Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2694/20 (P. Č.)
Odluka donesena 09. 02. 2022.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Invalid
- Pravično suđenje - razuman rok
- Upravni postupak
- Invalidnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko-invalidske zaštite
- Zakon o pravima branilaca i članova njihovih porodica
- Zakon o upravnom postupku · čl. 2
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ispravka Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko - invalidske zaštite
- Zakon o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko-invalidske zaštite
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o upravnim sporovima
- Ispravka Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o pravima branilaca i članova njihovih porodica
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
- Zakon o upravnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-2694/20
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 02. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2694/20, rješavajući apelaciju Pere Čolića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3), članka 72. stavak (5) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 9. veljače 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Pere Čolića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.
(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 002940 18 U 2 od 19. studenog 2019. godine.
Na temelju članka 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da apelantu Peri Čoliću u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obvezu da, nakon isteka tog roka, plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na temelju članka 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neutemeljena apelacija Pere Čolića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 002940 18 U 2 od 19. studenog 2019. godine i Rješenja Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida obrambeno-oslobodilačkog rata Sarajevo broj UP-I-03-41-ZKZ-2586/15 od 26.
travnja 2018. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6.
stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Pero Čolić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čapljine, kojeg zastupa Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškog, podnio je 30. srpnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 002940 20 Uvp od 30. travnja 2020. godine, Presude Vrhovnog suda broj 70 0 U 002940 18 U 2 od 19. studenog 2019. godine i Rješenja Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida obrambeno-oslobodilačkog rata Sarajevo (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) broj UP-I-03-41-ZKZ-2586/15 od 26. travnja 2018. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP 453/20 od 26. ožujka 2020. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv Presude Vrhovnog suda broj 70 0 U 002940 18 U 2 od 19. studenog 2019. godine, jer je postupak po zahtjevu apelanta za izvanredno preispitivanje navedene presude Vrhovnog suda bio u tijeku pred Vrhovnim sudom o kojem u vrijeme rješavanja o podnesenoj apelaciji nije bila donesena konačna odluka. U obrazloženju odluke Ustavni sud je konstatirao da, nakon njezinog donošenja, neovisno o vrsti te odluke, apelant ima mogućnost ponovno podnijeti apelaciju u kojoj je dužan na propisanom obrascu apelacije, pod točkom 8.a) Ostale odluke, navesti i ovu odluku Ustavnog suda.
3. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Federalnog ministarstva zatraženo je 6. prosinca 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 8. do 29. prosinca 2021. godine.
5. Odgovori na apelaciju su dostavljeni zastupniku apelanta radi eventualnog izjašnjenja 6. siječnja 2022. godine.
6. Zastupnik apelanta nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
8. Rješenjem Odjela za društvene djelatnosti, povratak i obnovu - Ured za pitanja branitelja (HVO, MUP i ABiH) Općine Čapljina (u daljnjem tekstu: Ured za pitanje branitelja) broj 05-43- 322/1-07 od 23. rujna 2007. godine apelantu je priznat status ratnog vojnog invalida V. skupine sa 70% vojnog invaliditeta, trajno, po osnovi oboljenja počev od 1. lipnja 2007. godine pa dok postoje Zakonom o pravima branitelja i članova njihovih obitelji (u daljnjem tekstu: Zakon o pravima branitelja) propisani uvjeti za korištenje prava i pravo na osobnu invalidninu u određenom mjesečnom novčanom iznosu.
Postupak u kojem je donesena osporena odluka
9. Federalno ministarstvo, po službenoj dužnosti u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu, donijelo je Rješenje broj UP-I-03-41-ZKZ-3733/11 od 31. kolovoza 2012. godine kojim je ukinuto konačno rješenje Ureda za pitanja branitelja od 23. rujna 2007. godine, pravne i materijalne posljedice koje je rješenje proizvelo od dana donošenja i upravna stvar riješena tako što je apelantu prestao status ratnog vojnog invalida i pravo na osobnu invalidninu sa 31. kolovozom 2012. godine.
10. Presudom Vrhovnog suda broj 70 0 U 002940 12 U od 11. lipnja 2015. godine uvažena je apelantova tužba, poništeno je rješenje Federalnog ministarstva od 31. kolovoza 2012. godine i predmet vraćen na ponovni postupak.
11. Rješenjem Federalnog ministarstva broj UP-I-03-41-ZKZ-2586/15 od 26. travnja 2018. godine ukinuto je konačno rješenje Ureda za pitanja branitelja od 23. rujna 2007. godine (omaškom navedeno 24. rujna 2007. godine) i upravna stvar je riješena tako što je apelantu prestao status ratnog vojnog invalida i pravo na osobnu invalidninu zaključno sa 26. travnjem 2018. godine.
12. U obrazloženju rješenja Federalno ministarstvo je obrazložilo da je, postupajući po navedenoj presudi, kompletan spis predmeta ponovno dostavilo nadležnoj liječničkoj komisiji za medicinsko vještačenje u Mostaru. Zatim, navelo je da je liječnička komisija na temelju ponovnog pregleda apelanta i medicinske dokumentacije donijela novi nalaz i mišljenje od 16. studenog 2016. godine, te utvrdila da invaliditet apelanta iznosi ispod 20%.
13. Zatim, navedeno je da je apelant u skladu sa člankom 4. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o radu liječničkih komisija u postupku po Zakonu o pravima branitelja (u daljnjem tekstu: Pravilnik o radu liječničkih komisija) izjavio prigovor na nalaz i mišljenje od 16. studenog 2016. godine. S tim u svezi, navedeno je da je liječnička komisija za medicinsko vještačenje u postupku po Zakonu o provedbi kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite (u daljnjem tekstu: Zakon o provedbi kontrole) u postupku kontrole po prigovoru donijela novi nalaz i mišljenje od 15. veljače 2017. godine kojim je utvrđeno da invaliditet apelanta iznosi ispod 20% (u rješenju obrazložen sadržaj navedenog nalaza i mišljenja, te iz kojih razloga je došlo do smanjenja postotka invaliditeta, kao i da su suglasni sa nalazom i mišljenjem od 16. studenog 2016. godine). Federalno ministarstvo je navelo da je odredbama članka 3. Zakona o pravima branitelja propisano da je ratni vojni invalid osoba koja je vršeći vojne dužnosti u Oružanim snagama pod uvjetima i okolnostima iz članka 2. stavak 1. Zakona, zadobila ranu, povredu, bolest ili pogoršanje bolesti zbog čega je nastupilo oštećenje njegovog organizma najmanje za 20%. Federalno ministarstvo je obrazložilo da je nadležna liječnička komisija ocjenu apelantovog vojnog invaliditeta dala u skladu sa odredbama Pravilnika o radu liječničkih komisija i Pravilnika o utvrđivanju postotka vojnog invaliditeta sa Listom postotaka, te na temelju medicinske dokumentacije i pregleda apelanta (koji je na taj način sudjelovao u postupku) i utvrdila da je invaliditet apelanta ispod 20% - trajno, te da nisu ispunjeni uvjeti iz članka 7. stavak 3. Zakona o provedbi kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite (u daljnjem tekstu: Zakon o provedbi kontrole) i čl. 3. i 10. Zakona o pravima branitelja. Federalno ministarstvo je ukazalo da je nalaz i mišljenje od 15. veljače 2017. godine potpun, jasan i dovoljno obrazložen, te da sadrži sve činjenice i okolnosti koje su sa medicinskog stajališta od značaja za donošenje pravilnog i zakonitog rješenja. Shodno navedenom, Federalno ministarstvo je ukazalo da je pravno djejstvo ovog rješenja određeno u skladu sa člankom 7. stavak 3. Zakona o provedbi kontrole.
14. Presudom Vrhovnog suda broj 70 0 U 002940 18 U od 19. studenog 2019. godine odbijena je apelantova tužba koju je podnio protiv rješenja Federalnog ministarstva od 26. travnja 2018. godine.
15. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je primjenom članka 28. stavak 2. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS) zakazao i održao javnu raspravu 19. studenog 2019. godine u nazočnosti punomoćnika apelanta, a u odsutnosti uredno obaviještenog tuženog (Federalno ministarstvo) u skladu sa člankom 31. stavak 1. ZUS-a.
16. Vrhovni sud je obrazložio da je Federalno ministarstvo spis dostavilo nadležnoj liječničkoj komisiji za medicinsko vještačenje, koja je na temelju pregleda apelanta i medicinske dokumentacije dala nalaz i mišljenje od 16. studenog 2016. godine, kojim je utvrdila da vojni invaliditet apelanta iznosi ispod 20%. Dalje je istaknuo da je nadležna liječnička komisija po pravodobno izjavljenom prigovoru, na temelju pregleda apelanta i medicinske dokumentacije, donijela nalaz i mišljenje od 15. veljače 2017. godine, kojim je potvrdila nalaz i mišljenje od 16. studenog 2016. godine u pogledu utvrđenog postotka vojnog invaliditeta ispod 20%, kao i danog obrazloženja. Zatim, navedeno je da je na temelju utvrđenog činjeničnog stanja Federalno ministarstvo primjenom odredaba iz članka 7. stavak 3. i članka 14. Zakona o provedbi kontrole donijelo osporeno rješenje. Dalje je istaknuo da je točno da je Federalno ministarstvo dostavilo apelantu nalaz i mišljenje od 15. veljače 2017. godine uz osporeno rješenje, te kako na navedeni nalaz i mišljenje nije propisana mogućnost izjavljivanja prigovora, to apelantu nije onemogućeno sudjelovanje u postupku. Vrhovni sud je ukazao da iz suglasnih nalaza i mišljenja nadležnih liječničkih komisija, koji su dani na temelju neposrednog pregleda apelanta i uvida u medicinsku dokumentaciju, Federalno ministarstvo je pravilno utvrdilo postotak vojnog invaliditeta apelanta. Dalje, proizlazi da su navedeni nalazi nadležnih liječničkih komisija, kao stručnih organa vještačenja u ovoj oblasti, suglasni da ukupni vojni invaliditet apelanta, u skladu sa Pravilnikom o utvrđivanju postotka vojnog invaliditeta, iznosi ispod 20%, te da su oni jasni, potpuni i detaljno obrazloženi sa danim opisom koji su sa medicinskog stajališta od značaja za donošenje pravilnog rješenja, kako je to i propisano čl. 8. i 13a. stavak 4. Pravilnika o radu liječničkih komisija. Nadalje, Vrhovni sud je istaknuo da je odbio prijedlog da se provede dokaz vještačenjem vještaka medicinske struke koji će utvrditi stupanj apelantovog vojnog invaliditeta (koji prijedlog je punomoćnik apelanta predložio u tužbi), jer takav vid vještačenja ne poznaje Zakon o provedbi kontrole, te da poslove medicinskog vještačenja liječničkih komisija obavlja Institut za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja. Konačno, Vrhovni sud je istaknuo da je Federalno ministarstvo osporeno rješenje donijelo uz pravilnu primjenu odredaba Zakona o provedbi kontrole, pri čemu nisu povrijeđene odredbe Pravilnika o radu liječničkih komisija.
17. Rješenjem Vrhovnog suda broj 70 0 U 002940 20 Uvp od 30. travnja 2020. godine odbačen je apelantov zahtjev za izvanredno preispitivanje sudske odluke.
18. Vrhovni sud je ukazao na sadržaj članka 41. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS), te naveo da jasno proizlazi da se zahtjev za izvanredno preispitivanje sudske odluke može podnijeti samo protiv pravomoćne odluke kantonalnog suda donesene u upravnom sporu, dok mogućnost podnošenja zahtjeva za izvanredno preispitivanje protiv odluke Vrhovnog suda uopće nije propisana. Stoga, u konkretnom slučaju zahtjev apelanta za izvanredno preispitivanje sudske odluke podnesen protiv presude Vrhovnog suda od 19. studenog 2019. godine je nedozvoljen (nisu ispunjeni procesni uvjeti za njegovo podnošenje propisani u članku 41. navedenog zakona). IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
19. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), uključujući pravo na suđenje u razumnom roku i pravo na pristup sudu, prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Apelant je ukazao na članak 41. ZUS-a, te naveo da Vrhovni sud nije mogao odbaciti zahtjev za izvanredno preispitivanje sudske odluke kao nedozvoljen, jer je imao mogućnost pokrenuti upravni spor samo putem podnesene tužbe pred Vrhovnim sudom, a ne i pred drugostupanjskim sudom. Nadalje, apelant, između ostalog, osporava nalaze i mišljenja nadležne liječničke komisije i navodi da se postavlja pitanje odakle ovoliko odstupanje od ranije ocjene komisije, te osporava odluku Vrhovnog suda u dijelu u kojem je odbijen njegov prijedlog da se izvrši vještačenje neovisnog vještaka medicinske struke. Apelant smatra, da je Vrhovni sud proveo predloženo medicinsko vještačenje, dokazao bi da liječnička komisija nakon pregleda apelanta nije postupila po Pravilniku o radu liječničke komisije, te da je vidljivo da stavovi liječnika nisu valjano obrazloženi. Dalje je naveo da se nameće zaključak da je ocjena vojnog invaliditeta ispod 20 % potpuno nerealna i da nije utemeljena na objektivno utvrđenim medicinskim činjenicama u priloženoj dokumentaciji i da je u suprotnosti sa Pravilnikom o utvrđivanju postotka vojnog invaliditeta. Apelant je naveo da je iz obrazloženja pobijanog rješenja vidljivo da je dodatno obrazloženje dala samo liječnička komisija umjesto Federalnog ministarstva koje je trebalo dati pravno obrazloženje iz kojih razloga je prihvatio takav stav liječničke komisije, a ne ostale nalaze. Apelant navodi da uvidom u cijeli postupak jasno proizlazi da su povrijeđena načela ZUP-a (načela ocjene dokaza, jednakopravnosti stranaka, dvostepenosti), između ostalog, jer mu je predmetni nalaz i mišljenje dostavljen zajedno sa pobijanim rješenjem, te da je time proizvoljno primijenjeno procesno pravo (članak 8. u svezi sa člankom 141. stavak 3. ZUP-a prema kojem se stranci mora pružiti pravo da se izjasni o činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja). Također je naveo da se predmetno rješenje temelji na čl. 3. i 7. stavak 3. Zakona o provedbi kontrole koji su ocijenjeni da nisu u suglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Apelant istodobno navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i zbog nerazumno dugog trajanja postupka, i to devet godina, zbog čega traži naknadu nematerijalne štete. II.Odgovor na apelaciju
20. Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije budući da osporenim rješenjem nisu povrijeđena prava na koja se pozvao apelant, te da u cijelosti ostaje kod razloga za donošenje osporene presude koji su navedeni u obrazloženju. Predloženo je da se apelacija odbije kao neutemeljena.
21. Federalno ministarstvo je navelo da je provelo sve potrebne radnje u rješavanju predmetne pravne stvari. Zatim, navelo je da nije došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku, jer je na duljinu trajanja postupka utjecao broj poduzetih radnji, te veliki broj predmeta kod Federalnog ministarstva i kod sudskih tijela Federacije BiH. U svezi s tim, Federalno ministarstvo je navelo kronologiju predmetnog postupka, ukazalo da nisu utemeljeni apelacioni navodi, te je predložilo da se apelacija odbije kao neutemeljena.
V.Relevantni propisi
22. Zakon o provedbi kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite ("Službene novine Federacije BiH" br. 82/09, 11/10 - ispravka, 4/13 - OUSFBiH, 24/13 - OUSFBiH i 103/21) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o provedbi kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite ("Službene novine Federacije BiH" br. 82/09, 11/10 - ispravka, 4/13 - OUSFBiH i 24/13 - OUSFBiH) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
III. REVIZIJA UVJERENJA
Članak 3.
(Revizija uvjerenja) Revizija uvjerenja, u smislu ovog Zakona, obuhvaća provjeru izdanih uvjerenja korisnika prava oružanih snaga BiH (Armija RBiH, HVO i MUP).
VI. POSTUPAK REVIZIJE RJEŠENJA
Članak 7. stavak (3) (Revizija rješenja kojima su priznata prava) (3) U slučajevima iz članka 6. stavak 7. ovog Zakona kada nadležna komisija Instituta utvrdi manji ili veći postotak vojnog invaliditeta u odnosu na ranije utvrđeni postotak vojnog invaliditeta ili utvrdi vojni invaliditet manji od 20%, ili manji ili viši stupanj ortopedskog dodatka ili dodatka za tuđu njegu i pomoć od druge osobe, Federalno ministarstvo će u postupku revizije ukinuti rješenje sa danom donošenja novog rješenja i samo riješiti upravnu stvar, bez pozivanja korisnika prava po bilo kojoj osnovi.
NAPOMENA:
Presudom Ustavnog suda Federacije BiH broj U-17/12 od 7.2.2013. godine, objavljenom u "Službenim novinama Federacije BiH" broj 24/13 od 27.3.2013.
godine, utvrđuje se da članak 7. st. 2. i 3. u dijelu koji glasi: "i samo riješiti upravnu stvar bez pozivanja korisnika prava po bilo kojoj osnovi" Zakona o provedbi kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite ("Službene novine Federacije BiH" broj 82/09) nisu u suglasnosti sa člankom 6. stavak 1. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda.
23. Zakon o pravima branitelja i članova njihovih obitelji ("Službene novine Federacije BiH" br. 33/04, 56/05 - ispravka, 70/07, 9/10, 95/13 – OUSFBiH i 90/17) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredaba Zakona o pravima branitelja i članova njihovih obitelji ("Službene novine Federacije BiH" br. 33/04, 56/05 - ispravka, 70/07, 9/10 i 95/13 – OUSFBiH), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi: Članak 3. stavak (1) Ratni vojni invalid je državljanin Bosne i Hercegovine koji je, vršeći vojne dužnosti, druge dužnosti za ciljeve obrane u sastavu Oružanih snaga, sudjelujući u obrani Bosne i Hercegovine u periodu i pod uvjetima i okolnostima iz članka 2. stavak 1. ovog Zakona, zadobio ranu, povredu, bolest ili pogoršanje bolesti, pa je zbog toga nastupilo oštećenje njegovog organizma najmanje za 20%.
24. Zakon o upravnom postupku (“Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98 i 48/99) u relevantnom dijelu glasi:
6. Načelo efikasnosti Članak 6.
Kad organi i institucije koje imaju javne ovlasti rješavaju u upravnim stvarima, dužni su osigurati efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, poduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih osoba, što obuhvaća dobru organizaciju na izvršavanju poslova tijela, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari.
8. Načelo saslušanja stranke Članak 8. stavak (1) (1) Prije donošenja rješenja stranci se mora pružiti mogućnost da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja.
14. Ekonomičnost postupka Članak 14.
Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje sudjeluju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.
Članak 141. stavak (3) Službena osoba koja vodi postupak dužna je pružiti mogućnost stranci: da se izjasni o svim okolnostima i činjenicama koje su iznesene u ispitnom postupku, o prijedlozima i ponuđenim dokazima, da sudjeluje u izvođenju dokaza i da postavlja pitanja drugim strankama, svjedocima i vještacima preko službene osobe koja vodi postupak, a s njezinom dozvolom i neposredno, kao i da se upozna s rezultatom izvođenja dokaza i da se o tome izjasni. Nadležni organ ne može donijeti rješenje prije nego što stranci pruži mogućnost da se izjasni o činjenicama i okolnostima na kojima treba da se zasniva rješenje a o kojima stranci nije bila dana mogućnost da se izjasni.
25. Zakon o upravnim sporovima (“Službene novine Federacije BiH” broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 28.
O upravnim sporovima sud rješava nejavno, po sucu pojedincu ili na sjednici.
Ako stranka u sporu zatraži da nazoči nejavnom rješavanju ili da se u predmetu održi javna rasprava, sud je dužan obavijestiti stranke i zainteresirane osobe, ako ih ima, o datumu nejavnog rješavanja i njihovom pravu da tom rješavanju budu nazočne, odnosno održati usmenu raspravu javno.
[...]
5. Ostale odredbe postupka Članak 55.
Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.
26. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Članak 10.
(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njezinim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
(2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI.Dopustivost
27. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.
29. Ispitujući dopustivost apelacije u smislu članka 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud ukazuje na to da je Odlukom o dopustivosti broj AP 453/20 od 26. ožujka 2020. godine odbacio kao preuranjenu apelantovu apelaciju podnesenu protiv Presude Vrhovnog suda broj 70 0 U 002940 18 U 2 od 19. studenog 2019. godine jer je pred Vrhovnim sudom bio u tijeku postupak po zahtjevu apelanta za izvanredno preispitivanje navedene presude. Obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 70 0 U 002940 20 Uvp od 30. travnja 2020. godine (koje je apelant primio 15. lipnja 2020. godine) zahtjev za izvanredno preispitivanje odbačen kao nedopušten zbog formalnih razloga, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Presuda Vrhovnog suda broj 70 0 U 002940 18 U 2 od 19. studenog 2019. godine. Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. siječnja 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. Obzirom na to da je osporena presuda Vrhovnog suda dostavljena apelantu 23. prosinca 2019. godine, a apelacija u predmetu broj AP 453/20 je podnesena 3. veljače 2020. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, čime je ispunjen ovaj uvjet dopustivosti predmetne apelacije. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
30. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
31. Apelant tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije.
32. Iako apelant osporava i rješenje Vrhovnog suda, Ustavni sud naglašava da će, budući da je zahtjev za izvanredno preispitivanje bio neefektivan pravni lijek, navode apelanta ispitati isključivo u svezi sa osporenom presudom Vrhovnog suda i osporenim rješenjem Federalnog ministarstva. Pravo na pravično suđenje
33. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke.
34. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
35. Ustavni sud ukazuje da se radi o postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu po službenoj dužnosti, dakle, nesporno je da se radi o predmetu građanskopravne naravi, te stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
U odnosu na osporene odluke
36. Ustavni sud zapaža da se suština apelacionih navoda u pogledu povrede prava na pravično suđenje, u odnosu na osporene odluke, svodi na način na koji je u predmetnom postupku utvrđeno činjenično stanje, ocijenjeni dokazi i primijenjeni pozitivnopravni propisi, te da apelant nije imao pristup sudu.
37. U svezi sa navodima da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu, Ustavni sud podsjeća da sama činjenica da je apelant ishodio da redovni sud donese odluku kojom je odlučivano o meritumu predmeta nepobitno potvrđuje da je apelantovo pravo na pristup sudu u konkretnom slučaju ostvareno, što samo po sebi isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz članka 6. stavak
1. Europske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 218/02 od 23. srpnja 2004. godine i AP 1521/16 od 17. srpnja 2018. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
38. U odnosu na apelacione navode koji se odnose na tvrdnje o proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivnopravnih propisa (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
39. Ustavni sud zapaža da je osporenom presudom Vrhovnog suda odbijena tužba koju je apelant podnio protiv rješenja Federalnog ministarstva od 26. travnja 2018. godine kojim je po službenoj dužnosti u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu ukinuto konačno rješenje Ureda za pitanje branitelja od 23. rujna 2007. godine i upravna stvar riješena tako što je apelantu prestao status ratnog vojnog invalida i pravo na osobnu invalidninu. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda proizlazi da je Federalno ministarstvo primjenom odredaba iz članka 7. stavak 3. i članka 14. Zakona o provedbi kontrole donijelo osporeno rješenje, pri čemu iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je Federalno ministarstvo spis dostavilo nadležnoj liječničkoj komisiji, koja je na temelju uvida u kompletnu medicinsku dokumentaciju, te na temelju pregleda apelanta i medicinske dokumentacije donijela nalaz i mišljenje od 16. studenog 2016. godine utvrdivši invaliditet apelantu ispod 20%. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud naveo da je nadležna liječnička komisija po pravovremenom izjavljenom prigovoru, na temelju pregleda apelanta i medicinske dokumentacije, donijela nalaz i mišljenje od 15. veljače 2017. godine. Zatim, iz obrazloženja osporene presude dalje slijedi da su navedeni nalazi nadležnih liječničkih komisija, kao stručnih organa vještačenja u ovoj oblasti, suglasni da ukupni vojni invaliditet apelanta, u skladu sa Pravilnikom o utvrđivanju postotka vojnog invaliditeta, iznosi ispod 20%, te da su oni jasni, potpuni i detaljno obrazloženi sa danim opisom koji su sa medicinskog stanovišta od značaja za donošenje pravilnog rješenja, kako je to i propisano čl. 8. i 13a. stavak 4. Pravilnika o radu liječničkih komisija. Također, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude slijedi da je Vrhovni sud istaknuo da je odbio prijedlog da se provede dokaz vještačenjem vještaka medicinske struke koji će utvrditi stupanj apelantovog vojnog invaliditeta (koji je punomoćnik apelanta predložio u tužbi), jer takav vid vještačenja ne poznaje Zakon o provedbi kontrole, te da poslove medicinskog vještačenja liječničkih komisija obavlja Institut za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja. Dakle, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, nasuprot apelantovim navodima, dao jasne i precizne razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i primjene relevantnih zakonskih odredaba u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost.
40. Ustavni sud zapaža da je apelant ukazao da je u postupku arbitrarno primijenjena odredba članka 8. u svezi sa člankom 141. stavak 3. ZUP-a. S tim u svezi, Ustavni sud nalazi da je odredbama članka 8. ZUP-a, između ostalog, propisano da se prije donošenja rješenja stranci mora pružiti mogućnost da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja. Zatim, navodi da je odredbama članka 141. stavak 3. ZUP-a, između ostalog, propisano: „Službena osoba koja vodi postupak dužna je pružiti mogućnost stranci: da se izjasni o svim okolnostima i činjenicama koje su iznesene u ispitnom postupku, o prijedlozima i ponuđenim dokazima, da sudjeluje u izvođenju dokaza i da postavlja pitanja drugim strankama, svjedocima i vještacima preko službene osobe koja vodi postupak, a s njezinom dozvolom i neposredno, kao i da se upozna s rezultatom izvođenja dokaza i da se o tome izjasni.“ Ustavni sud dalje nalazi da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda proizlazi da je taj sud u skladu sa člankom 28. stavak 2. ZUS-a zakazao i održao javnu raspravu na koju nije pristupio tuženi (Federalno ministarstvo) koji je bio uredno obaviješten. Nadalje, navodi da je u ponovnom postupku pred Federalnim ministarstvom donesen novi nalaz i mišljenje liječničke komisije od 16. studenog 2016. godine, te da je apelant iskoristio pravo i izjavio prigovor na navedeni nalaz i mišljenje po kojem je liječnička komisija donijela novi nalaz i mišljenje od 15. veljače 2017. godine, tj. da je liječnička komisija nalazom i mišljenjem od 15. veljače 2017. godine dala potpunu, jasnu i dovoljno obrazloženu ocjenu vojnog invaliditeta u skladu sa relevantnim odredbama, na temelju postojeće medicinske dokumentacije i na temelju neposrednog pregleda apelanta, koji je na taj način sudjelovao u postupku. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud ocjenjuje ove apelantove navode neutemeljenim.
41. Nadalje, Ustavni sud nalazi da je apelant ukazao da se predmetno rješenje temelji na čl. 3. i 7. stavak 3. Zakona o provedbi kontrole koji su ocijenjeni da nisu u suglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. S tim u svezi, Ustavni sud primjećuje da je odredbama članka 3. Zakona o provedbi kontrole propisano da revizija uvjerenja, u smislu ovog zakona, obuhvaća provjeru izdanih uvjerenja korisnika prava Oružanih snaga BiH (Armija RBiH, HVO i MUP), a da je Ustavni sud FBiH Presudom broj U 7/12 od 20. studenog 2012. godine ocjenjivao ustavnost čl. 1, 2, 3, 5, 7. st. 1. do 8, te čl. 9, 10. i 12. navedenog zakona, te da je u točki 7.a) obrazloženja, između ostalog, naveo: "Iz navedenih razloga, Ustavni sud Federacije je ocijenio da osporenim člancima 1, 2, 3, 5, 7. st. 1. do 8. i čl. 10. i 12. Zakona nisu povrijeđene odredbe članka II.A.2.(1) c), d) i k) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, kojim je propisano pravo na jednakost pred zakonom, zabrana diskriminacije i pravo na imovinu." Nadalje, Ustavni sud nalazi da je odredbama članka 7. stavak 3. navedenog zakona, između ostalog, propisana nadležnost Federalnog ministarstva da u postupku revizije ukine rješenje, a da je Presudom Ustavnog suda FBiH broj U 17/12 od 7. veljače 2013. godine, između ostalog, utvrđeno da samo dio odredbe članka 7. stavak 3. koji glasi "i samo riješiti upravnu stvar bez pozivanja korisnika prava po bilo kojoj osnovi" nije u suglasnosti sa člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. Dakle, proizlazi da su apelantovi navodi neutemeljeni.
42. Shodno tome, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, u ovom dijelu, neutemeljeni.
U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela
43. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). Period koji se uzima u obzir
44. Ustavni sud zapaža da je Federalno ministarstvo po službenoj dužnosti u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu donijelo rješenje od 31. kolovoza 2012. godine, a da je Vrhovni sud odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku donio 19. studenog 2019. godine. Dakle, postupak je trajao sedam godina i oko tri mjeseca, što je period koji će ispitati Ustavni sud.
Analiza duljine trajanja postupka
45. U konkretnom slučaju radi se o postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu po službenoj dužnosti. Obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u predmetnoj pravnoj stvari trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radilo o jednostavnom predmetu. Također, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak značajan za apelanta jer je o ishodu tog postupka ovisio apelantov status ratnog vojnog invalida i pravo na osobnu invalidninu koju je po toj osnovi primao. Iz činjenica predmeta ne proizlazi da je apelant na bilo koji način utjecao na duljinu trajanja postupka.
46. Ustavni sud zapaža da je rješenjem Federalnog ministarstva od 31. kolovoza 2012. godine, po službenoj dužnosti, ukinuto rješenje Ureda za pitanja branitelja od 23. rujna 2007. godine i upravna stvar riješena tako što je apelantu prestao status ratnog vojnog invalida i pravo na osobnu invalidninu. Zatim, odlučujući o apelantovoj tužbi, Vrhovni sud je nakon dvije godine i oko 10 mjeseci (računajući od datuma donošenja rješenja Federalnog ministarstva) donio presudu kojom je uvažio tužbu i predmet vratio na ponovni postupak. Nadalje, Federalno ministarstvo je u ponovnom postupku donijelo rješenje nakon dvije godine i oko 10 mjeseci (računajući od datuma donošenja presude Vrhovnog suda). Nakon toga Vrhovni sud je u roku od jedne godine i oko sedam mjeseci odlučio o apelantovoj tužbi, odnosno donio presudu kojom je predmetni postupak okončan. Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju nije izjasnio na navode o duljini trajanja postupka, dok je Federalno ministarstvo navelo da je na duljinu trajanja postupka utjecao broj poduzetih radnji, te veliki broj predmeta kod Federalnog ministarstva i kod sudskih organa Federacije BiH. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža pasivnost u radu Vrhovnog suda i Federalnog ministarstva u pojedinim fazama postupka, odnosno Ustavni sud smatra da duljina trajanja predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, jer je postupak koji je značajan za apelanta i koji nije složen trajao sedam godina i oko tri mjeseca. Pri tome Ustavni sud smatra da odgovornost za duljinu trajanja postupka podjednako snose Vrhovni sud pred kojim je postupak (prva faza) po apelantovoj tužbi trajao dvije godine i oko 10 mjeseci i Federalno ministarstvo pred kojim je ponovni postupak trajao dvije godine i oko 10 mjeseci, pri čemu se Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju nije osvrnuo na apelacione navode koji se tiču duljine trajanja postupka, a Federalno ministarstvo u odgovoru na apelaciju nije dalo objektivno prihvatljive razloge u odnosu na navode o duljini trajanja postupka.
47. Stoga, Ustavni sud zaključuje da duljina trajanja konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev razumnog roka iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Zato, u konkretnom slučaju postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
48. Ustavni sud podsjeća da, prema članku 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može da odredi naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članku 74. stavak (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
49. Obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Europskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi, Europski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. studenog 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. lipnja 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. siječnja 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članku 74. Pravila, odnosno članku 41. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da apelantu u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku treba isplatiti ukupan iznos od 500,00 KM.
50. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Federacije Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na imovinu
51. Ustavni sud, također, zapaža da apelant ukazuje i na povredu prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantove tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je apelant istaknuo u svezi sa pravom na pravično suđenje (proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava), koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim točkama ove odluke i za koje je zaključio da su neutemeljenii. Obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.
Pravo na učinkovit pravni lijek
52. U svezi s navodima o kršenju prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, Ustavni sud ukazuje da, iako to apelant nije eksplicitno naveo, proizlazi da apelant ukazuje na povredu ovog prava u odnosu na pravo na pravično suđenje. Ustavni sud nalazi da je apelant imao mogućnost i koristio pravo na pokretanje upravnog spora. Činjenica da korištenje navedenog pravnog lijeka nije rezultiralo odlukom kojom bi apelant bio zadovoljan ne dovodi ni na koji način u pitanje njegovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja prema članku 13. Europske konvencije u svezi sa člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. Stoga su i ovi apelacioni navodi neutemeljeni.
VIII.Zaključak
53. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije obzirom da su Vrhovni sud i Federalno ministarstvo svojim pasivnim držanjem u duljem periodu doprinijeli duljini trajanja postupka, koji je trajao sedam godina i oko tri mjeseca, a koji je značajan za apelanta, pri čemu Vrhovni sud nije ponudio obrazloženje kojim bi eventualno opravdao duljinu trajanja postupka, a Federalno ministarstvo nije dalo razloge, odnosno objektivno prihvatljive razloge u odnosu na navode o duljini trajanja postupka.
54. Nasuprot tome, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale aspekte ovog prava i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju u situaciji kada je Vrhovni sud dao jasne i precizne razloge za svoju odluku u čemu Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti.
55. Nema kršenja ni prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije kada je apelant imao mogućnost i koristio zakonom propisani pravni lijek, a činjenica da taj pravni lijek nije rezultirao apelantovim uspjehom u predmetnom postupku per se ne pokreće pitanje povrede navedenog prava.
56. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
57. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić