Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1689/20 (M.M., M.A. i A.R.)
Odluka donesena 09. 02. 2022.
- Povreda
- Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
- Strani državljanin
- COVID-19
- Javna vlast
- Sloboda kretanja
- Azil
- Izuzetna dopustivost - nema odluke suda
- Miješanje
- Javni interes
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o Vijeću ministara Bosne i Hercegovine · čl. 6, 17
- Zakon o strancima · čl. 4
- Zakon o azilu
- Zakon o Vijeću ministara Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o Vijeću ministara Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o Vijeću ministara Bosne i Hercegovine · čl. 6
- Zakon o izmjeni Zakona o Vijeću ministara Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 72
- Zakon o strancima
- Zakon o azilu
- Ispravka Zakona o azilu
- Odluka o ograničenju kretanja i boravka stranaca u Bosni i Hercegovini
Predmeti (1)
AP-1689/20
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 02. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1689/20, rješavajući apelaciju M. M., M. A. i A. R., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 72. st. (2), (4) i (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. februara 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvajaju apelacije M. M., M. A. i A. R.
podnesene protiv Odluke Vijeća ministara Bosne i Hercegovine o ograničenju kretanja i boravka stranaca u Bosni i Hercegovini od 16.
aprila 2020. godine.
Utvrđuje se kršenje prava na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Na osnovu člana 72. stav (4) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine nalaže se Vijeću ministara Bosne i Hercegovine da odmah, a najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema ove odluke, uskladi Odluku Vijeća ministara Bosne i Hercegovine o ograničenju kretanja i boravka stranaca u Bosni i Hercegovini od 16. aprila 2020.
godine sa standardima iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda kako su navedeni u ovoj odluci.
Odbijaju se kao neosnovane apelacije M. M., M. A. i A. R. u dijelu zahtjeva da se ukine Odluka Vijeća ministara Bosne i Hercegovine o ograničenju kretanja i boravka stranaca u Bosni i Hercegovini od 16. aprila 2020. godine.
Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vijeću ministara Bosne i Hercegovine da u narednom roku od 15 dana od isteka roka iz stava 3. dispozitiva ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o provođenju naloga iz stava 3. dispozitiva ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. M. M., državljanin Indije (u daljnjem tekstu: prvoapelant), trenutno nastanjen u privremenom prihvatnom centru „Ušivak“ (u apelaciji navedeno „Blažuj“, ali iz činjeničnih navoda i dokaza dostavljenih uz apelaciju proizlazi da se prvoapelant nalazi u privremenom prihvatnom centru „Ušivak“), zastupan po Udruženju „Vaša prava Bosne i Hercegovine“ – kancelarija u Sarajevu, podnio je 11. maja 2020. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zahtjev za donošenje privremene mjere kojom je tražio da Ustavni sud ukine Odluku Vijeća ministara Bosne i Hercegovine o ograničenju kretanja i boravka stranaca u Bosni i Hercegovini od 16. aprila 2020. godine (u daljnjem tekstu: osporena odluka). Ovaj zahtjev je registriran pod brojem AP 1689/20. Nakon toga, prvoapelant je u istom predmetu 22. maja 2020. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv osporene odluke.
2. M. A., državljanin Kine (u daljnjem tekstu: drugoapelant), i A. R., državljanin Pakistana (u daljnjem tekstu: trećeapelant), trenutno nastanjeni u privremenom prihvatnom centru „Ušivak“, zastupani po Udruženju „Vaša prava Bosne i Hercegovine“ – kancelarija u Sarajevu, podnijeli su 22. maja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv osporene odluke. Također, drugoapelant i trećeapelant zatražili su da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će Ustavni sud ukinuti osporenu odluku i utvrditi kršenje prava i sloboda propisanih Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i Ustavom Bosne i Hercegovine. Ova apelacija je registrirana pod brojem AP 1811/20.
Postupak pred Ustavnim sudom
3. S obzirom na to da navedene apelacije pokreću isto pitanje, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 1689/20.
4. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 1689/20 od 4. juna 2020. godine, odnosno Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 1811/20 od 4. juna 2020. godine (dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbio kao neosnovane zahtjeve apelanata za donošenje privremenih mjera.
5. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 6. i 7. oktobra 2021. godine zatraženo je od Vijeća ministara Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vijeće ministara BiH) da dostavi odgovore na apelacije. Vijeće ministara BiH je 11. oktobra 2021. godine dostavilo dopise Ustavnom sudu, kojim je obavijestilo Ustavni sud da su apelacije na „upoznavanje i očitovanje“ dostavljene Ministarstvu sigurnosti BiH kao predlagaču osporene odluke. Nakon navedenih dopisa, Vijeće ministara BiH (ni Ministarstvo sigurnosti BiH) nije dostavilo odgovore na apelacije u ostavljenom roku.
Činjenično stanje i apelacioni navodi
6. Apelanti su u predmetnim apelacijama iznijeli iste činjenične i apelacione navode, i to kako slijedi.
7. Vijeće ministara BiH je na prijedlog Ministarstva sigurnosti BiH na 13. vanrednoj sjednici 16. aprila 2020. godine donijelo osporenu odluku, kojom se u članu 3. stav 1. ograničava kretanje i boravak stranaca koji nemaju važeće identifikacione dokumente na osnovu kojih se sa sigurnošću može utvrditi stvarni identitet stranca, i to za strance: a) koji nezakonito borave u BiH, b) koji su iskazali namjeru za podnošenje zahtjeva za azil i posjeduju važeću potvrdu o iskazanoj namjeri podnošenja zahtjeva za azil ili c) koji su podnijeli zahtjev za azil BiH. Također se u stavu 2. navedenog člana ograničava kretanje i boravak stranaca koji imaju važeće identifikacione dokumente na osnovu kojih se sa sigurnošću može utvrditi stvarni identitet stranaca koji imaju status iz stava 1. tač. a) i b) ovog člana, a borave van centara navedenih u članu 4. ove odluke, kao i stranaca koji imaju status iz stava (1) tačka c) ovog člana, a nemaju prijavljenu adresu boravka u skladu sa Zakonom o strancima, van centara navedenih u članu 4. ove odluke. U skladu sa članom 4. osporene odluke, ograničenja se odnose na zabranu kretanja i boravka van centara u koje su smještene gore spomenute kategorije stranaca, dok se prema članu 6. osporena odluka primjenjuje do prestanka razloga za propisivanja mjera ograničenja kretanja, o čemu će odluku naknadno donijeti Vijeće ministara BiH.
8. Apelanti su istakli da su tražioci azila koji zakonito borave na teritoriji BiH u skladu sa članom 76. stav (1) tačka a) Zakona o azilu, koji posjeduju identifikacione dokumente – kartone tražilaca azila u skladu sa članom 69. Zakona o azilu, te da su smješteni u privremenom prihvatnom centru „Ušivak“. Nadalje su istakli da im je donošenjem osporene odluke određeno „prisilno zadržavanje u privremeno-prihvatnom centru 'Ušivak' “, bez mogućnosti korištenja pravnih lijekova i bez zaštite zagarantiranih prava. Budući da nije donesena odluka „nadležnog organa“ u predmetima apelanata, uzimajući individualne okolnosti slučaja pojedinačno, apelanti u skladu „s Pravilima Ustavnog suda koriste mogućnost direktnog obraćanja“ s obzirom na činjenicu da je donošenjem osporene odluke došlo do grubog kršenja osnovnih ljudskih prava.
9. Apelanti su se u predmetnim apelacijama pozvali na povredu prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije (lišenje slobode), člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju (sloboda kretanja), kao i na kršenje zabrane diskriminacije u smislu člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Također su istakli da BiH nije dostavila nikakvo obavještenje generalnom sekretaru Vijeća Evrope „o namjeri da ograniči određena prava garantirana Evropskom konvencijom, čime je povrijedila svoje obaveze iz člana 15. Evropske konvencije“. Osim toga, apelanti su se pozvali i na izjavu predsjednika Parlamentarne skupštine Vijeća Evrope u kojoj su pozvane države članice da, prilikom usvajanja hitnih mjera kako bi se „suočili s krizom uzrokovanom [bolešću] COVID-19“, vode računa o načelu proporcionalnosti, kao i o tome da usvojene mjere moraju biti striktno neophodne.
10. Apelanti su naglasili da Vijeće ministara BiH, prilikom donošenja osporene odluke, nije razmatralo uvođenje blažih mjera ukoliko postoji veći rizik širenja zaraze, nije vremenski ograničilo mjeru zabrane, niti je utvrdilo obavezu njenog redovnog preispitivanja kako bi se osiguralo da traje samo onoliko koliko je nužno, odnosno da se ukine ili ublaži čim to bude moguće. Zatim su istakli da „prisiljavanje apelanata na uvjete koji krše njihova osnovna ljudska prava i koja su štetna po njihovo zdravlje, dobrobit i dostojanstvo ne može biti opravdano javnim interesom, naročito ako se ima u vidu trenutno stanje koje vlada u prihvatnom centru, a koje apelante dodatno stavlja u rizik zaraze virusom COVID-19, jer u istom bez obzira na preduzete mjere zaštite zbog prenapučenosti nije omogućeno postupanje u skladu sa smjernicama Svjetske zdravstvene organizacije u pogledu izbjegavanja kontakta i održavanja fizičke distance između individua na preporučenoj udaljenosti“. Također su istakli da obavljaju poslove prevođenja za razne organizacije, što doprinosi njihovoj socijalnoj integraciji, koja je trenutno u potpunosti onemogućena s obzirom na činjenicu da im je „zabranjeno napuštanje centra, te što konačno dovodi i do ugrožavanja njihove materijalne egzistencije“. Dalje, zbog nemogućnosti napuštanja centra, apelanti ne mogu otići u prodavnicu i kupiti osnovne životne namirnice, zbog čega su, između ostalog, primorani da jedu isključivo hranu koja se nudi u centru, te ne mogu obavljati druge redovne aktivnosti koje su obligatorne prema Zakonu o azilu. Dakle, uslijed osporene odluke apelanti „svakodnevno trpe nenadoknadivu štetu kao osobe koje su direktno pogođene istom“.
11. Apelanti su ukazali da im je u „potpunosti onemogućeno napuštanje privremenog prihvatnog centra u koji su smješteni, te im je samim tim onemogućeno zadovoljavanje osnovnih životnih potreba, izvršavanje zakonom propisanih obaveza, kao i obavljanje redovnih životnih aktivnosti“. Stranac se može lišiti slobode samo u slučaju hapšenja ili da bi se spriječio njegov neovlašten ulazak u zemlju, kao i u situacijama kada se preduzimaju mjere s ciljem deportacije ili ekstradicije (član 5. stav 1. tačka h) Evropske konvencije). Dalje su ukazali da odsustvo proizvoljnosti podrazumijeva da lišenje slobode mora biti provedeno u dobroj mjeri; da je blisko povezano sa svrhom sprečavanja neovlaštenog ulaska u zemlju; da su mjesto i uvjeti lišenja slobode odgovarajući, imajući u vidu da se mjera primjenjuje ne prema onima koji su izvršili krivično djelo nego prema strancima koji su često zbog straha za vlastiti život napustili zemlju porijekla; i da trajanje lišenja slobode ne premašuje rok koji je razumno potreban za ostvarivanje željenog cilja.
12. U vezi s povredom prava na slobodu kretanja, apelanti su istakli da iz osporene odluke „ne proizlazi da preduzeta mjera ograničenja slobode kretanja apelanata predstavlja najnužniju mjeru koju zahtijeva hitnost situacije, tj. da predstavlja krajnju mjeru nakon razmatranja manje strogih mjera, te zaključka da iste nisu bile dovoljne da bi zaštitile javni interes“. U vezi s tim su istakli da nadležni organ nije predočio niti jedan dokaz koji bi poslužio kao opravdanje da bi apsolutna zabrana kretanja i boravka apelanata na neodređeno vrijeme van centra u koji su smješteni doprinijela minimiziranju posljedica i sprečavanju daljeg širenja bolesti COVID-19. Naime, osporena odluka je u potpunosti proizvoljna zato što nije jasno na osnovu kojih kriterija je zabranjeno kretanje baš tražilaca azila smještenih u privremenom prihvatnom centru, niti na koji način bi njihovo kretanje doprinijelo širenju bolesti COVID-19, dok kretanje državljana Bosne i Hercegovine i tražilaca azila smještenih u privatnom smještaju ne bi. Osporena odluka nema vremensko ograničenje, pa je neizvjesno hoće li i kada Vijeće ministara BiH razmatrati neophodnost ovakve mjere, pa su apelanti ukazali da navedeno ostavlja veliki prostor za proizvoljnost koja je nedopustiva (Odluka Ustavnog suda u predmetu broj AP 1217/20). Također, s obzirom na činjenicu da je osporena odluka neizvjesna i bez ikakvog vremenskog ograničenja, apelanti su se pozvali i na stav Evropskog suda u predmetu Kuimov protiv Rusije „dugotrajna ograničenja će naročito biti ocijenjena kao nerazmjerna zakonitim ciljevima koji se nastoje postići“ (paragraf 96).
13. Apelanti su istakli i da je osporena odluka diskriminirajuća u smislu neproporcionalne i selektivne primjene derogacije člana 5. stav (1) tačka e) Evropske konvencije. Naime, odluka pravi neopravdanu razliku između apelanata i državljana Bosne i Hercegovine i stranaca koji borave na privatnim adresama, kojima je omogućeno kretanje u tačno naznačenom vremenskom periodu, odnosno u trenutnim okolnostima bez ograničenja, te također ne nudi niti jedan pouzdan dokaz da bi na bilo koji način doprinijela minimiziranju posljedica i sprečavanju daljeg širenja bolesti COVID-19. Odluka je diskriminirajuća i zato što pravi razliku između stranaca/tražilaca azila koji borave u privatnom smještaju i apelanata koji nemaju dovoljno finansijskih sredstava da omoguće smještaj na privatnoj adresi, zbog čega borave u privremenom prihvatnom centru. Članom 10. Zakona o azilu propisana je sloboda kretanja tražilaca azila, što implicira da svi tražioci azila imaju slobodu kretanja, bez obzira na to da li borave u centru ili na privatnoj adresi.
14. Zbog svega navedenog, apelanti su predložili da Ustavni sud utvrdi kršenje navedenih prava i ukine osporenu odluku.
II.Relevantni propisi
15. U Ustavu Bosne i Hercegovine relevantne odredbe glase:
Član X Izmjene i dopune [...]
2. Ljudska prava i osnovne slobode Nijednim amandmanom na ovaj Ustav ne može se eliminisati, niti umanjiti bilo koje od prava i sloboda iz člana II ovog Ustava, niti izmijeniti ova odredba.
16. U Okvirnom zakonu o zaštiti i spašavanju ljudi i materijalnih dobara od prirodnih ili drugih nesreća u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik BiH“ broj 50/08) relevantne odredbe glase:
Član 13.
(Vijeće ministara BiH) […]
h) proglašava nastanak i prestanak stanja prirodne ili druge nesreće na teritoriji Bosne i Hercegovine, na prijedlog Koordinacionog tijela Bosne i Hercegovine za zaštitu i spašavanje ili na zahtjev nadležnih organa entiteta ili Brčko Distrikta BiH, koji su već proglasili stanje nesreće na svojoj teritoriji.
[…] Član 14. stav 1. tačka i) (Ministarstvo sigurnosti BiH) Ministarstvo sigurnosti BiH obavlja sljedeće stručne i druge poslove u oblasti zaštite i spašavanja iz nadležnosti Bosne i Hercegovine:
[…]
i) u saradnji i koordinaciji s nadležnim institucijama i organima Bosne i Hercegovine, organima uprave entiteta i Brčko Distrikta BiH, prati i analizira stanje u oblasti zaštite i spašavanja u Bosni i Hercegovini i Vijeću ministara BiH predlaže mjere u skladu sa Zakonom;
[…] Član 17.
(Nadležnosti Koordinacionog tijela) (1) Koordinaciono tijelo je stručno operativno tijelo Vijeća ministara BiH i nadležno je da:
a) predlaže Vijeću ministara BiH, na zahtjev entiteta ili Brčko Distrikta BiH, proglašavanje stanja prirodne ili druge nesreće na teritoriji Bosne i Hercegovine i prestanak navedenog stanja; […]
17. Zakon o azilu („Službeni glasnik BiH“ br. 11/16 i 16/16 – ispravka) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
(Sloboda kretanja) (1) Stranci koji su iskazali namjeru za podnošenje zahtjeva za azil, tražitelji azila, izbjeglice, lica pod supsidijarnom ili privremenom zaštitom uživaju pravo na slobodu kretanja unutar BiH i slobodan izbor mjesta boravka.
(2) Prava iz stava (1) ovog člana mogu biti djelimično ili potpuno ograničena pod uslovima propisanim ovim ili drugim zakonom.
18. Odluka o proglašenju nastanka stanja prirodne ili druge nesreće na teritoriji Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ broj 18/20) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
(Predmet) (1) Proglašava se nastanak stanja prirodne ili druge nesreće na području Bosne i Hercegovine zbog opasnosti od moguće pojave epidemije zarazne bolesti prouzrokovane novim korona virusom (COVID-19), a kako bi se smanjio rizik od ubrzanog širenja infekcije u Bosni i Hercegovini i omogućilo angažovanje dodatnih resursa za odgovor na ovu javnozdravstvenu prijetnju.
(2) Sprječavanje i suzbijanje širenja zarazne bolesti prouzrokovane novim korona virusom (COVID-19) je od opšteg interesa za Bosnu i Hercegovinu.
Član 2.
(Koordinacijsko tijelo Bosne i Hercegovine za zaštitu i spašavanje od prirodnih ili drugih nesreća u Bosni i Hercegovini) Radi zaštite i spašavanja ljudi i materijalnih dobara Vijeće ministara Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Vijeće ministara BiH) aktivira Koordinacijsko tijelo Bosne i Hercegovine za zaštitu i spašavanje od prirodnih ili drugih nesreća u Bosni i Hercegovini (u daljem tekstu: Koordinacijsko tijelo) i nalaže Koordinacijskom tijelu da svoje aktivnosti izvršava u skladu sa članom 17.
Okvirnog zakona za zaštitu i spašavanje ljudi i materijalnih dobara od prirodnih ili drugih nesreća u Bosni i Hercegovini (u daljem tekstu: Okvirni zakon).
Član 3.
(Zadaci institucija i organa Bosne i Hercegovine) Sve institucije i organi Bosne i Hercegovine dužne su pružiti podršku i staviti sve svoje kapacitete na raspolaganje Koordinacijskom tijelu Bosne i Hercegovine, koji će se koristiti u skladu sa planskim aktivnostima.
Član 4.
(Štabovi civilne zaštite entiteta i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine) (1) Preporučuje se štabovima civilne zaštite entiteta i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, te drugim kriznim štabovima da poduzmu sve aktivnosti kako bi se u potpunosti realizirale mjere na sprečavanju širenja zarazne bolesti prouzrokovane novim korona virusom (COVID-19).
(2) U cilju sprečavanja širenja korona virusa (COVID-19), vlade entiteta i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine mogu donositi i pojedinačne mjere u skladu sa zakonima iz njihove nadležnosti. O donesenim mjerama će informisati Koordinaciono tijelo.
[…] Član 6.
(Stupanje na snagu) Ova odluka stupa na snagu danom donošenja i objavljuje se u "Službenom glasniku BiH".
19. Zakon o Vijeću ministara Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 38/02, 30/03, 42/03, 81/06, 76/07, 81/07, 94/07 – autentično tumačenje Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o VM Visokog predstavnika i 24/08) u relevantnom dijelu glasi:
Član 17.
U ostvarivanju svojih prava i dužnosti Vijeće ministara donosi odluke, zaključke i rješenja, usvaja nacrte i prijedloge zakona, analize, informacije, strategijska dokumenta, programe, sporazume, protokole i druga akta (u daljem tekstu: akta).
20. Odluka Vijeća ministara BiH o ograničenju kretanja i boravka stranaca u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik BiH“ broj 26/20) u relevantnom dijelu glasi:
Na osnovu člana 17. Zakona o Vijeću ministara Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 30/03, 42/03, 81/06, 76/07, 81/07, 94/07 i 24/08) i Odluke o proglašenju nastanka stanja prirodne ili druge nesreće na teritoriji Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 18/20), na prijedlog Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine, Vijeće ministara Bosne i Hercegovine, na 13.
vanrednoj sjednici održanoj 16. aprila 2020. godine, donijelo je
ODLUKU
O OGRANIČENJU KRETANJA I BORAVKA STRANACA U BOSNI I HERCEGOVINI Član 1.
(Predmet Odluke) Ovom odlukom propisuju se mjere ograničenja kretanja i boravka za strance koji borave na teritoriji Bosne i Hercegovine, način izvršenja mjera, razlozi za propisivanje mjera ograničenja kretanja, nadležni organi i obaveze nadležnih organa, te druga pitanja u vezi primjene ove odluke.
[…] Član 3.
(Ograničenje kretanja i boravka) Ograničava se kretanje i boravak stranaca koji nemaju važeće identifikacione dokumente na osnovu kojih se sa sigurnošću može utvrditi stvarni identitet stranca, i to za strance sa statusom:
a) koji nezakonito borave u Bosni i Hercegovini,
b) koji su iskazali namjeru za podnošenje zahtjeva za azil i posjeduju sa rokom važeću potvrdu o iskazanoj namjeri podnošenja zahtjeva za azil, ili
c) koji su podnijeli zahtjev za azil u Bosni i Hercegovini.
(2) Ograničava se kretanje i boravak stranaca koji imaju važeće identifikacione dokumente na osnovu kojih se sa sigurnošću može utvrditi stvarni identitet stranaca koji imaju status iz stava (1) tač. a) i b) ovog člana, a borave izvan centara navedenih u članu 4. ove odluke, kao i stranaca koji imaju status iz stava (1) tačka c) ovog člana, a nemaju prijavljenu adresu boravka u skladu sa Zakonom o strancima ("Službeni glasnik BiH", broj 88/15) izvan centara navedenih u članu 4. ove odluke.
Član 4.
(Način izvršenja mjere ograničenja kretanja) Ograničenja za strance iz člana 3. ove odluke odnose se na zabranu kretanja i boravka izvan centara u koje su smješteni.
Član 5.
(Razlozi za propisivanje mjera) Vijeće ministara Bosne i Hercegovine donijelo je Odluku o proglašenju nastanka stanja prirodne ili druge nesreće na teritoriji Bosne i Hercegovine, a mjere iz člana 3. u vezi sa članom 4. ove odluke se propisuju radi zaštite zdravlja građana, odnosno kako bi se minimizirale posljedice i spriječilo širenje virusa
COVID-19.
Član 6.
(Vrijeme trajanja) Ova odluka se privremeno primjenjuje, do prestanka razloga za propisivanje mjera iz člana 3. u vezi sa članom 4. ove odluke, o čemu će odluku donijeti Vijeće ministara Bosne i Hercegovine.
Član 7.
(Nadležni organi) Služba za poslove sa strancima u saradnji sa ovlaštenim policijskim službenicima entitetskih i kantonalnih ministarstava unutrašnjih poslova i Policije Brčko distrikta, će stranca koji u Bosni i Hercegovini boravi u nekom od statusa navedenih u članu 3. ove odluke, a koji se nalazi izvan centara navedenih u članu 4. ove odluke i nema prijavljenu adresu boravka izvan centara u skladu sa Zakonom o strancima, sprovesti u najbliži privremeni prihvatni centar, prema mjestu u kojem se stranac zatekne.
Član 8.
(Obaveze stranaca koji imaju zakonit boravak u Bosni i Hercegovini) Stranci koji u Bosni i Hercegovini borave zakonito u skladu sa Zakonom o strancima i nemaju status naveden u članu 3. ove odluke, ili im je u skladu sa Zakonom o azilu dodijeljen status izbjeglice ili su pod supsidijarnom ili privremenom zaštitom, ili su u postupku azila i imaju prijavljenu adresu boravka u skladu sa Zakonom o strancima, izvan centara navedenih u članu 4. ove odluke, obavezni su poštovati ograničenja kretanja i druga ograničenja koja važe za državljane Bosne i Hercegovine.
Član 9.
(Stupanje na snagu ove odluke) Ova odluka stupa na snagu danom donošenja i objavljuje se u "Službenom glasniku BiH".
III.Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
23. Ustavni sud ukazuje da, u skladu sa članom 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u BiH. U konkretnom slučaju apelanti tvrde da im je osporenom odlukom prekršeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo iz člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, te pravo na nediskriminaciju u vezi s ovim pravima. Ustavni sud smatra da predmetne apelacije ukazuju na ozbiljna kršenja prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, zbog čega su, prema praksi Ustavnog suda, dopustive u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, mutatis mutandis, pored ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3376/07 od 28. aprila 2010. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.
IV.Meritum
25. Apelanti pobijaju osporenu odluku zato što smatraju da im je prekršeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo na slobodu kretanja iz člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, kao i zabrana diskriminacije u smislu člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s navedenim pravima.
Uvodne napomene
26. Ustavni sud, prije svega, ističe da je općenito sistem zaštite stanovništva od zaraznih bolesti, uključujući i COVID-19, veliki i težak izazov za vlasti u svim državama. Stoga je jasno i da mjere koje se u takvoj situaciji nalažu nesumnjivo ograničavaju niz konvencijskih odnosno ustavnih prava. Evropska konvencija i Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) ne zabranjuju a priori uvođenje takvih mjera. Naprotiv, pozitivne obaveze koje nalaže Evropska konvencija kako bi se ostvario legitimni cilj zaštite zdravlja ljudi zahtijevaju od država članica aktivnu brigu i pravovremenu reakciju. Stoga bi se nepreduzimanje mjera, kao i njihovo neblagovremeno preduzimanje moglo smatrati povredom pozitivnih obaveza države (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 1217/20 od 22. aprila 2020. godine, tačka 36, dostupna na www.ustavnisud.ba).
27. Dalje, Ustavni sud podsjeća da Bosna i Hercegovina nije obavijestila generalnog sekretara Vijeća Evrope da derogira Evropsku konvenciju po osnovu člana 15. Evropske konvencije, što je stvar ocjene državnih vlasti koje neće preispitivati ni Evropski, pa ni Ustavni sud, budući da je to mogućnost, ali ne i obaveza. Uz to, Ustavni sud podsjeća da je članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine utvrđen ustavni status Evropske konvencije, prema kojem taj akt ima prioritet nad svim ostalim zakonima. Također, članom II/3. Ustava Bosne i Hercegovine je utvrđen katalog prava koja su identična pravima navedenim u Evropskoj konvenciji i protokolima uz Evropsku konvenciju, a prema članu X/2. Ustava Bosne i Hercegovine nijednim amandmanom na ovaj ustav ne može se eliminirati, niti umanjiti bilo koje od prava i sloboda iz člana II ovog ustava, niti izmijeniti ova odredba.
Navodi o kršenju člana 5. Evropske konvencije i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju
28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[...]
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost. [...]
m) Pravo na slobodu kretanja i prebivališta.
29. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
[...]
e) u slučaju zakonitog pritvaranja osobe da bi se spriječilo širenje zaraznih bolesti, kao i zakonitog pritvaranja duševno poremećenih osoba, alkoholičara ili ovisnika o drogama ili skitnica;
[...]
30. Član 2. Protokola broj 4 u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ko se zakonito nalazi na teritoriji jedne države ima na toj teritoriji pravo na slobodu kretanja i slobodu izbora boravišta.
[...]
3. Nikakva ograničenja ne mogu se postaviti u odnosu na ostvarivanje ovih prava osim onih koja su u skladu sa zakonom i koja su neophodna u demokratskom društvu u interesu državne ili javne sigurnosti, radi očuvanja javnog poretka, radi sprečavanja kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
4. Prava iz stava 1. mogu se u određenim oblastima, također, podvrgnuti ograničenjima koja su uvedena u skladu sa zakonom i opravdana javnim interesom u demokratskom društvu.
31. U odlučivanju predstavlja li osporeno ograničenje lišenje slobode ili miješanje u slobodu kretanja, Ustavni sud podsjeća na to da Evropski sud u svojoj praksi stalno ističe da kod određivanja je li neko lice „lišeno slobode“ u smislu člana 5. Evropske konvencije, „početna tačka mora biti njegova konkretna situacija, te je potrebno uzeti u obzir čitav niz faktora, kao što su tip, trajanje, dejstva i način provođenja određenih mjera. Razlika između lišenja slobode i ograničenja slobode je u stepenu i intenzitetu, a ne u prirodi ili suštini“ (vidi Evropski sud, De Tommaso protiv Italije, presuda od 23. februara 2017. godine, predstavka broj 43395/09, tačka 80. s daljnjim referencama).
32. Ustavni sud je u svojoj novijoj praksi razmatrao kršenje prava na slobodu kretanja u vezi s izrečenim mjerama zabrane u krivičnom postupku, pa je ukazao da se mjere zabrane mogu razmatrati u okviru standarda dva posebna prava: prava na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, kao i prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, sve s ciljem efikasnije i afirmativnije zaštite ljudskih prava i sloboda iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3924/17 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 33. s daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud, također, smatra da je potrebno ukazati na praksu u predmetima br. AP 4672/10 od 10. decembra 2013. godine i AP 4680/10 od 22. marta 2013. godine (vidi Ustavni sud, odluke br. AP 4672/10 od 10. decembra 2013. godine i AP 4680/10 od 22. marta 2013. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojima je razmatrao pitanje rezultira li mjera ograničenja kretanja u smislu odredbi Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu lišavanjem slobode u smislu člana 5. Evropske konvencije, ili ograničenjem kretanja u smislu člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. U navedenim predmetima Ustavni sud je nakon analize utvrdio da se u okolnostima tih konkretnih slučajeva, ipak, radi o ograničavanju slobode kretanja u smislu člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
33. Ustavni sud zapaža da apelanti u predmetnim apelacijama ističu da im je kao tražiocima azila, koji u skladu sa članom 10. Zakona o azilu imaju pravo na slobodu kretanja unutar BiH, zbog osporene odluke u „potpunosti onemogućeno“ – „zabranjeno“, odnosno da im je određeno „prisilno zadržavanje u privremeno-prihvatnom centru 'Ušivak' “, čime su prisiljeni na uvjete koji su štetni po njihovo zdravlje, dobrobit i dostojanstvo. Dalje, da su zbog osporene odluke onemogućeni da obavljaju poslove prevođenja (što doprinosi njihovoj socijalnoj integraciji), a što dovodi do ugrožavanja njihove materijalne egzistencije, da ne mogu otići u prodavnicu i kupiti osnovne životne namirnice (zbog čega su primorani da jedu isključivo hranu koja se nudi u centru), odnosno da im je „onemogućeno zadovoljavanje osnovnih životnih potreba, izvršavanje zakonom propisanih obaveza, kao i obavljanje redovnih životnih aktivnosti“, pa da svakodnevno trpe nenadoknadivu štetu. U kontekstu prednjih apelacionih navoda i utvrđenja njihove vjerodostojnosti, Ustavni sud napominje da javna vlast nije dostavila odgovore na apelacije, pa ove navode apelanata Ustavni sud prihvaća istinitim jer se apelantima ne može staviti na teret pasivnost javnih vlasti – učesnika u postupku da opovrgnu njihove tvrdnje. Međutim, Ustavni sud također podsjeća da su apelanti u skladu sa članom 21. stav (2) tačka c) Pravila Ustavnog suda dužni u apelaciji istaći navode, činjenice i dokaze na kojima zasnivaju apelaciju, a na osnovu kojih će Ustavni sud razmatrati apelacione navode o povredi prava na koja se pozivaju u apelaciji. Naime, imajući u vidu apelacione navode, koji su sumirani u ovoj tački, te činjenicu da apelanti nisu naveli (niti dostavili dokaze), strogo govoreći, da su u stanju pritvora, niti da su podvrgnuti strogom nadzoru od strane policije ili nekog drugog nadležnog organa, odnosno da imaju obavezu da im se redovno javljaju, ni da su ograničeni u svojoj slobodi da primaju posjetioce, bilo da se radi o porodici/prijateljima, doktorima ili njihovim pravnim zastupnicima, Ustavni sud ne nalazi da nad apelantima postoji stvarna fizička prisila. Također, Ustavni sud zapaža da je predmetnom odlukom u članu 8. propisano da će se stranac koji u Bosni i Hercegovini boravi u nekom od statusa navedenih u članu 3. te odluke, a koji se nalazi van centara i nema prijavljenu adresu boravka van centara u skladu sa Zakonom o strancima, sprovesti u najbliži privremeni prihvatni centar. Naime, iz navedene odredbe ne proizlazi da će apelantima, kao ni drugim strancima na koje se odnosi osporena odluka, biti izrečene drastične sankcije zbog nepoštovanja mjera propisanih Odlukom, što je također faktor koji se mora cijeniti.
34. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da sve apelacione navode treba ispitati s aspekta prava na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
35. Ustavni sud podsjeća da član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju garantira svakom pravo na slobodu kretanja u okviru određene teritorije i pravo da napusti tu teritoriju, što znači pravo da putuje u zemlju po svom izboru u koju može biti primljen. Kao što je već rečeno, mjere koje rezultiraju ograničenjem prava na slobodu kretanja moraju biti u skladu sa zakonom, slijediti neki od legitimnih ciljeva određenih u stavu 3. člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju i biti „neophodne u demokratskom društvu“ (vidi, op. cit. De Tommaso presuda, tač. 104-105. s daljnjim referencama i op. cit. Odluka broj AP 3924/17, tač. 37. i 39. s daljnjim referencama). S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da osporena odluka nesumnjivo predstavlja „miješanje“ u pravo apelanata na slobodu kretanja.
Da li je miješanje „u skladu sa zakonom“?
36. Dalje, Ustavni sud podsjeća da izraz „u skladu sa zakonom” zahtijeva ne samo da nametnute mjere imaju osnov u domaćem pravu već upućuje i na kvalitet zakona u pitanju, zahtijevajući da bude dostupan zainteresiranim licima i predvidiv u pogledu njegovih efekata. U vezi s predvidljivošću, Evropski sud ističe da se norma ne može smatrati „zakonom“ ako nije formulirana s dovoljnom preciznošću kako bi se omogućilo pojedincima da svoje ponašanje usklade s tom normom. Pojedinci moraju biti u mogućnosti da, ako treba i uz odgovarajuću pomoć i u mjeri koja je razumna s obzirom na okolnosti, predvide posljedice koje određeno ponašanje može imati. Te posljedice ne moraju biti predvidljive s apsolutnom sigurnošću jer je to nemoguće postići. Međutim, iako je ovakva sigurnost veoma poželjna, ona može za sobom povući pretjeranu rigidnost, a zakon mora biti takav da se može primijeniti u okolnostima koje se mijenjaju. Dalje, nivo preciznosti koji se traži od domaćeg zakona, koji ne može predvidjeti svaku eventualnu situaciju, zavisi u značajnoj mjeri od sadržaja zakona u pitanju, oblasti na koju se taj zakon odnosi i broja i statusa onih na koje se odnosi. Stoga je, kako ističe Evropski sud, zadatak domaćih vlasti da interpretiraju i primijene domaći zakon (vidi, ibid. De Tomasso presuda, tačka 106–108. s daljnjim referencama). Evropski sud također ističe i to da je norma predvidljiva kada pruža zaštitu od proizvoljnog miješanja vlasti, kao i da zakon koji daje diskreciona ovlaštenja mora naznačiti stepen takvih ovlaštenja, iako detaljne procedure i uvjeti koji se moraju uzeti u obzir ne moraju nužno biti inkorporirani u tekst zakona (ibid, tačka 109. s daljnjim referencama).
37. U konkretnom slučaju, osporena odluka je donesena, pored člana 17. Zakona o Vijeću ministara BiH (koji propisuje da Vijeće ministara BiH donosi, između ostalog, odluke), na osnovu Odluke o proglašenju nastanka stanja prirodne ili druge nesreće na teritoriji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Odluka o proglašenju nesreće), kojom je proglašen nastanak stanja prirodne ili druge nesreće na području Bosne i Hercegovine (bliže navedeno pod tačkom 18. ove odluke). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Odluka o proglašenju nesreće podzakonski akt koji je donesen na osnovu člana 13. stav 1. tačka (h) Okvirnog zakona za zaštitu i spašavanje ljudi i materijalnih dobara od prirodnih ili drugih nesreća u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Okvirni zakon), koja odredba propisuje da Vijeće ministara BiH može proglasiti nastanak stanja prirodne ili druge nesreće na teritoriji Bosne i Hercegovine, a u smislu odredbe člana 2. stav 2. navedenog zakona pod pojam druge nesreće potpadaju i epidemije zaraznih bolesti. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je članom 2. Odluke o proglašenju nesreće aktivirano Koordinaciono tijelo Bosne i Hercegovine za zaštitu i spašavanje od prirodnih ili drugih nesreća u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Koordinaciono tijelo) i naloženo mu da svoje aktivnosti izvršava u skladu sa članom 17. Okvirnog zakona, dok je članom 3. propisano da su sve institucije i organi Bosne i Hercegovine dužni pružiti podršku i staviti sve svoje kapacitete na raspolaganje Koordinacionom tijelu, koji će se koristiti u skladu s planskim aktivnostima. Međutim, dovodeći sadržaj navedenog podzakonskog akta u vezu s osporenom odlukom, Ustavni sud ne nalazi zakonski okvir na osnovu kojeg je Vijeće ministara BiH na prijedlog Ministarstva sigurnosti BiH izreklo predmetnu mjeru kojom je ograničilo kretanje apelanata, kao i drugih stranaca na koje se osporena odluka odnosi. Ustavni sud je imao u vidu i da je članom 14. stav 1. tačka i) Okvirnog zakona predviđena nadležnost Ministarstva sigurnosti BiH da „u saradnji i koordinaciji s nadležnim institucijama i organima Bosne i Hercegovine, organima uprave entiteta i Brčko distrikta BiH, prati i analizira stanje u oblasti zaštite i spašavanja u Bosni i Hercegovini i Vijeću ministara BiH predlaže mjere u skladu sa Zakonom“. Međutim, Ustavni sud podsjeća da navedenim zakonom nisu regulirane konkretne mjere koje se mogu preduzeti radi zaštite i spašavanja ljudi i materijalnih dobara od prirodnih ili drugih nesreća. U vezi s tim, Ustavni sud napominje da je zadatak i obaveza donosioca odluke (koja predstavlja miješanje u kvalificirana ljudska prava, u koja svakako spada pravo na slobodu kretanja) da ponudi i obrazloži pravni osnov za njeno donošenje, jer nije u nadležnosti Ustavnog suda da pronalazi pravni osnov mimo osporene odluke (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 1239/21 od 16. novembra 2021. godine, tačka 32, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Naime, primjena i tumačenje prava je prvenstveno u nadležnosti organa javne vlasti, dok je uloga Ustavnog suda samo u tome da odgovori je li takva primjena prava bila proizvoljna. Ustavni sud također naglašava da su javne vlasti u konkretnom slučaju iskazale pasivnost, odnosno da nisu dostavile odgovore na apelacije, koji bi eventualno mogli opravdati donošenje predmetnih mjera. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud konstatira da Odluka o proglašenju nesreće, kao i Okvirni zakon (na osnovu koje je donesen navedeni podzakonski akt) daje široka diskreciona ovlaštenja u smislu donošenja/preduzimanja mjera u oblasti zaštite i spašavanja iz nadležnosti Bosne i Hercegovine, bez dovoljno jasnog navođenja obima takvih diskrecionih ovlaštenja i načina njihovog korištenja. Prema tome, izricanje predmetnih mjera nije bilo dovoljno predvidivo i nije bilo popraćeno odgovarajućim zaštitnim mjerama od mogućih zloupotreba, pa se ne može reći da je miješanje u slobodu kretanja apelanata bilo zasnovano na zakonskim odredbama koje su u skladu sa zahtjevima zakonitosti iz Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da iz osporene odluke ne proizlazi da je ona donesena u zakonskom okviru koji bi omogućavao da u konkretnoj situaciji Vijeće ministara BiH izrekne predmetne mjere kojima je ograničilo kretanje apelanata. Dakle, Ustavni sud ne može a da ne zaključi da miješanje u pravo apelanata na slobodu kretanja nije bilo „u skladu sa zakonom”.
38. Ovaj zaključak čini nepotrebnim utvrđivanje da li je uplitanje imalo legitiman cilj i da li je bilo „neophodno u demokratskom društvu“ (vidi Evropski sud, Mursaliyev i drugi protiv Azerbejdžana, presuda od 13. decembra 2018. godine, predstavka broj 66650/13, tačka 35, s daljnjim referencama).
39. Međutim, Ustavni sud smatra da je neophodno podsjetiti da je u Odluci broj AP 1217/20 od 22. aprila 2020. godine, u kojoj je razmatrao apelacije podnesene protiv naredbi Federalnog štaba civilne zaštite, kojim su također uvedene određene mjere radi sprečavanja pojave i širenja koronavirusa (bolesti COVID-19), ukazao „da je potpuno svjestan izuzetne ozbiljnosti situacije sa bolešću COVID-19, velike opasnosti koju ovaj virus predstavlja za zdravlje stanovništva [...] Međutim, Ustavni sud i u takvoj situaciji mora voditi računa o balansu između potreba i zaštite društva u cjelini i prava pojedinaca. U vezi s tim, Ustavni sud ponovo ističe da je mogućnost ograničavanja prava garantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, pored opće društvene koristi, direktno uvjetovana nizom faktora na osnovu kojih se procjenjuje postojanje pravične ravnoteže između preduzetih mjera i cilja koji se želi postići, a u konkretnom slučaju naročito vremenskim trajanjem njihove primjene i redovnim preispitivanjem njihove neophodnosti. U suprotnom, bio bi ostavljen veliki prostor za proizvoljnost u postupanju nadležnih organa, što je suprotno ne samo pravu na slobodu kretanja već i načelu vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, bez obzira na vanrednost situacije zbog koje se mjere donose“ (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 1217/20 od 22. aprila 2020. godine, tačka 62, dostupna na www.ustavnisud.ba). U vezi s tim, bitno je ukazati da je osporena odluka donesena 16. aprila 2020. godine, da je u njoj navedeno da se privremeno primjenjuje (do prestanka razloga za propisivanje predmetnih mjera, o čemu će odluku donijeti Vijeće ministara BiH), a da iz apelacionog spisa ne proizlazi da je stavljena van snage. Nesporno je da se u vrijeme donošenja osporene odluke (16. aprila 2020. godine) Bosna i Hercegovina, kao i sve druge države, našla u vanrednoj situaciji i u ogromnom izazovu da preduzme efikasne mjere na sprečavanju širenja sasvim novog soja virusa koji se izuzetno brzo širi. Međutim, nesporno je i da su od proglašenja pandemije koronavirusa SARS-CoV-2 i bolesti nazvane COVID-19 od strane Svjetske zdravstvene organizacije prošle skoro dvije godine (11. mart 2020. godine), a da je osporena odluka i dalje na snazi, bez ikakvih izmjena, odnosno naznaka da je ijednom bila razmatrana njena neophodnost ili eventualno ukidanje. Sama činjenica da su od proglašenja navedene pandemije prošle skoro dvije godine, prema mišljenju Ustavnog suda, dodatno pojačava obavezu svih nivoa vlasti u kontekstu zaštite demokratskog načela podjele vlasti i poštovanja vladavine prava u ovakvim vanrednim situacijama. Ustavni sud nema saznanja da li su eventualno na nivou Bosne i Hercegovine predviđena određena zakonska rješenja kojim bi se adekvatnije regulirala predmetna tematika, te dao odgovarajući zakonski okvir, odnosno dala tačna ograničenja u kojima izvršna vlast može postupati u ovim vanrednim vremenima, a da se pri tome pazi da se preduzimaju samo najneophodnije mjere za suzbijanje krize izazvane bolešću COVID-19, koje ne umanjuju dugoročne interese zaštite osnovnih demokratskih vrijednosti, vladavine prava i ljudskih prava. Ustavni sud podsjeća da je na obavezu (pro)aktivnog djelovanja zakonodavne vlasti u odnosu na krizu izazvanu bolešću COVID-19 već ukazao i Odluci broj AP 1217/20, kao i u odlukama br. AP 3683/20 od 22. decembra 2020. godine i AP 1239/21 od 16. novembra 2021. godine (dostupne na stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Naime, nepreuzimanje odgovornosti od strane zakonodavne i izvršne vlasti neminovno otvara mogućnost narušavanja postizanja ravnoteže između različitih interesa (prava) na koje je prethodno ukazano.
40. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da osporena odluka ne ispunjava zahtjev „zakonitosti“ iz člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju jer iz zakonskih i podzakonskih odredbi na koje se poziva Vijeće ministara BiH u osporenoj odluci ne proizlazi zakonska mogućnost za izricanje predmetnih mjera kojim se ograničava kretanje apelanata, odnosno ne daju dovoljno jasan obim takvih diskrecionih ovlaštenja i način njihovog korištenja.
41. Stoga, Ustavni sud smatra da je osporenom odlukom, odnosno propisanim mjerama prekršeno pravo apelanata na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
42. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da je, prema svojoj ustavnoj ulozi, korektiv preostalih segmenata javne vlasti, zakonodavne i izvršne, kako bi se osiguralo funkcioniranje svih u skladu s Ustavom Bosne i Hercegovine. Stoga, Ustavni sud ima nadležnost i obavezu da u konkretnom slučaju zahtijeva od najviših organa zakonodavne i izvršne vlasti da odmah preduzmu mjere iz svoje nadležnosti kako bi svako eventualno miješanje u ustavna prava bilo u skladu sa standardima iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, i da o tome na odgovarajući način obavijesti javnost i Ustavni sud.
43. Ustavni sud, međutim, ne može prihvatiti apelacije u dijelu u kojem je postavljen zahtjev da se osporena odluka ukine. Imajući u vidu zdravstvenu situaciju u Bosni i Hercegovini i svijetu, odnosno da je broj zaraženih trenutno u porastu, Ustavni sud smatra da bi stavljanje van snage odluka kojima se zadire u kvalificirana ljudska prava radi zaštite stanovništva od pandemije zarazne bolesti COVID-19 moglo ostaviti negativne posljedice s obzirom na postojanje velikog javnog interesa.
Ostali navodi
44. Apelanti se također žale da su osporenom odlukom diskriminirani u odnosu na državljane Bosne i Hercegovine i strance koji borave na privatnim adresama. Međutim, s obzirom na utvrđeno kršenje prava na slobodu kretanja, Ustavni sud, oslanjajući se i na praksu Evropskog suda, smatra da nema potrebe posebno ispitivati navode o diskriminaciji.
V. Zaključak
45. Ustavni sud zaključuje da je prekršeno pravo apelanata na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju zato što osporena odluka ne ispunjava zahtjev „zakonitosti“ iz člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, jer iz zakonskih i podzakonskih odredbi na koje se poziva Vijeće ministara BiH u osporenoj odluci ne proizlazi zakonska mogućnost za izricanje predmetnih mjera kojim se ograničava kretanje apelanata, odnosno ne daju dovoljno jasan obim takvih diskrecionih ovlaštenja i način njihovog korištenja.
46. Ustavni sud zaključuje da je neosnovan dio apelacija u kojem se zahtijeva ukidanje osporene odluke zato što bi takvim ukidanjem, s obzirom na nesumnjiv javni interes da se uvedu određena ograničenja, mogle nastati negativne posljedice prije nego što nadležni organi dobiju priliku razmotriti osporene mjere u skladu s ovom odlukom.
47. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić