Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1845/20 (E. R.)
Odluka donesena 26. 01. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Vlasničko-pravni odnosi
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Dosjelost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1845/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 01. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. januara 2022. godine, u predmetu broj AP-1845/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Enis Ramić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Enis Ramić protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 P 049640 19 Gž od 14. februara 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Enis Ramić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tešnja, kojeg zastupa Berina Bošnjak, advokat iz Jelaha, podnio je 27. maja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 39 0 P 049640 19 Gž od 14. februara 2020. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Tešnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 39 0 P 049640 17 P od 30. septembra 2019. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se naloži S.B. i H.B. (u daljnjem tekstu: tuženi ili prvotuženi i drugotuženi) da mu predaju u posjed dio nekretnine, ukupne površine 116 m2, (preciznije opisane i označene u izreci presude, u daljnjem tekstu: sporni dio parcele) oslobođenu od svih lica i stvari, te da mu omoguće nesmetano korištenje i raspolaganje spornim dijelom parcele, a sve u roku od 30 dana po pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja (stav I). Istom presudom usvojen je protivtužbeni zahtjev tuženih, te je utvrđeno da su tuženi stekli pravo suposjeda i suvlasništva u dijelu od po ½ na spornom dijelu parcele, te je apelant obavezan da nakon cijepanja i formiranja parcele prema nalazu i skici vještaka geodetske struke prizna i dozvoli da se tuženi na osnovu ove presude, nakon njene pravosnažnosti upišu kod Službe za katastar, urbanizam i imovinsko pravne poslove Općine Tešanj (u daljnjem tekstu: Služba) i u Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda u Tešnju (u daljnjem tekstu: ZK ured) kao suvlasnici i suposjednici u dijelu od po ½ na spornom dijelu parcele, a sve u roku od 30 dana od pravosnažnosti presude, a ako to ne učini tuženi imaju pravo da na osnovu ove presude izvrše odgovarajući upis kod Službe i ZK ureda (stav II). Istom presudom obavezan je apelant da tuženim na ime troškova parničnog postupka isplati određeni novčani iznos u roku od 30 dana (stav III), te je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi na ime troškova parničnog postupka isplate određeni novčani iznos (stav IV).
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelant u tužbi istakao da je u zemljišnoj knjizi i katastru zemljišta upisan kao vlasnik i posjednik određene nekretnine (detaljno navedene na strani 2 presude) koju je stekao na osnovu Ugovora o prenosu vlasništva na nekretninama bez naknade broj OPU:476/2017 od 19. maja 2017. godine, te Ugovora o kupoprodaji nekretnina broj OPU-IP:831/2016 od 28. decembra 2016. godine. Navedeno je da je apelant ukazao da je u svojstvu opreznog i savjesnog kupca, nakon što mu je N.B. (u daljnjem tekstu: prodavac) pokazao granice kupljene nekretnine o svom trošku i radi tačnog određivanja granica parcele angažovao geometra, nakon čega se uvjerio u položaj međa između kupljene parcele i parcele koja je u posjedu i suvlasništvu tuženih. Navedeno je da je apelant istakao da je sa tuženim pokušao mirnim putem da dogovori i uredi način korištenja spornog dijela parcele koji su tuženi poravnali građevinskim mašinama, nasuli i koriste kao pristupni put, a te radnje su po apelantovom saznanju izveli 2013. godine koristeći odsustvo prodavca, da su tuženi apelantove prijedloge o mirnom rješavanju spora odbili, te da je apelant kod nadležnog suda podnio prijedlog za uređenje međe, koji je odbijen kao neosnovan. Dalje je navedeno da apelant smatra da tuženi sporni dio parcele drže bez pravnog osnova, te je predložio da im Općinski sud naloži da apelantu predaju u posjed sporni dio parcele.
