Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1232/20 („BEWO“ d.o.o. Banjaluka)

Odluka donesena 26. 01. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Nekretnina
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Eksproprijacija
  • Naknada
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1232/20

Apelacija

Odluka o meritumu

26. 01. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1232/20, rješavajući apelaciju BEWO d.o.o. Banja Luka, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 26. januara 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija BEWO d.o.o. Banja Luka podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 V 069396 19 Rev 3 od 2. oktobra 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. BEWO d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa ZAK Lazo S. Radić i Mladen Baštinac Banja Luka,podnio je 31. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 V 069396 19 Rev 3 od 2. oktobra 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Grada Banja Luka (u daljnjem tekstu: predlagač) zatraženo je 25. juna 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i predlagač su u periodu od 2. do 6. jula 2021. godine dostavili odgovore na apelaciju.

4. Odgovori na apelaciju su 23. decembra 2021. godine dostavljeni apelantu.

5. Apelant nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju u ostavljenom roku.

6. Na traženje Ustavnog suda Osnovni sud je 14. aprila 2020. godine dostavio traženu dokumentaciju.

III.Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene

8. Postupajući u predmetu potpune eksproprijacije nekretnina po prijedlogu predlagača, Republička uprava za geodetske i imovinskopravne poslove – Područna jedinica Banja Luka je Rješenjem broj 21.11/473-5/09 od 19. juna 2009. godine (u daljnjem tekstu: rješenje o eksproprijaciji) usvojila prijedlog predlagača da se u njegovu korist, radi izgradnje saobraćajnice s pripadajućim parkinzima i kompletnom infrastrukturom, eksproprišu nekretnine pobliže opisane u izreci rješenja (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), svojina i posjed apelanta sa 1/1 dijela. Istim rješenjem je određeno da će se, nakon njegove pravosnažnosti, sprovesti postupak sporazumnog određivanja naknade za eksproprisane nekretnine.

9. Postupajući po prijedlogu predlagača radi određivanja naknade za eksproprisane nekretnine, Osnovni sud je rješenjem od 21. avgusta 2012. godine naložio predlagaču da apelantu za predmetne nekretnine koje su eksproprisane rješenjem o eksproprijaciji isplati iznos od 687.858,30 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Međutim, postupajući po žalbi predlagača, Okružni sud je rješenjem 4. jula 2013. godine uvažio žalbu i prvostepeno rješenje ukinuo, te predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.

10. U ponovnom postupku Osnovni sud je rješenjem od 15. novembra 2013. godine naložio predlagaču da apelantu za predmetne nekretnine koje su eksproprisane rješenjem o eksproprijaciji isplati iznos od 687.858,30 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Međutim, postupajući po žalbama stranaka, Okružni sud je rješenjem 14. maja 2014. godine uvažio žalbe i prvostepeno rješenje ukinuo, te predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.

11. U ponovnom postupku Osnovni sud je Rješenjem broj 71 0 V 069396 14 V3 od 16. oktobra 2014. godine naložio predlagaču da apelantu za predmetne nekretnine eksproprisane rješenjem o eksproprijaciji isplati iznos od 883.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.

12. Postupajući po žalbi predlagača, Okružni sud je rješenjem od 25. marta 2015. godine uvažio žalbu predlagača i rješenje Osnovnog suda od 16. oktobra 2014. godine preinačio, tako što je naložio predlagaču da apelantu za predmetne nekretnine koje su eksproprisane rješenjem o eksproprijaciji isplati iznos od 529.800,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

13. Postupajući po apelantovoj reviziji, Vrhovni sud je rješenjem od 22. decembra 2016. godine reviziju uvažio, ukinuo rješenje Okružnog suda od 25. marta 2015. godine i predmet vratio Okružnom sudu na ponovno suđenje.

14. U ponovnom postupku Okružni sud je donio rješenje od 27. juna 2017. godine kojim je žalbu predlagača djelimično uvažio, rješenje Osnovnog suda od 16. oktobra 2014. godine preinačio u dijelu odluke o troškovima postupka, dok je u ostalom dijelu žalba predlagača odbijena i prvostepeno rješenje u odluci o visini naknade potvrđeno.

15. Apelant je 18. septembra 2017. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda od 27. juna 2017. godine, ukazujući i na dužinu trajanja postupka. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 3971/17 od 10. septembra 2019. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbio kao neosnovanu apelaciju podnesenu zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetnom postupku, dok je odbacio kao nedopuštenu apelaciju podnesenu protiv rješenja Okružnog suda od 27. juna 2017. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog toga što je u vrijeme podnošenja bila preuranjena.

16. Postupajući po reviziji predlagača, Vrhovni sud je rješenjem od 8. avgusta 2018. godine reviziju uvažio, ukinuo rješenje Okružnog suda od 27. juna 2017. godine i predmet vratio Okružnom sudu na ponovno suđenje.

17. U ponovnom postupku Okružni sud je donio Rješenje broj 71 0 V 069396 18 Gž 5 od 11. decembra 2018. godine kojim je žalbu predlagača djelimično uvažio, rješenje Osnovnog suda od 16. oktobra 2014. godine preinačio tako što je predlagaču naložio da apelantu za predmetne nekretnine koje su eksproprisane rješenjem o eksproprijaciji isplati naknadu u iznosu od 821.163,15 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima vanparničnog postupka.

18. U obrazloženju rješenja Okružni sud je, odlučujući o visini naknade u smislu odredbe člana 54 Zakona o eksproprijaciji i ocjenjujući upute date od Vrhovnog suda u rješenju od 8. avgusta 2018. godine, zaključio da je prvostepeni sud pogrešno prihvatio nalaz vještaka Dragana Dragosavljevića, a da nije prihvatio nalaz vještaka Nebojše Vujasinovića, jer nalaz navedenog vještaka nije ocijenio u kontekstu sa ostalim dokazima u smislu odredbe člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Po mišljenju Okružnog suda, nalaz vještaka Dragana Dragosavljevića ne može se prihvatiti jer je navedeni vještak proizvoljno utvrdio tržišnu vrijednost predmetnih nekretnina koristeći drugačije pokazatelje od vještaka Nebojše Vujasinovića. S tim u vezi, obrazloženo je da je vještak Dragan Dragosavljević cijenu utvrdio na osnovu svojih ličnih saznanja u razgovoru sa većim brojem investitora koji grade, usmenim informacijama, pa je prilikom uporedne metode isključio grupu ,,A“ kao previše nisku, grupu ,,B“ kao previše visoku, uzimajući kao relevantnu grupu ,,C“ koju je zaokružio na manji relevantan iznos 500,00 KM/m². Okružni sud je ocijenio da je nalaz vještaka Nebojše Vujasinovića, dopunjen izjašnjenjem od 2. oktobra 2013. godine, precizan, konkretan, jasan i da se može prihvatiti kao vjerodostojan i valjan dokaz za utvrđivanje tržišne cijene 1 m² eksproprisanog zemljišta, shodno odredbi člana 8 ZPP u vezi sa članom 2 stav 2 Zakona o vanparničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZVP). S tim u vezi, istaknuo je da je navedeni vještak u svom nalazu koristio sve potrebne podatke koji se odnose na cijenu zemljišta postignutu u prometovanju na vrlo bliskoj lokaciji u vezi sa ugovorom o prodaji zemljišta koji je zaključen 14. juna 2007. godine (na osnovu kojeg je apelant kupio predmetne nekretnine od ranijeg vlasnika). Kako je Okružni sud, ocjenom svih sprovedenih dokaza, prihvatio nalaz vještaka Nebojše Vujasinović od 2. oktobra 2013. godine (naslovljen kao izjašnjenje), koji predstavlja dopunu njegovog osnovnog nalaza od 10. septembra 2010. godine, ukazano je da je pravilna primjena odredbe člana 54 Zakona o eksproprijaciji nalagala da se kod utvrđivanja vrijednosti 1 m² eksproprisanog zemljišta obračunava iznos od 465,25 KM. Dalje je ukazano da nije prihvaćen nalaz vještaka Dragana Dragosavljevića iz razloga što je njegova metodologija utvrđivanja fer tržišne vrijednosti zemljišta prihvaćena prema varijanti A, B i C proizvoljna, imajući u vidu da se podaci iz ,,B“ grupe parametara za određivanje naknade odnose na nekretnine koje se nalaze na drugoj strani grada u prvoj gradskoj zoni, pa nisu mogli biti uvršteni prilikom utvrđivanja srednje tržišne vrijednosti.

Osporena odluka

19. Postupajući po reviziji predlagača, Vrhovni sud je Rješenjem broj 71 0 V 069396 19 Rev 3 od 2. oktobra 2019. godine djelimično usvojio reviziju i preinačio rješenje Okružnog suda od 11. decembra 2018. godine, tako što je njegovu žalbu djelimično usvojio i rješenje Osnovnog suda od 16. oktobra 2014. godine preinačio, te naložio predlagaču da apelantu za predmetne nekretnine koje su eksproprisane rješenjem o eksproprijaciji isplati naknadu u iznosu od 687.853,30 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 16. oktobra 2014. godine i troškovima postupka sa zakonskom zateznom kamatom, sve bliže precizirano u izreci rješenja. Rješenjem je dalje odbijena revizija predlagača u preostalom dijelu, te je odbijena apelantova revizija.

20. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo odredbe čl. 2, 12 stav 1, člana 54 st. 1 i 2 Zakona o eksproprijaciji i člana 159 stav 1 ZVP. S tim u vezi, obrazloženo je da navedene zakonske odredbe, osim što propisuju da je vrijednost eksproprisane nepokretnosti izražena u cijeni koju diktira ponuda i potražnja na tržištu, ne propisuje druge elemente za utvrđivanje tržišne vrijednosti eksproprisanih nepokretnosti, tako da je utvrđivanje tržišne vrijednosti eksproprisanih nekretnina faktičko pitanje, koje zavisi od niza okolnosti. Dalje je obrazloženo da je tržišna vrijednost nepokretnosti identična sa njenom prometnom vrijednosti za koju se podaci pribavljaju od nadležnih organa poreske uprave a ukoliko na području eksproprisanih nekretnina nema prometa, tada se tržišna cijena utvrđuje prema podacima o prometnoj vrijednosti nekretnina na susjednom području, ako se (s obzirom na karakteristike eksproprisane nepokretnosti) ocijeni da takva prometna vrijednost odgovara prometnoj vrijednosti na području eksproprisanih nepokretnosti. Istaknuto je da, ako zbog nepostojanja prometa ni na susjednom području, ne postoje podaci o prometnoj vrijednosti nepokretnosti, za utvrđivanje tržišne cijene eksproprisane nepokretnosti, kao jedan od parametara, mogu se koristiti sporazumi za određivanje naknade za eksproprisane nepokretnosti. U slučaju da ne postoje podaci ni o zaključenim sporazumima, ukazano je da se ova naknada može odrediti na osnovu koristi koju može dati eksproprisana nekretnina redovnim iskorišćavanjem ili koristi koju je raniji vlasnik imao od te nepokretnosti. Vrhovni sud je naveo da su tokom postupka, radi utvrđenja tržišne vrijednosti predmetnih nekretnina, sprovedena vještačenja vještaka građevinske struke Nebojši Vujasinoviću i Draganu Dragosavljeviću. S tim u vezi, obrazložio je da, prema nalazu vještaka Nebojše Vujasinovića od 10. septembra 2010. godine, osnovni faktori koji utiču na vrijednost zemljišta (pored lokacije i uslova tržišta) su i stepen izgrađenosti parcele i veličina objekta koji se gradi na utvrđenoj lokaciji, a prema toj metodi. vrijednost zemljišta iznosi 389,50 KM/m². Dalje je obrazložio da je vještak Dragan Dragosavljević u nalazu od 27. januara 2011. godine procjenu zemljišta, po istom metodu kao što je i procjena vještaka Nebojše Vujasinovića, izvršio u iznosu od 280,00 KM/m².

21. Vrhovni sud je naveo da su u toku postupka sprovedena nova vještačenja istih vještaka, te da je vještak Nebojša Vujasinović u nalazu od 2. oktobra 2013. godine obračun vrijednosti zemljišta izvršio tzv. metodom 100, po kojoj je svaki od parametara lokacija, pristup, blizina infrastrukture, moguća izgrađenost, izgled i oblik i konfiguracija zemljišta, odnos ponude i potražnje, od maksimalno 100 bodova, bodovao sa ukupno 67 bodova, te dobio vrijednost zemljišta u iznosu od 465,25 KM/m². Vrhovni sud je naveo da je vještak Dragan Dragosavljević u nalazu iz septembra 2014. godine kao parametre za određivanje predmetne naknade u „A“ grupu svrstao uporedne podatke Poreske uprave, notarski obrađene ugovore broj OPU-1146/2010 i OPU-1147/2010, oba od 6. decembra 2010. godine, čijim predmetom je zemljište predviđeno za izgradnju saobraćajnice po Regulacionom planu ,Jug-3“ (u kojim je ugovorena cijena nekretnina u iznosu od 300,00 KM/m²), u grupu „B“ je uvrstio informacije dobijene od lica zaposlenih kod predlagača, od advokata i iz sudskih predmeta prema kojim podacima je prosječna cijena po m² određivana u rasponu od 500,00 KM/m² do 2.563,34 KM/m², a u „C“ grupu je naveo ugovore (koje je priložio u spise predmeta) broj OPU-535/08 od 14. avgusta 2008. godine (sa ugovorenom cijenom od 465,57 KM/m²) i broj OPU 1631/2011. od 16. septembra 2011. godine (kojim je ugovorena cijena od 609,43 KM/m²). Istaknuto je da je navedeni vještak isključio „A“ grupu kao previše nisku i „B“ grupu kao previše visoku, te uzeo kao relevantnu „C“ grupu i na osnovu navedena dva notarski obrađena ugovora došao do prosječne naknade u iznosu od 537,50 KM/m², koju je „zaokružio“ na iznos od 500,00 KM/m², kao tržišnu vrijednost predmetnog građevinskog zemljišta. Vrhovni sud je ukazao da su sudovi, pored navednog, ocijenili i podatke Poreske uprave o tržišnoj vrijednosti nekretnina (u iznosu od 180.00 KM/m²), koji služe za razrez poreza za sve nekretnine u istoj zoni, za koje su zaključili da, s obzirom na navedeno, ne predstavljaju pravno relevantan dokaz za utvrđivanje tržišne vrijednosti predmetnih nekretnina.

22. Po mišljenju Vrhovnog suda, kod ovakvog stanja stvari, drugostepeni sud je pogrešno sudio kada pri utvrđivanju tržišne vrijednosti predmetnih nekretnina nije dao odgovarajući značaj činjenici da je procjenu vrijednosti izvršio vještak Nebojša Vujasinović u nalazu od 2. oktobra 2013. godine, u iznosu od 389,50 KM/m², najpribližnija ugovorenoj cijeni nekretnina koje su predmet notarskih ugovora o regulisanju međusobnih prava i obaveza u vezi sa rješavanjem imovinskopravnih odnosa na izgradnji saobraćajnice po Regulacionom planu „Jug 3“. S tim u vezi, ukazano je da iz navedenih ugovora proizilazi da su zaključeni između predlagača i „Gradid Inženjeringa“ d.o.o. Gradiška u svrhu izgradnje saobraćajnice po regulacionom planu (Ugovor broj OPU-1146/10), za naknadu neizgrađenog građevinskog zemljišta u iznosu od 300,00 KM/m², kao i ugovor između predlagača i INSA Group d.o.o. Banja Luka od 6. decembra 2010. godine (broj OPU- 1147/2010), kojim je za nekretnine na susjednom području (jer se i saobraćajnica „Jug 3“ i saobraćajnica „Jug 2“, za čiju gradnju su eksproprisane predmetne nekretnine, nalaze između istih ulica) ugovorena naknada, takođe, u iznosu od 300.00 KM/m². Vrhovni sud je ukazao da u predmetnom postupku vještaci nisu našli (nisu ni tvrdili) a ni apelant ničim nije dokazao da je od dana zaključenja navedenih ugovora i izvršene procjene vještaka Nebojše Vujasinovića u iznosu od 389,50 KM/m² došlo do povećanja tržišne vrijednosti nekretnina na predmetnom području. Stoga je zaključeno da navedena procjena vještaka, koja je najpribližnija cijeni nekretnina iz navedenih ugovora, daju osnov za utvrđivanje naknade apelantu u iznosu od 389,50 KM/m², koja predstavlja tržišnu vrijednost predmetnih nekretnina iz člana 54 stav 2 Zakona o eksproprijaciji.

23. Po mišljenju Vrhovnog suda, navedeni zaključak u pogledu tržišne vrijednosti predmetnih nekretnina ne dovodi se u sumnju procjenom koju je izvršio isti vještak u iznosu od 465,25 KM/m², na osnovu koje je visinu predmetne naknade dosudio Okružni sud, jer ova procjena nije izvršena prema tržišnim cijenama nekretnina na istom ili sličnom području i istih karakteristika, kao što su predmetne nekretnine i ne daje osnova za zaključak da odgovara tržišnoj vrijednosti predmetnih nekretnina. Vrhovni sud je naveo da je vještak Dragan Dragosavljević, i pored uporednih podataka svrstanih u tri grupe (A, B i C), koji, uzgred rečeno, ni po jednom parametru ne odgovaraju predmetnim nekretninama, kao osnov za procjenu tržišne vrijednosti uzeo podatke iz „C“ grupe, to jeste notarski obrađene ugovore broj OPU-535/08 od 14. avgusta 2008. godine (sa ugovorenom cijenom od 465,57 KM/m²), čiji su predmet nekretnine na sasvim drugoj lokaciji u odnosu na predmetne nekretnine, i broj OPU-1631/2011 od 16. septembra 2011. godine (kojim je ugovorena cijena od 609,43 KM/m²), čiji predmet je kuća sa kućištem i dvorištem. Kako se u navedenom slučaju ne radi o nekretninama na istoj ili susjednoj lokaciji, sličnih karakteristika, ni iste naravi, Vrhovni sud je zaključio da, suprotno revizionim navodima apelanta, nalaz ovog vještaka ne predstavlja pravno relevantan dokaz za određivanje naknade za predmetne nekretnine.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

24. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava vidi u proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

25. Naime, apelant navodi da su sve preduzete radnje u postupku i način vještačenja plod naloga Vrhovnog suda i Okružnog suda, da su oba vještaka koristila podatke iz ugovora o prodaji susjednih ili sličnih nekretnina, te da su se vještaci usaglasili prilikom saslušanja i izjasnili se da je vrijednost predmetnih nekretnina 500,00 KM/m². Smatra nepravilnim stav suda da niti vještak, niti apelant nisu dokazali da od momenta sačinjavanja prvog nalaza vještaka Vujasinovića do njegove dopune i saslušanja u postupku nije došlo do promijenjenih okolnosti koje ukazuju na povećanje tržišne vrijednosti predmetnih nekretnina. S tim u vezi, ističe da je izmjenom i dopunom i usaglašavanjem mišljenja vještaka stavljeno van snage ranije izvršeno vještačenje koje je Vrhovni sud uzeo kao relevantno. Apelant ukazuje i da Vrhovni sud nije mogao zasnovati svoju odluku uzimajući samo pojedine segmente nalaza vještaka, zbog modifikovanog stava koji je vještak obrazložio i koji je potvrdio drugi vještak angažovan u ovom predmetu. Takođe, smatra da Vrhovni sud nije mogao zasnovati odluku u ovom predmetu na nalazu koji je rađen deset godina prije donošenja odluke, jer je to suprotno imperativnim zakonskim normama. Stoga, smatra da Vrhovni sud nije pravilno vrednovao predmetne nalaze vještaka, jer ga je kao dokazno sredstvo mogao samo prihvatiti ili ne prihvatiti u cjelini, a ne selektivno tumačiti njegove pojedine i pri tome neaktuelne segmente. S tim u vezi, ukazuje na analizu kupoprodajnog Ugovora broj OPU-1631/2011 od 16. septembra 2011. godine za zemljište udaljeno oko 50 metara od predmetne lokacije, te ističe da svi ugovori koje je sud uzeo kao relevantne su zaključeni pod posebnim okolnostima i ne mogu predstavljati tržišnu vrijednost, jer su investitori, koji su zaključivali ugovore sa predlagačem, bili uslovljeni na njihovo zaključenje (ne bi mogli dobiti odobrenje za gradnju svojih objekata). Takođe, smatra da i iz ostalih dokaza proizilazi da predmetne cijene nisu realne i tržišne, što je sve detaljno opisao u apelaciji.

26. Apelant smatra i da je postupanje u pogledu prihvatanja nalaza vještaka protivno zakonu, jer je sud svoje stručno znanje i poimanje određenih vrijednosti stavio ispred znanja vještaka koji je određen i koji je radio po izričitim nalozima suda. Apelant navodi da Vrhovni sud nije uzeo u obzir odredbe člana 61 Zakona o eksproprijaciji, kojim je određeno da se visina naknade za eksproprisane nekretnine određuje u vrijeme presuđenja, što u ovom slučaju predstavlja odluka iz 2014. godine, a Vrhovni sud osporenu odluku zasniva na nalazu koji je urađen četiri godine ranije. Takođe, smatra da je Vrhovni sud ovakvim postupanjem povrijedio i odredbe ZPP, kojim je propisano da se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, niti se pred Vrhovnim sudom može raspravljati o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, što je Vrhovni sud učinio preinačavajući navedenu odluku protivno članu 240 ZPP. Apelant u okviru navoda o povredi prava na pravično suđenje ukazuje i na kršenje prava na efikasan pravni lijek, jer su isti sudovi u istom postupku zauzimali različite pravne stavove povodom određenog činjeničnog stanja.

27. U pogledu dužine trajanja predmetnog postupka, apelant navodi da se postupak vodi od 2010. godine isključivo iz razloga pogrešnog i nesistematskog rada sudova, koji su više puta odlučivali u predmetu i zauzimali različite pravne stavove. Posebno ističe da se radi o hitnom postupku, te da je na kraju odluka zasnovana na nalazu vještaka iz 2010. godine, tj. da je mogla biti donesena već tada, a da su sve preduzete radnje imale kao posljedicu nepotrebno odugovlačenje postupka i opstrukciju apelantovih prava. U pogledu prava na imovinu, apelant ukazuje na činjenicu da su mu oduzete predmetne nekretnine, jer je korisnik eksproprijacije stupio u njihov posjed, te da nije dobio drugu nekretninu u zamjenu, niti dosuđena naknada predstavlja pravičnu naknadu.

28. Apelant, takođe, traži naknadu troškova za sastavljanje apelacije.

b) Odgovor na apelaciju

29. Vrhovni sud smatra apelaciju neosnovanom, jer apelant ne iznosi nijednu činjenicu koja bi bila od značaja za zakonitost osporenog rješenja. Dalje, navodi da je, suprotno apelacionim navodima, nalaze vještaka ocijenio na način propisan odredbom člana 8 ZPP, o čemu je dao dovoljne i valjane razloge zasnovane na činjeničnom stanju utvrđenom pred nižestepenim sudom i na pravilnoj primjeni materijalnog prava.

30. Okružni sud navodi da su razlozi koje je dao u drugostepenoj odluci od 11. decembra 2018. godine jasni i zakoniti, pri čemu je ocijenio upute Vrhovnog suda iz rješenja od 8. avgusta 2018. godine. U pogledu dužine trajanja postupka, smatra da je postupao u skladu sa članom 10 ZPP, ocjenjujući okolnosti konkretnog slučaja, njegovu složenost, ponašanje stranaka u postupku, te značaj konkretne stvari za apelanta.

31. Osnovni sud navodi da nije povrijedio pravo apelanta na suđenje u razumnom roku iz razloga što, iako sud po službenoj dužnosti pribavlja podatke o naknadi za predmetne eksproprisane nekretnine, podaci o tržišnoj vrijednosti nekretnina su promjenljiva kategorija, tj. vrijednost se određuje na dan donošenja rješenja o eksproprijaciji stranke uzimajući u obzir stručni nalaz i mišljenje vještaka. Ističe da je apelant bio dužan dostaviti činjenice, odnosno dokaze na kojima zasniva svoje tvrdnje i obezbijediti sudu parametre kako bi vještaci lakše došli do podataka o tržišnoj vrijednosti, tj. pravilno koristio princip uporedne metode imajući u vidu fer tržišnu vrijednost nekretnina u smislu člana 54 stav Zakona o eksproprijaciji i donio odluku o pravičnoj naknadi. Smatra da je apelacija neosnovana jer se iz predmetnih odluka vidi da je sud preduzeo sve mjere radi utvrđivanja fer tržišne pravične naknade.

32. Predlagač smatra neosnovanim i nedokazanim apelantove navode da je došlo do kršenja njegovih prava, te da je paušalno pozivanje apelanta na povrede važećih zakonskih propisa od suda prilikom donošenja osporene odluke.

V.Relevantni propisi

33. Zakon o vanparničnom postupku (“Službeni glasnik Republike Srpske” br. 36/09 i 91/16) glasi:

Član 2. stav 2.

(2) U vanparničnom postupku shodno se primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07), ako zakonom nije drukčije određeno.

Član 159. stav 1.

(1) Postupak određivanja naknade za ekspropriranu nepokretnost sud vodi po službenoj dužnosti.

34. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09, 49/09, 61/13 i 109/21) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09, 49/09 i 61/13), sačinjen u Ustavnom sudu Bi, koji je važio u vrijeme donošenja osporene odluke, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 10.

Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 240.

Revizija se može izjaviti:

1) zbog povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. ovog zakona koja je učinjena u postupku pred drugostepenim sudom;

2) zbog pogrešne primjene materijalnog prava;

3) zbog prekoračenja tužbenog zahtjeva ako je ta povreda učinjena u postupku pred drugostepenim sudom.

Revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

35. Zakon o eksproprijaciji (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 112/06, 37/07, 66/08, 110/08, 121/10, 2/15 i 79/15) glasi:

Član 2.

Eksproprijacija je oduzimanje ili ograničenje prava vlasništva na nepokretnostima uz pravičnu naknadu koja ne može biti niža od tržišne vrijednosti nepokretnosti.

Član 12. stav 1.

(1) Za eksproprisanu nepokretnost vlasniku pripada naknada u drugoj nepokretnosti, a ako korisnik eksproprijacije ne može obezbijediti takvu nepokretnost, određuje se pravična naknada u novcu, koja ne može biti niža od tržišne vrijednosti nepokretnosti koja se ekspropriše.

Član 54.

(1) Ako vlasnik nepokretnosti koja se ekspropriše ne prihvati na ime naknade drugu odgovarajuću nepokretnost ili ako korisnik eksproprijacije ne može da obezbijedi takvu nepokretnost, određuje se pravična naknada u novcu, koja ne može biti niža od tržišne vrijednosti nepokretnosti koja se ekspropriše u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja o eksproprijaciji, odnosno u vrijeme sklapanja sporazuma.

(2) Tržišna vrijednost izražena je u cijeni koja se za određenu nepokretnost može postići na tržištu i koja zavisi od odnosa ponude i potražnje u vrijeme njenog utvrđivanja.

Član 60.

Naknada za eksproprisano poljoprivredno, građevinsko i gradsko građevinsko zemljište određuje se u novcu, tako da ona bude pravična i ne niža od tržišne vrijednosti takvog zemljišta.

Član 61.

(1) Visina naknade za eksproprisanu nepokretnost u sudskom postupku određuje se prema okolnostima u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja o naknadi.

(2) Ako je korisniku eksproprijacije predata nepokretnost u posjed prije pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji, vlasnik ima pravo da bira da mu se naknada odredi ili prema okolnostima u vrijeme predaje nepokretnosti ili u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja o naknadi.

Član 71.

Postupak određivanja naknade za eksproprisanu nepokretnost je hitan.

VI.Dopustivost

36. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

37. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

38. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 71 0 V 069396 19 Rev 3 od 2. oktobra 2019. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelantov zastupnik je primio 31. januara 2020. godine a apelacija je podnesena 31. marta 2020. godine (60. dan), tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

39. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

40. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

41. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

42. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

43. Ustavni sud konstatuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđenje naknade apelantu za predmetne nekretnine eksproprisane rješenjem o eksproprijaciji, pa je u konkretnom slučaju odlučivano o apelantovim građanskim pravima iz čega proizilazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

a)U odnosu na osporenu odluku

44. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

45. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

46. Takođe, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne čini očito proizvoljnom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 44/05).

47. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da je osporenom odlukom Vrhovnog suda apelantu određena naknada za predmetne nekretnine eksproprisane rješenjem o eksproprijaciji u određenom novčanom iznosu uz zaključak da navedeni iznos predstavlja tržišnu vrijednost predmetnih nekretnina iz člana 54 stav 2 Zakona o eksproprijaciji. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud analizirao nalaze i mišljenje vještaka, te ukazao da je drugostepeni sud pogrešno sudio kada pri utvrđivanju tržišne vrijednosti predmetnih nekretnina nije dao odgovarajući značaj činjenici da je procjena vrijednosti izvršio vještak Nebojša Vujasinović u iznosu od 389,50 KM/m² najpribližnija ugovorenoj cijeni nekretnina koje su predmet notarskih ugovora između predlagača i drugih pravnih lica o regulisanju međusobnih prava i obaveza u vezi sa rješavanjem imovinskopravnih odnosa na izgradnji saobraćajnice po Regulacionom planu „Jug 3“ (u iznosu od 300,00 KM/m²). Nadalje, Vrhovni sud je ukazao i da vještaci nisu našli, niti je apelant dokazao da je od dana zaključenja navedenih ugovora i izvršene procjene u navedenom iznosu došlo do povećanja tržišne vrijednosti nekretnina na predmetnom području. Dovodeći utvrđeno činjenično stanje u vezu sa relevantnim odredbama Zakona o eksproprijaciji, ZPP i ZVP, Ustavni sud ne vidi nikakvu proizvoljnost u ovakvim zaključcima Vrhovnog suda, koji su potkrijepljeni detaljnim i jasnim obrazloženjem u pogledu ocjene svih izvedenih dokaza i zakonskih odredaba koje se primjenjuju u konkretnom slučaju. Naime, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dao razloge zbog kojih je u konkretnom slučaju prihvatio nalaz vještaka Nebojše Vujasinovića, te je navedeni nalaz doveo u vezu sa ostalim dokazima u skladu sa članom 8 ZPP, na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti, te dao razloge zbog kojih u konkretnom slučaju nalaz vještaka Dragosavljevića ne predstavlja pravno relevantan dokaz za određivanje naknade za predmetne nekretnine, kao i Ugovor broj OPU-1631/2011 od 16. septembra 2011. godine. Osim toga, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud smatra da se Vrhovni sud nije bavio utvrđivanjem ili preinačavanjem utvrđenog činjeničnog stanja, što jasno proizilazi iz obrazloženja osporene odluke, već da je, upravo suprotno, polazeći od činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova preinačio drugostepeno rješenje na osnovu ovlašćenja iz člana 250 stav 1 ZPP, na koju odredbu se i pozvao u obrazloženju svoje odluke. Tom odredbom je propisano: „Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.“ S obzirom na navedeno, Ustavni sud data obrazloženja ne smatra proizvoljnim, niti u činjenicama predmeta nalazi bilo kakve razloge koji bi, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova.

48. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenom odlukom Vrhovnog suda, zbog proizvoljne ocjene dokaza i proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava, prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

b) U odnosu na navode o dužini trajanja postupka Relevantna načela

49. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

Period koji se uzima u obzir

50. U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 3971/17 od 10. septembra 2019. godine odbio kao neosnovanu apelantovu apelaciju podnesenu zbog povrede prava na pravično suđenje u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u predmetnom vanparničnom postupku. Prilikom donošenja navedene odluke Ustavni sud je razmatrao period nakon donošenja presude Okružnog suda od 26. marta 2012. godine, kojom je rješenje o eksproprijaciji postalo pravosnažno do donošenja rješenja Okružnog suda od 27. juna 2017. godine, na šta je apelant izričito ukazao u apelaciji, odnosno period od pet godina i tri mjeseca (vidjeti, već citiranu, AP 3971/17, tačka 42). Iz navedenog proizilazi da je za jedan period postupka vezanog za navode o kršenju standarda prava na donošenje odluke „u razumnom roku“ već donesena konačna i obavezujuća odluka Ustavnog suda. Pri tome je u tački 42 eksplicitno istaknuto: „Posmatrajući predmetni postupak u cjelini, ocjenjujući okolnost da se radi o složenom predmetu, Ustavni sud zapaža da dužina predmetnog postupka koji se smatra hitnim i koji je na tri sudske instance trajao pet godina i tri mjeseca i u kojem su redovni sudovi donijeli pet meritornih odluka zadovoljava standard suđenja u razumnom roku.“ S obzirom na navedeno, Ustavni sud će, podržavajući sopstvenu praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1497/08 od 8. decembra 2010. godine, tač. 42 i 43, dostupnu na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u konkretnom predmetu razmatrati period od 27. juna 2017. godine do 2. oktobra 2019. godine, odnosno do donošenja rješenja Vrhovnog suda kojim je predmetni vanparnični postupak okončan, dakle, period od oko dvije godine i tri mjeseca. Analiza dužine trajanja postupka

51. Rukovodeći se navedenim kriterijumima ustanovljenim praksom Evropskog suda, Ustavni sud najprije zapaža da se u konkretnom slučaju radi o vanparničnom postupku određivanja naknade za eksproprisane nekretnine koji je po zakonu hitne prirode (član 71 Zakona o eksproprijaciji). Osim toga, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju, s obzirom na vrstu postupka, vještačenja i specifično pitanje određivanja tržišne vrijednosti predmetnih nekretnina, može govoriti o relativno složenom predmetu. Takođe, Ustavni sud smatra da je predmetni postupak od značaja za apelanta, jer se radi o naknadi za imovinu koja mu je oduzeta rješenjem o eksproprijaciji.

52. Analizirajući ponašanje sudova u relevantnom periodu, Ustavni sud zapaža da je revizioni postupak pred Vrhovnim sudom trajao malo duže od godinu dana, nakon čega je predmet vraćen ponovo pred Okružni sud, pred kojim je ponovni žalbeni postupak trajao relativno kratko – oko četiri mjeseca. Ponovni revizioni postupak koji je okončan osporenom odlukom trajao je oko deset mjeseci (sve računajući od dana donošenja prethodne odluke). Imajući u vidu navedeno, posebno da se radi o složenijem predmetu i da su u relevantnom periodu od dvije godine i tri mjeseca redovni sudovi donijeli tri odluke, kao i da nije bilo značajnih perioda neaktivnosti redovnih sudova, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog predmeta nema elemenata koji ukazuju da je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo apelanta na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

53. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na djelotvoran pravni lijek

54. Apelant navodi da mu je prekršeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da se iz apelacionih navoda može zaključiti da kršenje ovog prava apelant dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje da je apelant u predmetnom vanparničnom postupku imao mogućnost da koristi i da je, zavisno od sadržaja donesenih odluka redovnih sudova, koristio zakonom predviđene pravne lijekove, žalbu protiv prvostepene odluke, odnosno reviziju protiv drugostepene odluke, a koje pravne lijekove su nadležni sudovi, suprotno apelacionim navodima, razmotrili i dali razloge za svoje odlučenje. U takvim okolnostima činjenica da korišćeni pravni lijekovi nisu rezultirali donošenjem odluke u korist apelanta sama po sebi ne vodi kršenju prava na djelotvoran lijek. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava apelanta na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, te da su i ovi navodi apelanta neosnovani.

Pravo na imovinu

55. U odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju navedenog prava zasnivaju na istim navodima koje je istaknuo u vezi s pravom na pravično suđenje ukazujući na proizvoljnu ocjenu dokaza i proizvoljnu primjenu prava, o čemu se Ustavni sud detaljno izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke, razmatrajući prigovore o kršenju prava na pravično suđenje. Budući da Ustavni sud nije utvrdio da je u tom dijelu bilo proizvoljnosti Vrhovnog suda, Ustavni sud smatra da se i apelantovo pozivanje na kršenje navedenog prava smatra neosnovanim.

Troškovi sastavljanja apelacije

56. U vezi sa traženjem apelanta da mu Ustavni sud isplati troškove sastavljanja apelacije, Ustavni sud ukazuje da, prema Pravilima Ustavnog suda, ne postoji mogućnost obavezivanja bilo koga da snosi troškove podnošenja apelacije, te da ti troškovi padaju isključivo na teret apelanta.

VIII.Zaključak

57. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao jasne i detaljne razloge u pogledu ocjene dokaza, posebno nalaza vještaka, te kada je detaljno obrazložio način na koji je utvrdio naknadu za predmetne nekretnine koje su eksproprisane rješenjem o eksproprijaciji, te se pri tome pozvao na relevantne odredbe Zakona o eksproprijaciji, ZPP i ZVP. Osim toga, Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, ne nalazi da je dužina postupka u relevantnom periodu od dvije godine i tri mjeseca, u okviru kojeg su donesene tri odluke, prešla granice „razumnog roka“.

58. Takođe, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je apelant u predmetnom postupku okončanom osporenom odlukom imao i koristio mogućnost podnošenja zakonom propisanih pravnih lijekova u vanparničnom postupku, koje su redovni sudovi na dvije instance razmotrili i zaključili da su neosnovani, dajući za to jasno obrazloženje, pri čemu činjenica da pravni lijek nije rezultirao donošenjem odluka u korist apelanta sama po sebi ne vodi kršenju tog prava.

59. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant navode o kršenju ovog prava zasniva na proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnost u tom segmentu.

60. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

61. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1232/20 („BEWO“ d.o.o. Banjaluka) | Sudska praksa | Aktio