Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1659/20 (J. M.)
Odluka donesena 26. 01. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Ništavost
- Aktivna legitimacija
- Ugovor o poklonu
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nasljedstvo
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1659/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 01. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. januara 2022. godine, u predmetu broj AP-1659/20, rješavajući apelaciju Jusufa Mešića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jusufa Mešića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 42 1 P 000802 19 Gž 3 od 20. septembra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Jusuf Mešić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Maglaja, kojeg zastupa Sean Spahić, advokat iz Zenice, podnio je 6. maja 2020. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 42 1 P 000802 19 Rev od 23. januara 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 42 1 P 000802 19 Gž 3 od 20. septembra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Zavidovićima, Odjeljenje u Maglaju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 42 1 P 000802 18 P 4 od 14. februara 2019. godine.
Uvodne napomene
2. Odlukom o dopustivosti broj AP-4922/19 od 19. februara 2020. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbačena je kao preuranjena apelacija koju je apelant podnio 23. decembra 2019. godine protiv presude Kantonalnog suda broj 42 1 P 000802 19 Gž 3 od 20. septembra 2019. godine, zbog toga što u vrijeme donošenja odluke o toj apelaciji nije bio okončan postupak pred Vrhovnim sudom povodom izjavljene revizije protiv osporene odluke Kantonalnog suda.
3. Apelant je shodno uputama iz naprijed navedene odluke broj AP-4922/19, nakon donošenja odluke o izjavljenoj reviziji, koja je Rješenjem Vrhovnog suda broj 42 1 P 000802 19 Rev od 23. januara 2020. godine odbačena, u roku propisanom članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda podnio novu apelaciju u kojoj je naveo prethodnu odluku Ustavnog suda kojom je apelacija odbačena kao preuranjena, čime je osigurao mogućnost podnošenja nove apelacije nakon odluke Vrhovnog suda i u slučaju kada navedeni sud donese procesnu odluku, kao u predmetnom slučaju (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2370/10 od 19. novembra 2013. godine, tačka 27, dostupna na www.ustavnisud.ba).
4. Imajući u vidu da je osporenim Rješenjem Vrhovnog suda broj 42 1 P 000802 19 Rev od 23. januara 2020. godine apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je Presuda Kantonalnog suda broj 42 1 P 000802 19 Gž 3 od 20. septembra 2019. godine konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
Parnični postupak u kojem su donesene osporene odluke
5. Presudom Općinskog suda broj 42 1 P 000802 18 P 4 od 14. februara 2019. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ništav Ugovor o poklonu broj OPU: 3188/08 od 5. decembra 2008. godine kojeg su pred notarom S. H. zaključili poklonodavci M. R., F. M., S. M. i N. S. i poklonoprimac Su. M., te apelantov zahtjev za isplatu troškova parničnog postupka. Prvostepenom presudom, obavezan je apelant da tuženim (S. M., F. M., S. M., A. M., Z. M., M. M., S. B., N. S., F. S., A. C., Š. K., R. B., H. Č., Z. H., M. M., M. T. i M. M.) nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu bliže navedenom u izreci presude.
6. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo dokaze koji su provedeni na glavnoj raspravi (izvršen uvid u određenu materijalnu dokumentaciju, kao svjedoci su saslušane parnične stranke-apelant i određeni tuženi, kao i određeni svjedoci, te je provedeno vještačenje po vještaku geodetske struke). Dalje, da nije sporno da su apelant i tuženi M. M. u katastarskoj evidenciji upisani kao posjednici nekretnine - pristupni put (bliže označena u obrazloženje prvostepene presude, u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina) sa po ½ dijela, a da su je stekli nasljeđivanjem nakon smrti njihovog oca Sa. M.. Naime, da je rješenjem o nasljeđivanju Općinskog suda u Maglaju broj O.130/71 od 18. februara 1972. godine raspravljena zaostavština njihovog oca Sa. M., a nakon pravosnažnosti rješenja o nasljeđivanju izvršena je dioba naslijeđene imovine. Zatim, da je predmetna nekretnina pripala apelantu i tuženom M. M., te da je apelant odmah nakon očeve smrti stupio u posjed naslijeđenih nekretnina. Općinski sud je naveo da su, nakon izvršene diobe nasljedstva između nasljednika (osim apelanta i tuženog M. M. bilo je više nasljednika), naslijeđene nekretnine ostale upisane u zemljišnoj knjizi kao suvlasništvo svih nasljednika. Zatim, da se vještak geodetske struke nije mogao izjasniti da li su nasljednici dobili odgovarajuće nasljedne dijelove iz razloga što su rješenjem o nasljeđivanju predviđeni idealni dijelovi, a konačnu diobu sa više dopuna radio je katastar putem premjera na licu mjesta bez sačinjavanja diobnog ugovora i bez posebnih procjena vrijednosti nekretnina pojedinačno. Općinski sud je ukazao da nije sporno da su 5. decembra 2008. godine poklonodavci (M. R., F. M., S. M. i N. S.) i poklonoprimac (Su. M.) zaključili pred notarom (S. H. iz Zavidovića) Ugovor o poklonu kojim su poklonodavci poklonili poklonoprimcu svoje dijelove od po 1/22 na predmetnoj nekretnini, nakon čega se poklonoprimac upisao kao suvlasnik na predmetnoj nekretnini sa obimom prava od 1/3. Općinski sud je naveo da je odredbama člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da je ugovor koji je protivan Ustavu, prinudnim propisima ili moralu društva je ništav, ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje šta drugo. Takođe, da je odredbama člana 460. ZOO propisano da prodaja tuđe stvari obavezuje ugovarače, ali kupac koji nije znao ili nije morao znati da je stvar tuđa, može, ako se usljed toga ne može ostvariti cilj ugovora, raskinuti ugovor i tražiti naknadu štete. Zatim, da su poklonodavci (M. R., F. M., S. M. i N. S) poklonili poklonoprimcu svoje suvlasničke dijelove na predmetnoj nekretnini, jer su u vrijeme činjenja poklona bile sa pravom posjeda, korištenja i raspolaganja dijela predmetne nekretnine, kao i pravom suvlasništva, jer su bile upisane kao suvlasnici predmetne nekretnine u zemljišnoj knjizi, koje pravo suvlasništva se smatra tačnim. Općinski sud je naveo da je apelant tužbenim zahtjevom tražio da se utvrdi da je ništav Ugovor o poklonu, pa je u skladu sa članom 103. ZOO bio u obavezi dokazati da je predmet, odnosno osnov Ugovora o poklonu nedopušten, odnosno da je protivan ustavom utvrđenim načelima društvenog uređenja, prinudnim propisima i moralu društva. Općinski sud je naveo da je apelant bio u obavezi da dokaže da ugovoru o poklonu pravni poredak ne priznaje pravno dejstvo, da je sadržaj ugovora suprotan sadržaju propisa imperativne prirode, da je protivan moralu, odnosno moralnim normama ili da ugovorne strane nisu imale poslovnu sposobnost, da je postojao nesporazum prilikom izjave volje, da je postojala nemogućnost, nedopuštenost i neodređenost, odnosno neodredivost predmeta obaveze, nedopuštenost i nepostojanje osnove ili nepostojanje forme. Općinski sud je naveo da je odluka donesena na osnovu člana 103. ZOO s obzirom na to da apelant nije dokazao da je Ugovor o poklonu protivan ustavnom uređenju, prinudnim propisima ili moralu društva. Općinski sud je naveo da ostale dokaze koje je predložio apelant nije cijenio jer oni nisu od uticaja na drugačiju odluku suda s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev. Zatim, da je odluka o troškovima postupka donesena na osnovu člana 386. st. 1. i 2. i člana 387. ZPP. Naime, da se opredijeljeni troškovi odnose na troškove zastupanja tuženog Su. M. na ročištu (3. oktobar 2018. godine), zatim svih tuženih na glavnoj raspravi (14. i 26. decembar 2018. godine i 15. januar 2019. godine), izrade podneska sa izjašnjenjem na uređenu tužbu, troškova paušala, te nagrade za vrijeme provedeno na ročištu. Općinski sud je naveo da su troškovi punomoćnika tuženih odmjereni u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata.
7. Presudom Kantonalnog suda broj 42 1 P 000802 19 Gž 3 od 20. septembra 2019. godine odbijene su žalbe koje su protiv prvostepene presude podnijeli apelant i tuženi (osim tuženih H. M. i R. R.) i potvrđena prvostepena presuda.
8. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da apelant prvostepenu presudu pobija zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka, te je predložio da se žalba uvaži i preinači prvostepena presuda tako da se tužbeni zahtjev usvoji u cijelosti uz naknadu troškova parničnog postupka. Dalje, da tuženi pobijaju prvostepenu presudu samo u dijelu odluke o troškovima postupka, te su predložili da se rješenje o troškovima postupka preinači tako da se obaveže apelant da im isplati veći iznos od iznosa koji im je dosuđen prvostepenom presudom. Kantonalni sud je naveo da je rješenjem Općinskog suda, zemljišno-knjižni ured Maglaj od 23. maja 2012. godine (pravosnažno 7. juna 2012. godine) dozvoljen upis u A list zemljišno-knjižnog uloška na predmetnoj nekretnini, kao i uknjižba prava vlasništva u kolonu Upisi B lista zemljišno-knjižnog uloška u korist apelanta sa dijelom ½ i tuženog M. M. sa dijelom ½. Zatim, da je rješenjem Općinskog suda, zemljišno-knjižni ured Maglaj od 21. decembra 2012. godine odbijen zahtjev poklonoprimca za upis zabilježbe protiv tačnosti zemljišne knjige od 29. oktobra 2012. godine i zahtjev da zemljišno-knjižni ured poduzme brisanje upisanih vlasnika u zemljišno-knjižnom ulošku na predmetnoj nekretnini (u B vlasničkom listu upisani suvlasnici M. M. sa ½ dijela i apelant sa ½ dijela), te je određeno da će se izvršiti upis zabilježbe zahtjeva za upis zabilježbe protiv tačnosti zemljišne knjige u B listu zemljišno-knjižnog uloška. Kantonalni sud je naveo da u smislu člana 460. ZOO apelant nije aktivno legitimisan za podnošenje tužbe za utvrđenje ništavim Ugovora o poklonu. Kantonalni sud je citirao sadržaj odredbe člana 460. ZOO, te naveo da se pravilo iz konkretne zakonske odredbe može primijeniti na odgovarajući način i kada je riječ o darovanju. Kantonalni sud je naveo da shodno članu 460. ZOO, činjenica da su predmetom raspolaganja tuđe nekretnine ne daje sama po sebi osnov i aktivnu legitimaciju apelantu da zahtijeva utvrđenje ništavosti Ugovora o poklonu, pozivom na to da su predmetom Ugovora o poklonu bile njegove nekretnine i pozivom na odredbu člana 103. ZOO. Kantonalni sud je naveo da je apelant ovlašten ostvarivati samo zahtjeve (za koje ima pravni interes) koji proizilaze iz njegovog prava vlasništva, pa tako i tražiti izmjenu zemljišno-knjižnog stanja nastalog provedbom Ugovora o poklonu.
9. Kantonalni sud je naveo da apelant u žalbi ističe nove razloge ništavosti Ugovora o poklonu, tj. da su poklonodavci M. R., F. M. i S. M. te poklonoprimac Su. M. u krvnom srodstvu sa tuženim M. M. (svjedok zaključenja Ugovora o poklonu), da M. M. nije mogao biti svjedok iz razloga što je poklonodavac M. R. nepismena i što je imao interes od zaključenog Ugovora o poklonu s obzirom da je bio suvlasnik predmetne nekretnine koju je 2009. godine poklonio svom stricu Su. M. (poklonoprimac), te da zaključenju Ugovora o poklonu nije prisustvovao svjedok R. K.. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da te razloge apelant nije isticao tokom prvostepenog postupka, pa s obzirom na to da ih prvi put iznosi tek u žalbi, ti prigovori se u ovoj fazi postupka ne mogu uzimati u obzir. Kantonalni sud je ukazao da sve i kada bi se navedeni razlozi mogli uzeti u obzir, oni ne bi bili od uticaja na zakonitost i pravilnost prvostepene presude s obzirom na to da apelant u konkretnom slučaju nema aktivnu legitimaciju iz razloga što je u zemljišnoj knjizi već upisan kao suvlasnik predmetne nekretnine sa ½ dijela. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud o troškovima postupka odlučio u okviru postavljenog zahtjeva od strane punomoćnika tuženih, pravilnom primjenom odredaba čl. 386. i 387. ZPP, tako da nisu osnovani žalbeni navodi tuženih u odnosu na odluku o troškovima postupka.
10. Rješenjem Vrhovnog suda broj 42 1 P 000802 19 Rev od 23. januara 2020. godine odbačena je kao nedopuštena revizija koju je apelant izjavio protiv drugostepene presude, te je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova sastava revizije.
11. U obrazloženju rješenja, Vrhovni sud je naveo da prema izmijenjenoj odredbi člana 237. stav 2. ZPP revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 30.000,00 KM, a u privrednim sporovima 50.000,00 KM. Dalje, s obzirom na to da se konkretni tužbeni zahtjev odnosi na nenovčano potraživanje, za ocjenu prava na izjavljivanje revizija mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je apelant označio u tužbi (11.000,00 KM). S tim u vezi, da imovinski cenzus kao kriterij uslova dopuštenosti revizije iz člana 237. stav 2. noveliranog ZPP, nije ostvaren. Zatim, da prema članu 237. stav 3. ZPP, Vrhovni sud može izuzetno dopustiti reviziju u svim predmetima ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. Nadalje, da prema stavu 5. istog člana ZPP u reviziji iz stava 3. stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Vrhovni sud je naveo da apelant nije predložio izuzetno postupanje po reviziji prema članu 237. stav 3. ZPP, niti je postupio prema stavu 5. istog člana ZPP, već je u reviziji samo ukazao na povredu odredaba parničnog postupka i materijalnog prava u postupku pred nižestepenim sudom.
Apelacioni navodi
12. Apelant je naveo da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
13. Apelant je naveo da je on savjestan i zakoniti posjednik predmetne nekretnine, koju je stekao naslijeđem, što mu je dalo osnov za sticanje i upis isključivog prava suvlasništva. Nadalje, da je osnova predmetnog postupka utvrđenje ništavim Ugovora o poklonu, na što bi sud morao da pazi po službenoj dužnosti. Apelant je naveo da je Ugovor o poklonu ništav po više osnova, na što je ukazivao u žalbi i reviziji. S tim u vezi, da je Ugovor o poklonu zaključen protivno relevantnim odredbama ZOO (član 60. stav 1., član 70. stav 1., član 72. st. 1. i 2., čl. 103. i 109.), Zakona o prometu nepokretnosti (čl. 9. i 41.) i Zakona o notarima (čl. 52. i 85. st. 3. i 4.), zbog čega je apsolutno ništav. Takođe, da su proizvoljno primijenjene odredbe ZPP (član 2. stav 3., član 8., član 123. stav 2, čl. 126, 221, 191. st. 3. i 4.). Apelant je naveo da sud po službenoj dužnosti pazi na primjenu materijalnog prava. Shodno tome, da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru kojim je prometovano nekretninama, a što spada u nadležnost notara. Zatim, da je Zakonom o notarima propisana obaveza notarske obrade isprave o prometu nekretnina (član 73.), te je predviđeno prisustvo dva svjedoka pri sastavljanju notarskog izvornika ukoliko je neka stranaka nepismena (član 83.). S tim u vezi, da su poklonodavci stavili rukoznak na Ugovor o poklonu, što povlači pitanje vjerodostojnosti ličnosti prisutnih svjedoka, od kojih jedan svjedok uopšte nije bio prisutan zaključenju Ugovora o poklonu. Apelant je iskazao nezadovoljstvo odlukom o troškovima postupka. U odnosu na rješenje Vrhovnog suda, apelant je naveo da je vrijednost spora u predmetnoj stvari postavljena paušalno (u skladu sa tada važećim cenzusom za reviziju), te da je u momentu izmjena i dopuna ZPP parnica bila u fazi u kojoj nije bilo moguće mijenjati vrijednost spora bez pristanka stranaka.
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
15. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
16. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
17. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP- 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
18. Ustavni sud zapaža da apelant, u suštini, smatra da je do povrede prava na koja se pozvao u apelaciji došlo zbog proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene pozitivno-pravnih propisa. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća, da je rješavajući brojne ovakve apelacije konzistentno ukazivao na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
19. Ustavni sud primjećuje da je prvostepenom presudom odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ništav Ugovor o poklonu (notarski obrađen) kojim su poklonodavci poklonili poklonoprimcu svoje dijelove od po 1/22 na predmetnoj nekretnini. Dalje, da je drugostepenom presudom, kao konačnom odlukom u predmetnoj pravnoj stvari, odbijena apelantova žalba podnesena protiv prvostepene presude. S tim u vezi, da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene presude ukazao da apelant nema aktivnu legitimaciju za podnošenje tužbe u konkretnom slučaju. Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji ne osporava zaključak Kantonalnog suda vezano za nedostatak aktivne legitimacije, već u suštini ponavlja navode kojima je osporavao prvostepenu presudu, a koji se odnose na razloge za ništavost Ugovora o poklonu, o čemu se Kantonalni sud izjasnio u konačnoj odluci. S tim u vezi, Kantonalni sud je ukazao da takvi navodi, kada bi se i mogli uzeti u obzir, ne mogu uticati na drugačije odlučenje, iz razloga što apelant, koji je u zemljišnoj knjizi već upisan kao suvlasnik na predmetnoj nekretnini u dijelu ½, nema aktivnu legitimaciju da tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništavim Ugovora o poklonu. U odnosu na odluku o troškovima postupka, Ustavni sud primjećuje da iz stanja spisa ne proizilazi da je apelant osporavao prvostepenu presudu u tom dijelu (Kantonalni sud je u konačnoj odluci razmotrio žalbene navode tuženih koji su osporili odluku prvostepenog suda o troškovima postupka). Samim tim, budući da je apelant propustio da te navode istakne u žalbi protiv prvostepene presude, na koji način bi pružio mogućnost Kantonalnom sudu da se o tome izjasni, dakle te navode ističe prvi put, stoga ni Ustavni sud te navode ne može razmatrati (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine, tačka 26, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 34/05). Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koje se pozvao. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić