Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2034/20 („Addiko Bank“ d.d. Sarajevo i „Bora“ d.o.o. Banja Luka)

Odluka donesena 26. 01. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Hipoteka
  • Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2034/20

Apelacija

Odluka o meritumu

26. 01. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2034/20, rješavajući apelaciju Addiko Bank d.d. Sarajevo i „Bora“ d.o.o. Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 26. januara 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Addiko Bank d.d.

Sarajevo i „Bora“ d.o.o. Banja Luka podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 210545 18 Gž 2 od 11. juna 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 210545 18 P 3 od 8. juna 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Addiko Bank d.d. Sarajevo i „Bora“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant), koje zastupa Advokatsko društvo „Eterović“ d.o.o. Sarajevo, podnijeli su 17. juna 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 210545 19 Rev od 12. decembra 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 210545 18 Gž 2 od 11. juna 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 210545 18 P 3 od 8. juna 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP 4061/19 od 15. januara 2020. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju su apelanti bili podnijeli protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 P 210545 18 Gž 2 od 11. juna 2019. godine (osporene ovom apelacijom) jer je podnesena prije odluke Vrhovnog suda o reviziji koju su apelanti bili izjavili protiv osporene presude. U obrazloženju odluke Ustavni sud je konstatirao da, nakon njenog donošenja, nezavisno od vrste te odluke, apelanti imaju mogućnost ponovo podnijeti apelaciju u kojoj su dužni na propisanom obrascu apelacije, pod tačkom 8.a) Ostale odluke, navesti i ovu odluku Ustavnog suda.

3. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i tužitelja M.H. i N.H. (u daljnjem tekstu: tužitelj i tužiteljica ili zajedno tužitelji) koje zastupa advokat Meliha Rešić, zatraženo je 4. novembra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Kantonalni sud i Općinski sud dostavili su odgovore na apelaciju 16. i 22. novembra 2020. godine, dok tužitelji u ostavljenom roku nisu dostavili odgovore na apelaciju.

5. Apelantima su 4. januara 2022. godine, u skladu sa članom 23. Pravila Ustavnog suda i zaključkom Ustavnog suda broj SU-02-1056/21 od 17. decembra 2021. godine, dostavljeni odgovori Kantonalnog suda i Općinskog suda na eventualno izjašnjenje.

6. Apelanti u ostavljenom roku od osam dana nisu dostavili izjašnjenje na dostavljene odgovore.

III.Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način:

8. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 21054518 P 3 od 8. juna 2018. godine, u tački I izreke presude, utvrđeno je da je ništav upis založnog prava na nekretnini, detaljnije označenoj u izreci presude, u naravi kuća sa dvorištem u vlasništvu „Centrotrans-Transport robe“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvotuženi), izvršen na osnovu sporazuma prvoapelanta, prvotuženog i sudužnika „Fe-Al“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: trećetuženi) zaključenim pred sudom 1. jula 2005. godine, a radi osiguranja novčanih potraživanja prvoapelanta prema prvotuženom i trećetuženom na osnovu ugovora o kreditu u iznosu od 1.500.000,00 KM sa pripadajućim kamatama i ostalim troškovima. U skladu sa tim utvrđenjem, naloženo je brisanje uknjiženog založnog prava na spornoj nekretnini. Također, u tač. II i III izreke navedene presude utvrđeno je da su ništave odredbe notarski obrađenih ugovora o zasnivanju hipoteke od 30. jula 2007. godine i 24. novembra 2009. godine zaključenih između istih stranaka, na osnovu kojih je uspostavljena hipoteka u korist prvoapelanta na spornim nekretninama radi osiguranja potraživanja na osnovu ugovora o kreditu u iznosu od po 1.500.000,00 KM, te je određeno da su, shodno navedenom utvrđenju, tuženi dužni trpjeti i dozvoliti da se izvrši brisanje hipoteke iz zemljišne knjige.

9. Općinski sud je u obrazloženju presude pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili, te materijalne dokaze koje je proveo na glavnoj raspravi. Naime, iz obrazloženja presude proizlazi da je nesporno da su tužitelji u zemljišnoknjižnim izvodima u KPU, detaljnije navedenim u obrazloženju presude, upisani kao suvlasnici stana površine 91 m i da je tužitelj vlasnik stanova, površine 34m i 58m 2, koji su naknadno spojeni u jedan stan, a koji se nalaze u stambenoj zgradi. Također, nesporno je da je u zemljišnoknjižnom izvodu kao vlasnik te stambene zgrade, koja je u zemljišnoj knjizi upisana kao kuća, kućište i dvorište površine 707 m2, evidentiran prvotuženi. Razlog zbog kojega tužitelji nisu upisani u zemljišnoj knjizi kao vlasnici na stanovima jeste taj što su svi vlasnici koji su izvršili otkup stanova kao nositelji stanarskog prava upisani kao vlasnici stanova u KPU, zbog čega se i oformio Odsjek KPU za polaganje ugovora te vrste, dok je postupak harmonizacije u toku i još nije okončan. Nadalje, Općinski sud je naveo da su u zemljišnoj knjizi na spornoj nekretnini u vlasništvu prvotuženog upisane hipoteke u korist prvoapelanta. Naime, na osnovu Rješenja Općinskog suda broj I-3876/05 od 1. jula 2005. godine, koje je doneseno na osnovu sporazuma zaključenog pred sudom između prvoapelanta kao povjeritelja i prvotuženog kao založnog dužnika, te trećetuženog „Fe-Al“ d.o.o. Sarajevo kao sudužnika, zasnovana je hipoteka na spornim nekretninama u vlasništvu prvotuženog radi osiguranja ugovora o kreditu u iznosu od 1.500.000,00 KM. Također, na osnovu notarski obrađenih ugovora o zasnivanju hipoteke od 30. jula 2007. godine, te 24. novembra 2009. godine uspostavljene su hipoteke na spornoj nekretnini radi osiguranja kredita u iznosima od po 1.500.000,00 KM koje je izdao prvotuženi. Na osnovu rješenja Općinskog suda od 20. januara 2014. godine zabilježeno je rješenje o izvršenju radi namirenja novčanih potraživanja prvoapelanta kao tražitelja izvršenja. Tokom postupka utvrđeno je da je prvoapelant svoja potraživanja prenio na drugoapelanta, kao novog povjeritelja–umješača u postupku na strani prvoapelanta, koji je na osnovu rješenja Zemljišnoknjižnog ureda od 24. juna 2015. godine upisan sa založnim pravom na spornoj nekretnini.

10. Na osnovu tako utvrđenih činjenica Općinski sud je naveo da je prvotuženi upisan kao vlasnik sporne nekretnine, te da je znao i morao znati da se radi o stambenom objektu u kojem postoje stanovi na kojima je postojalo stanarsko pravo drugih osoba i upravo je prvotuženi kao vlasnik objekta i zaključio ugovor o otkupu stana sa tužiteljima, te su tužitelji svoje obaveze prema prvotuženom kao vlasniku stanova izmirili. Stoga su se tužitelji na zakonit i legalan način i uknjižili kao vlasnici na predmetnim stanovima. U vezi sa time, Općinski sud je istakao da, pošto je prvotuženi znao da nije vlasnik cijele stambene zgrade u kojoj se nalaze sporni stanovi, bio je dužan zahtijevati saglasnost svih vlasnika stanova objekta na kojemu se uspostavlja hipoteka, a što nije učinio, niti je sudu pružio dokaz na ove okolnosti, uslijed čega su odredbe ugovora na osnovu kojih su uspostavljene hipoteke protivne prinudnim propisima i moralu društva, odnosno ništave u smislu člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

11. Općinski sud je dalje obrazložio da je rješenjem Kantonalnog suda od 8. februara 2017. godine kojim je ukinuta ranija prvostepena presuda navedeno da je sud u prvostepenom postupku trebalo da utvrdi vrijeme stjecanja stvarnih prava na spornim nekretninama. U vezi sa time, Općinski sud je naveo da je utvrdio da su tužitelji dvosoban stan u suvlasništvu ½ površine 91 m stekli na osnovu ugovora o kupoprodaji na kojem postoji stanarsko pravo od 17. novembra 2000. godine, a prijedlog za upis vlasništva je podnesen 22. novembra 2001. godine, znači, prije 1. jula 2005. godine od kojeg datuma datira prvo rješenje o uspostavljanju hipoteke. Zatim, na dva stana koja predstavljaju jednu cjelinu tužitelj je stekao pravo vlasništva, i to na stanu površine 34 m sa 13. novembrom 2001. godine, a na stanu površine 58 m prijedlog za upis je predan Zemljišnoknjižnom uredu 4. maja 2005. godine. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je naveo da su tužitelji stvarna prava na spornim nekretninama stekli prije uspostavljanja hipoteke.

12. Zatim, Općinski sud je naveo da je neosnovan i prigovor apelanata da na spornoj nekretnini tužitelji nemaju, niti su imali ikakva stvarna prava, te kako je izvršeno cijepanje čestice na način da su formirane tri nove čestice, smatraju da je neuredan tužbeni zahtjev kako je opredijeljen. Naime, tačno je to da je nakon zaključenja ugovora o kreditu i uspostavljanja hipoteke izvršeno cijepanje čestice broj 1944 na način da su formirane tri nove čestice. Međutim, uvidom u zk. izvod (broj 188 K.O. Sarajevo IV) utvrđeno je da je u C teretnom listu na osnovu Rješenja Općinskog suda broj I- 3876/05 od 1. jula 2005. godine uknjiženo založno pravo na k.č. broj 1944 (što odgovara parceli po starom premjeru k.č. broj 164), pa su stoga tužitelji pravilno opredijelili tužbeni zahtjev upravo u skladu sa zemljišnoknjižnim stanjem. Nadalje, nije tačno da tužitelji nemaju nikakvih stvarnih prava na spornoj nekretnini s obzirom na to da je vještak geodetske struke u ovoj pravnoj stvari utvrdio da sporna nekretnina predstavlja zgradu u kojoj se nalaze stanovi tužitelja, pa su takvi navodi prvoapelanta neosnovani i paušalni.

13. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 21054518 Gž 2 od 11. juna 2019. godine odbijene su žalbe apelanata i potvrđena je prvostepena presuda.

14. Kantonalni sud je naveo da apelanti neosnovano ističu da je prvostepena presuda kontradiktorna, a tužbeni zahtjev nejasan i neopredijeljen. Kako se i u samoj žalbi navodi, nije sporno da su tužitelji u zgradi na kojoj je prvotuženi upisan kao vlasnik postali vlasnici dvaju stanova, te da su vlasništvo stekli zaključenjem ugovora o otkupu stanova i njihovim upisom u KPU. Prvotuženom, koji je 1999. godine na osnovu odluke Općinskog vijeća Općine Stari Grad Sarajevo postao vlasnik zgrade moralo je biti poznato da ne može raspolagati i dijelovima zgrade (stanovima) koji su u isključivom vlasništvu drugih osoba (tužitelja) na način da na cjelokupnoj nekretnini zasnuje založno pravo u korist prvoapelanta. Sklapajući sporazum i ugovore o hipoteci bez znanja i saglasnosti vlasnika stanova u toj zgradi tokom 2005, 2007. i 2009. godine prvotuženi i prvoapelant povrijedili su odredbe čl. 68, 69. i 70. Zakona o vlasničkopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOVO), što te ugovore čini ništavnim, kako to pravilno zaključuje prvostepeni sud.

15. Također, Kantonalni sud je naveo da se apelanti neosnovano pozivaju na savjesnost hipotekarnih povjeritelja, jer su kao pravne osobe koje se profesionalno bave bankarskom djelatnošću bile dužne da sa posebnom pažnjom-dobrog privrednika uvidom u javne registre, zemljišnu knjigu, kao i knjigu položenih ugovora koja je u vrijeme zaključenja spornih govora već bila uspostavljena provjere je li prvotuženi jedini vlasnik sporne zgrade. Ovo iz razloga što je prvoapelant odobrio prvotuženom značajan iznos kreditnih sredstava, pa je bilo neophodno da takav plasman sredstava osigura pravno valjanim sredstvom osiguranja. Kako se prilikom provođenja upisa hipoteke vrši i procjena vrijednosti nekretnina uz uviđaj na licu mjesta i nalaz vještaka, tuženima (među kojima su i apelanti) nije mogla biti nepoznata činjenica da u toj zgradi postoje stanovi koje su otkupile fizičke osobe. Imajući to u vidu, Kantonalni sud je zaključio da je neosnovan žalbeni navod da se ugovori ne mogu smatrati ništavim u smislu odredbe člana 103. ZOO iz razloga što se prvoapelant pouzdao u tačnost podataka upisanih u zemljišne knjige.

16. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da pozivanje tuženog na primjenu člana 88. stav 1. Zakona o zemljišnim knjigama (u daljnjem tekstu: ZZK) i učinke usaglašavanja stanja zemljišnih knjiga i evidencije katastra nije od utjecaja na pitanje jesu li ugovori na osnovu kojih su u odnosu na cijelu zgradu upisane hipoteke pravno ništavi ili ne. Osobito zato što je iz zemljišnoknjižnog izvoda za predmetne stanove vidljivo da su stanovi i dalje upisani na istoj katastarskoj čestici kao i zgrada (k.č. broj 1944/1 je nastala cijepanjem k.č. broj 1944). Prilikom provođenja postupka preuzimanja podataka novog premjera u zemljišnu knjigu (harmonizacija podataka), stvarnopravni odnosi nosilaca zemljišnoknjižnih prava ne mogu biti mijenjani, pa tako ni upisana založna prava prvoapelanta brisana. Eventualnim zatvaranjem ranijeg i osnivanjem novog zemljišnoknjižnog uloška nije mogla bez saglasnosti povjeritelja (apelanata) biti izbrisana hipoteka na nekretninama koje su predmet tužbe kako to žalba tuženog implicira. Upravo iz ovog izvoda je vidljivo da su predmetni stanovi kao etažno vlasništvo evidentirani, povezani uz k.č. broj 1944/1, a koja odgovara upisu zgrade. Pored toga, vlasniku stana pripada i suvlasništvo na idealnom dijelu zemljišne parcele koje je nedjeljivo od njegovog etažnog vlasništva. Prema odredbi člana 80. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP), vlasništvo na posebnom dijelu nekretnine, etažno vlasništvo, proizlazi i ostaje neodvojivo povezano sa odgovarajućim suvlasničkim dijelom nekretnine na kojoj je uspostavljeno, te se može samo zajedno s njim prenijeti ili opteretiti. Zatim, Kantonalni sud je naveo da je neosnovano pozivanje apelanata da je prema ZOVO i ZSP dozvoljeno zasnivanje hipoteke na suvlasničkim dijelovima nekretnina, jer je iz teretnog (C) lista za spornu nekretninu vidljivo postojanje založnog prava u korist prvoapelanta i njegovog pravnog sljednika drugoapelanta. Prema tome, odredba člana 146. stav 2. ZSP u konkretnoj činjeničnoj situaciji nije primjenjiva, jer prvotuženi nije bio suvlasnik sa tužiteljima, niti je zasnovao hipoteku na svom suvlasničkom dijelu, već, kako je ranije istaknuto, ugovore je sklopio u odnosu na cijelu nekretninu, iako je postojalo i vlasništvo tužitelja.

17. Također, Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim žalbene navode da se presudom u ovom slučaju ne može naložiti brisanje založnog prava u odnosu na drugoapelanta (umješača na strani drugotuženog – prvoapelanta). Naime, iz stanja spisa i rješenja o upisu založnog prava vidljivo je da je tokom ove parnice prvoapelant svoja potraživanja prenio na novog povjeritelja – drugoapelanta, koji je upisan sa založnim pravom na spornoj nekretnini. Suprotno iznesenom u žalbi, tužitelji nemaju pravnog interesa, a ni legitimaciju za poništavanje izjave o prijenosu potraživanja (cesiji) do koje je došlo pred notarom, jer su to posebni obavezni odnosi u koje su stupili apelanti. Međutim, odredbom člana 61. stav 1. ZPP propisano je da, ako koja stranka otuđi stvar ili pravo o kojem teče parnica, to ne sprječava da se parnica među istim strankama dovrši. Posljedica primjene ovog procesnog pravila je da presuda donesena u ovakvoj parnici djeluje svojom pravomoćnošću i izvršnošću i na pravne sljednike stranke koja je izvršila prijenos svojih potraživanja nakon početka parnice. Kako je prvostepeni sud utvrdio ništavnost upisa založnog prava u odnosu na prvoapelanta, po pravilu upisa ništavan je upis i založnog prava u odnosu na drugoapelanta koji je bio umješač u ovom postupku.

18. Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 P 210545 19 Rev od 12. decembra 2019. godine odbačena je revizija apelanata.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

19. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

20. Naime, apelanti prvenstveno tvrde da je proizvoljan zaključak drugostepenog suda da prvoapelantu nije mogla ostati nepoznata činjenica da u toj zgradi postoje stanovi koje su otkupile fizičke osobe. U vezi sa time, apelanti smatraju da za takvo shvaćanje nije postojala niti jedna jedina poveznica između stanja upisa u zemljišnim knjigama i evidencije u knjizi položenih ugovora, a čak i da se i vršila pretraga podataka upisanih u KPU, to se nije moglo vršiti preko oznake nekretnine zemlje i /ili čestice zgrade na kojoj se nalazi zgrada u sklopu koje su i sporni stanovi. Također, apelanti tvrde da je paušalan zaključak da se prilikom zasnivanja založnog prava navodno vrše i procjena tržišne vrijednosti nekretnine i uviđaj na licu mjesta. U tom smislu ističu da je tačno da se vrši vještačenje na okolnosti tržišne vrijednosti nekretnine, ali tim vještačenjem nije obuhvaćen sadržaj predmeta zaloga, niti osnov po kojem se neko nalazi u dijelu prostorija koje su predmet zaloga, već se konstatiraju etaže i ukupna korisna površina nekretnine na osnovu čega se i vrši procjena ukupne tržišne vrijednosti nekretnina. Prema tome, apelanti smatraju da se savjesnost trebala razmatrati isključivo primjenom člana 9. ZZK prema kojemu je prvoapelant trebalo da izvrši uvid u zemljišnoknjižni izvod, što je i učinjeno i na osnovu uvida u zemljišnu knjigu utvrđeno je da ne postoje smetnje za zasnivanje založnog prava, pa je tim provjerama prestala odgovornost prvoapelanta koji nije znao, niti mogao znati da postoje bilo kakva prava trećih osoba, što ga čini savjesnom stranom. Imajući to u vidu, apelanti smatraju da su upisi založnog prava i pravni osnovi potpuno valjani, te da se kao takvi ne mogu brisati, pri čemu tužitelji eventualno imaju pravo na naknadu štete prema prvotužitelju zbog njegove nesavjesnosti.

21. Apelanti dalje tvrde da su redovni sudovi postupali proizvoljno prilikom donošenja odluke da su upisi ništavi u cijelosti. U tom pogledu apelanti smatraju da je tokom postupka dokazano da je u odnosu na stanove tužitelja dovršen postupak harmonizacije, te da su u upisima A listu zk. uložaka njihovih nekretnina određeni udjeli koje imaju na zemljištu ispod zgrade, te je utvrđeno da su zemljišnoknjižni ulošci predmetnih stanova čisti, odnosno da u C-listovima nisu zabilježeni nikakvi tereti, te su stanovi slobodni i njima se može slobodno raspolagati. Također, apelanti ističu da u zemljišnoknjižnom ulošku za spornu nekretninu harmonizacija još nije provedena, ali smatraju da su dokazali da, nakon što bude proveden taj postupak na zgradi i zemljištu ispod zgrade u kojoj se nalaze stanovi tužitelja, njihovi suvlasnički udjeli i dalje neće biti opterećeni bilo kojim založnim pravom ili drugim teretom. S obzirom na to apelanti ističu da iz obrazloženja pobijane presude nije jasno u kojem dijelu su predmetnim ugovorima o hipoteci i upisima založnog prava uopće zahvaćena stvarna prava tužitelja, te se u konkretnom slučaju može eventualno govoriti samo o djelomičnoj ništavosti spornih ugovora u dijelu u kojemu su zahvaćena prava tužitelja, a ne o ništavosti upisa u cijelosti. Pored navedenog, apelanti tvrde da sudovi u obrazloženju nisu uopće obrazložili razloge odbijanja prigovora usmjerenog na činjenicu da tužitelji nemaju pravni interes za utvrđenje ništavosti hipoteka u odnosu na kompletnu nekretninu. U tom pogledu apelanti ističu da je tuženi kao založni dužnik i dalje vlasnik dijela etažnih jedinica od kojih se sastoji sada etažirana zgrada, te da je i dalje vlasnik najvećeg suvlasničkog dijela na zemljištu ispod zgrade, pa smatra da je nejasno zbog čega redovni sudovi udovoljavaju tužbi i u dijelu koji se ne odnosi na etažne dijelove ili suvlasničke udjele u vlasništvu tužitelja.

b)Odgovori na apelaciju

22. Kantonalni sud je naveo da ostaje kod činjeničnih utvrđenja i pravne argumentacije koji su navedeni u osporenoj presudi, te smatra da tom odlukom nije došlo do povrede prava na koje se apelanti pozivaju u apelaciji.

23. Općinski sud je naveo da prilikom donošenja prvostepene presude taj sud nije povrijedio prava apelanata na koja su se pozvali u apelaciji.

V.Relevantni propisi

24. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 2. stav (3) (3) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i pažljivo ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 231.

U obrazloženju presude, odnosno rješenja, drugostepeni sud će ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja.

25. Zakon o vlasničkopravnim odnosima (“Službene novine Federacije BiH” br. 6/98 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

2. Pravo zaloga na nekretnini (hipoteka) Član 68.

Radi osiguranja određenog potraživanja, nekretnina može biti opterećena pravom zaloga u korist povjeritelja (hipoteka) koji je ovlašten da, na način određen zakonom, zahitjeva namirenje svog potraživanja iz vrijednosti te nekretnine prije povjeritelja koji na njoj nemaju hipoteku, kao i prije povjeritelja koji su hipoteku na njoj stekli poslije njega, bez obzira na promjenu vlasnika opterećene nekretnine.

Hipoteka se može zasnovati i na idealnom suvlasničkom dijelu nekretnine.

Hipoteka se odnosi na cijelu nekretninu, na njene plodove dok su neodvojeni, kao i na druge njene sastavne dijelove i pripatke, uključujući i poboljšanje njenog stanja nastalo nakon zasnivanja hipoteke.

Za osiguranje jednog potraživanja može se zasnovati hipoteka na više nekretnina (zajednička hipoteka).

Založena nekretnina u cjelini osigurava potraživanje povjeritelja do potpunog namirenja tog potraživanja, bez obzira na kasniju podjelu nekretnine (nedjeljivost hipoteke).

Član 69.

Hipoteka nastaje na osnovu pravnog posla, sudske odluke i zakona.

Na osnovu pravnog posla ili sudske odluke, hipoteka se stječe upisom u javnu knjigu ili na drugi način određen zakonom.

Na osnovu zakona hipoteka se stječe kada se ispune uvjeti određeni zakonom.

Član 70.

Kada na jednoj nekretnini postoji više hipoteka, njihov redoslijed određuje se prema trenutku nastanka tih hipoteka, ako zakonom nije drukčije određeno.

26. Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 58/02, 19/03, 54/04, 32/19 - OUSFBiH i 94/20 - Rješenje USFBiH) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 58/02, 19/03 i 54/04) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 9.

Javno povjerenje (1) Upisano pravo u zemljišnoj knjizi smatra se tačnim. Smatra se da brisano pravo iz zemljišne knjige ne postoji.

(2) Za treće osobe, koje u dobroj vjeri u postojanje neke nekretnine ili prava na nekoj nekretnini, putem pravnog posla steknu takvo jedno pravo, sadržaj zemljišne knjige se smatra tačnim, ukoliko ispravnost zemljišne knjige nije osporena putem upisa prigovora ili ukoliko je trećoj osobi poznata netačnost zemljišne knjige ili zbog grube nepažnje nije poznata.

(3) Ako je nosilac prava upisanog u zemljišne knjige ograničen u pravu raspolaganja u korist neke osobe, tada ograničenje djeluje prema trećoj osobi samo onda kada je to ograničenje upisano u zemljišnu knjigu ili poznato trećoj osobi.

(4) Za savjesnost treće osobe kod stjecanja prava na nekretnini mjerodavno je vrijeme podnošenja zahtjeva za upis.

Član 30.

Vlasništvo na stanu koje se upisuje u zemljišnu knjigu (1) Za svako vlasništvo na stanu uspostavlja se poseban zemljišnoknjižni uložak. Zemljišnoknjižni uložak zemljišta se po službenoj dužnosti zatvara. U zemljišnoknjižnom ulošku stana se upisuje posebno vlasništvo koje pripada suvlasničkom dijelu i kao ograničenje suvlasništva priznavanje prava posebnog vlasništva koja pripadaju drugim suvlasničkim dijelovima. Potrebno je ukazati na ostale zemljišnoknjižne uloške stanova koji pripadaju ovoj zajednici vlasništva na stanovima.

(2) Bliži opis suvlasničkog dijela i vlasništva na stanu se vrši u odjeljku A.

(3) Radi bližeg označavanja predmeta i sadržaja posebnog vlasništva može se uputiti na izjavu o diobi, dogovor o diobi i plan podjele.

(4) Uz zahtjev za upis potrebno je priložiti sljedeće dokaze:

1) Crtež sa pečatom, štambiljom i potpisom nadležnog organa vlasti, iz koga je vidljiva podjela zgrade kao i položaj i veličina dijelova zgrade koji se nalaze u posebnom vlasništvu i dijelova zgrada koji se nalaze u zajedničkom vlasništvu (plan podjele). Sve pojedinačne prostorije koje pripadaju vlasništvu na istom stanu označavaju se odgovarajućom istom oznakom, koja se treba podudarati sa brojem navedenim u odobrenju upisa.

2) Uvjerenje nadležnog organa vlasti da se radi o cjelovitoj jedinici (uvjerenje o cjelovitosti).

Član 94.

Primjena propisa o knjizi položenih ugovora Knjiga položenih ugovora uspostavljena na osnovu propisa kojima je regulirano obrazovanje i vođenje ove knjige ostaje na snazi dok se ne ispune pretpostavke za upis vlasništva na posebnim dijelovima zgrade u skladu sa ovim zakonom.

27. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH" br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredaba, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljivan u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, koji glasi:

Ništavost Član 103.

(1) Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo.

(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povredila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posledice.

Posledice ništavosti Član 104.

(1) U slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je da vrati drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cenama u vreme donošenja sudske odluke, ukoliko zakon što drugo ne određuje.

(2) Ali, ako je ugovor ništav zbog toga što je po svojoj sadržini ili cilju protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine prinudnim propisima ili moralu društva, sud može odbiti, u celini ili delimično, zahtev nesavesne strane za vraćanje onog što je drugoj strani dala, a može i odlučiti da druga strana ono što je primila po osnovu zabranjenog ugovora preda opštini na čijoj teritoriji ona ima sjedište, odnosno prebivalište ili boravište.

(3) Prilikom odlučivanja sud će voditi računa o savesnosti jedne, odnosno obeju strana, o značaju društvenih interesa koji se ugrožavaju, kao i o moralnim shvatanjima društva.

Isticanje ništavosti Član 109.

(1) Na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svako zainteresovano lice.

(2) Pravo da zahtijeva utvrđenje ništavosti ima i javni tužilac.

VI.Dopustivost

28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

30. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 4061/19 od 15. januara 2020. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju su apelanti podnijeli 25. oktobra 2019. godine jer je bio u toku postupak povodom revizije apelanata pred Vrhovnim sudom. S obzirom na to da je rješenjem Vrhovnog suda od 12. decembra 2019. godine revizija apelanata odbačena kao nedopuštena, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 210545 18 Gž 2 od 11. juna 2019. godine. U skladu sa svojom praksom, Ustavni sud kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. U vezi sa time, Ustavni sud zapaža da je osporena presuda Kantonalnog suda od 11. juna 2019. godine dostavljena punomoćniku apelanata 26. augusta 2019. godine, te da su apelanti 25. oktobra 2019. godine podnijeli apelaciju u predmetu broj AP 4061/19, to proizlazi da je apelacija u konkretnom predmetu podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

32. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

1. Pravo na pravično suđenje

33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

34. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili karivičn optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

35. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uvjet za primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obaveza. U konkretnom slučaju predmetni parnični postupak se vodio radi utvrđivanja ništavosti upisa založnog prava i ugovora o zasnivanju založnog prava u korist apelanata i brisanja zemljišnoknjižnih upisa, pa apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud će ispitati je li predmetni postupak bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

36. Navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje u suštini se svode na tvrdnje da su osporene odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni prava i povredi prava na obrazloženu sudsku odluku.

37. Razmatrajući navode apelanata, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

38. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Ustavni sud, također, podsjeća na to da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ako se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti problematiziraju, ispitati je li tokom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja redovnih sudova.

39. Dovodeći u vezu navedene stavove s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom donošenja odluka kojim je utvrđena ništavost upisa založnog prava i spornih ugovora na osnovu kojih je zasnovano založno pravo na spornim nekretninama, te naloženo brisanje založnog prava iz zemljišne knjige dovoljno jasno i argumentirano obrazložili osporene odluke, dajući za svoje stavove jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. U pogledu tvrdnji apelanata kojima ukazuju na proizvoljnost zaključka Kantonalnog suda da prvoapelantu nije mogla ostati nepoznata činjenica da u toj zgradi postoje stanovi koje su otkupile fizičke osobe, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali jasno obrazloženje ukazujući da su apelanti kao pravne osobe koje se profesionalno bave bankarskom djelatnošću bile dužne da sa posebnom pažnjom-dobrog privrednika uvidom u javne registre, zemljišnu knjigu, kao i knjigu položenih ugovora koja je u vrijeme zaključenja spornih govora već bila uspostavljena provjere je li prvotuženi jedini vlasnik sporne zgrade. Pri tome Ustavni sud zapaža da se ne može smatrati proizvoljnim ni obrazloženje da je prvoapelant bio obavezan izvršiti potrebne provjere zbog toga što je prvotuženom odobrio značajan iznos kreditnih sredstava, pa je bilo neophodno da takav plasman sredstava osigura pravno valjanim sredstvom osiguranja, pri čemu je, također, ukazano da se prilikom provođenja upisa hipoteke vrši i procjena vrijednosti nekretnina uz uviđaj na licu mjesta i nalaz vještaka, pa ni po tom osnovu prvoapelantu nije mogla biti nepoznata činjenica da u toj zgradi postoje stanovi koje su otkupile fizičke osobe. Naime, Ustavni sud zapaža da ukupnost navedenih okolnosti na koje je ukazao Kantonalni sud upućuje na to da prvoapelantu, u postupcima zaključivanja ugovora o kreditu i zasnivanju založnog prava na spornim nekretninama u kojima je bio angažiran vještak koji je vršio procjenu nekretnine, a također i notar koji je vršio notarsku obradu dvaju ugovora, objektivno nije mogla ostati nepoznata činjenica da zemljišnoknjižni upis ne odgovara stvarnom stanju stvari, odnosno da u stambenoj zgradi postoje stanovi koje su otkupile fizičke osobe i za koje je opće poznato da su bili upisivani u KPU. S obzirom na to Ustavni sud zapaža da je neosnovano pozivanje prvoapelanta na odredbe člana 9. ZZK pošto iz sadržaja toga člana proizlazi da se sadržaj zemljišne knjige smatra tačnim, osim ukoliko je trećoj osobi poznata netačnost zemljišne knjige ili zbog grube nepažnje nije poznata, što je utvrđeno u konkretnom slučaju, pa su uslijed toga neosnovane tvrdnje apelanata o proizvoljnosti u tumačenju i primjeni načela povjerenja u zemljišne knjige, odnosno o posljedičnoj povredi prava na pravično suđenje.

40. U tom pogledu Ustavni sud, također, podsjeća da je slično činjenično i pravno pitanje razmatrao u predmetu broj AP 2367/19 (vidjeti, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2367/19 od 10. decembra 2020. godine, st. 39. i 40, dostupna na www.ustavnisud.ba) u kojem je zaključio da su sudovi jasno obrazložili „…da je prvotuženi, prodajom predmetnih stanova tužiteljima, prestao biti vlasnik tih stanova na kojima su se, prije uspostavljanja hipoteke na osnovu ugovora između prvotuženog i apelanata, tužitelji uknjižili kao etažni vlasnici stanova sa dijelom 1/1 u knjizi uloženih ugovora. Zbog navedenog, prvotuženi više nije ni mogao raspolagati predmetnim stanovima, niti upisati založno pravo na njima a što je u skladu sa citiranim odredbama Zakona o vlasničkopravnim odnosima, Zakona o vlasništvu na dijelovima zgrada i Zakona o zemljišnim knjigama, niti je bilo moguće voditi izvršni postupak vezan za navedenu hipoteku s obzirom da lice ne može dati saglasnost za zasnivanje hipoteke na nekretnini koja nije u njegovom vlasništvu“. Također, Ustavni sud je u odnosu na navode apelanata da je donošenjem osporenih presuda narušeno načelo povjerenja u zemljišne knjige jer tužitelji u tim knjigama nisu bili uknjiženi kao vlasnici predmetnih stanova, uputio „…na činjenice predmeta prezentirane u prethodnim tačkama ove odluke prema kojima je utvrđeno da apelanti i ostali tuženi prije zasnivanja sporne hipoteke nisu provjerili stanje u zemljišnim knjigama shodno odredbama čl. 33. i 94. Zakona o zemljišnim knjigama i odredbama člana 21. stav 1. Zakona o vlasništvu na dijelovima zgrada prema kojima se pravo vlasništva stječe upisom u javne knjige i uspostavljaju i vode posebne knjige uloženih ugovora u koje se upisuje etažno vlasništvo“. Ustavni sud zapaža da se navedeni razlozi mogu u cijelosti primijeniti u konkretnom slučaju, naročito kod nesporne činjenice da su tužitelji pravo vlasništva na stanovima stekli prije zaključivanja ugovora na osnovu kojih je zasnovano založno pravo na spornoj nekretnini, što također upućuje na neosnovanost apelacijskih navoda apelanata.

41. Također, Ustavni sud zapaža da na proizvoljnost osporenih odluka ne ukazuju ni tvrdnje apelanata da su redovni sudovi postupali proizvoljno prilikom donošenja odluke da su upisi ništavi u cijelosti. U tom pogledu Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud jasno razmotrio tvrdnje apelanata da je u konkretnom slučaju provedena harmonizacija, te navode da na stanovima apelanata nije evidentirano založno pravo, dajući logično obrazloženje da prilikom provođenja postupka preuzimanja podataka novog premjera u zemljišnu knjigu (harmonizacija podataka) stvarnopravni odnosi nositelja zemljišnoknjižnih prava ne mogu biti mijenjani, pa tako ni upisana založna prava prvoapelanta brisana. U takvim okolnostima ukazuju se neosnovanimi tvrdnje apelanata da su postojali razlozi za djelomično utvrđivanje ništavosti, naročito kod činjenice da je članom 68. stav 3. ZOVO propisano da se hipoteka odnosi na cijelu nekretninu, te da je stavom 5. navedenog člana propisano da založena nekretnina u cjelini osigurava potraživanje povjeritelja do potpunog namirenja tog potraživanja, pa redovni sudovi nisu mogli mijenjati pravnu prirodu zaključenih ugovora i upisa u zemljišnoj knjizi. Ovo osobito kod činjenice da hipoteka nije zasnovana na navodnom etažnom vlasništvu prvotuženog, već, kako proizlazi iz stanja u spisu, sporni ugovori su zaključeni u odnosu na cijelu nekretninu iako je jasno da se radilo o nekretnini u kojoj su postojale etažne cjeline. Prema tome, u nedostatku drugih argumenata kojima bi apelanti doveli u pitanje razloge koje su naveli redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka, Ustavni sud smatra da se ne mogu prihvatiti navodi apelanata da su ti zaključci proizvoljni, posebno ne u mjeri u kojoj bi Ustavni sud vlastitim tumačenjem spornih odredaba i činjenica konkretnog predmeta zamijenio te zaključke. Prema tome, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti navodi apelanata o proizvoljnosti u primjeni prava zbog čega su neosnovani navodi o povredi prava na pravično suđenje.

42. Ustavni sud podsjeća da je prilikom donošenja ove odluke imao u vidu i navode apelanata kojima su se pozivali na Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 666/14 od 15. februara 2017. godine (dostupna na Internet-stranici www.ustavnisud.ba). Međutim, Ustavni sud zapaža da su u tome predmetu bile osporene odluke redovnih sudova kojima je odlučivano o tužbi apelantice iz toga predmeta koja nije bila upisana u zemljišnoj knjizi, a kojom je tražila utvrđivanje ništavosti ugovora o zasnivanju založnog prava na nekretnini koja je predstavljala bračnu stečevinu. Ustavni sud je u tome predmetu, uvažavajući specifičnost pravnih pitanja koja se pokreću u takvim slučajevima, zaključio da se u svakom pojedinačnom slučaju, uzimajući u obzir osobite okolnosti svakog konkretnog slučaja, valjanost pravnog posla mora procjenjivati zavisno od ponašanja, savjesnosti i dobre vjere svih učesnika određenog pravnog posla, uključujući i bračnog druga koji (eventualno) nije bio učesnik u tom odnosu. S obzirom na to da se u tome predmetu radilo o različitim činjeničnim i pravnim pitanjima, Ustavni sud smatra da se zaključci ovoga suda iz toga predmeta ne mogu primijeniti u konkretnom slučaju.

43. U odnosu na navode iz apelacije o povredi prava na obrazloženu odluku, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda iz koje proizlazi da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tome slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje, pogotovo na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U suprotnom, postoji povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61). Također, Ustavni sud napominje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi, Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25), već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda, koje takvima ocijeni. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene drugostepene odluke proizlazi da je Kantonalni sud, suprotno navodima apelacije, u osporenoj odluci prihvatio zaključke Općinskog suda, te da je dao detaljno obrazloženje svih odlučnih činjenica i žalbenih navoda apelanata, pa Ustavni sud i te prigovore kojima apelanti ukazuju na nedostatak obrazloženja smatra neosnovanim. Konačno, apelanti identične prigovore iznose i u apelaciji i oni, prema ocjeni Ustavnog suda, ne mogu dovesti do drugačije odluke o čemu se Ustavni sud prethodno već izjasnio.

44. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

2. Pravo na imovinu

45. Apelanti smatraju da im je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su apelanti tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, utemeljili na istim navodima koje su istakli u vezi s pravom na pravično suđenje, a koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

46. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi u osporenim odlukama kojima su utvrdili ništavost ugovora i upisa založnog prava na spornoj nekretnini dali jasna i argumentirana obrazloženja iz kojih se ne može zaključiti da su te odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, te proizvoljno utvrđenim činjenicama ili da osporene presude ne sadrže obrazloženja odlučnih činjenica na koje su apelanti ukazivali.

47. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer apelanti kršenje toga prava vezuju za proizvoljnu primjenu prava, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

48. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2034/20 („Addiko Bank“ d.d. Sarajevo i „Bora“… | Sudska praksa | Aktio