovor neutemeljen. Kantonalni sud je pri tome imao u vidu da je zapisnik o ispitivanju apelanta (tada osumnjičenog) sačinjen 8. svibnja 2020. godine u prostorijama Policijske uprave Orašje, da odredbe čl. 59. i 60. ZKPFBiH jasno propisuju kada optuženi mora imati branitelja (ako je nijem, gluh ili se za kazneno djelo za koje se sumnja da je počinio može izreći kazna dugotrajnog zatvora), da je apelant prilikom prvog ispitivanja pravilno upućen o svojim pravima iz članka 92. ZKPFBiH, da je poučen da može uzeti branitelja i da će mu se to omogućiti, da apelant nije imao zahtjev za postavljanje branitelja zbog slabog imovnog stanja, da je odmah zatim dao izjavu i odgovorio na postavljena pitanja, da apelantova izjava o slabom imovnom stanju ne znači da je prijevarom, obmanom ili uz primjenu sile natjeran da iznese obranu i odgovara na postavljena pitanja i da sve navedeno nikako ne znači da je zapisnik o apelantovom saslušanju sačinjen suprotno odredbama članka 93. ZKP. Osim toga, apelant je u konačnici navedeni zapisnik potpisao bez isticanja prigovora.
30. Iz obrazloženja presude proizlazi da apelant nije tražio da mu se postavi branitelj i da je izjavu dao svojevoljno. Činjenica da je apelant potpisao navedeni zapisnik ne oslobađa po automatizmu organe javne vlasti od obveze da tijekom trajanja cjelokupnog kaznenog postupka, uključujući i fazu istrage, osiguraju minimalna prava u vidu iznošenja obrane posredstvom branitelja. Međutim, u okolnostima konkretnog slučaja, suprotno tvrdnjama apelanta, posebno imajući u vidu da se u konkretnom slučaju ne radi o kaznenom djelu za koje se može izreći kazna dugotrajnog zatvora gdje je pravna pomoć tijekom ispitivanja sine qua non za prihvaćanje bilo koje izjave kao dokaza tijekom postupka, proizlazi da nije bilo dovedeno u pitanje osiguranje apelantovog prava da bude obaviješten o optužbama koje mu se stavljaju na teret kao preduvjeta za pravičnost postupka, te kada je on bio obaviješten o svim procesnim pravima.
31. Ustavni sud smatra da odsutnost branitelja u fazi istrage, prilikom davanja izjave apelanta u policijskoj postaji, nije bilo takvog karaktera da bi suštinski ugrozilo garancije obuhvaćene člankom 6. stavak 3. točka c) u vezi sa stavkom 1. navedenog članka Europske konvencije. U prilog navedenom zaključku Ustavni sud dodatno ukazuje da su apelant i njegov branitelj koji mu je u kaznenom postupku dodijeljen po službenoj dužnosti aktivno sudjelovali u svim ostalom fazama kaznenog postupka (prije i poslije podizanja optužnice), da su predložili zaključenje sporazuma i da je u konačnici Općinski sud prihvatio sporazum (o priznanju krivnje). U tom pravcu je nakon ročišta održanog povodom sporazuma ocijenjeno da je apelant sporazum zaključio dragovoljno, svjesno i sa razumijevanjem, da je upoznat sa mogućim posljedicama uključujući i one vezane za mjere sigurnosti oduzimanja predmeta i da se pri tome odrekao prava na žalbu u pogledu kaznenopravne sankcije.
32. Apelant je ukazao da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno jer se svi izvedeni dokazi praktično oslanjaju na njegov iskaz dan u fazi istrage (bez nazočnosti branitelja), za koji smatra da je nezakonito pribavljen. Imajući u vidu prethodni zaključak u pogledu neutemeljenosti navoda o nezakonitosti u prikupljanju dokaza (zapisnika o saslušanju apelanta od 8. svibnja 2020. godine), kao i okolnost da u prvostupanjskoj presudi nije izostala brižljiva i savjesna ocjena izvedenih dokaza, Ustavni sud smatra da su i ovi navodi neutemeljeni. Općinski sud, čija presuda je potvrđena presudom Kantonalnog suda, nije izašao iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku, pri čemu je detaljno i jasno obrazložio na temelju kojih dokaza je, uz apelantovo priznanje i zaključeni sporazum, utvrdio njegovu krivnju.
33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u predmetnom kaznenom postupku sagledanom u cjelini, prilikom utvrđivanja apelantove kaznenopravne odgovornosti, apelantu nisu bile uskraćene bilo kakve procesne garancije koje bi dovele do kršenja prava na pravično suđenje u smislu članka 6. st. 1. i 3.c) Europske konvencije. Ustavni sud zaključuje da su neutemeljeni navodi apelacije u pogledu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.
VIII.Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 3.c) Europske konvencije kada su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava proisteklog iz izvedenih dokaza, uz ocjenu njihove prihvatljivosti i zakonitosti, prihvaćanjem sporazuma o priznanju krivnje, pri čemu odsustvo branitelja prilikom prvog saslušanja apelanta nije onemogućilo da pripremi adekvatnu obranu.
35. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić