Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2253/20 (D. Ž.)
Odluka donesena 26. 01. 2022.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Smetanje posjeda
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2253/20
Apelacija
Odluka o meritumu
26. 01. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2253/20, rješavajući apelaciju Dragice Ždrale, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 26. januara 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Dragice Ždrale podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 P 063125 20 Gž od 12. juna 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Dragica Ždrale (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Trebinja, koju zastupa Boris Šanjević, advokat iz Trebinja, podnijela je 3. jula 2020. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 P 063125 20 Gž od 12. juna 2020. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Veselina Milićevića (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 9. septembra 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Tuženi je dostavio odgovor 17. septembra 2021. godine.
4. Apelantkinji je 23. decembra 2021. godine, u skladu sa Zaključkom Ustavnog suda broj SU-02-1056/21 od 17. decembra 2021. godine, dostavljen odgovor tuženog na eventualno izjašnjenje.
5. Apelantkinja nije dostavila izjašnjenje na odgovor u ostavljenom roku.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
7. Rješenjem Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 95 0 P 063125 19 P od 17. februara 2020. godine utvrđeno je da je apelantkinja bila u posljednjem mirnom i faktičkom posjedu nepokretnosti – stana preciziranog u rješenju (u daljnjem tekstu: predmetni stan) upisanog u Knjigu uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova (stav 1). Rješenjem je utvrđeno da je tuženi izvršio smetanje posjeda na štetu apelantkinje tako što je neovlašćeno, samovlasno i bez apelantkinjinog odobrenja 24. decembra 2019. godine promijenio bravu na ulaznim vratima, te time apelantkinju onemogućio da uđe u predmetni stan koji je njen dom, te je lišio posjeda i korišćenja njenog doma (stav 2). Rješenjem je obavezan tuženi da izvrši uspostavljanje pređašnjeg stanja na način da vrati skinutu bravu ili da apelantkinji preda ključ od ulaznih vrata predmetnog stana, te se nalaže tuženom da prestane s takvim i bilo kojim drugim smetanjem apelantkinje u posjedovanju i korišćenju predmetnog stana ubuduće, te da apelantkinji naknadi troškove parničnog postupka u iznosu preciziranom u rješenju (stav 3).
8. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je apelantkinja podnijela tužbu protiv tuženog u kojoj je navela da su ona i tuženi započeli vanbračnu zajednicu 1998. godine, koja je trajala sve do septembra 2018. godine kada je tuženi napustio predmetni stan, a apelantkinja je nastavila da živi u predmetnom stanu. Apelantkinja je koristila predmetni stan sve do 24. decembra 2019. godine, kada je otišla u Herceg-Novi radi posjete i kada je tuženi u poslijepodnevnim satima samovlasno i bez apelantkinjinog pristanka ušao u predmetni stan, promijenio bravu na ulaznim vratima, te onemogućio apelantkinju da se vrati u svoj dom, čime ju je omeo u mirnom posjedu predmetnog stana, zbog čega je apelantkinja tražila od suda posjedovnu zaštitu. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je u postupku, na osnovu provedenih dokaza preciziranih u rješenju, utvrđeno da je tuženi upisan kao vlasnik predmetnog stana, da je apelantkinja plaćala režijske troškove za predmetni stan, kao i da je, na osnovu iskaza svjedoka poimenično navedenih u rješenju koji stanuju u istom ulazu u kojem se nalazi predmetni stan, utvrđeno da je apelantkinja živjela u predmetnom stanu od decembra 2014. godine sve do 24. decembra 2019. godine. Utvrđeno je i da je tuženi u međuvremenu napustio predmetni stan i otišao da vanbračno živi s drugom osobom, s kojom je dobio dijete, te da je apelantkinja i dalje udata za lice precizirano u rješenju. Utvrđeno je da se između apelantkinje i tuženog vodi drugi, parnični postupak radi utvrđivanja postojanja vanbračne zajednice i apelantkinjinog prava na polovinu predmetnog stana, što proizlazi iz te vanbračne veze.
9. U vezi s tim, Osnovni sud je istakao da prema odredbi člana 313 stav 1 Zakona o stvarnim pravima posjednik ima pravo na posjedovnu zaštitu od protivpravnog uznemiravanja ili oduzimanja posjeda, a prema odredbi člana 317 stav 2 istog zakona sud pruža zaštitu prema posljednjem mirnom stanju posjeda i nastalom smetanju, pri čemu nisu od uticaja pravo na posjed, pravni osnov posjeda i savjesnost posjednika, kao i bez obzira na to koliko bi smetanje posjeda bilo u javnom ili opštem interesu. Navedeno je i da je odredbom člana 425 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da će se raspravljanje o tužbi zbog smetanja posjeda ograničiti samo na raspravljanje i dokazivanje činjenica posljednjeg stanja posjeda i nastalog smetanja, a da je isključeno raspravljanje o pravu na posjed o pravnom osnovu, savjesnosti ili nesavjesnosti posjeda ili o zahtjevu za naknadu štete. Osnovni sud je obrazložio da, s obzirom na navedeno, nisu od uticaja na rješavanje ove pravne stvari materijalni dokazi, koje je proveo tuženi, koji se odnose na svojinu na stanu, niti dokazi koji se odnose na raspoređivanje tuženog na poslove i radne zadatke u MUP-u Republike Srpske – Policijska stanica Berkovići, kao ni podaci pribavljeni od Granične policije – JGP Trebinje o prelascima apelantkinje preko državne granice u zadnjih pet godina. Prema obrazloženju Osnovnog suda, da bi se pružila posjedovna zaštita neophodno je da, pored roka za podnošenje tužbe, koji je prekluzivnog karaktera, budu ispunjena i dva kumulativna uslova, koji se prema odredbi člana 425 ZPP odnose na posljednji mirni posjed i čin smetanja posjeda. Navedenom odredbom je, kako je obrazložio Osnovni sud, propisano da će se raspravljanje o tužbi ograničiti samo na raspravljanje i dokazivanje činjenice posljednjeg stanja posjeda i nastalog smetanja. U konkretnom slučaju, prema obrazloženju Osnovnog suda, na osnovu apelantkinjinog iskaza, iskaza saslušanih svjedoka poimenično navedenih u rješenju, te priznanja tuženog da je apelantkinja povremeno koristila sporni stan i od njega imala ključeve, nesporno je utvrđeno da je apelantkinja bila u posljednjem mirnom posjedu spornog stana i da je u tome niko nije ometao sve do 24. decembra 2019. godine. Osnovni sud je obrazložio da je apelantkinja dokazala i drugi kumulativni uslov za pružanje posjedovne zaštite, a to je čin smetanja posjeda od strane tuženog na naprijed prezentovani način, čime je apelantkinju onemogućio da dalje koristi predmetni stan, što tuženi nije sporio. Zbog navedenog, Osnovni sud je apelantkinji pružio posjedovnu zaštitu i odlučio kao u izreci tog rješenja.
10. Protiv navedenog rješenja tuženi je podnio žalbu Okružnom sudu koji je Rješenjem broj 95 0 P 063125 20 Gž od 12. juna 2020. godine žalbu uvažio i preinačio prvostepeno rješenje tako što je odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev preciziran u prethodnim tačkama ove odluke. U obrazloženju je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje i pravni stav prvostepenog suda, te istaknuto da odluka prvostepenog suda nije pravilna i zakonita. U vezi s tim, Okružni sud je citirao odredbe čl. 313 i 317 Zakona o stvarnim pravima, te istakao da se tužbom zbog smetanja državine traži zaštita ili uspostavljanje posljednjeg stanja državine stvari, koja znači faktičku vlast na stvari ,i ta je vlast šira od čisto prostornog odnosa držaoca te stvari (stana) i sadrži u sebi mogućnost ekonomskog iskorišćavanja stvari. Okružni sud je istakao da, međutim, parnične stranke nisu živjele u vanbračnoj zajednici, kako se žalbom pravilno ističe, te da je vanbračna zajednica trajna zajednica života žene i muškarca između kojih nema bračnih smetnji. Bračne smetnje za brak i za vanbračnu zajednicu su iste a, kako je obrazložio Okružni sud, između ostalog, uslov je da ne postoji druga (van)bračna zajednica, što znači da vanbračna zajednica može postojati samo između neudate žene i neoženjenog muškarca. Okružni sud je obrazložio da je, kako proizlazi iz spisa, apelantkinja zaključila brak s Milenkom Ždralom 1979. godine i taj brak do danas nije razveden, zbog čega se, prema mišljenju tog suda, u konkretnom slučaju ne može raditi o državini stvari (stana) lica iz vanbračne zajednice. Kako je obrazložio Okružni sud, iz navedenog proizlazi da je apelantkinja imala samo ovlašćenje tuženog (koji je inače isključivi vlasnik predmetnog stana i kao takav upisan u javnoj evidenciji) da koristi stan jer su bili u dugogodišnjoj ljubavnoj vezi, te je samim tim i posjedovala ključeve od stana, ali se ne može smatrati držaocem stana kojem bi pripadalo pravo na državinsku zaštitu u smislu odredbe člana 313 Zakona o stvarnim pravima. Okružni sud je obrazložio da je iz navedenog razloga žalbu trebalo uvažiti, preinačiti prvostepeno rješenje i riješiti kao u izreci rješenja, te da će pitanje imovinskih odnosa između parničnih stranaka biti riješeno u posebnom parničnom postupku koji je apelantkinja već pokrenula.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelantkinja smatra da su joj osporenim rješenjem Okružnog suda prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i pravo iz člana 14 Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava vidi u proizvoljnoj primjeni prava. Navodi da je odredbama Zakona o stvarnim pravima i ZPP jasno propisano da se u postupcima koji se odnose na smetanje posjeda raspravljanje ograničava samo na dokazivanje činjenice posljednjeg stanja posjeda i nastalog smetanja, pri čemu je isključeno raspravljanje o pravu na posjed, o pravnom osnovu i savjesnosti ili nesavjesnosti posjeda. Smatra da je zbog navedenog nezakonit zaključak drugostepenog suda i da je suprotan imperativnoj zakonskoj odredbi. Apelantkinja navodi i da je predmetni stan njen jedini dom i da joj se u tom stanu nalaze i odjeća i obuća i svi dokumenti, novac, bez čega je prostim izbacivanjem ostala, a isti stan je spremala, kuhala u njemu i kupila namještaj zajedno s tuženim. Smatra da je zbog navedenog i diskriminisana i da drugostepeni sud nije imao pravo donositi zaključke o postojanju ili nepostojanju bračne zajednice.
b) Odgovor na apelaciju
12. Tuženi je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelantkinja poziva, te da je u postupku jasno dokazano da je, pored apelantkinje, još nekoliko lica imalo ključ od istog stana, te da apelantkinja nije nikada živjela u vanbračnoj zajednici s tuženim jer je dokazano da on do 2001. godine nije ni živio u predmetnom stanu. Navedeno je da apelantkinja nije objasnila ni zašto se, ako je predmetni stan bio njen dom, s tuženim viđala i na dvije druge lokacije, te ističe da je sve rezultat ljubomore što je tuženi odlučio da se oženi drugom ženom i da ima porodicu.
V. Relevantni propisi
13. U Zakonu o stvarnim pravima („Službeni glasnik RS“ br. 124/08, 3/09 – ispravka, 58/09, 95/11, 60/15 i 18/16 – odluka Ustavnog suda i 107/19) relevantne odredbe glase: Zaštita državine Pravo na zaštitu državine Član 313. st. 4. i 5.
(4) Posjedovnom tužbom držalac traži da se utvrdi čin smetanja državine, naredi uspostavljanje stanja državine kakvo je bilo u času smetanja državine, te zabrani takvo ili slično smetanje ubuduće.
5) Sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju državine i nastalom smetanju, pri čemu nemaju uticaja prava na državinu, pravni osnov državine i savjesnost držaoca.
Član 317. stav 2.
(2) Sud pruža zaštitu državine u posebnom, hitnom postupku (postupku za smetanje državine), prema posljednjem stanju državine i nastalom smetanju, bez obzira na pravo na državinu, pravni osnov državine, poštenje držaoca, kao i bez obzira na to koliko bi smetanje državine bilo u javnom ili opštem interesu.
14. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka Ustavnog suda RS, 45/09 – odluka Ustavnog suda RS, 49/09, 61/13, 109/21 – odluka Ustavnog suda RS) relevantne odredbe glase:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 425.
Raspravljanje o tužbi zbog smetanja posjeda ograničiće se samo na raspravljanje i dokazivanje činjenica posljednjeg stanja posjeda i nastalog smetanja. Isključeno je raspravljanje o pravu na posjed, o pravnom osnovu, savjesnosti ili nesavjesnosti posjeda ili o zahtjevima za naknadu štete.
VI. Dopustivost
15. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
16. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 95 0 P 063125 20 Gž od 12. juna 2020. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelantkinja je primila 19. juna 2020. godine, a apelacija je podnesena 8. jula 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
19. Apelantkinja pobija navedeno rješenje tvrdeći da su tim rješenjem prekršena njena prava iz člana II/3e), k) i f) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 i čl. 8 i 14 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
20. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
21. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
22. Ustavni sud konstatuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na pitanja smetanja posjeda na predmetnom stanu, dakle na predmet građansko-pravne prirode, iz čega proizlazi da apelantkinja u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
23. Ustavni sud zapaža da apelantkinja tvrdi da joj je pravo na pravično suđenje prekršeno zbog proizvoljne primjene prava. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine, te da je apelacija neosnovana ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
24. Ustavni sud je, rješavajući brojne apelacije, konzistentno ukazivao na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituišu redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
25. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta proizlazi da je rješenjem Osnovnog suda na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da je apelantkinja bila u vanbračnoj vezi s tuženim koji je vlasnik predmetnog stana i koristila predmetni stan za koji je platila i režije za pojedine mjesece u toku 2019. godine, zbog čega je taj sud mišljenja da je apelantkinja imala posjed stana, te da je tuženi smetao apelantkinju u posljednjem faktičkom posjedu predmetnog stana. S druge strane, Okružni sud je, rješavajući žalbu tuženog protiv navedenog prvostepenog rješenja, na osnovu istih dokaza izveo zaključak da nije postojala vanbračna zajednica između apelantkinje i tuženog s obzirom na to da je apelantkinja u zakonitom braku s poimenično navedenim licem i da su i druga lica, kao i apelantkinja, povremeno koristila predmetni stan, zbog čega apelantkinja nije imala posjed predmetnog stana u smislu relevantnih zakonskih odredbi. Okružni sud je zaključio da je zbog navedenog apelantkinjin tužbeni zahtjev neosnovan, pa je taj sud preinačio prvostepeno rješenje i odbio apelantkinjin tužbeni zahtjev.
26. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o specifičnoj situaciji u kojoj su na osnovu provedenih dokaza slobodnim sudijskim tumačenjem i ocjenom tih dokaza donesene dvije suprotne odluke, ali da su i prvostepeni i drugostepeni sud dali jasna, argumentovana i logična obrazloženja za svoje odluke, pozivajući se pri tome na relevantne zakonske odredbe. U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća da nije sud četvrte, a pogotovo ne treće instance, te da ne može ulaziti u ocjenu dokaza koju su izvršili redovni sudovi u pogledu ključnih činjenica i ne može tumačiti zaključke redovnih sudova u situaciji kada iz navoda apelacije ne proizlazi da oni pokreću pitanje kršenja prava na pravično suđenje zagarantovanog kako Ustavom Bosne i Hercegovine tako i Evropskom konvencijom. Kako u konkretnom slučaju iz činjenica predmeta ne proizlazi da je apelantkinjino pravo na pravično suđenje dovedeno u pitanje, to Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi neosnovani.
27. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Ostali navodi
28. Apelantkinja smatra da su joj osporenim rješenjem Okružnog suda prekršeni i pravo na imovinu, pravo na dom i da je diskriminisana. Kako apelantkinja kršenje ovih prava vezuje za kršenje prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio da to apelantkinjino pravo nije prekršeno, i kako iz stanja spisa ne proizlazi da se predmetni stan može smatrati apelantkinjinom imovinom i domom, niti da je prema apelantkinji postupano drugačije u odnosu na lica u istoj ili sličnoj situaciji, to Ustavni sud smatra da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, kao ni prava iz člana 14 Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
29. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi donijeli dvije suprotne odluke, ali kada su svoja odlučenja obrazložili na jasan i argumentovan način pozivajući se na relevantne zakonske odredbe, pri čemu Ustavni sud ne može ulaziti u ocjenu dokaza koju su izvršili redovni sudovi u pogledu ključnih činjenica i ne može tumačiti zaključke redovnih sudova u situaciji kada iz navoda apelacije ne proizlazi da oni pokreću pitanje kršenja prava na pravično suđenje, a s obzirom na to da Ustavni sud nije sud ni treće ni četvrte instance.
30. Nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, kao ni prava iz člana 14 Evropske konvencije kada apelantkinja kršenje ovih prava vezuje za kršenje prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno, i kada iz stanja spisa ne proizlazi da se predmetni stan može smatrati apelantkinjinom imovinom i domom, niti da je prema apelantkinji postupano drugačije u odnosu na lica u istoj ili sličnoj situaciji.
31. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
32. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić