Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3317/21 ("Euro Asfalt" d.o.o. Sarajevo)
Odluka donesena 26. 01. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 2. Protokola 7 uz EK (Pravo na žalbu u krivičnim stvarima)
- Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
- Član 2. P broj 7 uz EK – pravo na žalbu u krivičnim stvarima
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prekršajni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3317/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 01. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. siječnja 2022. godine, u predmetu broj AP-3317/21, rješavajući apelaciju koju je podnio "Euro Asfalt" d.o.o. Sarajevo, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "Euro Asfalt" d.o.o. Sarajevo protiv Rješenja Kantonalnoga suda u Zenici broj 43 0 Pr 182526 21 Pžp od 22. srpnja 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. "Euro Asfalt" d.o.o. Sarajevo (u daljnjemu tekstu: apelant), kojega zastupa Advokatsko društvo "Ademović, Nožica i partneri" d.o.o. Sarajevo, podnio je 20. rujna 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnoga suda u Zenici (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Pr 182526 21 Pžp od 22. srpnja 2021. godine.
2. Rješenjem Općinskoga suda u Zenici od 28. svibnja 2021. godine apelant je oglašen odgovornim jer je počinio prekršaj iz čl. 12. st. 1. Zakona o vodama F BiH, zbog čega mu je na temelju čl. 204. st. 1. toč. 1. istoga Zakona utvrđena novčana kazna u iznosu od 5.500,00 KM. Naime, tijekom 10. prosinca 2019. godine prilikom inspekcijskoga nadzora utvrđeno je da je apelant vršio aktivnosti odlaganja i deponiranja materijala iz iskopa tunela u vodotok I kategorije – rijeka Bosna na zemljišnim parcelama, bliže označeno u izreci odluke, a koje se parcele djelomično nalaze u vodnome dobru rijeke Bosne.
3. Rješenjem Kantonalnoga suda od 22. srpnja 2021. godine odbijen je kao neutemeljen priziv apelanta i potvrđeno je prvostupanjsko rješenje.
4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da se u jednome dijelu priziv apelanta temelji na tvrdnjama o pogrešno i nepotpuno utvrđenome činjeničnome stanju, ali da kako čl. 84. Zakona o prekršajima ne propisuje pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje kao prizivni temelj, taj sud ne može ispitivati da li utvrđeno činjenično stanje odgovara rezultatima izvedenih dokaza, odnosno ne može se upuštati u razmatranje pravilnosti ocjene dokaza koju je izvršio prvostupanjski sud. Nadalje, istakao je da je prvostupanjski sud dao potpune i jasne razloge za ocjenu dokaza u njihovoj međusobnoj vezi, kada je pojasnio kako je utvrđeno da se predmetne parcele nalaze djelomično u vodnome dobru rijeke Bosne i da je apelant vršio aktivnosti odlaganja i deponiranja materijala iz iskopa tunela na predmetne parcele. U tome dijelu, istakao je da je prvostupanjski sud precizno pojasnio kako je cijenio zapisnik o inspekcijskome nadzoru od 10. prosinca 2019. godine, a u svezi sa izjavom svjedoka (M. S., glavni vodni inspektor), koji je utvrdio da je na predmetnoj lokaciji izvršeno deponiranje kamenoga i zemljanoga materijala, koji je dovlačen iz tunela i ostalih objekata koji su predmetom radova na koridoru Vc. Nadalje, istakao je da je prvostupanjski sud pojasnio i da je Federalna uprava za inspekcijske poslove zajedno sa geometrom izvršila preklapanje čestica parcela na kojima je organizirano deponiranje materijala i čestica vodnoga dobra, te da je utvrđeno da apelant postupao protivno rješenju o vodnoj suglasnosti (izdanom od Agencije za vodno područje rijeke Save) od 25. lipnja 2018. godine, pa da je stoga odgovoran za prekršaj koji mu se stavlja na teret. Kantonalni je sud istakao da glede navoda o povredi materijalnoga propisa, taj sud konstatira da je prvostupanjski sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalni propis o prekršaju iz čl. 12. st. 1. Zakona o vodama F BiH, kojim je propisano da na vodnome dobru nije dozvoljeno izvoditi zahvate osim onih koji su tom odredbom izričito propisani, te odredbu iz čl. 204. st. 1. toč. 1. istoga Zakona, kojom je propisano da će se kazniti za prekršaj pravna osoba ako postupa protivno odredbi čl. 12. st. 1. toga Zakona. Imajući u vidu navedeno, istakao je da je prvostupanjski sud utvrdivši da je apelant u navedeno vrijeme i mjestu vršio aktivnosti odlaganja i deponiranja materijala iz iskopa tunela u vodotok I kategorije rijeke Bosne, a koje parcele se djelomično nalaze u vodnome dobru rijeke Bosne, i po mišljenju toga suda se u takvoj radnji apelanta stječu sva obilježja navedenoga prekršaja. Slijedom toga, istakao je da je neutemeljen prizivni navod da ne može biti prekršaj to što neki subjekt koristi parcelu koja se samo dijelom nalazi u vodenome dobru. U svezi s odlukom o sankciji, Kantonalni je sud istakao da je izrečena novčana kazna apelantu kao okrivljenoj pravnoj osobi pravilna i zakonita, jer je za predmetni prekršaj propisana novčana kazna u rasponu od 5.000,00 KM do 50.000,00 KM, a kako je u konkretnome slučaju odmjerena kazna unutar propisanoga raspona. Nadalje, istakao je da je prvostupanjski sud obrazložio okolnosti koje je uzeo u obzir prilikom odlučivanja o prekršajnoj sankciji, te da je cijenio kao otežavajuću okolnost da je apelant već kažnjavan za isti prekršaj, a kao olakšavajuće okolnosti da se radi o prirodnim materijalima i da činjenje toga prekršaja nije ostavilo veće životne posljedice za žiteljstvo. Stoga, naveo je da i taj sud zaključuje da je izrečena novčana kazna razmjerna težini učinjenoga prekršaja i prekršajnoj odgovornosti apelanta, i trebala bi imati utjecaja na apelanta da ubuduće ne čini nove prekršaje. Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na priziv u kaznenim stvarima iz članka 2. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, navodi kako sama činjenica da mu je određena „novčana kazna od 5.500,00 KM“ ukazuje da se radi o „kaznenom predmetu“. Nadalje, navodi da je došlo do povrede prava na pristup sudu i prava na priziv u kaznenim stvarima u situaciji kada se „drugostepena instanca nije upuštala u ocjenu izvedenih dokaza i relevantnih činjenica“, jer se „bez obzira na formalnopravnu kvalifikaciju postupka kao prekršajnoga, radi o postupku u kojem se utvrđuje kaznena optužba protiv apelanta“. Dakle, smatra da u postupku „kaznenopravne prirode“ pravo na pristup žalbenome sudu mora postojati.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP- 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojemu dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u prizivu protiv prvostupanjske presude, a koje navode je razmotrio Kantonalni sud prilikom donošenja odluke o prizivu, te jasno i detaljno objasnio zašto ne može utjecati na drukčije odlučivanje u predmetnome slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić