Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2457/20 (B. B., M. B. i N. B.)
Odluka donesena 26. 01. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Vještak
- Dosjelost
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2457/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 01. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. januara 2022. godine, u predmetu broj AP-2457/20, rješavajući apelaciju Bilala Bektešija i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bilala Bektešija, Muniša Bektešija i Nezira Bektešija podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 271033 19 Rev od 7. maja 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 271033 18 Gž od 26. septembra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 271033 12 P od 12.
decembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Bilal Bekteši, Muniš Bekteši i Nezir Bekteši (u daljnjem tekstu: apelanti), svi iz Sarajeva, koje zastupa Sulejman Kadić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 17. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 271033 19 Rev od 7. maja 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 271033 18 Gž od 26. septembra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 271033 12 P od 12. decembra 2017. godine. Uvodne napomene
2. D. P., T. P. i B. B., kao prodavci, i apelanti kao kupci zaključili su 15. septembra 1983. godine kupoprodajni ugovor (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor) iz kojeg proizilazi da je predmet prodaje pravo vlasništva na suvlasničkim dijelovima prodavaca u ukupnom dijelu 1/1 prava vlasništva na jednom dvosobnom stanu koji se nalazi na spratu zgrade u Sarajevu, u ulici Tahčića sokak 1, izgrađenoj na k.č. 143.
Postupak u kojem su donesene osporene odluke
3. Apelanti su 27. juna 2012. godine podnijeli tužbu Općinskom sudu protiv (S. M., Z. M. i S. M. (u daljnjem tekstu: tuženi) radi utvrđenja prava vlasništva. Apelanti su, između ostalog, u tužbi naveli da su od 1983. godine u mirnom i faktičkom posjedu dvosobnog stana koji se nalazi na spratu kuće izgrađene na k.č. 148 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), da su u zemljišnim knjigama kao vlasnici parcele k.č. 148 zajedno sa kućom sagrađenoj na navedenoj parceli upisani tuženi, da su zaključili kupoprodajni ugovor "kojim su od prodavaca kupili navedenu parcelu" za koju su platili kupoprodajnu cijenu i porez, da su uvedeni u posjed predmetnog stana i da od tog dana koriste "predmetnu nekretninu" kao savjesni i zakoniti posjednici. Osim toga, u tužbi su naveli da zbog pogrešnih naloga i upisa u gruntovnicu od strane nadležne općinske službe E. M. (u daljnjem tekstu: pravni prednik tuženih) je ostala i dalje upisana kao vlasnica na k.č. 148, te da je zbog propusta i pogrešnih naloga od strane općine onemogućeno provođenje upisa predmetnog ugovora.
4. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 271033 12 P od 12. decembra 2017. godine, stavom I izreke, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata da se utvrdi da su po osnovu dosjelosti stekli pravo vlasništva sa dijelom od po 1/3 na predmetnom stanu, te da su tuženi dužni priznati i trpjeti da se apelanti na temelju ove presude u zemljišnim knjigama Općinskog suda uknjiže kao vlasnici "navedene nekretnine" sa dijelom od po 1/3. Stavom II izreke presude obavezani su apelanti da tuženima naknade troškove parničnog postupka u iznosu bliže označenom u izreci presude.
5. Općinski sud je naveo da je u ovoj pravnoj stvari sporno da li su apelanti savjesni i zakoniti posjednici i da li su shodno tome stekli dosjelošću pravo vlasništva na predmetnom stanu. S tim u vezi, Općinski sud je ukazao na sadržaj člana 58. Zakona o stvarnim pravima, a zatim naveo da je tokom postupka kao nesporno utvrđeno da se apelanti nalaze u posjedu predmetnog stana od 1983. godine. Međutim, apelanti nemaju zakonski osnov za držanje u posjedu predmetnog stana, a što proizilazi iz zaključenog predmetnog ugovora, jer je u predmetnom ugovoru označena parcela i zk. uložak na kojem je izgrađena zgrada i u kojoj se nalazi stan. Općinski sud je istakao da je očigledno da su apelanti uvedeni u posjed jednog stana, a da su predmetnim ugovorom kupili drugi stan koji su proveli u zemljišnim knjigama. Dalje je ukazao da apelanti u toku postupka nisu proveli dokaz po vještaku geodetske i građevinske struke na okolnost tačne identifikacije stana smatrajući da je nesporno među strankama o kojem se stanu radi. Općinski sud je naveo da je u praksi među strankama nesporno o kojem se stanu radi, ali identifikaciono i katastarski apelanti nisu uspjeli dokazati tačnu identifikaciju predmetnog stana, a što su bili dužni u skladu sa članom 123., a u vezi sa članom 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Dalje je naveo da apelanti nisu uspjeli dokazati da li se predmetni stan nalazi u zgradi izgrađenoj na k.č. 148 ili 143, da li je u predmetnom ugovoru napravljena greška prilikom oznake nekretnina koje su predmet predmetnog ugovora, te da li na k.č. 143 uopće postoji zgrada sa predmetnim stanom čije utvrđenje vlasništva je predmet tužbenog zahtjeva. Općinski sud je naveo da, u konkretnom slučaju nema mjestu primjeni načela materijalne istine prema kojem bi sud trebao predložiti koje dokaze bi trebao tužitelj provesti na način koji bi išao u korist jednoj od stranaka, jer bi se time ugrozio princip nezavisnosti i nepristrasnosti suda, a u korist jedne od stranaka, te odredba člana 124. ZPP-a nema intenciju navedenog, niti se može smatrati da time stranke raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati, već se u tim situacijama kao jedino prihvatljivo i opravdano postupanje shodno načelu formalne istine može smatrati primjena odredbi člana 123. u vezi sa članom 126. ZPP-a.
6. Pored navedenog, po mišljenju Općinskog suda , apelanti nisu dokazali da predmetni stan drže niti u zakonitom, niti u savjesnom posjedu duže od 10 godina. Nadalje je ukazao da su apelanti još 1991. godine bili upoznati sa tužbom kojom je pravni prednik tuženih tražila predaju u posjed predmetnog stana čije vlasništvo apelanti u ovom postupku žele ishodovati. Općinski sud je istakao da smatra da apelanti od tog datuma nisu mogli biti savjesni posjednici s obzirom da su predmetnim ugovorom kupili nekretninu označenu drugim katastarskim česticama i upisanu u drugi zk. uložak, a nije razjašnjeno da li na toj nekretnini opisanoj u predmetnom ugovoru postoji bilo kakav stan ili se radi o pogrešnom upisu. Također je naveo da su apelanti imali sasvim dovoljno vremena počev od okončanja ratnih dejstava u Bosni i Hercegovini da pokrenu postupak ispravke pogrešnog upisa, odnosno brisovnu tužbu, a ukoliko su smatrali da se radi o pogrešnom upisu, ali da apelanti do 2012. godine i podnošenja ove tužbe nisu pokretali bilo kakav postupak kojim bi se razjasnile sporne činjenice i eventualno izvršile ispravke ako je do pogrešaka u oznakama parcela uopće došlo. Općinski sud je naveo da su do podnošenja tužbe u ovom predmetu apelanti zaprimili dvije tužbe i to prvu 1991. godine, a drugu 2006. godine kojim se traži predaja u posjed predmetnog stana, pravnim slijednicima odnosno ovdje upisanim tuženim u z.k. izvadak kao formalnim vlasnicima zgrade odnosno kuće u kojoj se nalazi predmetni stan. Zatim je istakao da apelanti nisu dokazali na osnovu čega je prednik tuženih naknadno upisana kao vlasnik sporne nekretnine sa 1/1 dijelom, te da to znači da pravni prednik tuženih nije prodao nekretninu apelantima i isti nisu učesnici predmetnog pravnog odnosa tj. ugovora o kupoprodaji. Stoga je Općinski sud utvrdio da apelanti ne posjeduju zakonit posjed, te da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti odredba člana 58. stav 1. nego odredba stava 2. Zakona o stvarnim pravima. Općinski sud je naveo da apelanti nisu dokazali savjesnost posjeda kroz 20 godina, jer su nakon osam godina posjedovanja predmetnog stana zaprimili tužbu kojom se traži predaja u posjed navedenog stana, te da je time prekinuta savjesnost apelanata.
7. Presudom Kantonalnog suda u broj 65 0 P 271033 18 Gž od 26. septembra 2019. godine žalba apelanata je odbijena i prvostepena presuda je potvrđena. Istovremeno presudom su odbijeni zahtjevi apelanta i tuženih za naknadu troškova postupka po žalbi.
8. Kantonalni sud je naveo da je pravilnom ocjenom dokaza utvrđeno činjenično stanje i pravilno primijenjeno materijalno pravo, tako da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da apelanti nisu dokazali da su po osnovu dosjelosti stekli pravo vlasništva na predmetnom stanu kako je to pobliže opisano u dispozitivu osporene presude. Zatim je ukazao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da apelanti nisu u zakonitom i savjesnom posjedu duže od 20 godina, jer su tuženi u toku postupka dokazali da su tražili zaštitu svoga posjeda i vlasništva nekretnina 1991. i 2006. godine kada su podnosili tužbe za predaju u posjed predmetnog spornog stana. Također je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da apelanti nisu dokazali na osnovu čega je prednik tuženih naknadno upisan kao vlasnik spornih nekretnina i pravilno je utvrdio da pravni prednik tuženih nije prodao nekretnine apelantima, te da isti nisu učesnici pravnog odnosa pri zaključenju kupoprodajnog ugovora. Kantonalni sud je istakao da je pravilno prvostepeni sud utvrdio da nisu ispunjeni uslovi za sticanje prava vlasništva dosjelošću tako da apelanti neosnovano u žalbi navode da su u skladu sa članom 58. Zakona o stvarnim pravima stekli pravo vlasništva. Zatim je naveo da cijeneći da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da se ne radi o zakonitom i savjesnom posjedu dužem od 10 godina, apelanti neosnovano u žalbi navode da je donošenjem ove presude onemogućeno ostvarivanje njihovih prava u vezi predmetnog stana, jer apelanti imaju mogućnost da pokrenu postupak protiv Općine Stari Grad radi ostvarivanja njihovih prava zbog pogrešnog upisa u zemljišnim knjigama. Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud postupio u skladu sa odredbama ZPP-a, te pravilno donio rješenje da se opoziva provođenje dokaza vještačenjem po vještaku geodetske struke, a apelanti i na ročištu za glavnu raspravu nisu dostavili dokaze o uplati, pa je pravilno prvostepeni sud zaključio da nije izvršena uplata. Također je istakao da u toku postupka nije dokazano da je uplata greškom izvršena na račun vještaka, jer te navode nije potvrdio ni vještak, ni apelanti, niti su apelanti od suda zahtijevali da vještak izvrši povrat uplaćenih sredstava niti su predlagali provođenje dokaza po drugom vještaku geodetske struke.
9. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 271033 19 Rev od 7. maja 2020. godine odbijena je reviziji apelanata podnesena protiv drugostepene presude.
10. Vrhovni sud je naveo da drugostepeni sud ne može počiniti povredu odredaba parničnog postupka zato što nije sankcionisao povredu koju je učinio prvostepeni sud, ako na tu povredu nije ukazano u žalbi, a ne radi se o povredi koja se odnosi na stranačku sposobnost i zastupanje, na koju drugostepeni sud pazi po službenoj dužnosti. Dalje je naveo da apelanti u žalbi nisu ukazivali na povrede postupka koje je učinio prvostepeni sud koje se sada ističu kao revizijski razlog (da je odbijen dokazni prijedlog apelanata koji se odnosi na saslušanje svjedoka M. M.), tako da se ne može s uspjehom ukazivati na ovu povredu po prvi put u reviziji.
11. Vrhovni sud je naveo da činjenična utvrđenja opravdavaju pravni zaključak nižestepenih sudova da apelanti nisu mogli steći vlasništvo predmetnog stana dosjelošću. Zatim je ukazao na sadržaj člana 32. stav l. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima koji se primjenjuje na osnovu odredbe člana 372. Zakona o stvarnim pravima, te naveo da je utvrđeno da nedostaju zakonski uslovi zakonitost posjeda i savjesnost. Vrhovni sud je istakao da apelanti nisu dokazali da imaju valjani pravni osnov za posjedovanje predmetnog stana, jer suprotno proizlazi iz predmetnog ugovora na koji se isti pozivaju i gdje je predmet ugovora opisan različito od predmetnog stana kojeg apelanti drže u posjedu, tako da po pitanju dosjelosti nemaju kvalitetu posjeda koja se zahtjeva za sticanja prava vlasništva nad nekretninom putem redovnog dosjedanja, a koja bi proizlazila iz predmetnog ugovora na koji se apelanti pozivaju. Nadalje je ukazao na sadržaj odredbi člana 77. st. 2. i 3. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, te naveo da su tuženi oborili pretpostavku savjesnosti apelanata, jer su nakon osam godina posjedovanja predmetnog stana apelantima osporavali posjed obraćajući se sudu radi zaštite svog prava vlasništva, pa je savjesnost isključena, bez obzira na kontinuitet posjeda predmetnog stana. Također je naveo da je bez osnova prigovor apelanata da pokrenuti postupci nisu od uticaja na savjesnost apelanata jer nisu okončani, tako da nije utvrđeno da su tuženi vlasnici predmetne nekretnine, jer su apelanti dostavljanjem tužbe saznali da je predmetni stan upisan kao vlasništvo tuženih u zemljišnim knjigama, što je od uticaja na savjesnost posjeda, pa to što postupci nisu okončani je bez pravnog značaja. Prema tome, apelantima nedostaje savjesnost posjeda kao neophodna pretpostavka predviđena odredbom člana 32. stav 2. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima za sticanje prava vlasništva dosjelošću.
12. Apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te na pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, zabranu diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije i pravo na jednakost građana pred zakonom. Apelanti, u suštini, smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Apelanti navode da nižestepeni sudovi svoje presude temelje na zaključku da nisu ispunjeni uslovi za sticanje prava vlasništva dosjelošću odnosno da apelanti nisu dokazali da predmetni stan drže u zakonitom i savjesnom posjedu duže od 10 godina, kao i da su pogrešno utvrdili činjenično stanje kada nisu utvrdili činjenicu da su apelanti stekli pravo vlasništva na stanu na zakonit način, te da su u cijelosti isplatili kupoprodajnu cijenu, porez i uložili značajna sredstva za adaptaciju istog. Ističu da su redovni sudovi zanemarili činjenicu da u toku dokaznog postupka tuženi nisu izveli niti jedan valjan dokaz kojim bi dokazali neosnovanost tužbenog zahtjeva. Apelanti, također, navode da su opreza radi na pripremnom ročištu predložili vještačenje predmetnog stana, te su vještaku geodetske struke predali novac koji je vještak odbio i vratio, jer je već bio „upoznat u općinskim poslovima“ gdje bi direktno došlo do sukoba interesa, pa je vještak odbio vještačenje, a sud odbacio prijedlog, kao i da je prvostepeni sud na pogrešan i nepotpun način stavio van snage rješenje pripremnog ročišta (kojim je određeno da će se provesti dokaz vještačenjem po vještaku geodetske struke) iz razloga što apelanti nisu u ostavljenom roku platili predujam za provođenjem ovog dokaza čime je prvostepeni sud povrijedio odredbe parničnog postupka. Osim toga, smatraju da je drugostepeni sud propustio utvrditi činjenicu da je prvostepeni sud povrijedio odredbe parničnog postupka kada je odbio dokazni prijedlog punomoćnika apelanata, a koji se odnosio na saslušanje svjedoka M. M. čiji iskaz je bio od ključnog značaja za konačan ishod postupka. Apelanti navode da nižestepeni sudovi svoje odluke temelje na potpuno pogrešnom zaključku da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da apelanti nisu dokazali da su na osnovu dosjelosti stekli pravo vlasništva na nekretnini jer su tuženi tražili zaštitu svojih prava i vlasništva na predmetnoj nekretnini 1991. godine i 2006. godine, kada su podnosili tužbe za predaju u posjed, te da je na taj način prekinuta savjesnost apelanata. Smatraju da su nižestepeni sudovi prilikom donošenja presuda propustili utvrditi da apelanti u kontinuitetu žive u spornoj predmetnoj nekretnini i to od dana kupovine stana 15. septembra 1983.godine, te da su na osnovu člana 58. Zakona o stvarnim pravima apelanti kao samostalni posjednici stekli pravo vlasništva. Relevantni propisi
13. Zakon o stvarnim pravima (“Službene novine Federacije BiH”, br. 66/13, 100/13, 32/19 - OUS FBiH i 94/20 - Rješenje US FBiH). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 372.
Započeti postupci Postupci o sticanju, zaštiti i prestanku prava vlasništva i drugih stvarnih prava započeti na osnovu propisa koji su bili na snazi do dana početka primjene ovoga zakona okončat će se po odredbama tih propisa.
14. Zakon o vlasničko pravnim odnosima (“Službene novine” Federacije Bosne i Hercegovine, br. 6/98, 29/03), u relevantnom dijelu glasi:
Član 32.
Posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, protekom deset godina savjesnog i zakonitog posjeda.
Posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, proteklom dvadeset godina savjesnog posjeda.
Član 77.
Posjed je zakonit ako se zasniva na punovažnom pravnom osnovu i ako nije pribavljen silom, prevarom ili zloupotrebom povjerenja.
Posjed je savjestan ako posjednik ne zna niti može znati da stvar koju posjeduje nije njegova.
Savjesnost posjeda se pretpostavlja.
15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
16. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
17. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je u predmetnom postupku utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
18. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude istakao da činjenična utvrđenja opravdavaju pravni zaključak nižestepenih sudova da apelanti nisu mogli steći vlasništvo predmetnog stana dosjelošću. Ustavni sud, također, zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao odgovor na navode apelanata u vezi sa provođenjem dokaza po vještaku geodetske struke (vidi tačku 8. ove Odluke). U odnosu na navode apelanata da je drugostepeni sud propustio utvrditi činjenicu da je prvostepeni sud povrijedio odredbe parničnog postupka, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude naveo da apelanti u žalbi nisu ukazivali na povrede postupka koju je učinio prvostepeni sud koje se sada ističu kao revizijski razlog (da je odbijen dokazni prijedlog apelanata koji se odnosi na saslušanje svjedoka M. M.), pa da se ne može s uspjehom ukazivati na ovu povredu po prvi put u reviziji. Stoga, Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić