Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4323/21 (D. P.)

Odluka donesena 26. 01. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Stanarsko pravo
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4323/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 01. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. siječnja 2022. godine, u predmetu broj AP-4323/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela Draginja Petrović, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Draginja Petrović protiv Presude Okružnoga suda u Bijeljini broj 80 0 P 024745 21 Gž 2 od 26. listopada 2021. godine i Presude Osnovnoga suda u Bijeljini broj 80 0 P 024745 21 P 3 od 5. srpnja 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Draginja Petrović (u daljnjemu tekstu: apelantica) iz Zvornika, koju zastupa Dunja Poropat, odvjetnica iz Vogošće, podnijela je 21. prosinca 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnoga suda u Bijeljini (u daljnjemu tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 024745 21 Gž 2 od 26. listopada 2021. godine i Presude Osnovnoga suda u Bijeljini (u daljnjemu tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 P 024745 21 P 3 od 5. srpnja 2021. godine. Također, apelantica je podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio ovrhu osporenih odluka, do okončanja postupka po ovoj apelaciji i „postupka otkupa predmetnoga stana“.

2. Presudom Osnovnoga suda od 5. srpnja 2021. godine obvezana je apelantica da tužitelju (Preduzeće za poštanski saobraćaj RS a.d. Banjaluka) preda u posjed poslovni prostor koji se nalazi u prizemlju stambeno-poslovnoga objekta B-11 u Zvorniku, predmetna nekretnina bliže označena u izreci odluke.

3. U obrazloženju osporene odluke Osnovni je sud naveo da je tijekom postupka utvrđeno da je prilikom planiranja izgradnje stanova u objektu B-11 određena izgradnja „jedne garsonjere u prizemlju“. Nadalje, da je, nakon što je izvršena izgradnja objekta, pravni prednik tužitelja (OOUR PTT Saobraćaja Zvornik) na temelju ugovora o kupoprodaji poslovnoga prostora od 28. travnja 1988. godine kupio predmetni poslovni prostor-lokal koji se nalazi u prizemlju stambeno-poslovnoga objekta, te da je nakon toga odlukom pravnog prednika tužitelja o privremenom ustupanju poslovnoga prostora, predmetna nekretnina ustupljena na privremeno korištenje za stanovanje N.B., tadašnjoj radnici prednika tužitelja. Nadalje, naveo je da je rješenjem o ustupanju napuštenoga stana na privremeno korištenje povjerenstva za smještaj od 14. listopada 1994. godine i rješenjem povjerenstva za smještaj izbjeglica i upravljanje napuštenom imovinom Zvornik od 11. studenoga 1998. godine apelantici (kao izbjegloj osobi) dodijeljena garsonjera u prizemlju na privremeno korištenje, radi rješavanja stambenoga pitanja. Osim toga, istakao je da je utvrđeno da je apelantica 7. studenoga 1994. godine sa SIZ Zvornik zaključila ugovor o privremenome korištenju stana u kojemu se navodi da je apelantica privremena nositeljica stanarskoga prava. Imajući u vidu da je u evidenciji nepokretnosti upisano da se radi o poslovnome prostoru, kao i da u rješenju od 14. listopada 1994. godine, ugovoru od 7. studenoga 1994. godine i rješenju od 11. studenoga 1998. godine nije ni mogao biti pravilno naveden karakter predmetnoga poslovnoga prostora, jer je isti dodijeljen radi stanovanja od strane nadležnoga upravnoga organa, Osnovni je sud zaključio da se u konkretnome slučaju radi o poslovnome prostoru. Osim toga, Osnovni je sud naveo da apelantica nema status privremenoga korisnika. U svezi s tim je ukazao da je člankom 3. stavak 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine propisano da svi upravni, sudbeni i drugi akti doneseni na temelju propisa navedenih u članku 1. toga Zakona, kojima je nastalo pravo na privremeno korištenje ostaju na snazi dok se ne ukinu sukladno tim Zakonom, dok je stavkom 2. istoga članka propisano da svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju zaključen u razdoblju između 1. travnja 1992. i 19. prosinca 1998. godine prestaje da važi. Zatim, da je stavkom 3. istoga članka propisano da privremeni korisnik iz prethodnoga stavka, koji nema drugi smještaj na raspolaganju ima pravo na novi ugovor o korištenju ili produženje privremenoga korištenja toga stana, ukoliko stanarsko pravo bivšega korisnika prestaje ili ukoliko je nadležni organ odbacio zahtjev bivšega stanara za povrat stana. Osnovni je sud je naveo da je apelantica ugovor o korištenju predmetne nekretnine zaključila 7. studenoga 1994. godine, što ukazuje da je ugovor o korištenju predmetne nekretnine prestao da važi po samome Zakonu. Nadalje, naveo je da apelantica može imati status privremenoga korisnika samo ako se ispune kumulativno uvjeti iz članka 3. stavak 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, ali da apelantica glede toga nije ništa isticala niti dokazivala tijekom postupka. Nadalje, naveo je da je poslovni prostor dodijeljen apelantici na privremeno korištenje, dok je u ugovoru o privremenome korištenju stana navedeno da je apelantica privremeni nositelj stanarskoga prava, odnosno omogućeno je apelantici samo privremeno stanovanje, bez prava koja proistječu iz stanarskoga prava, što ukazuje da apelantica nikada nije bila nositeljicom stanarskoga prava. Također, naveo je da apelantica, ako bi se i predmetni poslovni prostor smatrao stanom i pogodnim za stjecanje prava vlasništva na temelju Zakona o stambenim odnosima i Zakona o privatizaciji državnih stanova, nije imala pravo da otkupi stan, jer pravo na otkup stana ima samo nositelj stanarskoga prava, što je normirano člankom 10. stavak 1. Zakona o privatizaciji državnih stanova. Nasuprot tomu, Osnovni je sud naveo da je tužitelj dokazao da je upisan kao vlasnik poslovnoga prostora, dok apelantica nije osporavala da se nalazi u posjedu poslovnoga prostora od 14. listopada 1994. godine do danas. Osnovni je sud naveo da bi apelantica, u smislu članka 128. stavak 1. Zakona o stvarnim pravima, mogla da odbije predaju stvari vlasniku u slučaju da je dokazala da ima status privremenoga korisnika, ali kako to nije dokazala dužna je predati tužitelju u posjed poslovni prostor. Osim toga, istakao je da se ne može utvrditi da je apelantica stekla pravo vlasništva dosjelošću, jer nije bila savjesna, obzirom na to da je znala da joj je poslovni prostor dodijeljen na privremeno korištenje, te da sve navedene činjenice ne ukazuju da apelantica ima pravo na posjed poslovnog prostora. U konačnici, istakao je da je neutemeljeno isticanje apelantice da je tužitelj propustio rok u kojemu je mogao tražiti iseljenje sukladno čl. 30. Zakona o stambenim odnosima. Naime, istakao je da je tužitelj zahtijevao iseljenje apelantice na temelju vlasničke tužbe za vraćanje stvari, čije podnošenje nije ograničeno rokom.

4. Presudom Okružnoga suda od 26. listopada 2021. godine priziv apelantice je odbijen i prvostupanjska je presuda potvrđena.

5. U obrazloženju osporene odluke Okružni je sud istakao da je predmetom spora u pravnoj stvari, zahtjev tužitelja za predaju da je prvostupanjski sud tijekom postupka utvrdio činjenično stanje i to: da je tužitelj vlasnik „predmetnoga objekta“ čija se predaja u posjed u ovome postupku traži, da predmetni objekt ima narav poslovnoga prostora, da se apelantica nalazi u posjedu spornoga objekta, da apelantica nije nositeljicom stanarskoga prava na predmetnome objektu, te da nema status privremenoga korisnika. Shodno tomu, istakao je da je pravilno prvostupanjski sud donio odluku o tužbenome zahtjevu. Nadalje, istakao je da je neutemeljeno inzistiranje priziva apelantice da se ona nalazi u neometanome posjedu predmetnoga objekta 27 godina, pa da je sukladno tomu stekla pravo vlasništva dosjelošću. Naime, istakao je da je čl. 58. Zakona o stvarnim pravima propisano da samostalni posjednik steče dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnosti, ako mu je posjed zakonit i savjestan, nije pribavljen silom, prijetnjom ili zlouporabom povjerenja, istekom deset godina neprekidnoga posjeda (st. 1.), te da samostalni posjednik nepokretnosti, čiji je posjed savjestan, stječe dosjelošću vlasništvu istekom dvadeset godina neprekidnoga posjeda (st. 2.). Prema tomu, istakao je da se dosjelošću faktičko stanje pretvara u pravno stanje, te je savjestan posjednik osoba koja drži nekretninu u uvjerenju da je on vlasnikom nekretnine. Okružni je sud istakao da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da apelantica nije bila savjesni posjednik predmetne nekretnine, te da taj zaključak suda ima činjeničnu podlogu u dokazima izvedenim tijekom postupka.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, pravo na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, te prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Apelantica, u biti, navodi da je ona nositeljicom stanarskoga prava i da je pogrešan drukčiji zaključak prvostupanjskoga suda, koji „nije postupio po uputama Okružnoga suda koji je ukinuo prethodnu identičnu odluku“. Nadalje, navodi da je podnijela zahtjev za otkup stana u vanparničnome postupku, da se tužitelj umiješao u taj postupak, pa da je zbog spora o pravu vlasništva tužitelj upućen na parnicu, u kojoj su donesene osporene odluke.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelantica mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelantica navodi, tj. ako apelantica nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelantica nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojemu dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Ustavni sud zapaža da Okružni sud, nasuprot apelacionim navodima apelantice, u obrazloženju osporene odluke jasno istakao da je prvostupanjski sud na temelju dokaza u provedenome postupku utvrdio da apelantica nije nositeljicom stanarskoga prava, niti da ima status privremenoga korisnika, kao i da nije bila savjestan posjednik, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. Obzirom na odluku Ustavnoga suda u ovome predmetu, nije neophodno posebno razmatrati zahtjev apelantice za donošenje privremene mjere.

13. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4323/21 (D. P.) | Sudska praksa | Aktio