4. Nadalje je navedeno da su tuženi u odgovoru na tužbu, te u protivtužbi koju su podnijeli, istakli da su savjesni i zakoniti posjednici nekretnine (preciznije označene na strani 3 presude), da je prvotuženi pravo posjeda sa dijelom 1/1 stekao kupovinom od prodavca V.N. (u daljnjem tekstu: pravni prednik tuženih), a drugotužena je pravo suposjeda sa dijelom od ½ stekla poklonom od prvotuženog. Navedeno je da su tuženi naveli da je pravni prednik tuženih uvela u posjed prvotuženog i pokazala mu njegove granice sa označenim betonskim zidom i željeznom ogradom, a tuženi su od tada u neprekidnom i neometanom posjedu kojem treba dodati savjesni i neprekidni posjed njihovog pravnog prednika dužim od 30 godina. Navedeno je da su tuženi ukazali da su 2017. godine nakon što je apelant pokrenuo postupak uređenja međa, saznali da granice parcele i položaj izgrađenih objekata ne odgovaraju stvarnom stanju nekretnina, te da je i sam apelant, u postupku koji se vodio radi uređenja međa istakao da je betonska ograda između dviju parcela izgrađena 1982. godine i da je od tada pravni prednik tuženih, a kasnije i tuženi neometano koriste nekretninu u tim granicama. Tuženi su naveli da su na osnovu održaja, a u skladu sa Zakonom o vlasničkim odnosima stekli pravo vlasništva i bez upisa u zemljišne knjige tj. na osnovu zakonom savjesnog, neprekidnog i neometanog posjeda spornog dijela parcele dužim od 35 godina, uključujući i vrijeme za održaj njihovog pravnog prednika.
5. Nadalje, Općinski sud je naveo dokaze koji su tokom postupka provedeni (detaljno navedeni na strani broj 5 presude), te je istakao da se u konkretnom slučaju radi o tužbi vlasnika kojom od tuženih zahtijeva povrat određene stvari čiji je posjed apelant izgubio tzv. reinvidikacionoj tužbi. Navedeno je da su tuženi podnijeli protivtužbeni zahtjev za utvrđivanje sticanja prava vlasništva održajem na spornom dijelu parcele, kao originarnom načinu sticanja prava vlasništva koje nastaje po zakonu, nezavisno od volje ranijeg vlasnika i koje se ne izvodi iz vlasništva prethodnika. Navedeno je da tuženi, niti njihov pravni prednik nisu pravnim poslom stekli sporni dio parcele jer to ne proizilazi iz kupoprodajnih ugovora, niti nalaza vještaka geometra. U konkretnom slučaju postavlja se pitanje da li su na strani tuženih ispunjene pretpostavke za sticanje prava vlasništva na tuđoj stvari održajem u smislu člana 28. stav (4), u vezi sa članom 30. i članom 72. stav (3) Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima kao važećim propisom u vrijeme u koje tuženi datiraju početak održaja (prije rata), koji se ima primijeniti u skladu sa članom 359. st. (2) i (3) Zakona o stvarnim pravima.
6. Nadalje je navedeno da su tuženi kao početak toka održaja istakli period od 1982. godine kada je postavljena i do danas postoji ograda sa betonskom osnovom i razapetom metalnom mrežom i stubovima (zatečeno stanje prilikom uviđaja i vidljivo iz fotografija vještaka), te da je ogradu postavio pravni prednik tuženih nakon izgradnje kuće na parceli preciznije navedenoj u presudi. Općinski sud je naveo da po tehničkim i građevinskim karakteristikama i položaju između stambenih objekata postavljena ograda ima značaj označavanja posjeda pravnog prednika tuženih, koja je taj posjed držala prije početka rata 1992. godine (po iskazu saslušanih svjedoka kuća i ograda napravljene su prije rata), te je apsolutni održaj nastupio najkasnije 2012 godine. Posjed spornog dijela parcele su nastavili tuženi nakon što im je nekretnina prodata tj. od 2. avgusta 2013 godine, te u konkretnom slučaju postoji vrijeme duže od 20 godina neometanog posjeda prednika tuženih i tuženih.
7. Navedeno je da je razumno vjerovati da prodavac ne bi sagradila kuću bez okućnice, da su pravni prednik tuženih i prodavac (od kojeg je apelant kupio nekretninu) sa svojim roditeljima izričito ili prećutno usaglasili pravac postavljanja ograde koja postoji i danas i nalazi se između dvije po svemu uobičajno formirane okućnice, te da u konkretnom slučaju nema nesavjesnosti kod pravnog prednika tuženih. Nadalje je navedeno da je sud ocjenom provedenih dokaza utvrdio da su uslovi apsolutnog održaja u korist pravnog prednika tuženih nastupili najkasnije 2012. godine, te da se u konkretnom slučaju radi o originarnom sticanju koje nije u vezi sa zaključenim kupoprodajnim ugovorima stranaka.
8. Općinski sud je ukazao da je bez značaja za utvrđivanje održaja apelantovo dokazivanje da je nudio dogovor, mogućnost korištenja spornog dijela parcele od drugih osoba jer se tim činjenicama ne dovodi u pitanje kontinuitet posjeda spornog dijela parcele od strane tuženih i njihovog pravnog prednika. Nadalje je navedeno da posljedica usvajanja protutužbe je odbijanje apelantovog zahtjeva na predaju stvari, bez potrebe ocjene dokaza o ispunjavanju pretpostavki reivindikacije, jer su tuženi dokazali originarno sticanje prava vlasništva na spornom dijelu parcele, te se apelantov tužbeni zahtjev odbija kao nesnovan.
9. Presudom Kantonalnog suda broj 39 0 P 049640 19 Gž od 14. februara 2020. godine odbijena je apelantova žalba i prvostepena presuda potvrđena.
10. U obrazloženju Kantonalni sud je ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog suda (o načinu sticanja vlasništva na spornom dijelu parcele, detaljno navedeno na strani 2 i 3 presude), te je ukazao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan jer su tuženi održajem stekli vlasništvo na spornom dijelu parcele. S tim u vezi Kantonalni sud je citirao odredbe člana 58. Zakona o stvarnim pravima, te istakao da je pravilnom ocjenom izvedenih dokaza Općinski sud zaključio da tuženi imaju nesmetan i kontinuiran posjed na spornom dijelu parcele u periodu dužem od 20 godina, sa uračunatim vremenom njihovog pravnog prethodnika, odnosno da je Općinski sud za takvo činjenično utvrđenje dao jasne, uvjerljive i logične razloge koji imaju činjenični osnov u izvedenim dokazima, da zaključak Općinskog suda u cijelosti prihvata kao pravilan, te da se rezultat ocjene izvedenih dokaza žalbenim razlozima ne mogu dovesti u sumnju. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je apelant u vrijeme kupovine nekretnine znao da postoji zid između dviju parcela, te da je u ugovoru o kupoprodaji i ugovoru o darovanju ugovoreno da su ugovarači saglasni da prenosioci prava ne odgovaraju za veličinu i svojstva nekretnina, niti za eventualne materijalne i pravne nedostatke. S tim u vezi, navedeno je da su na apelanta prenesene nekretnine kako su označene u zemljišnim knjigama, ali da nije prenesen sporni dio parcele čiju predaju traži, jer je znao za granice parcele koju kupuje, znao je za postojeću betonsku ogradu, znao je da mu taj dio nije predat u posjed, a sam prodavac mu nije garantovao da nekretnina ima površinu kao u registrima nekretnina, a apelant tokom postupka nije dokazao nesavjesnost posjeda tuženih, niti njihovog pravnog prednika.
11. Nadalje je Kantonalni sud citirao odredbe člana 315. stav (1), 326. st. (1), (2) i (3) Zakona o stvarnim pravima, te je ukazao da u skladu sa citiranim odredbama proizilazi da posjed prestaje biti savjestan kada posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada. Podrazumijeva se da je posjed savjestan, pa je na apelantu teret dokaza o suprotnom. Naveo je da je apelant nesavjesnost tuženih dokazivao navodima da prilikom kupovine nekretnine nisu provjeravali podudarnost podataka iz ugovora sa stvarnim stanjem posjeda nekretnine, iako se u konkretnom slučaju ne radi o derivativnom već o originarnom sticanju prava vlasništva održajem u korist pravnog prednika tuženih, koje je nastalo po sili zakona, a to pravo pravni prednik tuženih nije prodala, već je predala tuženim i oni su se tim pravom nastavili koristiti bez prekida. Da bi se vlasništvo moglo steći održajem mora između ostalog biti ispunjenja pretpostavka savjesnosti (poštenja) posjeda i to kako po odredbama Zakona o stvarnim pravima (član 326.) koji je sada na snazi i u vrijeme podnošenja tužbe, tako i prema odredbama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Navedeno je da u konkretnom slučaju, iako je Općinski sud svoju odluku utemeljio na odredbama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, pogrešna primjena materijalnog prava ne postoji, budući da bi uz primjenu naprijed citiranih odredbi Zakona o stvarnim pravima, koje je trebalo primijeniti valjalo donijeti istu odluku (tuženi su dokazali da su održajem stekli pravo vlasništva na spornom dijelu parcele).
Apelacioni navodi
12. U predmetnoj apelaciji apelant smatra da su mu osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđena prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da tuženi nisu mogli steći pravo suvlasništva spornog dijela parcele održajem jer su oni nekretninu kupili 2013. godine, a sud u rok za održaj računa i vrijeme koje je pravni prednik tuženih koristio sporni dio parcele. Apelant ističe da sud nije mogao računati taj period za održaj jer pravni prednik tuženih, kao ni njen brat (prodavac nekretnine koju je kupio apelant) tokom postupka nisu saslušani kao svjedoci, kao najvažniji dokaz koji bi potkrijepio zakonitost i savjesnost za sticanje prava vlasništva na strani tuženih putem održaja. Istakao je da nisu saslušani ni „zamolbenim putem drugog suda“, jer zbog bolesti nisu bili u mogućnosti da pristupe u Općinski sud. Apelant smatra da se u konkretnom slučaju radilo o samovoljnom zauzimanju dijela spornog dijela parcele od strane tuženih koji su na zauzetom dijelu izgradili pristupni put svojoj kupljenoj nekretnini i na taj način uništili međaške oznake.
13. Zakon o stvarnim pravima (“Službene novine Federacije BiH”, br. 66/13, 100/13, 32/19 - OUS F BiH i 94/20 - Rješenje US FBiH). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakona o stvarnim stvarima (“Službene novine Federacije BiH”, br. 66/13, 100/13, 32/19 - OUS FBiH) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 58. st. (2), (3) i (4) (2)Samostalni posjednik nekretnine, čiji je posjed savjestan, stiče dosjelošću vlasništvo na nekretnini protekom dvadeset godina neprekidnog posjedovanja.
(3)Vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći onoga dana kad je posjednik stupio u samostalni posjed stvari, a završava se istekom posljednjeg dana vremena potrebnog za dosjelost.
(4)U vrijeme posjeda uračunava se i vrijeme, za koje su prethodnici sadašnjega posjednika neprekidno posjedovali stvar kao zakoniti i savjesni samostalni posjednici, odnosno kao savjesni samostalni posjednici.
Član 315. stav (1) (1)Posjednik stvari je osoba koja ima faktičku vlast na stvari.
Član 326. st. (1) i (2) (1) Posjed je savjestan ako posjednik ne zna ili ne može znati da nema pravo na posjed. Savjesnost prestaje saznanjem posjednika da mu ne pripada pravo na posjed.
(2)Savjesnost posjeda se pretpostavlja.
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
16. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant poziva u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
17. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o stvarnim pravima, u čemu Ustavni sud ne vidi nikakvu proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presude Kantonalnog suda slijedi da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan jer su tuženi održajem stekli vlasništvo na spornom dijelu parcele, da je prvostepeni sud za takvo činjenično utvrđenje dao jasne, uvjerljive i logične razloge koji imaju činjenični osnov u izvedenim dokazima, da zaključak prvostepenog suda u cijelosti prihvata kao pravilan, te da se rezultat ocjene izvedenih dokaza žalbenim razlozima ne mogu dovesti u sumnju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić