Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3448/21 (E.M.K.)

Odluka donesena 26. 01. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3448/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 01. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. siječnja 2022. godine, u predmetu broj AP-3448/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela E. M. K., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela E. M.

K. protiv Presude Okružnoga suda u Istočnome Sarajevu broj 89 0 Rs 067380 20 Rsž od 29. siječnja 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. E. M. K. (u daljnjemu tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Nenad Danilović, odvjetnik iz Vlasenice, podnijela je 6. listopada 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnoga suda u Istočnome Sarajevu (u daljnjemu tekstu: Okružni sud) broj 89 0 Rs 067380 20 Rsž od 29. siječnja 2021. godine.

2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-1270/21 od 23. lipnja 2021. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je podnijela apelantica protiv presude Okružnoga suda od 29. siječnja 2021. godine. Imajući u vidu da je Rješenjem Vrhovnoga suda Republike Srpske (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud) broj 89 0 Rs 067380 21 Rev od 17. kolovoza 2021. godine revizija apelantice odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud konstatira da je revizija u ovome slučaju bila neučinkovit pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Okružnoga suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. Presudom Osnovnoga suda u Sokocu od 25. lipnja 2020. godine obvezana je tuženica (Republika Srpska) da apelantici na ime neisplaćene naknade za putne troškove za dolazak na posao i odlazak sa posla isplati određeni iznos za određeno vremensko razdoblje, bliže označeno u izreci odluke. Obvezana je tuženica da apelantici na ime troškova parničnoga postupka isplati iznos od 1.767,80 KM.

4. Presudom Okružnoga suda od 29. siječnja 2021. godine priziv tuženice je djelomično uvažen, pa je prvostupanjska presuda preinačena tako što je odbijen tužbeni zahtjev apelantice u dijelu isplate putnih troškova na relaciji Tuzla – Vlasenica i obratno, u određenome iznosu sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i u odluci o troškovima postupka, tako da se tuženica obvezuje isplatiti apelantici na ime troškova iznos od 667,96 KM, dok je u preostalome dijelu priziv tuženice odbijen i prvostupanjska je presuda potvrđena.

5. U obrazloženju osporene odluke Okružni je sud istakao da je tijekom prvostupanjskoga postupka utvrđeno da je apelantica sutkinja Osnovnoga suda u Vlasenici, da ima prebivalište u Tuzli, a boravište u Novoj Kasabi, te da radi dolaska na posao svakoga ponedjeljka putuje iz Tuzle do Nove Kasabe, a potom do Vlasenice, te da utorkom, srijedom i četvrtkom putuje na relaciji Nova Kasaba – Vlasenica i obratno, a petkom na relaciji Nova Kasaba – Vlasenica, te Vlasenica – Tuzla. Nadalje, istakao je da je utvrđeno da apelantici u spornome razdoblju nije isplaćivana naknada na ime troškova prijevoza od tuženice. Okružni je sud istakao da je visina tužbenoga zahtjeva utvrđena na temelju nalaza vještaka financijske struke od 11. veljače 2020. godine, koji je utvrdio da naknada troškova prijevoza za sporno razdoblje na relaciji Tuzla – Vlasenica i obratno iznosi ukupno 702,00 KM i na relaciji Vlasenica – Nova Kasaba i obratno iznosi 1.398,00 KM. Nadalje, istakao je da je odluka prvostupanjskoga suda pravilna u dijelu u kojemu su apelantici dosuđeni troškovi prijevoza na relaciji Nova Kasaba – Vlasenica i obratno, ali da nisu pravilni u dijelu u kojemu je udovoljeno tužbenome zahtjevu apelantice za naknadu troškova prijevoza vikendom na relaciji Tuzla – Nova Kasaba – Vlasenica i obratno. Naime, istakao je da je čl. 13. Zakona o plaćama i drugim naknadama sudaca i tužitelja (u daljnjemu tekstu: Zakon) propisano da suci i tužitelji imaju pravo na naknadnu za putne troškove sukladno propisima o unutarnjem poslovanju suda ili tužiteljstva i odobrenim proračunom suda odnosno tužiteljstva. Nadalje, istakao je da obveza poslodavca da djelatnicima naknadi troškove prijevoza kod dolaska na posao i povratka sa posla postoji za onaj broj radnih dana za koji je zaposleni imao te troškove u tijeku mjeseca, ukoliko prijevoz nije organiziran od strane poslodavatelja, u visini do pune cijene prijevozne karte u javnome prometu, te da u te troškove ne spadaju troškovi putovanja vikendom i praznikom od mjesta prebivališta do mjesta boravišta odnosno rada. Stoga, istakao je da apelantici pripada pravo na naknadu troškova prijevoza od mjesta boravišta u Novoj Kasabi do mjesta rada u Vlasenici i obratno, ali i da joj ne pripadaju troškovi putovanja vikendom, jer isti nemaju karakter troškova iz čl. 13. Zakona. Također, istakao je da je takvo pravno shvaćanje usvojeno i na sjednici građanskoga odjeljenja Vrhovnoga suda od 28. veljače 2019. godine.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te smatra da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Apelantica, u biti, smatra da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo u situaciji kada joj nisu dosuđeni troškovi kako je tražila, jer nesporno bi u te troškove trebali spadati troškovi putovanja vikendom. Nadalje, apelantica navodi kako je diskriminirana u odnosu na druge suce, djelatnike zaposlene u pravosuđu RS i na sve ostale djelatnike koji ostvaruju pravo na troškove prijevoza.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelantica mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelantica navodi, tj. ako apelantica nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelantica nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP- 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u svezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovitih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-4073/20 od 5. svibnja 2021. godine, odluka dostupna na web-stranici Ustavnoga suda, www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3448/21 (E.M.K.) | Sudska praksa | Aktio